Connect with us

Kolumne

Ivan Hrstić: Slijede li nam (još) dvije izgubljene godine?

Published

on

Kažete li nekom hrvatskom ministru da su ovo za Hrvatsku bile (još) dvije izgubljene godine, vrlo je vjerojatno da će se mnogi od njih s vama u znatnoj mjeri složiti. Kažete li mu pak da to vrijedi ne samo za Vladu RH u cjelini, već i za njegovo „vlastito“ ministarstvo, gotovo sigurno će se uvrijediti – barem onoliko koliko je neki političar uopće još sposoban uvrijediti se, piše Ivan Hrstić za Večernji list u kolumni koju prenosimo.

Možda i posve opravdano, jer, suprotno uobičajenoj predodžbi, ministarska fotelja nije baš tako ležerna kao što se čini, što se lako da utvrditi i prema fizičkom izgledu mnogih ministara po isteku četiri ili – nedajbože – osam godina mandata. I tu ne ciljam tek na višak kilogram, već na ubrzane znakove starenja na njihovim licima. No, ne treba ih sažalijevati, jer Hrvatska pod njihovom vlašću stari još mnogo, mnogo brže.

Koliko god se mnogima od „njih“ činilo da Lijepa naša konačno kreće naprijed, posve je jasno da je ona idealan primjer relativnosti gibanja. Taman kad nam se učinilo da iz prve možemo ubaciti u drugu, svi oko nas već su ubacili u treću, neki pak odavna udobno na tempomatu krstare u petoj. Kao kad čekate u hladnom tramvaju na okretištu, pa tramvaj do vas naglo krene, za trenutak vas mozak prevari da ste i vi krenuli, a zatim bespomoćno gledate kako taj drugi tramvaj nestaje u daljini.

Godinama sam ponavljao da se bojim trena kad će konačno doći nekakav rast (a do njega je po ulasku u EU moralo doći sve da sami baš ništa dobra ne napravimo), u kojem će vlada ponovno sebi izgraditi iluziju da „novca ima“, a da i svi ostali Hrvatići žive jednako dobro i sigurno kao oni. To je uvijek tako: sit gladnom ne vjeruje.

Sad se više ne bojim tog trenutka, sad strepim od  – produljenog razdoblja takve virtualne stvarnosti. Hrvatska je sad baš u takvom limbu, sasvim dovoljno novca da ne propadne, a opet nedovoljno za hvatanje priključka s onima koji se kreću daleko brže od nje.

Koliko dugo možemo tako? Hoćemo li nakon sedam gladnih godina ikad ponovno dohvatiti i onih sedam godina obilja? Ako političare pitate – može tako i do kraja svijeta, ili barem do kraja njihovog mandata. Ako pitate realnije ekonomiste, nova kriza udarit će nas posred čela već iza prvog zavoja! Kao što je prethodna kriza bila poput snijega koji je otkrio tragove naše vlastite nevoljkosti na promjene, tako će i sljedeća kriza– a ona uopće ne mora na globalnoj skali biti tako devastirajuća kao prva – dokazati da ništa nismo naučili iz prethodne lekcije. Ponovno ćemo njene posljedice osjetiti dublje, dugotrajnije i bolnije nego gotovo svi ostali oko nas.

Glavni krivci za stagnaciju su političari koji se zadovoljavaju minimalnim koracima naprijed, uvjeravajući sebe da su time ispunili svoju obvezu prema hrvatskoj državi i hrvatskom narodu. Ova vlada nastala je na temelju hrpe kompromisa, koji im sada služe kao opravdanje zašto ne mogu poduzeti nešto odlučnije. No, godina gospodnja 2019. u tome im zasigurno neće pomoći. Osim što je ministar Marić dobro radio na refinanciranju vanjskog duga, najpovoljnije razdoblje već smo propustili. Na svjetskoj geopolitičkoj sceni slijedi mnoštvo turbulencija koje bi mogle barem usporiti rast ključnih svjetskih gospodarstava.

Istina je, ova vlada na prvim koracima suočila se s mnoštvom izazova. No, uspjela je, za sada, samo spriječiti krah Agrokora. Pomoć blokiranima samo je kozmetička, ovršni zakon je odgođen, demografski egzodus samo se ubrzao. Porezna reforma okljaštrena je u samom začetku, dioničko tržište još je u najdubljoj hibernaciji. INA ne samo da još nije u hrvatskim rukama, nego je očito Vlada s Mađarima ispod stola sklopila deal čiji cilj još skriva od hrvatske javnost. Rafinerija u Sisku gasi se blagoslovom iz Banskih dvora! Izraelski F-16 jednom su preletjeli Knin, no još uvijek ne znamo hoće li i drugi put. U međuvremenu, dok lamentiramo o cijeni borbenih lovaca, Uljanik je u jednoj godini pojeo cijelu jednu eskadrilu Baraka. Da smo barem tim novcem u škverovima gradili mornaricu. No, ni to nismo.

Jedino na čemu se u Hrvatskoj dosljedno radi jest uzgajanje pogubnog mentaliteta gubitnika. Pozivam li na smjenu takve vlade? Ne, u ovom trenutku nemam nikakve garancije da nas ne čekaju možda daleko gori. No, ako bude trebalo, birat ćemo i takve.

Plenkoviću, koji se u briselskom stilu sve češće obrušava na „populiste koji daju obećanja koja nisu u stanju ispuniti“, valjda će netko ipak objasniti da su baš to njegovi ključni deficiti: bez pravog vizionarskog liderstva državnika koji svoja obećanja komunicira sa svojom nacijom i koji sebi ne dopušta luksuz biti činovnički suhoparno dosadan, nema i ne može biti optimizma, a bez zdrave doze populizma – nema naprijed. Sretna Nova svima koji slave!

Kolumnu pročitajte na Večernji list.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari