Pratite nas

Kolumne

Ivan Hrstić: Recite, koga je još trebalo ubiti, gospodine Beljak?

Objavljeno

na

Otkako je H.G. Wells prije stotinjak godina popularizirao koncept vremenskog stroja, ljude ne prestaje intrigirati – koju jednu stvar biste napravili da se možete vratiti u prošlost i promijeniti budućnost?

Nekima mašta radi samo toliko da bi sa znanjem tko je pobijedio na posljednjem nogometnom prvenstvu uplatili srećku sportske lutrije, no, visoko na listi želja uvijek je bilo ponovno sresti svoje preminule najmilije ili pak vratiti se u vrijeme dok je Isus hodao zemljom te uživo svjedočiti njegovoj božanskoj riječi i ljudskoj žrtvi.

Među top tri onih odgojenih na akcijskim filmovima uvijek je, naravno, jedna te ista lako rješiva dvojba – zatući ili ne Hitlera još u kolijevci i tako jednim ubojstvom spasiti živote milijune nevinih te čovječanstvo od najgoreg zločina u povijesti. Nećemo sad ulaziti u zabavne paradokse mijenjanja vremensko-prostornog kontinuuma iz Spielbergove produkcije u trilogiji Povratak u budućnost.

Pa niti iz franšize Jamesa Camerona, iako ovo pišem neposredno nakon što sam pogledao već šesti nastavak Terminatora (ne preporučujem, odavna se izlizalo!). Mnogo me više zanimaju naši lokalni terminatori i terminatorčići koji se svako malo “autaju” i sami sebe razotkrivaju kao lažni proroci tolerancije I liberalizma.

Kao, naprimjer Krešo Beljak, koji, uvjeren da je nekakav liberalni Terminator, zapravo iz svojeg ormara u hrvatski medijski prostor svaki put istrči više nalikujući na Kramera kad uleti u Seinfeldov stan. Kaže Beljak, UDBA u 45 godina nije ubila dovoljno ljudi! Da je ubila više “fašista”, dodaje Beljak, ratova 1990-tih ne bi ni bilo!

Krešo je vrlo brzo prisiljen na lažnu ispriku zbog svojeg, kako kaže nes(p)retnog tweeta, no kad se malo dublje prokopa za njegovim izjavama, očito je da to nije usamljeni eksces. Jer, ima toga još. U jednom drugom tweetu Beljak nonšalantno veli da se 1991. vidjelo da je komunistički režim bio u pravu kad je proganjao fašiste, te da su u tom režimu “normalni ljudi živjeli normalno”!

U trećem tvitu Beljak opravdava 45 godina nedemokracije i retorički pita “Kako nakon zločina u II. Svjetskom ratu 45 godina sačuvati mir? Zar demokracijom na Balkanu? Vidjelo se što nam je ta demokracija donijela kad je 1990. napokon došla – rat i klanja, milijuni su stradali od te demokracije.” I bilo bi to možda za smijeh uz jutarnju kavu, da se ne radi o saborskom zastupniku, možda budućem predsjedniku Sabora ili potpredsjedniku Vlade, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ono što je pak najluđe u svemu je da sve to dolazi iz usta čelnika HSS-a, najstarije hrvatske stranke, kojoj je taj isti komunistički režim onemogućio rad, a UDBA nesmiljeno proganjala njezine članove koji nisu pristali prijeći na tamnu stranu, mnoge zbog “mačekovsko-ustaškog djelovanja” i likvidirala, što fizički što politički. Radić i Maček se roštiljaju u grobu!

Jesu li progonjeni HSS-ovci također bili fašisti, jesu li bili ne-normalni? Davor Bernardić svojevremeno je bubnuo da “moramo vratiti duh kolektivizma hrvatskih antifašista iz 1945.”, a za Beljaka kaže tek da je to “osebujan stil”.

Bernardić, za razliku od Beljaka očito nije bio ni svjestan svih potencijalnih značenja svoje izjave, no, problem je da se radi o čovjeku kojemu bi ni krivom ni dužnom prije ili kasnije u krilo mogla pasti funkcija premijera. Ništa zapravo čudno, jer nitko nije ozbiljno reagirao ni kad je bivši potpredsjednik Sabora, danas saborski zastupnik Nenad Stazić rekao nešto slično, samo mrvicu manje brutalno – kad se požalio na “šlampavost pobjednika 1945., koji nisu temeljito obavili svoj posao”!

Trebalo bi Krešu zapitati: Recite, gospodine Beljak, koga je još UDBA trebala ubiti da bi spriječila “bratoubilački rat”? Koga je to trebalo zaklati da bi se spriječilo klanje? Odvjetnik Anto Nobilo naravno, brani Beljaka, za njega to poticanje mržnje ne predstavlja kazneno djelo, jer da se radi o “ocjeni nečeg iz prošlosti”, “više nema ni Udbe ni političke emigracije i ne može se pozivati na njihovo ubojstvo”. No, to nije istina, Beljak je jedan od onih koji, nadajući se da će tako dobiti na važnosti i političkoj vrijednosti i danas na svakom koraku vidi i proziva “fašiste”, a u ovim svojim tweetovima eksplicitno govori o ubijanju tih istih “fašista”.

Sve se to događa u društvu poremećenih vrijednosti u kojem se u ovom trenu organiziraju masovne grupe podrške za očajnika koji je pravdu i zakon, čitaj kalašnjikov, uzeo u svoje ruke, ispalivši nekoliko smrtonosnih rafala u centru Splita. Da je neki od brojnih zalutalih metaka u prolazu pogodio njihovo dijete, pitao bih ih bili oni i tada podržavali ubojicu?

Zamislite da netko u Njemačkoj danas kaže da STASI nije ubio dovoljno ljudi? Da se u Poljskoj i Češkoj netko javi s idejom da kobnih posljedica demokracije u Europi ne bi bilo da su službe sigurnosti SB, StB ili KGB bili efikasnije u likvidaciji neprijatelja crvene revolucije?

Politička karijera takvog neodgovornog bombardera istog trena zauvijek bi završila. Istina, da su komunistički režimi mogli pobiti dovoljno ljudi koji su ustali protiv diktature, Berlinski zid nikad ne bi pao. A da Berlinski zid nije pao, ne bi pao Varšavski pakt, imali bismo i dalje SSSR i SFRJ. I dalje bi cvalo cveće u socijalističko preduzeće. Ne bi bilo ratova u Europi. Falio nam je, eto, jedan Staljin. Ili Tito. Da nas zaštite od demo(n)kracije koja je donijela samo klanje.

Stvarno, možda biste rekli, da je UDBA na vrijeme pobila sve fašiste, ne bi imao tko voditi rat. Ne bi se na koncu ni sama UDBA nikad podijelila na desno i lijevo, niti na hrvatsko i srpsko krilo. Da se vratiti vremenskim strojem pa koknuti Miloševića i Arkana, možda rata ne bi ni bilo?

Nažalost, to baš nema veze sa stvarnošću, jer Milošević se popeo na vlast baš na krilima UDB-e, a upravo Arkan je bio jedan od pouzdanijih udbaških killera. Da je vremenski stroj Udbi bio na raspolaganju, mnogo je vjerojatnije da bi baš Arkan sjeo u De Lorean DMC-12 pa prvo sjekirom zatukao Tuđmana negdje u prošlosti. Tada rata također ne bi bilo, jer bi nas uz naše “odlučno možda” pregazili kao plitak potok.

No, tijekom dugih 45 godina UDBA se nije previše zamarala vremenskim paradoksima, njima je bilo važnije izravno promijeniti sadašnjost. Neki će retorički pitati u čemu je razlika između Udbe i Mossada? No, UDBA ni po čemu nije Mossad. Udbaškim terminatorima nisu trebali roboti niti napredna oružja, oni su sjekirom rezali budućnost.

Rascijepi glavu neprijatelju naroda i nepovratno si rascijepio vremensko-prostorni kontinuum. Od atentata na Pavelića i Luburića do umorstva Bušića i Đurekovića bio je kratak put. Mossad se nikad nije bavio ubojstvima političkih disidenata. Neće valjda Beljak reći da je i “nenormalni” Bruno Bušić bio fašist?

Po Beljakovoj logici, hrvatski proljećari također nisu bili “normalni” ljudi, jer ni oni nisu živjeli “normalno” u onoj državi. Vjerojatno zato jer su i oni bili fašisti. I Tuđman i Gotovac bili su fašisti. Jer da nisu, ne bi završili u zatvoru tog pravednog režima koji je proganjao samo fašiste!

Iznimka i trajni vremenski paradoks je Stipe Mesić – njemu nikakav terminator ništa ne može, on može istovremeno pjevati ustaške pjesme i biti počasni predsjednik Saveza antifašističkih boraca Republike Hrvatske, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Čazmanski gradonačelnik Dinko Pirak traži ostavku predsjednika HSS-a Kreše Beljaka

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hitrec: Sada se svi natječu tko je veći suverenist

Objavljeno

na

Objavio

Oko Valentinova smirilo se vrijeme, nisam trebao hvatati po zraku moga psa kojega je početkom prošloga tjedna neobičan sjevernohrvatski uragan podignuo dva metra uvis, a od limene kućice za alat i kosilice nastala neprepoznatljiva instalacija koju ću izložiti u Muzeju moderne umjetnosti.

Uvezeno Valentinovo dan je sjećanja na biskupa kojemu su u drugom stoljeću poslije Krista odrubili glavu, znači dan nasilja nad muškarcima, ali je, eto, pretvoren u dan zaljubljenih jer je sv. Valentin za života poticao rimske vojnike na ljubavne veze i brakove. Tako kaže tanka legenda, a trgovci su ju objeručke prihvatili pa hoćeš-ne ćeš moraš kupiti barem srcoliku čokoladu i ružu ako si u skladnoj vezi, ako nisi i nešto skuplje da veza ne pukne. Odmah poslije Valentinova nastavljeno je nasilje nad ženama, čokolade su pojedene, ruže povenule, weinsteinovski muškarčine nastavljaju posao, žene prosvjeduju u milijardama, dvije djevojke ubijene.

Negdje blizu Valentinova danima se opraštala od Pantovčaka Kolinda Grabar Kitarović, skupljala stvari u kutije bez vidljive tuge i zatražila ured bivše predsjednice. U zadnjem velikom nastupu dodijelila je visoko odličje pokojnom zagrebačkom nadbiskupu, kardinalu Franjo Kuhariću, uručeno živom zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu Josipu Bozaniću koji je tom prilikom održao govor dotičući se simbola i njihova značenja za identitet države i naroda.

Bio je to dobar uvod u inauguraciju Zorana Milanovića koji ni lentu ne će a nekmoli malo svečaniju ceremoniju ustoličenja, što na prvi pogled odaje skromnost i šparnost, a na drugi nehajnost prema kakvom-takvom razboritom blještavilu koje bi trebalo pratiti inauguraciju predsjednika hrvatske države.

Nije ni Franjo Tuđman bio poradi sebe samoga sklon znakovlju i paradi, ali je insignije isticao upravo kao simbole identiteta, a kako i ne bi nakon tolikih desetljeća kada se i hrvatsko ime potiho izgovaralo, kada je naslov predsjednika države Hrvatske bio u sferi znanstvene fantastike pa se nitko (osim njega, možda) nije nadao da će postati zbiljom. Jednom me je, sjedeći već za stolom i u sedlu, pitao: „Jeste vi mislili da ćemo dotud doći?“, a ja sam odgovorio „Ne, ja sam mislio da ćemo doći do Petrinjske.“

Glede Kolinde: Inicijativa Tri mora koju Milanović ne će opstruirati, znači ni podržavati, najveća je ostavština hrvatske predsjednice i ujedno jedan od razloga njezina odlaska. Jugonostalgičarska klatež je razumjela ono što mnogi vajni Hrvati nisu baš dobro shvatili – da je tromorska jedan od dobrih načina definitivnog izlaska iz balkanske krčme i konačnog pozicioniranja u srednjoeuropski ne samo politički krug. I da je dodatna kopča u sigurnosnom pogledu jer su u Inicijativi zemlje kojima je komunizam nanio najviše zla, sovjetski i „domaći“, pa zaziru od Rusije kakva god danas bila, ali i od zapadne Europe koja ih je već jednom (uz prekobarsku asistenciju) izručila istočnoj despociji nakon Drugoga svjetskog rata, a mogla bi i opet.

Riječ je o dvanaest opreznih apostola, među njima je i Hrvatska. Približavanje Rusije i Berlina naoko na plinskom polju (plinska osovina) također one s dugim pamćenjem podsjeća na kretanja uoči Drugoga svjetskog rata, kada je najviše stradala Poljska.

Odugovlačenje s LNG terminalom na Krku i male podle igre naizgled tipično hrvatske, imaju i te kako veliku vezu s velikim europskim zemljama kojima pravac sjever-jug nije po volji. No, kad bi samo to bilo, kamo sreće. Nas treba najviše zabrinjavati rusko i tursko vršljanje po BiH, ali i u Hrvatskoj, a sve se i opet svodi na to privlačno, predivno hrvatsko more na koje bi mnogi htjeli izbiti pa makar izbio rat oko doline Neretve i ne samo ondje, u nekom povoljnom trenutku, to jest kada Hrvata ne bude toliko da bi se mogli oprijeti.

Ne zaboravimo ni Kineze, ali ne ću sada o njima kada imaju ogromnu tragediju u svojoj zemlji. Samo ću u svezi s Pelješkim mostom reći da svojedobna odluka Milanovića kao premijera i njegove ekipe kako nam most nije potreban, nije bio samo politička slabovidnost i nerazumijevanje što znači teritorijalna povezanost, nego i klip u žbice jadransko-jonske autoceste s kojom bi se i Crna Gora našla u boljoj poziciji nego što je sada kada je Srbija odlučila vratiti oko u glavi, to jest započeti novi proces stvaranja velike Srbije. Pa onaj tko to ne razumije ili je instruiran da se ne razumije, pomaže rečenom novom starom projektu.

Sveukupno: kada jednoga dana Kolinda bude napisala memoare, a hoće, bit će i blesavima jasnije s čim i s kim se morala baktati, i tko ju je srušio. Kao i Karamarka, kao i Oreškovića. Možete reći da je i sama pridonijela neobičnim ponašanjem u finišu, jest, ali ne budite naivni.

Nekako u isto vrijeme s Kolindinim odlaskom, u bavarskoj prijestolnici održan je opći sabor o ne samo europskoj sigurnosti, uz sudjelovanje Amerikanaca vrlo pogođenih mikronskim izjavama o smrti NATO-pakta. Oni su kao glavna svjetska zla prikazali Rusiju, Kinu, Iran i Sjevernu Koreju.

Nisam siguran da je takva prozivka u svim slučajevima točna ni pametna, ali sam siguran da su jedan dio svijeta potpuno smetnuli s uma, a zove se jugoistočna Europa gdje se upravo događaju krupne stvari koje bi mogle dovesti do tragedija prije nego u protimbi rečenim „zlim“ zemljama.

Gerontofobija

I dok se u nas već zna tko je novi predsjednik, preko Velike bare tek se kontra Trumpa natječu demokratski kandidati među kojima je stari ali za sada uspješan Sanders, koji se neumitno bliži osamdesetima. Pa ja razmišljam ovako: u Hrvatskoj vlada očita gerontofobija, na čelu stranaka su mlađi i mladi ljudi pa onda i na vrhovima vlasti, a „starce“ pohitavaju premda su ovi ako ne pametniji onda ponešto mudriji od njih.

Pamet i mudrost su dva različita svojstva, kao i pravo i pravda. Hrvatski junoše u pravilu odbacuju starije dečke koji se tuže na kostobolju ali im mozak još savršeno radi, tašta i ambiciozna juvenilna ekipa ne želi da joj netko „soli pamet“, premda su ljudska društva odvajkada imala barem vijeće staraca ili sličan „instrument“ za spuštanje na zemlju hormonalnih poglavica.

Pojam i naslov „djeda“ vezan je uz bosanske krstjane u srednjem vijeku, ali se zaboravlja da je i u Hrvatskoj, u doba narodnih vladara, knezova i kraljeva, uz njih i u njihovoj pratnji bila tajanstvena osoba koju se nazivali djedom, a čini se da je ona na stanovit način zastupala narod, govorila što narod želi. Koliko je Djed doista bio utjecajan, ne zna se.

Uostalom, da se ne zadržavamo u Europi, i „američki“ Indijanci imali su uz mlađeg poglavicu i starog Indijanca kojega su svi poštovali. Indijanaca, doduše, više nema ili su samo u tragovima, nestali u genocidu, a na groblju Apaša upravo se izvode neki građevinski radovi. Sada preostaje samo jedno: da se Winnetou stušti s Velebita i napravi reda. (Usput, među demokratima u SAD istaknuta su imena , to jest prezimena nama nekako bliska: Klobučar, ali i onaj kandidat s puno „ggiggig“ pod kojim se nazire neki „ić“.)

Najsuverenisti

U Muzeju Mimara gdje navodno ima i ponešto krivotvorina, održali su Plenković i njegov tim odvažne govore, uz renerske upute Ćire Blaževića („Sine, ne gledaj u loptu nego prema golu“). Ono što je meni važno: odjednom je odvažno dekriminaliziran pojam „suverenist“, još donedavno u progonstvu. Štoviše, sada se svi natječu tko je veći suverenist, odnosno tko je najsuverenist. Odvažno, jest. Ali, rečeno je, po djelima ćemo vas poznati. Recimo, po euru. Po gospodarskom pojasu u hrvatskom moru. Po…ma tko bi sve nabrojao. Suprotnici u stranci sada su na sto muka: moraju smisliti riječ koja je jača od najsuverenista, recimo supersuverenist ili dizel. Sklop riječi „hrvatski nacionalist“ još je (za sada) u zoni crimena, ali se slobodno barata riječima „irski nacionalist“, primjerice, pa i „škotski nacionalist“. Što hrvatska vanjska politika misli o sjedinjenu Irske ili samostalnosti Škotske, ne znamo. U Hrvatskoj vlada poznata šutnja, sada irsko-škotska.

Bravo Hamo

Moj prijatelj i ratni drug, slikar i grafičar Hamo Čavrk, prebolio je tešku bolest i odmah izašao u javnost s novim radovima, izloženim u Kabinetu grafike pod naslovom Carta incognita. Godinama sam pratio njegove faze, posvećenost grafici, gledao kako se muči , dovija, eksperimentira, izvlači visoku umjetnost ispod valjka, često u prostorima ne baš poticajnim.

U kratkom govoru na otvorenju izložbe (vjerojatno mu je to 81. samostalna, o stotinu skupnih da i ne govorim), podsjetio je na vrijeme kada je, uz još nekolicinu, spašavao grafiku koja je bila u opasnosti da ju pregaze ili bace u treći plan različita nova tehnološka čuda. Ne znam je li Carta incognita vrhunac njegova stvaranja, ali te izložene aquatinte dramatično su lijepe kao i svemir u kojemu je naša galaksija tek rubna lađa u nedokučivom , spektakularnom , zastrašujućem oceanu prepunom boja.

Kolorizam postiže Čavrk, objašnjava Ružica Pepelko, otisnućem matrice preko matrice (i triput kada treba), a zapamtljiva je njezina rečenica da Hamo „stvara aluzivnu projektnu sliku mentalne mape grafičareva svemira u kojem se nemjerljivim brzinama kreću kozmičke zrake i svemirska prašina, a levitirajući motivi i kristalične forme asociraju na prsnuće aktivne crne rupe.“ No, dođite i pogledajte sami. Ako inače niste zaljubljeni u apstrakciju (ponekad s pravom jer je apstraktno slikarstvo dobro polje za svakojake lažnjake), pred grafikama Hame Čavrka skinut ćete kapu i priznati da ima (veličanstvenih) iznimaka. Vrlo bih rado imao na zidu grafiku u katalogu označenu brojem 18.

Fakultet hrvatskih studija

Gospođa ministrica Divjak teško je poražena u bitki s Fakultetom hrvatskih studija, premda je dala sve od sebe da mu napakosti (uz potporu sindikata!) i dovede u sumnju legitimnost osnutka. Probudili su se u tom kreševu i studenti, držeći stranu FHS-a, što je dobro. Napokon, nakon tolikih godina, izašli su studenti ne baš na ulice, ali barem iz šutnje.

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Pouke odlaska njemačke šefice CDU-a za hrvatsku politiku

Objavljeno

na

Objavio

Iznenadivši stranačke kolege, predsjednica njemačkog CDU-a i logična stranačka kandidatkinja za kancelarsku poziciju na parlamentarnim izborima sljedeće godine Annegret Kramp-Karrenbauer (A. K. K.) najavila je postupno povlačenje. Ne želi biti kandidatkinja za kancelarku u sljedećemu mandatu, u skladu s time povući će se i s mjesta šefice stranke.

No odustajanje je bilo samo pitanje izbora trenutka jer A. K. K.​​ odnosno Angela Merkel zapravo i nisu imale neku racionalnu drugu opciju. A. K. K.​ je preuzela stranku prije nešto više od godinu dana u tijesnoj stranačkog izbornoj utrci s Friedrichom Merzom, zahvaljujući ponajviše snažnom stranačkom inženjeringu svoje političke mentorice Angele Merkel.

U bitki između kontinuiteta (Merkel, A. K. K.​) i promjena (Merz) CDU-ovci su tada izabrali kontinuitet, ali trend nezadovoljstva putom kojim vodi Merkel i izbornih neuspjeha na lokalnim razinama bili su nezaustavljivi. ‘Mala Merkel’, kako su podrugljivo nazivali A. K. K.​, nije mogla učiniti ono što više ni velikoj Merkel nije polazilo za rukom: održati u poslušnosti stranku iz čijeg je vrha godinama uklanjala svaku potencijalnu političku konkurenciju i s takvom strankom i centristički-liberalnom političkom platformom osvajati izbore.

Što nakon ‘male Merkel’?

Puklo je prošlog tjedna u Thuringiji kada su CDU-ovci otkazali poslušnost stranačkom vodstvu i u koaliciji s AfD-om i liberalima podržali izbor liberalnoga pokrajinskog premijera, kako bi spriječili da vlast preuzme Die Linke, reinkarnirana komunistička ljevica iz bivšeg DDR-a. Prekršili su time zapovijed Mutti Merkel: nikad koalirati s AfD-om jer je on preradikalno desno za CDU, a sama se Merkel potrudila barem jednako toliko koliko i u AfD-u da dobiju etiketu stranke koja koketira s neonacizmom.

Pitanje je dakako, što nakon A. K. K. Znači li njezino povlačenje da se Mutti Merkel pomirila s time da stranka više ne može ići njezinim putem širokog otvaranja prema liberalnoj ljevici i zatvaranja prema konzervativnoj desnici koji onda potiču stvaranje ekstrema zdesna? Ili je riječ o još jednome manevru velike Mutti kojim će nakon izmicanja A. K. K.​ pokušati osigurati svoj kontinuitet ubacivanjem nasuprot Merzu koji će, sigurno, željeti preuzeti CDU i kandidirati se za sljedećega kancelara, nekoga kompromisnog i, dakako, svojeg kandidata?

Može se očekivati da će Merkel to barem pokušati učiniti. Pitanje je hoće li je (i) ovaj put stranka poslušati. Otkaže li joj poslušnost, a stranku i kancelarsku kandidaturu na sljedećim parlamentarnim izborima preuzme Friedrich Merz, Kohlov učenik i jedan od najsnažnijih oponenata velikokoalicijske politike Angele Merkel, koji se zbog toga i povukao iz političkog života ostvarivši veliku poslovnu karijeru u financijskom sektoru, to onda znači ne samo veće izborne šanse CDU-a na sljedećim izborima, već bi sa sobom s obzirom na njemački utjecaj na ostatak Europe donijelo i promjene u političkom duhu europskih pučana te promjene u političkom duhu EU i Europske komisije.

Značilo bi to početak povratka klasičnoj političkoj desnici i ljevici, dakako, sa sadržajem resetiranim u skladu s duhom novog vremena, kao okosnici višestranačke scene.

Razorena višestranačka scena

Danas se jasno vidi da je velikokoalicijska politika Angele Merkel uz pripadajuće joj veliko lijevo-liberalno otvaranje CDU-a postigla trenutačni ekonomski uspjeh i privremenu političku stabilnost, ali je razorila do neprepoznatljivosti višestranačku političku scenu iz koje se generira upravljanje državom, izbanalizirala ulogu političkih stranaka i temeljni smisao demokracije i dovela do ruba novoga političkog jednoumlja u kojem umjesto stranaka, legitimiranih izbornim rezultatima, sve veći utjecaj na upravljanje državom i društvo imaju mediji, PR-ovci, spin-doktori, udruge civilnog društva, i to bez izbornog legitimiteta i jasne deklaracije o podrijetlu.

Velika koalicija vodi njemački SPD prema nestanku, na zapadu jačaju nestrukturirane zelene opcije koje izbacuju politiku u užem smislu iz svojih platformi i bave se borbama protiv prirodnih pojava poput klime i izmišljanjem novih sloboda, a na istoku prevladava neokomunistički Linke.

CDU je prepustio svoje desno biračko krilo AfD-u koji onda dodatno stigmatizira i gura prema radikalnoj desnici i neonacizmu ne bi li tako zadržao svoje birače. Liberali su se izgubili. A ako želite vidjeti kakve to veze ima s Hrvatskom, samo pročitajte još jednom – s time da umjesto CDU stavite HDZ, umjesto SPD – SDP…

Višnja Starešina / Lider.media

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari