Pratite nas

Kolumne

Ivan Hrstić: Ruši li Ustavni sud i ustavnu definiciju braka?

Objavljeno

na

Ustavni sud uzurpira ovlasti i na mala vrata najavljuje sljedeći korak – pravo na posvajanje. To je logičan sljedeći cilj onih koji se ponašaju kao da je posvajanje “lijek” za istospolne obitelji, a ne “lijek” za nezbrinutu djecu

Nema nikakve dvojbe, odlukom da istospolni partneri ne smiju biti diskriminirani u usluzi(!) udomljavanja, Ustavni sud zagazio je duboko u područje koje mu nipošto ne pripada. Izdvojeno mišljenje suca Šumanovića kirurški precizno secira situaciju u kojoj je Ustavni sud prisvojio ulogu zakonodavca i počeo kreirati zakonski okvir bez stvarnog temelja u ustavnopravnom poretku RH, pa čak i u suprotnosti s njim.

U jednom se slažem s mišljenjem Usuda: istospolni partneri ne bi smjeli biti unaprijed automatizmom isključeni iz razmatranja mogu li biti udomitelji, pa na koncu i posvojitelji. Jer, nemoguće je predvidjeti sve iznimke u kojima bi i takav par mogao biti prvi (ili zadnji, svejedno!) izbor za vođenje brige o tuđem djetetu.

Isto tako, istospolne obitelji s djecom već postoje i preko te činjenice nijedno zakonodavstvo ne može i ne smije prijeći. I to prije svega u interesu djece koja u takvim obiteljima žive! No, Usud ide korak dalje, inzistira na nespretnoj zakonskoj sintagmi o pravu na “nediskriminirani pristup javnoj usluzi udomljavanja”. Usluga udomljavanja! Hvataju se za riječ “usluga” kao utopljenik za slamku”!

Cilj je jasan, tako se udomiteljstvo svodi na gospodarsku djelatnost, pa onda etička, moralna, znanstvena i stručna pitanja, o društvenom konsenzusu da ni ne govorimo. padaju u drugi plan. Dok zakon u svojoj naravi eksplicitno zabranjuje diskriminaciju korisnika “usluge udomljavanja”, Ustavni sud se ponaša kao neki trgovački sud, tumačeći kao da zakon zabranjuje diskriminaciju onih koji tu “uslugu” – pružaju.

Koliko god udomljavanje pravno nije isto što i posvojenje, ono je u biti isto: posvojitelji i udomitelji djeci pružaju neku vrstu zamjenske obitelji. A tad to nije trgovinska transakcija, u prvom planu moraju biti djeca i njihova prava, pa tek onda oni koji bi se htjeli baviti brigom za djecu ili se tako ostvariti kao roditelji.

Što god mi mislili o tome, ako po hrvatskim zakonima posvajati mogu bračni parovi, iznimno samci, onda je posve jasno da ni s udomljavanjem ne bi smjelo biti drugačije, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Naravno da je ovdje udomljavanje samo sredstvo, nužna stepenica prema konačnom cilju – pravu na posvajanje. Uostalom, i dvojici istospolnih tužitelja udomiteljstvo je, to sami priznaju, samo surogat za nemogućnost posvojenja. Iako ne treba sumnjati u njihovu predanost, da iskreno žele biti najbolji mogući udomitelji ili zamjenski roditelji, posve je očita i njihova želja da na ovaj način izbore i društveni probitak u ime socijalne skupine s kojom se identificiraju. Jasno, u tom smislu i razne LGBT udruge ovakvu odluku suda pozdravljaju kao veliku pobjedu.

Često se kao vrhunski kontraargument ističe da je djeci sigurno bolje u obitelji s istospolnim parom koji se o njima s ljubavlju brine, nego s heteroseksualnom majkom alkoholičarkom ili ocem nasilnikom. No, pijanci ni nasilnici ne dobivaju tuđu djecu na brigu! A razlozi za često odbijanje heteroseksualnih parova uopće ne moraju biti tako drastični.

Diskriminirani su razni nepodobni psihološki profili, parovi stariji i mlađi od određene dobi, oni koji imaju premale plaće, koji nisu stalno zaposleni, podstanari, itd, itd… a ponekad je dovoljno da socijalni radnici procijene da vam nedostaje par kvadrata stana da bi vam “udijelili” dijete! Dakle, jasno je da ne postoji nikakvo pravo na dijete kao neko temeljno ustavno pravo.

Udomiteljstvo je “lijek” za dijete bez obitelji, a ne za udomitelje bez djece. Dijete nije objekt bilo čijih pretenzija i interesnih aspiracija i ne smije biti instrumentalizirano na normativnoj ni na provedbenoj osnovi, savršeno jasno kaže sudac Šumanović.

Posve je neshvatljivo kako se većina ustavnih sudaca mogla oglušiti na to. Nije ovo prvi put da se Usud ponaša kao da ustavna definicija braka, koju su referendumom u Ustav unijeli građani, svojom suštinom ne predstavlja zaglavni kamen relevantnog ustavnopravnog okvira za pitanja obitelji i braka. Niti godinu kasnije, Usud je donio odluku da ni kirurška operacija nije nužna da bi se nekome priznala promjena spola. Što pak znači da je ustavna definicija braka kao zajednice muškarca i žene već promijenila značenje. Jer, eto, građani se nisu sjetili izrijekom napomenuti da to dvoje moraju biti rođeni kao muškarac i žena!

Posljednjom odlukom Šeparović i društvo počeli su se ponašati kao visoki povjerenici u BiH, koji samoinicijativno prema vlastitoj volji mijenjaju sadržaj i intenciju Ustava. U Hrvatskoj, sljedeća promjena je sada već uvedena na mala vrata, ali apsolutno ništa ne priječi da se uskoro širom otvore te da se slična komesarska odluka donese i za pravo posvojenja, a da pritom ništa ne pitaju ni građane ni zakonodavca. O djeci da i ne govorimo, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Putin: Dok sam ja na vlasti neće biti istospolnih brakova

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Povijesni trenutak

Objavljeno

na

Objavio

Prijetnja epidemije koronavirusa te sve žešće mjere za sprječavanje njezina razmahivanja, a u Zagrebu i široj okolici i suočavanje s posljedicama razornoga potresa, čine sadašnji povijesni trenutak posebno teškim i izazovnim za sve ljude, pa i za katoličke vjernike

Gotovo svi ljudi suočeni su s brojnim neočekivanim poteškoćama i nije im nimalo lako nositi se s njima. Mnogi su se do te mjere osjetili životno ugroženi da su ispraznili police trgovačkih lanaca i drugih prodavaonica, očitujući tako još jednom svoju sebičnost, jer njima je očito važno da prežive samo oni i njihovi najbliži. Paraliziranje realnoga društvenoga života, ograničavanje kretanja, premda sa sobom donosi goleme materijalne štete do te mjere da vrlo vjerojatno slijedi nova recesija, pogađa mnoge još teže jer je to prijetnja ljudskoj slobodi i stvaranje nevidljiva, ali neraskidiva okova koji što dulje traje, to više guši.

Mnogi su sada izloženi gotovo isključivo raznim ekranima koji im omogućuju bijeg iz stvarnosti u fiktivni i virtualni svijet, no pitanje je trenutka kad će im dodijati i ti često konzumirani isprazni sadržaji. Nevidljivi virus i borba protiv njega inficirali su kvalitetu ljudskoga života do te mjere da će mnogi ili početi iskreno tragati za dubljim smislom svoga života ili stradati na mnogo ružnih načina. Posebno to vrijedi za sve one koji su uz ograničenja zbog prijetnje epidemije doživjeli i posljedice jakoga potresa, bilo egzistencijalne, psihičke ili materijalne.

Izazov za sve ljudi

Sadašnji teški povijesni trenutak izazov je za sve ljude, a za vjernike, osobito katoličke vjernike, osim toga je poseban test osobnoga odnosa s Bogom. Naime, vjernici, koji su po krštenju pravi članovi Crkve Kristove, u aktualnom povijesnom i osobnom životnom trenutku pred izazovom su svjesnoga, osobnoga prihvaćanja Boga, uključujući i sve ono što stvarno prihvaćanje Boga sa sobom donosi, ili pred odbacivanjem, nijekanjem ili ignoriranjem Boga sa svim posljedicama što to donosi.

Sadašnji čas u tom je smislu posebno velik izazov za sve vjernike koji su to do sada bili kao tradicionalisti, formalisti ili samo deklarativno, da prijeđu prag vjere te svjesno i slobodno donesu promišljenu odluku da Bogu dadnu prvo i najvažnije mjesto u svom životu. Svojevrsni je paradoks što sadašnji čas zahtijeva tu odluku dok su vjernička okupljanja obustavljena, a sakramentalni život gotovo zamrznut. Iskrenim tražiteljima Boga posebno teško pada nemogućnost osobne ispovijedi koja je jedan od najboljih putova za iskorak u vjeri, za prijelaz praga vjere. Naime, prihvaćanje i izgradnja odnosa odnosno prijateljstva, štoviše ljubavi prema Bogu, donosi sa sobom nove obzore, nove univerzalne vrjednote, sasvim nove perspektive i novo svjetlo na sve sadašnje poteškoće i mogućnosti.

Bez mise

Praktičnim vjernicima, onima koji su se usprkos svojim ljudskim slabostima odlučili za Boga, u sadašnjem povijesnom času brojnih ograničenja posebno nedostaje sudjelovanje u euharistijskom slavlju. Mnogi se vrlo teško mire samo s mogućnošću da dođu na tihu osobnu molitvu u svoju župnu ili drugu crkvu, a većina vjernika u Zagrebu i široj okolici zbog posljedica potresa ostaje sada i bez te mogućnosti. U takvim okolnostima velika je blagodat što se na određeni način u misnom slavlju može sudjelovati praćenjem i osobnim moljenjem uz prijenos misa na televiziji, radiju, društvenim mrežama ili platformama. Ako žele i znaju birati, praktični vjernici u ovo doba velikih ograničenja mogu nadoknaditi što su propustili pročitati ili pogledati, a vjerskoga je sadržaja bilo na internetu, ukoričeno u knjige ili otisnuto u različitim katoličkim glasilima. Za uzimanje u ruke i makar kratko čitanje Svetoga pisma ovo je vrijeme vjerojatno povoljnije nego ikoje drugo ranije.

Neki vjernici ne mogu se pomiriti što ne mogu sudjelovati na misnim slavljima pa ne prezaju ni od teških optuživanja crkvenih pastira, štoviše neki doživljavaju nemogućnost vjerskih okupljanja kao pobjedu neprijatelja Božjih. Među vjernicima javlja se i mišljenje da prestankom okupljanja vjernika na misnim slavljima prijeti propast čitavu čovječanstvu.

Takva stajališta često dijele i dobrodušni i dobronamjerni vjernici očito zaboravljajući da je Bog apsolutni gospodar svega i svih događanja i da pravi, svjesni odnos s Bogom baš ništa izvana ne može ugroziti. Naime, premda je čašćenje i slavljenje Boga i kroz sakramente iznimno važno, nemogućnost takvih slavlja ne može Boga razljutiti. U jednom od misnih predslovlja nedjelja kroz godinu kaže se: »Tebi nije naša hvala potrebna, ali je Tvoj dar što smo Ti mi zahvalni.«

Drugim riječima, nisu euharistijska slavlja i slavlja drugih sakramenata ili različitih pobožnosti potrebna Bogu, nego su potrebna ljudima, vjernicima jer su jedan od načina komuniciranja s Bogom, učvršćivanja uzajamne ljubavi i povjerenja. U aktualnim okolnostima Bog, po sebi ili sa svoje strane, nije ništa manje bliz svim ljudima, a oni koji mu vjeruju i koji se u njega uzdaju imaju mnogo drugih načina potvrđivati svoju ljubav prema Bogu, a najbolji je ostvarivanjem opipljive ljubavi prema bližnjima.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Čija svijetla budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Vatican Media

Već mi je postalo teško pratiti medije. Čak i same naslove. Govore čas jedno, čas drugo. Ne samo glede pošasti zvane koronavirus. Veliki Europljani na jeziku ne pritekoše u pomoć drugima, nego se okrenuše sebi, nerijetko skroz sebično. zbog toga Talijani rekoše da će najprije pobijediti ovaj virus, a onda će poslije toga razmisliti o Europi.

Raspada EU-a se boji čak i Sigmar Gabriel, bivši njemački ministar vanjskih poslova. A baš Nijemce mnogi zbog zatvorenosti napadaju ovih dana. Neki se pitaju i je li koronavirus kraj sretne globalizacije? A ima i razmišljanja da bi oporavljena Kina mogla preuzeti globalnu nadmoć nad Amerikom koja se trenutno zatvara. I puno još toga, da ne nabrajamo.

U Herceg Bosni također brinu brige, ali nešto drukčije. Pitaju se hoće li sve ovo još potaknuti iseljavanje koje je ionako trenutna rak rana društva. U poduzećima se počinju dijeliti otkazi, smanjuju plaće, čak i kod onih koji imaju dovoljno zaliha da to ne rade. Dolaze polako u pitanje naknade za nezaposlene i druga društvena davanja. Kamo to sve ide?

Teško pitanje, još kad istu državu dijeliš s drugima. Tako se ravnatelj poduzeća Igman iz Konjica liječi od korone u SKB Mostar, dok njegovi umjesto nje pomažu bolnicu u Konjicu, Istočnom Mostaru i DZ u Jablanici. Iz sličnog tabora idu toliko daleko da napadaju Nevenka Hercega što je pomogao Zagrebu tijekom posljednjeg potresa. Zaboravili su da je taj isti Zagreb pomagao Sarajevu, obnavljao Stari most… U isto vrijeme u Sarajevu pokušavaju Parlament Federacije BiH, takav kakav je, staviti pod nazor SDA. Nije onda čudno da Ante Nazor drži kako su zaprepašćujući razmjeri neznanja u Hrvatskoj i svijetu o stradanju Hrvata u BiH, jer nadziratelji istine nameću pogled samo jedne strane.

Kad smo već kod njih primijetiti nam je kako ih se slabo vidi i čuje ovih dana dok hara koronavirus i potres u hrvatskom stolnom gradu. Drugi ljudi, određeni od njih do sada slabo poznati, zauzeše njihova mjesta. I odjedanput sve ide kako treba unatoč nepovoljnim okolnostima. Kao u Domovinskom ratu. Stoga se nasmijem kada netko upita kako prije nije moglo biti ovako uspješno. Ma jednostavno! Trebalo je samo skloniti te grlate koji u miru navale na naše društvo kao miš na sir. I gotovo. Imajmo to na pameti kada sve ovo prođe. Odbacimo njihov hod u svijetlu budućnost, a prihvatimo naš, samo naš.

Papa i Crkva općenito pokazaše se u dobrom svjetlu. Najprije je na raznim stranama počela molitva. Iznosili su se čudesni križevi, čudesni kipovi, čudesne slike, blagoslivljalo s Presvetim, molilo u tišini doma. Jer na djelu je progonstvo, svejedno jesu li u pitanju Rimljani, masoni, komunisti, isilovci… U Fatimi crkvene vlasti određenih država posvetiše ih Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu. A još nam pred očima blješti ono što je Papa učinio na Trgu Sv. Petra. Sablasno prazan prostor. Papa se moli pred čudesnim raspelom za čitavi svijet. Kasnije je darovao i 30 respiratora bolnicama koje se bore s koronavirusom. Slijedili su ga i neki biskupi osobnom štednjom i skupljanjem darova. Treba se moliti, ali treba i zavrnuti rukave. Crkvu su oponašali i neki političari, kao što je Trump ili poljski predsjednik Duda. Molili su se za svoje zemlje. Nešto ne čuh da su hrvatski predstavnici vlasti slično učinili.

Vatikan je i podigao zastave na pola koplja u znak solidarnosti sa žrtvama pandemije. Pozdravio je naravno i zatvaranje dosta klinika za pobačaj po svijetu. Kad odrastu, bit će tomu zahvalni i rođeni koji se inače ne bi rodili. Vatikan se upitao i kako će , kao uvjet prestanka širenja koronavirusa, oprati ruke oni koji nemaju uvjeta za to; na svijetu je takvih 40%? Ne ču se odgovor iz tabora transhumanista ili onih koji ne vjeruju u besmrtnost ljudske duše, ali bi rado prešli u besmrtnost pomoću ugrađivanja tehničkih dostignuća u svoje tijelo. Ništa novo.

Puno lakše moralo bi ići naše zajedništvo. Njega je spomenuo Zvonko Milas, državni tajnik za Hrvate izvan domovine. I hvala mu na tome. Ali hrvatske državne vlasti trebale bi i djelatno pomagati te Hrvate diljem svijeta. Jedan od načina svakako bi trebao biti da pomognu Svjetski festival hrvatske književnosti. To do sada ide nekako šepavo pa je upitno hoće li se nastaviti taj hvalevrijedni pothvat.

O nama, naizgled, puno više misle oni koji stvaraju zabavu, ma što god to značilo. Razglasiše takvi po medijima da sada svoja vrata otvaraju na internetu. Možemo uživati u njihovoj glazbi do mile volje, možemo… nije mi se dalo više čitati. Ali sam pozorno pročitao da večernji molitveni program iz molitvenog središta Kraljice Mira prate milijuni preko interneta. Odlično. No, mislim se nešto, ne bi li bilo dobro pokrenuti i televiziju, tehnička dostignuća sada to omogućavaju uz mnogo manje sredstava nego prije. Kada smo pokretali radiopostaju, onda smo namjeravali čitav pothvat medija u službi Kraljice mira okruniti televizijom. Ali vremena biše kakva biše.

Korizma je, Crkva nas poziva i na post. Poslušamo li je otvorit će nam se i neki novi vidici u životu. Zaista.

Miljenko Stojić/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari