Pratite nas

Kolumne

Ivan Hrstić: Plenkovićeva pobjeda i Dalićkina zadovoljština

Objavljeno

na

Nakon 15 mjeseci mogli bismo ustvrditi da smo na samom početku. Dapače mogli bismo reći da je još i gore: Sa samo 1,4 milijarde eura potraživanja, ruske državne banke dobivaju 47 posto vlasništva nad “Novim Agrokorom” te uvjerljivu dominaciju nad najvećom kompanijom u Hrvatskoj i široj regiji. A umjesto DJ-ja Alvareza, mogao bi nam stići DJ Poletajev.

Je li to doista ono “što nam je naša borba dala”? Moramo biti pravedni, Andrej Plenković možda je jedini hrvatski političar za kojeg bih mogao dati ruku u vatru da nije ruski igrač, njemu ruski car Putin zasigurno neće tako lako oprostiti izjave o Donjecku i Krimu.

Neštedimice Plenkovića oko Agrokora napadaju ponajviše oni koji su proteklih mjeseci govorili baš kao da su glasnogovornici Sberbanka i Kremlja, a svjesni toga ili ne, danas zastupaju ruske interese i u vezi LNG terminala.
 Treba priznati, ovakva “jednoglasna” odluka privremenog vjerovničkog vijeća, ako je potvrdi sud, bit će velika Plenkovićeva pobjeda i velika zadovoljština za Martinu Dalić, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Što god govorili protivnici Lexa, činjenica je da je u 14 mjeseci dobavljačima isplaćeno pola milijarde eura, koje inače nikad ne bi dobili, a da se banke još nisu naplatile ni lipe. To je novac koji je uz pomoć Lexa iz ruku bankara iscijedila upravo Martina Dalić.
Naravno, medije mnogo više zanima pola milijarde kuna isplaćenih savjetnicima, onim istima iz njezinog privatnog kružoka, koji su pisali Lex. Nema dvojbe da su nam o tome Dalić i Plenković lagali.

Plenković je morao prepoznati da to što neki pišu zakon od kojeg će kasnije oni sami imati milijunske koristi jednostavno vrišti sukobom interesa. Žalio se na tajming objave e-mailova, no, da je “afera Hotmail” eksplodirala samo nekoliko dana ranije, dok se u Saboru glasalo o opozivu Dalić, pala bi bila i njegova presložena Vlada.

Ovako, Dalić je poslužila kao žrtvena ovca, kako bi se umirili Bogovi za barem privremeni spas samog Plenkovića.
 No, ovo je očito i velika pobjeda Rusa. Ambasador Anvar Azimov ne pojavljuje se više u uniformi s ordenjem kao da je upravo stigao sa srijemskog fronta, no ne ustručava se izjava poput: “Još jednom, Rusija spašava Hrvatsku!” 
Nije to sigurno nešto na čemu će mu Hrvatska biti zahvalna. A kamoli Plenković, koji zna da mu to sad pomaže oko Agrokora, ali mu stavlja i omču oko vrata. Ono što on ne smije, javno govori američki veleposlanik William Robert Kohorst.

Veleposlanici dvije najveće svjetske vojne sile Hrvatsku koriste kao platformu za dokazivanje čiji tata ima većeg, a kako se taj sukob razvija, jasno je da to može biti samo preko hrvatskih leđa.
Washington uspijeva stegnuti NATO-ovski obruč oko Srbije i BiH, skinuta je upravo i prepreka Makedoniji, no Moskva odbija priznati da je to dovoljno jak argument kako bi se povukla na uštrb svojih interesa.

Zapadna fronta, što se njih tiče, prelazi preko Hrvatske. Oni pri tome imaju i jednu presudnu prednost nad Amerikancima: Dok Jenkiji nude vojnopolitički kišobran, pritom gotovo ništa ne ulažu u gospodarstva tih zemalja. Nisu strateški investirali u ništa spomena vrijedno, američkim tvrtkama sve što se može podvesti pod Balkan pada na žutu mrlju.

Baćuške pak, ulažu kao pijani oligarsi, bez obzira kakav je povrat na investiciju i ima li ga uopće. Ruski interesi i u Hrvatskoj se prepoznaju na svakom koraku. Sberbank je Todoriću dao novac kad nitko drugi nije htio. Kao dileri financirali su ovisnika kako bi preuzimao tvrtke koje sebi nije mogao priuštiti. 
Za niz strateških biznisa također su zainteresirani pojedinci usko povezani s ruskim kapitalom.

Danas su na dnevnom redu Agrokor, Uljanik i 3. maj, Ina, tržište prirodnog plina, LNG terminal, sutra možda već HEP ili Janaf. Jasno je da Moskva pronalazi načina kako ostvariti svoj presudni utjecaj, javno ili tajno, na sektore o kojima ovisi hrvatska energetska i nacionalna sigurnost.
Amerikanci sad opet vode u bitki za gradnju LNG terminala, no rat još uvijek nije gotov.

Jasno je u ovom trenu taj terminal ne može biti isplativ te da će ruski glasnogovornici u hrvatskoj politici i medijima svakodnevno lupati po činjenici da će američki ukapljeni plin još dugo biti znatno skuplji od ruskog plina, te da će razliku morati platiti hrvatski potrošači. 
Iako je istina da već i postojanje alternativnog pravca dovodi do snižavanja cijene ruskog plina, apsurdno je da Rusi pobjeđuju Amerikance upravo njihovim najjačim oružjem – tržišnom utakmicom.

Nije li ludo da Azimov poziva Kohorsta da pokažu lovu? Ne počnu li oni i sami aktivnije ulagati u gospodarstva istočne i jugoistočne Europe, jasno je da ovu geopolitičku bitku možda neće izgubiti, ali je sasvim sigurno – neće ni dobiti.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Peruško otkrio novu vlasničku strukturu Agrokora

 

 

Odahni narode, Agrokor je besplatno spašen

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Migranti između velike Njemačke, Velike Kladuše i male Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

foto: RTV USK

Dok je velika koalicija u Bundestagu usvajala paket zakona koji će na novi način regulirati pitanja deportacije migranata kojima je odbijen azil u Njemačkoj, kao i pitanja zapošljavanja migranata bez odobrenog azila, u Velikoj Kladuši su među migrantima sijevale šake, noževi, toljage i slična oruđa.

Nakon politike otvorenih vrata Angele Merkel, koja je cijelu Europu, a ne samo Njemačku, suočila s izazovom koji političke elite najprije nisu znale prepoznati, kasnije nisu željele priznati, a danas se nisu u stanju s njime nositi, Njemačka je ipak pribjegla racionalnom i razumnom zakonskom rješenju. Olakšali su deportacije migranata kojima je odbijen azil. Novim zakonskim promjenama Njemačka je, s druge strane, olakšala pristup tržištu rada migrantima koji su u postupku dobivanja azila. Onima koji nađu posao i znaju njemački jezik zapravo su širom otvorena vrata za ostanak. Time je Njemačka uistinu povukla “ručnu” u odnosu prema ilegalnim migrantima, ali i pružila šansu onima koji žele postati dio njemačkog tržišta rada. Čak je i veliku Njemačku u sigurnosnom i političkom smislu značajno promijenio migrantski pohod, koji traje već četvrtu godinu. Ali velika Njemačka ipak ima snage učiniti zaokret, ne dopustiti da nekontrolirana migracija ozbiljnije ugrozi njezinu sigurnost, sustav socijalne skrbi i mirovinski sustav. No, što ćemo s Velikom Kladušom?

Velika Kladuša, očekivano, vrije nakon požara u prihvatilištu za migrante i njihovih učestalih međusobnih sukoba. Lokalne su vlasti nemoćne. Kantonalni ministar unutarnjih poslova Nermin Kljajić najavljuje uvođenje izvanrednog stanja i obranu granica svoga kantona nastavi li se dolazak migranata, a za pogoršanje stanja krivi sarajevsku vlast. Navodi da je samo u prvih pet mjeseci u Unsko-sanski kanton stiglo oko 13.000 migranata, a mjesta u improviziranim prihvatilištima ima samo za njih 3200. Velika Kladuša je suviše mala da bi mogla nositi teret migrantskog tranzitnog centra, posljednje stanice prema željenim ciljevima u EU-u. Preko Velike Kladuše, uz samu hrvatsku granicu, organiziranim švercerskim rutama migranti se upućuju preko Hrvatske, Slovenije, dalje na Zapad. I brojka od samo 13.000 u ovoj godini vjerojatno je jako podcijenjena.

Zaštita granica

Migranti su potpuno promijenili život u Velikoj Kladuši: stanovnici žive u strahu, izlaze iz kuća samo kad moraju i nikako noću, raste stopa kriminaliteta… Ono što je u početku izgledalo kao unosan biznis, pretvorilo se u nesigurnost i noćnu moru. Ispričat će vam svjedoci događanja kako su i u Velikoj Kladuši isprva srdačno i veselo dočekali početak migrantske rute: iznajmljivali su im sobe, doduše skuplje nego da su u središtu Pariza, biznis je cvjetao, priča kako treba pomoći muslimanskoj braći u nevolji koju su na dalek put natjerale zapadne imperijalne politike nailazila je na razumijevanje… Ali nakon što su migranti pokorili dotadašnji način života u Velikoj Kladuši, srdačnosti je nestalo, a ostala su mnoga pitanja vezana uz narav ovih migracija koja ostaju neodgovorena i u velikoj Njemačkoj i u Velikoj Kladuši.

Prvo, o kojoj spontanosti i bijegu od životne ugroženosti govorimo kada na put kreću gotovo isključivo muslimani iz islamskih zemalja koje nisu u ratu, kad im taj put netko nekim novcem plaća, kada ih kriminalne mreže provode iz države u državu, kada točno znaju da je cilj stići u Njemačku i uključiti se u njezin sustav socijalne skrbi pa potom poraditi na spajanju obitelji? Je li to spontanost ili projekt? O kojoj humanosti govorimo ako ona vrijedi samo za migrante, a ne i za stanovnike Velike Kladuše? O kojoj pravnoj državi (BiH) govorimo kada nije u stanju zaštititi svoje granice od migrantskih tura kojima na operativnoj razini upravljaju lokalne, kombinirajući ih sa švercom droge i sličnim aktivnostima, niti pružiti sigurnost stanovnicima Velike Kladuše? I što će biti s Velikom Kladušom i drugim malim mjestima u malim državama tranzita nakon što je velika Njemačka povukla ručnu za ilegalne migracije, nakon što izabere one koji joj trebaju?

E ovo posljednje je pitanje koje traži ozbiljan državni odgovor. Ne samo u Velikoj Kladuši, nego i u maloj Hrvatskoj, koja je u neposrednom susjedstvu, na Banovini, u Gorskom kotaru, u Lici. Jer, ono što veliku Njemačku tek malo razbudi, Veliku Kladušu ili malu Hrvatsku može potopiti. Ili ozbiljno destabilizirati. Mala Hrvatska, koja se rugala slovenskoj, mađarskoj ili austrijskoj niskoj žilet-žica ogradi na granicama, sada podiže visoku ogradu sa šiljcima. Ali to, uz migrantski pritisak s bosanskohercegovačke strane granice – više nije odgovor.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko stvaranje ‘predsjedničkih kandidata’

Objavljeno

na

Objavio

Sve snažnije kao glavnu temu hrvatskoj javnosti mediji nameću predsjedničke izbore, a do njihova održavanja najmanje je još šest mjeseci ili čitavih pola godine! Čim je apsolvirana tema izbora za Europski parlament, kreatori javnoga mnijenja u Hrvatskoj okrenuli su se predsjedničkim izborima odnosno kandidatima za predsjedničke izbore, a u stvarnosti baš ni jedan jedini političar nije definitivno objavio da želi sudjelovati u nadmetanju na tim izborima. Očito je da mediji i njihovi skriveni usmjerivači i tu temu zlorabe da bi ljudima odvraćali pozornost od onoga što je sada bitno, što se sada događa. Istodobno, s obzirom na predsjedničke izbore, mediji odnosno njihovi usmjerivači postaju glavni kreatori političkih zbivanja, kao da u Hrvatskoj ne postoje državne i druge društvene institucije, kao da ne postoje političke stranke, pa medijski usmjerivači dižu, a često i ruše, »predsjedničke kandidate« koje su sami stvorili i nametnuli javnosti.

Budući da su mediji po svojoj naravi zapravo jedna od industrijskih grana koja kao i svaka druga ima zadaću ponuditi svojim klijentima robu koju će oni htjeti i tako proizvesti profit, aktualni politički protagonizam većine medije očita je zloporaba, neetičko instrumentaliziranje sredstava društvenoga priopćavanja za parcijalne političke svrhe. Takvo neprimjereno ponašanje medijskih usmjerivača, urednika i nekih novinara očit je znak neslobode, upravo ovisnosti, medija u Hrvatskoj, a medijski djelatnici i njihove cehovske udruge o tome šute.

Traže se ideološki poćudne osobe

Budući da su predsjednički izbori postali top-tema gotovo šest mjeseci prije raspisivanja tih izbora, moglo bi se zaključiti da je za medijske usmjerivače i medije uloga predsjednika države u Hrvatskoj doista iznimno važna. No, pogleda li se malo preciznije i pozornije stvarni odnos većine medija prema instituciji predsjednika države Hrvatske, posve je očito da medijima institucija predsjednika kao državna institucija, uostalom kao i druge državne institucije, uopće nije važna. Štoviše mnogim medijskim usmjerivačima i medijima uopće nije važna čak ni Republika Hrvatska kao samostalna država. Njima je važno samo to je li na položaju u instituciji predsjednika, kao i na drugim funkcijama u državnim institucijama, skrivenim moćnicima, koji su stvarni upravljači glavnih procesa u Hrvatskoj, poćudna, politički i ideološki bliska osoba.

Kad bi medijima bila važna institucija predsjednika kao takva, mnogo bi sadržajnije i bogatije prenosili često vrijedne govore i sadašnje Predsjednice, npr. one o hrvatskim demografskim problemima, objektivnije bi izvještavali o njezinim susretima kako na međunarodnoj, odnosno međudržavnoj političkoj sceni tako i o susretima na domaćem terenu. No to se ne događa u Hrvatskoj, i to čak ni na javnom mediju, a samo malo bolje informirani pamte da su prethodni predsjednici, posebno od 2000. godine, uživali posve drugačiji tretman, što medijima skida masku neovisnosti i vjerodostojnosti.

Pozicija predsjednika

Prema ustavnim odredbama nositelj dužnosti predsjednika države u Hrvatskoj nema velikih ovlasti, što je paradoks s obzirom na to da se na tu funkciju dolazi s većim izbornim legitimitetom negoli na ikoju drugu državnu funkciju u Hrvatskoj. Po sadašnjim ovlastima najjača poluga upravljanja nositelja dužnosti predsjednika Republike Hrvatske je riječ, govor, javno obraćanje, uvjeravanje, apeliranje na svijest i savjest, a medijski moćnici ne daju za to dovoljno prostora u medijima.

Istodobno dok se govori nositeljice predsjedničke državne institucije u medijima često marginaliziraju, izruguju, a ona kao osoba potiskuje u svijet estrade, mediji »stvaraju« svoje nove predsjedničke kandidate i nameću ih ljevici i desnici, grubo manipulirajući svojim gledateljima, slušateljima i čitateljima. Nitko nema pravo nikomu ograničavati pravo na kandidaturu za predsjednika države ako ispunjava standardne uvjete, no vrlo je problematično kad se nekoga medijski pretvori u predsjedničkoga kandidata a da on to sam nije odlučio postati. Naime, činjenica je da se do sada ni jedna jedina osoba nije javno očitovala da se definitivno kandidira na budućim predsjedničkim izborima, a mediji »zabavljaju« javnost anketama koje su sami naručili i u kojima su istaknuli imena konkretnih osoba kao predsjedničkih kandidata, kao da su te osobe već donijele odluku da se stvarno kandidiraju.

Takvim postupanjem kreatori tih medijskih anketa najgrublje manipuliraju imenima osoba koje navode kao predsjedničke kandidate, a još više onima koje anketiraju jer traže da se izjasne što će sa zecom na ražnju dok je zec još u šumi. Nedopustivo manipuliraju općom javnošću koju na taj način zapravo parcijalno interesno politički indoktriniraju, ne mareći pritom nimalo za opće dobro. U hrvatskoj stvarnosti ima jako puno vrlo aktualnih tema koje bi trebalo otvoriti i razrađivati da bi hrvatsko društvo ozdravljalo, da bi osobna sloboda mišljenja i uvjerenja postala stvarnost za svakoga hrvatskoga građanina, a da zbog toga ne bude ni u čemu nepravedno zakinut, da bi državne institucije počele stvarno služiti realnim potrebama svih ljudi u Hrvatskoj…

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari