Pratite nas

Kolumne

Povjerenstvo za mjerenje pljeska

Objavljeno

na

Davor Ivo Stier i Andrej Plenković
Davor Ivo Stier i Andrej Plenković

Problema s razumijevanjem gradiva nema Božidar Kalmeta, koji je ugrabio čast prvi objaviti da Stier i Kovač “apsolutno trebaju biti smijenjeni”

Kazna Stieru za ovacije koje je pobrao na Općem Saboru HDZ-a stigla je ekspresno. I očekivano, jer takav pljesak u stranci smije dobiti samo Plenković. Stier je drsko ukrao show, na kojem je veliki vođa urbi et orbi planirao pokazati da hadezeovci ponovno stupaju kao jedan s njime na čelu. Razbijanjem te iluzije očito je posve zaslužio kaznu, na predsjedništvu stranke zbog svojeg soliranja napadnut je sa svih strana, s tri blijeda suzdržana glasa, piše Ivan Hrstić/vecernji.hr

Stiera, kojeg prozivaju i zbog “ustaškog porijekla”, neki dan pitao sam zašto ne odgovara na optužbe, a on mi je uz smijeh odgovorio: “Kad živite u partizanskoj državi, morate se ponašati kao partizani, bacite bombu, pa u šumu!” Očito je da je njegova poruka o klijentelizmu bila bomba u samo srce tame.

“Ja sam pokušao dokučiti što Stier misli pod klijentelizmom – i nisam uspio shvatiti, ja to nisam u stanju,” u svojem dobroćudnom stilu bodulskog naivca ispalio je ministar uprave i novopečeni politički tajnik HDZ-a. E, pa “Faljen Isus i Marija”, u tome i jest problem, tovariš Kuščević! Ako politički tajnik HDZ-a kaže da to ne razumije, onda je to garancija da baš nikakvih promjena neće biti. Problema s razumijevanjem gradiva nema Božidar Kalmeta, koji je ugrabio čast prvi objaviti da Stier i Kovač “apsolutno trebaju biti smijenjeni”. Jasno je, Stierov žalac nije zapekao samo Plenkovića. Na trenutak su zastali jer nisu bili sigurni na koga je (sve) Stier mislio, a onda nastavili prema uvjetnom refleksu, skrativši odmah za glavu svakoga čije su uši virile iza vođinih. A i vođu će, čim mu sazre vrijeme.

Ako Stier nije provodio politiku stranke, pitanje je – a tko mu je ono u košarkaškoj areni onako oduševljeno pljeskao, kao da je upravo sam Dražen Petrović ustao i pred njihovim očima s drugog kraja terena zabio tricu?!? A pogotovu ako to nije bio samo pljesak Stieru, već i pokazivanje rogova Plenkoviću? Je li Plenković, novajlija u HDZ-u, taj čije se procjene moraju bespogovorno slušati, čak i kad je posve očito da im je članstvo masovno suprotstavljeno? Da Stier nije usamljen u dosljednom stajalištu da čovjek čak i kad je vojnik stranke ne smije ići protiv sebe i svojih temeljnih uvjerenja pokazalo je glasanje o Istanbulskoj konvenciji u Saboru, kad je poslušnost Plenkoviću otkazalo čak 17 zastupnika, dakle, svaki treći.

Očito, aplauz kojeg je pobrao Stier i dalje odzvanja u nečijim taštinama, pa je trebalo dokazati da taj aplauz – baš i nije nešto. Mjerača aplauza nije bilo, ali ništa zato, tu je slavodobitni Kuščević s novom znanstvenom metodom. Veli da su “analizirali aplauze”, te da je nepobitno utvrđeno da se Plenkoviću ukupno pljeskalo i češće i duže nego Stieru! Moj tata ima većeg! Nije rekao imaju li i povjerenstvo za mjerenje pljeska, no to što u svim svojim nastupima te večeri, koja je inače više podsjećala na karmine nego na uobičajene HDZ-ove fešte, Plenković nije kod prisutnih uspio izmamiti više emocija nego Stier u jednom jedinom govoru – očito nije bilo među zadanim mjernim parametrima. Jesu li stranački deputati, nakon ove Kuščevićeve, samo na prvi pogled nevine objave, mirno spavali?

Za pretpostaviti je da su mnogi u glavi, prvo ubrzano pa usporeno, kadar po kadar, vrtjeli film te večeri: postoji li možda slika na kojoj svi oduševljeno plješću, a ja zabušavam, je li ona sad u mojem dosjeu?

Srećom, odavna su prošla vremena kad su politički tajnici bili partijski komesari. No, neki atavizmi očito su među nama. Prekrasno je to opisao Solženjicin u Arhipelagu gulag, u sceni iz 1937. s konferencije KP, u kojoj dvorana eksplodira od oduševljenja kad se pojavi Staljin. Ovacije traju i traju. I traju. Nakon prvih pet-šest minuta oni u stražnjim redovima možda mogu malo nježnije udarati dlanove, ali u prvim redovima nastavljaju se nadmetati tko će jače, u sebi se moleći da će netko dati znak da je konačno dosta. Nakon 11 minuta direktor jedne tvornice papira lakomisleno si uzima slobodu sam odlučiti, te prestaje pljeskati i sjeda, dokrajčivši tako taj povijesni trenutak. Ali i svoju budućnost.

Iste noći uhićuju ga i na 10 godina šalju u gulag. Na ispitivanju dobiva zakašnjelo naravoučenije: “Nikad ne budite prvi koji će prestati aplaudirati!” U HDZ-u vrijedi drugačije pravilo: onaj koji prvi prestane pljeskati vođi jest prvi sljedeći vođa – ili prvi koji će biti izbačen iz stranke. Za bombaša Stiera još nije posve sigurno u koju kategoriju spada, no odvaži li se Kolinda Grabar Kitarović na desant s Pantovčaka na Banske dvore, Plenkoviću bi on mogao biti mnogo manja briga. Osim ako i on ne bude jedan od njezinih vojskovođa.

Ivan Hrstić/vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

IVKOŠIĆ: Knjiga ‘Radni logor Jasenovac’ Igora Vukića je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu

Objavljeno

na

Objavio

Nema gotova dana da se u javnosti ne spominje Jasenovac, bilo u povodu optužbi protiv Thompsona, u povodu presuda za poklič “Za dom spremni!” ili u povodu različitih knjiga i tekstova, često međusobno vrlo oprečnih, suprotstavljenih, isključivih.

Pročitao sam sjajnu knjiguRadni logor Jasenovac(Naklada P.I.P.) Igora Vukića, neobičnog autora, Srbina po nacionalnosti, čiji su članovi obitelji bili u jasenovačkom logoru, no njegovi tekstovi potpuno se razlikuju od velike većine dosadašnjih o toj temi. Već sama sintagma u naslovu knjige “radni logor” pokazuje kako je riječ o vrlo “grešnom” istraživanju. Ono je u bitnoj opreci prema desetljećima nametanom mitu o Jasenovcu u kojemu su razlozi za zatočeništvo, karakter logora, broj žrtava… posve drukčiji nego u Vukića, piše Milan Ivkošić/VečernjiList

Autor je hladni istraživač posve predan činjenicama, bez ikakve negativne ili pozitivne strasti, opredjeljivanja i pristranosti. A te su činjenice mnoštvo primjera koji ispunjavaju cijelu knjigu, primjera nađenih u arhivima, uglavnom u Hrvatskom državnom arhivu, i dobivenih iz drugih pouzdanih izvora.

Ako je autoru neki podatak do kojeg je došao sumnjiv, upozorit će čitatelja na oprez. I to su zapravo jedine autorove “intervencije”, sve ostalo govore ljudi, njihove sudbine, zapisi s poslijeratnih saslušanja, autentični dokumenti i informacije.
Kao što, naravno, ne piše o “radnom logoru Jasenovac” isključivo kao o gubilištu ljudi kao komunistički autori i propagandisti, Vukić također zločine ne poriče.

Samo ih iznosi, opisuje, a bilo ih je mnogo, i s izlikom, i s izmišljenom ili fabriciranom izlikom, ali bilo je i kažnjavanja ustaša koji su neke od njih pravili, a kazne su znale biti i strijeljanje.

U logor su odvođeni oni koji su učinili neka nedjela protiv države, no s vremenom je za Židove počelo vrijediti zastrašujuće pravilo – da se mogu zatočiti samo zato što su Židovi. Najduža kazna bila je tri godine, nakon odsluženja kazne zatočenici su puštani, a neki i prije, kad su imali dobre zagovornike ili s drugih razloga. Hrana je općenito bila vrlo loša, osim kad su je dobivali izvana, iz židovskih općina ili drugih izvora, što je bilo posve slobodno i dopušteno. Bilo je dosta bolesti i smrti, koje su potvrđivali liječnik i mjesni dužnosnik.

Prijestupi su najstrože kažnjavani, ponekad i najokrutnije – zatvaranjem zatočenika u prostore u kojima su umirali od gladi i žeđi. Bile su najstrože kazne i za bijeg. Ako bjegunac ne bi bio uhićen ili ubijen, ubijan je određeni broj ljudi iz njegove skupine.

U knjizi se spominje i stav nadbiskupa Stepinca o Jasenovcu kao “sramotnoj ljagi NDH”. U logoru je bilo obilje radionica u kojima su zatočenici mogli pokazati i svoje kreativne sposobnosti i sposobnosti za izradu kompliciranih proizvoda. Tako su u jednoj radionici izrađivani dijelovi za automobile i zrakoplove. Te su ga radionice činile radnim, rad je obilježavao svakodnevni život.

Ali u tom je životu bilo i nečega što je pronositeljima mita o isključivo zločinačkom Jasenovcu najteže priznati. To jest, u logoru je bilo i zabave. Bilo je sportskih utakmica, pogotovo nogometnih, koncerata, kazališnih predstava među kojima su izvođena i djela što su ih stvarali sami zatočenici.

Logorski orkestar vodio je poznati glazbenik, zatočenik i komunistički simpatizer Natko Devčić, koji o glazbenim priredbama u logoru posije rata piše u neobjavljenom dnevniku. Bilo je i skečeva u kojima su sudjelovali i dopuštali da budu ironizirani i najviši dužnosnici Jasenovca, kao što je Dinko Šakić. Zatočenici su se bavili i znanošću, a kad je Vuk Vernić, zatočeni profesor sociologije i statistike, od ustaškog vodstva zatražio da mu se nabave određene knjige iz Sveučilišne knjižnice u Zagrebu – dobio ih je! Logor su posjećivale i međunarodne inspekcije, a jedna je zabilježena i u publikaciji AVNOJ-a 1942. godine, gdje piše i kako su zatočenici radi brže gradnje novih objekata dobivali bolju hranu.

Vukić se puno ne bavi brojem žrtava, tek na kraju spominje jedan nevjerojatan primjer: premda je 1941. godine, prema dokumentima i svjedočenjima logoraša, u logoru bilo oko 1200 zatočenika na službenom popisu žrtava stoji da je te godine ubijeno 10.700 ljudi!. Mogao bi se navesti još cio niz obilježja Jasenovca iz ove knjige, koja je po podacima opsežna a s oko 330 stranica i nije velika. Takva, ona je golem doprinos istraživanju istine o Jasenovcu očišćene od ideologizacije, pristranosti, afektivnosti i naslijeđa koje čine velikosrpske i komunističke krivotvorine.

Milan Ivkošić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ako u Hrvatskoj smije pjevati četnik, smije i ‘ustaša’

Objavljeno

na

Objavio

Otkako je Marku Perkoviću Thompsonu isključen mikrofon na dočeku hrvatske reprezentacije u Zagrebu, ne jenjava drama glede nastupa svakojakih izvođača diljem Lijepe Naše.

S jedne strane, braniteljske se udruge protive, primjerice, nastupima Bajage ili Miroslava Ilića, koji srčano pjevaše četničke pjesme i bodriše srbočetničku JNA u doba Domovinskog rata. Vanna je otkazala nastup u Crnoj Gori jer shvatila da, dok Crnogorci ne vrate oteti jedrenjak „Jadran“ (brod kojeg je dao izgraditi Aleksandar Karađorđević), nije baš primjereno pjevati njegovoj posadi u čast. Preminuo je Oliver Dragojević, a osim po svojim šansonama, ostat će upamćen kao principijelan čovjek koji, nakon spomenute jugočetničke agresije, nije nikad išao pjevati u Srbiju.

S druge strane, kontroverzni „hrvatski“ europarlamentarac, jedan od najbogatijih ljudi u ovom dijelu Europe i bivši predsjednik IDS-a poručuje Thompsonu da ne će pjevati pulskoj Areni. Kad bismo nabrajali gdje je sve Thompsonu zabranjivan nastup, onda bismo se samo tim bavili. I sad se prosječan hrvatski branitelj pita: zašto se njegovu suborcu, Thompsonu, mladiću koji je svoje najbolje godine dao u Domovinskom ratu u obranu naroda i države, brani nastup u zemlji koju je branio? I zato su branitelji revoltirani, jer se Hrvatima brani, a pročetničkim izvođačima dopušta, štoviše, potiče ih se na uvoz neke druge kulture u Hrvatsku.

Međutim, trebalo bi težiti društvu bez zabrana. Zabrana, ma kakva bila, ukoliko ne spada u područje Kaznenog zakona, jest posljedica i svojstvo totalitarnog sustava, napose totalitarnih umova.

Ako razmislimo, zašto bi trebalo braniti nastup Bajagi u Hrvatskoj?

Neka čovjek pjeva i neka na njegove koncerte dolazi tko god hoće, ako je voljan platiti ulaznicu. Država će ubrati svoj PDV i život ide dalje. Treba li se nama ostalima sviđati što četnički stihoklepac pjeva? Ne treba, no, nismo dužni odobravati ni prihvaćati tuđa politička stajališta, ali, u dobrom demokratskom i republikanskom odgoju, moramo prihvatiti da postoje drugi i drukčiji, ma koliko različiti, štoviše, suprotni bili.

Ipak, čini se da je revolt i gnušanje spram nastupa raznoraznih četničkih simpatizera, kako braniteljskih udruga, tako i „običnih“ ljudi izazvano upravo upornim zabranama i šikaniranjem Marka Perkovića Thompsona. Ne smije biti dvostrukih kriterija; ako smije pjevati četnik, smije i „ustaša“, ali i ustaša. Dakle, treba težiti onomu što nekoć bijaše SAD, u kojem su i nacisti i KKK ili komunisti mogli i smjeli organizirati javni skup, samo ukoliko su ga prijavili nadležnim državnim tijelima.

Politička odgovornost ne smije biti pravna odgovornost. Čovjek je, kako to reče Aristotel davno, politička životinja, što znači da živi u zajednici, „osuđen“ na druge i različite od sebe. Hrvatska pomalo, korak po korak, postaje suvremena, uređena i demokratska zemlja. Zar netko misli da će svi ljudi, koji odu na koncert Bajage, Ilića, Balaševića, Čorbe, Cece ili koga već, ostati anonimni ili nepoznati sigurnosnim službama i agencijama?

Zar itko misli da će se netko, tko odlazi na koncerte spomenutih ili njima sličnih, moći zaposliti u, primjerice MORH-u, SOA-i ili VSOA-i? Za 20 godina, kad već institucije budu izgrađene i kad se riješimo komunističkog i protudržavnog elementa u državnoj službi, zar itko misli da će obožavatelj Lepe Brene moći biti zaposlen kao činovnik, državni službenik: sudac, policajac, vatrogasac, odnosno službenik u bilo kojem ministarstvu?

Naravno da ne će biti zakona koji će braniti zapošljavanje ljubitelja četničkih pjesama, ali, zar netko doista smatra da će takvi moći proći sigurnosnu provjeru prilikom zapošljavanja? Iako sad sve izgleda crno i neobećavajuće, ne će tako ostati zanavijek. Uostalom, sagledajmo stvari kulturološki; kako će netko, ma kojeg porijekla bio, ukoliko je odgojen u duhu građanstva i ljubavi prema hrvatskoj Domovini, uopće htjeti prisustvovati nastupima srbijansko-turskih izvođača? „Vizant“ ne može biti prihvaćen u srednje-europskom kulturološkom krugu, a Hrvati, odnosno politički Hrvati upravo njem’ pripadaju. Ako mladi Hrvati naginju „palanačkom“ opanku, onda je to stvar odgoja, a tek potom školstva i obrazovnog sustava.

Stoga, ne treba nikoga zabranjivati. Nastojmo živjeti u društvu slobode, iako nam se ne sviđa „ojkanje“ ili zavijanje poturica; moramo prihvatiti ostale sugrađane. Ne moramo ih voljeti, čak ni poštivati, ali ih, kao dobri demokrati, moramo „trpjeti“, jer, to je cijena demokracije. Za to su se borili hrvatski branitelji – za slobodu – sviju, pa čak i slobodu bivših neprijatelja.

Ipak, dok se prema svima ne postupa jednako i ravnopravno, svatko ima pravo izraziti negodovanje. Stvar je isključivo pravednosti: ako ne može Thomspon, ne može ni Bajaga, Ilić, Brena, Ceca… Pobjeda Hrvatske nad srbo-jugo-četnicima nije samo vojna; ona je moralna i ljudska – ako će oni zabranjivati – mi ne ćemo, jer sva žrtva i krv nije prolivena kako bismo jedno jednoumlje zamijenili drugim.

L. C./Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari