Connect with us

Kolumne

Ivan Hrstić: Tko je kriv? Čovjek ili sustav? Koga ćemo osuditi? Pojavu ili druga?

Objavljeno

on

Iznimke postoje, no, glavni razlozi za sve više ugrožene djece i dalje su ekonomski. Prije no što pravednički podignemo glas, pogledajmo se u ogledalo i odgovorimo: Jesmo li uopće spremni pomoći

Otišao je još jedan mali anđelak, čija će nam smrt omogućiti da na nekoliko dana živimo život pravednika, da se na dan-dva i sami osjećamo moćno kao aktivisti koji mijenjaju tijek ne samo dnevne politike, već i povijesti. Da se osjećamo veliki, hrabri, moralni i uspravni! No, kada nam se za to ispostavi stvarni račun, uglavnom ćemo ponovno pognuti glavu ili okrenuti leđa. Do sljedeće tragedije.

Tko je kriv? Čovjek ili sustav? Koga ćemo osuditi? Pojavu ili druga? Hoćemo li uzeti pravdu u svoje ruke, iz ruku “nesposobnih uhljeba”, kako to sugeriraju aktivisti i dežurni osvetnici s društvenih mreža? Smrt male Nikoll očito je posljedica pogrešne odluke, no to je naknadna pamet, prvo pitanje koje bismo trebali postaviti jest je li doista netko mogao predvidjeti da bi se ovakvo nešto moglo dogoditi?

Jesu li socijalni radnici doista ubojice, kao ih se proziva grafitom na zidu centra za socijalnu skrb? Jesmo li im kao društvo doista dali sve alate u ruke kako bismo od njih imali pravo zahtijevati da u svojem poslu – ne pogriješe? Jesmo li im dali stvarne ovlasti, jesmo li spremni to i platiti onoliko koliko stvarno košta? I kako uopće u takvoj atmosferi linča raditi sa sve većim brojem obitelji koje se ne uspijevaju održati na površini ?

– Tražimo da se dostavi popis svih obitelji u kojima je itko ikad osuđen za nasilje, tražimo da se zabrani život maloljetnika s osuđenim nasilnicima, tražimo otkaz i oduzimanje dozvole za rad cijelom “stručnom” timu, njihov propust je za zatvor! Poruka je to inicijative “Spasi me” koju je sveprisutna Jelena Veljača dobila priliku u lice prenijeti ministru Aladroviću. Doduše, vjerojatno bez onog “krv im j… uhljebarsku”, napisanog u žaru rasprave na društvenoj mreži.

Uvijek iznova ostajem zatečen kad vidim kako se baš sve u Hrvatskoj instantno pretvori u divlju hajku, u zajapureni lov na vještice. Zar bi udruge trebale voditi evidenciju o problematičnim obiteljima i procjenjivati kome oduzimati djecu? Da, nekima bi svakako trebalo i oduzimati djecu, ali svaka generalizacija je kobna. Jer nikad ne znaš gdje će se to zaustaviti.

Uostalom, koliko puta smo se bunili kad nam se učinilo da su socijalni radnici olako odlučili oduzeti dijete roditeljima, iako nisu zlostavljali svoju djecu? Da prije toga mala Nikoll nije došla na sve naslovnice, vjerojatno bi njih došla nejasna smrt dvomjesečne Aurore, koja je na uskršnje jutro umrla u osječkom dječjem domu, u koji je smještena protiv volje roditelja, iako nikakvog nasilja u brojnoj obitelji nije bilo. Ovako, ona se ne uklapa u dnevni narativ!

Tko bi to sebi smio uzeti za pravo jednim aršinom mjeriti posve različite obitelji i slučajeve? Da, struka prečesto griješi, ali svjetina kojoj je prvi refleks ljudima oduzimati djecu i dijeliti kolektivne otkaze uvijek griješi daleko više. Atmosfera linča ne može donijeti ništa dobra. I naravno, kad tako prozoveš Jelenu Veljaču, odmah se uvjeriš da si time i sam samo pokrenuo drugu skupinu nezadovoljnika te da je tvoj komentar samo gruda snijega koja eksponencijalno prerasta u lavinu, u novu hajku, ali ovaj put na – Jelenu Veljaču. Dakle, na pitanje iz naslova – koga na lomaču, socijalne radnike ili Veljaču – odmah odgovor: nikoga.

Socijalnim radnicima treba omogućiti obavljanje njihovog posla, aktivistima i vigilantima ostaviti pravo podizanja galame bez koje se u ovoj državi malo što popravi na bolje. Nitko nije nedodirljiv, sve možemo i trebamo kritizirati, ali o nikome ne smijemo suditi bez suda. Čak ni kad imamo ovakvo pravosuđe. Jer uvođenje samoupravnog pravosuđa znamo kako završava. Prstohvat opreza i samokritičnosti nikog nije ubio!

Naravno, nekima je odmah sve jasno, oni odmah “znaju” tko je kriv. Neki “znaju” da su krivi roditelji monstrumi, neki “znaju” da su krivi socijalni radnici uhljebi, neki “znaju” da je malenu Nikoll ubila njena “slučajna” hrvatska država. Neki “znaju” da je kriv HDZ. Neki “znaju” da smo ubojice svi mi. Možda su svi pri tome dijelom u pravu, možda je sve to istina u isto vrijeme. No, ako je istina da dijete nije ubio otac, osuđivani nasilnik, već njena biološka majka (a to itekako tek treba dobro provjeriti i dokazati!), koja nije bila prije registrirana kao nasilnica, tada ni socijalni radnici tehnički možda nisu pogriješili.

U ovom slučaju, vjerojatno je trebalo provesti sudsko vještačenje kako bi se utvrdilo što je u najboljem interesu djeteta i treba li ga vraćati u disfunkcionalnu biološku obitelj. No, to nam je preskupo, to ne želimo platiti. U tom kontekstu sasvim sigurno nije nevažan podatak radi li se o romskoj obitelji. Sasvim sigurno ne nešto što bi trebalo pisati u naslovu, ali definitivno dio kompletne slike.

Ne zato da bismo sve pomeli pod tepih kao “ciganska posla”, kao nešto što se u romskoj “obitelji događa”, jer znamo, itekako se “događa” i u obiteljima “čistih Hrvata”. Kao u onoj tragediji na Pagu. Važno je zato što je to često eliminacijski test naše vlastite (ne)licemjernosti. Kakva bi oluja nastala kad bi centri počeli dosljedno oduzimati djecu u romskim obiteljima zbog fizičkog nasilja, nehigijene, nepohađanja škole, prosjačenja, sve ono s čega svakodnevno skrećemo pogled?

Nažalost i na sreću, djeca u domovima nisu poslagana na policu s koje ćemo odabrati najmlađe i najslađe, najzdravije i najnevinije, s najzlatnijim uvojkom i najljepšim osmijehom. Za njihovu priču neće se tući tabloidi i nacionalni dnevnici. A niti svi udomitelji. Nisu sva ni tako preslatka kao Nikoll, barem ne na prvi pogled, mnoga imaju zdravstvenih teškoća iako ne dolaze iz obitelji u kojima su ih fizički zlostavljali. Mnoga već imaju svoju povijest problema. Ne možete ih odabrati kao najslađeg mačića u skloništu za životinje. Niti tek tako vratiti natrag na policu uz reklamaciju. Ako imate sreće kao udomitelj ili posvojitelj (a uz ovakav zakon sreća vam itekako treba!), ako vam je stvarno stalo, izvući ćete i ponijeti ono što vam je dodijelila sudbina. Kao što to uglavnom izvlače i biološki roditelji.

– Treba ukloniti postulat da je biološka obitelj najbolja i najprirodnija, čulo se također iz usta aktivista koji su dobili audijenciju kod ministra, onih koji i inače traže skidanje biološke obitelji s pijedestala društva, a za njima slijede oni koji uvijek traže izgovor za brisanje heteroseksualne obitelji kao nekog društvenog standarda. Ministar se odmah upecao rekavši da “pristup da biološka obitelj ima prednost nije najadekvatniji”.

No, u ime koga i čega bismo uklanjali “postulat”? Svakako mora postojati trenutak u koje ćemo priznati da bi djetetu bilo bolje s čoporom vukova nego s njegovim biološkim roditeljima, te da treba promijeniti zakone kako bi se toj djeci moglo što ranije pomoći u pronalasku zamjenske obitelji udomitelja ili posvojitelja, no to ne znači da išta može promijeniti prednost da je djetetu u pravilu najbolje s – njegovim biološkim roditeljima – ocem, majkom i rodbinom, kojima država i društvo trebaju pružiti svu moguću pomoć kako bi se nosili s ponekad preteškom zadaćom.

Naravno da postoje izuzeci, no, glavni razlozi za sve veći broj napuštene djece i dalje su ekonomski. Jesmo li doista takvim obiteljima pomogli koliko smo mogli? Prije no što pravednički podignemo glas, pogledajmo se u ogledalo i odgovorimo: Jesmo li uopće spremni pomoći – “koliko košta da košta”?

Ivan Hrstić / Večernji list

Marijan Knezović: Pita se gospođa Veljača kako je moguće da se pet mjeseci nije vidjelo da je dijete zlostavljano?

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari