Pratite nas

Kolumne

Ivan Hrstić: Slijede li nam (još) dvije izgubljene godine?

Objavljeno

na

Kažete li nekom hrvatskom ministru da su ovo za Hrvatsku bile (još) dvije izgubljene godine, vrlo je vjerojatno da će se mnogi od njih s vama u znatnoj mjeri složiti. Kažete li mu pak da to vrijedi ne samo za Vladu RH u cjelini, već i za njegovo „vlastito“ ministarstvo, gotovo sigurno će se uvrijediti – barem onoliko koliko je neki političar uopće još sposoban uvrijediti se, piše Ivan Hrstić za Večernji list u kolumni koju prenosimo.

Možda i posve opravdano, jer, suprotno uobičajenoj predodžbi, ministarska fotelja nije baš tako ležerna kao što se čini, što se lako da utvrditi i prema fizičkom izgledu mnogih ministara po isteku četiri ili – nedajbože – osam godina mandata. I tu ne ciljam tek na višak kilogram, već na ubrzane znakove starenja na njihovim licima. No, ne treba ih sažalijevati, jer Hrvatska pod njihovom vlašću stari još mnogo, mnogo brže.

Koliko god se mnogima od „njih“ činilo da Lijepa naša konačno kreće naprijed, posve je jasno da je ona idealan primjer relativnosti gibanja. Taman kad nam se učinilo da iz prve možemo ubaciti u drugu, svi oko nas već su ubacili u treću, neki pak odavna udobno na tempomatu krstare u petoj. Kao kad čekate u hladnom tramvaju na okretištu, pa tramvaj do vas naglo krene, za trenutak vas mozak prevari da ste i vi krenuli, a zatim bespomoćno gledate kako taj drugi tramvaj nestaje u daljini.

Godinama sam ponavljao da se bojim trena kad će konačno doći nekakav rast (a do njega je po ulasku u EU moralo doći sve da sami baš ništa dobra ne napravimo), u kojem će vlada ponovno sebi izgraditi iluziju da „novca ima“, a da i svi ostali Hrvatići žive jednako dobro i sigurno kao oni. To je uvijek tako: sit gladnom ne vjeruje.

Sad se više ne bojim tog trenutka, sad strepim od  – produljenog razdoblja takve virtualne stvarnosti. Hrvatska je sad baš u takvom limbu, sasvim dovoljno novca da ne propadne, a opet nedovoljno za hvatanje priključka s onima koji se kreću daleko brže od nje.

Koliko dugo možemo tako? Hoćemo li nakon sedam gladnih godina ikad ponovno dohvatiti i onih sedam godina obilja? Ako političare pitate – može tako i do kraja svijeta, ili barem do kraja njihovog mandata. Ako pitate realnije ekonomiste, nova kriza udarit će nas posred čela već iza prvog zavoja! Kao što je prethodna kriza bila poput snijega koji je otkrio tragove naše vlastite nevoljkosti na promjene, tako će i sljedeća kriza– a ona uopće ne mora na globalnoj skali biti tako devastirajuća kao prva – dokazati da ništa nismo naučili iz prethodne lekcije. Ponovno ćemo njene posljedice osjetiti dublje, dugotrajnije i bolnije nego gotovo svi ostali oko nas.

Glavni krivci za stagnaciju su političari koji se zadovoljavaju minimalnim koracima naprijed, uvjeravajući sebe da su time ispunili svoju obvezu prema hrvatskoj državi i hrvatskom narodu. Ova vlada nastala je na temelju hrpe kompromisa, koji im sada služe kao opravdanje zašto ne mogu poduzeti nešto odlučnije. No, godina gospodnja 2019. u tome im zasigurno neće pomoći. Osim što je ministar Marić dobro radio na refinanciranju vanjskog duga, najpovoljnije razdoblje već smo propustili. Na svjetskoj geopolitičkoj sceni slijedi mnoštvo turbulencija koje bi mogle barem usporiti rast ključnih svjetskih gospodarstava.

Istina je, ova vlada na prvim koracima suočila se s mnoštvom izazova. No, uspjela je, za sada, samo spriječiti krah Agrokora. Pomoć blokiranima samo je kozmetička, ovršni zakon je odgođen, demografski egzodus samo se ubrzao. Porezna reforma okljaštrena je u samom začetku, dioničko tržište još je u najdubljoj hibernaciji. INA ne samo da još nije u hrvatskim rukama, nego je očito Vlada s Mađarima ispod stola sklopila deal čiji cilj još skriva od hrvatske javnost. Rafinerija u Sisku gasi se blagoslovom iz Banskih dvora! Izraelski F-16 jednom su preletjeli Knin, no još uvijek ne znamo hoće li i drugi put. U međuvremenu, dok lamentiramo o cijeni borbenih lovaca, Uljanik je u jednoj godini pojeo cijelu jednu eskadrilu Baraka. Da smo barem tim novcem u škverovima gradili mornaricu. No, ni to nismo.

Jedino na čemu se u Hrvatskoj dosljedno radi jest uzgajanje pogubnog mentaliteta gubitnika. Pozivam li na smjenu takve vlade? Ne, u ovom trenutku nemam nikakve garancije da nas ne čekaju možda daleko gori. No, ako bude trebalo, birat ćemo i takve.

Plenkoviću, koji se u briselskom stilu sve češće obrušava na „populiste koji daju obećanja koja nisu u stanju ispuniti“, valjda će netko ipak objasniti da su baš to njegovi ključni deficiti: bez pravog vizionarskog liderstva državnika koji svoja obećanja komunicira sa svojom nacijom i koji sebi ne dopušta luksuz biti činovnički suhoparno dosadan, nema i ne može biti optimizma, a bez zdrave doze populizma – nema naprijed. Sretna Nova svima koji slave!

Kolumnu pročitajte na Večernji list.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Europski strah od ‘umjerenog’ islamskog terorizma

Objavljeno

na

Objavio

Interesni Zapad koji će i štrik prodati s kojim će ga kupci objesiti, pokaže strah od islamista samo onda kada im u vlastitoj kući gori, i tek tada izlaze malo vani da vide  tko to potpaljuje, vatru raspaljuje i pokušava graničare i čuvare, svog nezasluženog mira, kao i kolonijalizmom stečenog bogatstva, malo ohrabriti i gurnuti ih da i dalje ginu za njih.

Na tom tragu je i Süddeutsche Zeitung objavio 28.12.2018. članak o džamijama u Bosni i Hercegovini i utjecaju ekstremnog islama iz zemalja Arapskog poluotoka, na beha muslimane. Bio je to pokušaj da se pisanjem o nekoj, nepostoječoj, umjerenosti bosanskog islama, utječe na Njemce kako bi slobodnije, i bezbrižnije, bez straha od islamskog terorizma proslavili Novu godinu. Pisali su to poslije Božića jer islamisti su već zabranili Njemcima da slave Božić.

I ne samo da ga slave, već su im zabranili svaki njegov spomen. Više se ne smije čestitati Božić, već zimski praznici, jer eto domaćini kršćani ne smiju vrijeđati vjerske osjećaje islamskih migranata i radnika. Ne smiju Njemci čestitati Božić ni između se jedni drugima, jer u njihovoj  blizini može biti neki „umjereni” musliman koji bi tom čestitkom, kad je čuje, bio uvrijeđen.

Ali za to te „umjerene“ muslimane u Njemačkoj ne vrijeđa uzimanje socijalne pomoći iz ruku kršćana koji krvavo rade, i porez plaćaju da bi  kao migrant  invazionist živio udobno, i u  zemlji iz koje je umarširao uzdržavao još dvije tri žene s  dvadesetero i više djece.

Njemačko istraživanje beha islama dolazi vrlo kasno, dolazi u vrijeme kad se može tvrditi da između muslimana iz radikalnih zemalja i onih u Bosni i Hercegovini  nema nikakve razlike kad je u pitanju prakticiranje vjere.. Da su Njemci, ali i ostatak Europe, beha islam poznavali prije građansko vjerskog sukoba, do rata ne bi došlo, no i ako bi i došlo današnje uređenje zemlje bi bilo zasigurno sasvim drugačije, pravednije i za sva tri naroda prihvatljivo. Bosna i Hercegovina ne bi bila utočište radikalnih islamista, i fundamentalisticka vjerska baza najradikalnijij muslimaskih zemalja.

Puno prije Njemaca i Europe u Bosnu i Hercegovinu  su ušle radikalne islamske zemlje, i uspjele u svojoj vrlo opasnoj namjeri, radikalizacija radikaliziranih beha muslimana. Piše Süddeutsche Zeitung, „Još i prije nego što su se u toj opustošenoj zemlji obnovile kuće, na mnogim mjestima su iz tla nicale džamije financirane petro-dolarima.

Rat je uopće doveo povrat u vjeri i iz džamije Kraja Fahda i iz stotina drugih poklonjenih džamija se trebalo  širiti strogo učenje vehabitskog islama, objašnjava članak u minhenskim novinama”. Ne trebalo se širiti,  već se u gotovo svim izgrađenim, koje su nicale kao gljive poslije kiše, i koje i dalje se grade, gotovo jedan vjernik jedna džamija, ali i starim džamijama se uči i širi strogi islam. Ne može se nikako govoriti  o umjerenom beha islamu, koji je u građansko vjerskom sukobu očistio sve prostore od  kršćana, kroz koje je prošla njihova armija, koju su u mnogim slučajevima vodile hodže. Daje bilo umjerenog islama ne bi Muslimani ubijali fratre, Fojnica, ne bi bilo osnivanja  konclogora, Gluha Bukovica, za svećenike i časne sestre, ne bi se rušile crkve, Dolac, Putićevo, ne bi se granatirale crkve u Vitezu, Novoj Biloj, Brajkovićima,,,.

Ne bi se gučogorski samostan opljačkao i obesčastio i u njemu, nakon što su izrešetali kip Svetog Frane, Bibliju, i počeli je spaljivati smjestili komandu svoje isilovske abih. Nadalje njemački novinar piše: „Doduše ima nekoliko selefističkih sela u brdima Bosne i u nekim džamijama sve do danas se čuje vehabitsko gledište”. Ili dotični svemoćni Nijemac ne smije pisati pravu istinu ili je ne poznaje.

A ona glasi da u svim novoizgrađenim, i onim od vehabija okupiranim, džamijama se propovijeda radikalni islam, i da u njih ne smije zaći nitko osim učitelja i učenika, sponzora i graditelja, te  bivšeg poglavara Islamske Zajednice BiH Mustafe Cerića, kao glavnog uvoznika radikalnog islama.  Tih i takvih bogomolja je toliko u Bosni i Hercegovini, u  federacijskom entitetu, da su ograđene nekim svojim, trećim, entitetom u kojem ne vladaju ni beha, ni euro zakoni.

To je slika suvremene Bosne i Hercegovine, federalnog dijela o kojoj ne smiju pisati ni njemački novinari, kako se ne bi vrijeđali muslimani u Njemačkoj, i zbog straha od „umjerenog“ islamskog terorizma koji ruši tu zemlju, Bosnu i Hercegovinu i Europu.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Dah i zadah beogradskog proljeća

Objavljeno

na

Objavio

U Parizu se već mjesecima, uz velike nerede i sukobe na ulicama, “žuti prsluci” bune protiv liberalne Macronove politike, u Bruxellesu svako malo demonstriraju antiglobalisti, a u Njemačkoj protivnici nekontroliranih imigracija.

Svugdje u Europi jačaju desni pokreti, seizmografi bilježe krupne tektonske promjene, pripadnici establišmenta galame protiv populizma u strahu da bi ti populistički vjetrovi mogli i njih pomesti.

I u našem susjedstvu se odvijaju zanimljivi događaji. U Srbiji se traži odlazak Aleksandra Vučića, u Crnoj Gori Mila Đukanovića, što može biti i povezano, u Tirani promjena aktualne vlasti. Različiti su motivi i sudionici prosvjeda, zajednička im je samo izvanjska slika.

Praško proljeće 1968. nagovijestilo je slom sovjetskog bloka, a hrvatsko proljeće 71. slom Jugoslavije, a i jedan i drugi lom dogodit će se dva desetljeća kasnije.

Danas je definitivno najzanimljivije beogradsko proljeće, gdje već tri mjeseca traju prosvjedi upereni protiv aktualnog predsjednika, koji glumi stabilnost i hrabrost, ispod čega vire nervoza i strah. U jednom je trenutku bio zatočen u zgradi Predsjedništva, podsjetivši na nesretnu sudbinu rumunjskog diktatora Ceausescua.

I nitko ne zna što se iza brda valja i na što će sve to izići. Uvijek to počne zahtjevima za većim slobodama te protiv nasilja i korupcije. Zapreteno opće nezadovoljstvo zapali jedna mala iskra, u ovom slučaju napad na oporbenog političara Borka Stefanovića.

Najprije progovore pjesnici revolucije, koji polako nestaju sa scene, a onda na koncu vrhnje poberu oni politički ambiciozni.

Nema više glumaca, braće Trifunović, sada je uzde u svoje ruke preuzeo Boško Obradović. On još ne govori o svom političkom programu, ali se zna kako je sklon Rusiji i nesklon NATO-u i EU-u, protivi se odvajanju Kosova, Vučića naziva izdajnikom i čak ustašom.

U svemu tome ne treba isključiti ni utjecaj izvana. Tako je nekako bilo i s “arapskim proljećem”, nesumnjivo iniciranom od stranih obavještajnih službi, koje su kao htjele više demokracije i ljudskih prava. Legalne su vlasti svrgnute, a pojavilo se muslimansko bratstvo pa onda još građanski ratovi, islamski kalifati te emigrantski val prema Europi.

Hrvatska je mirna. Ni izigrani inicijatori referenduma nisu pozivali na demonstracije. Tek prosvjed protiv nasilja u obitelji, koji je u potrazi za slavom i opterećena vlastitim bračnim nevoljama povela glumica Jelena Veljača, vrativši se iz Beograda i donijevši sa sobom dah beogradskog proljeća. To je gruda koja bi se mogla zakotrljati.

Samo nije jasno je li to bio prosvjed protiv nasilja, protiv obitelji ili protiv države. Lukavi Andrej i sam se pridružio prosvjedu protiv samoga sebe, otupivši tako ionako slabašni glumičin glasić.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari