Pratite nas

Kolumne

Ivan Hrstić: Vrijeme za znanstveno istraživanje Jasenovca

Objavljeno

na

Osmog svibnja 1945. oslobođen je Zagreb, glavni grad Hrvatske, narativ je to koji ponavljamo eto već 73. godinu. Dan je to kad su na puste ulice prvi umarširali pripadnici 45. srpske divizije NOVJ.

Slučajno ili ne, nikad nećemo pouzdano saznati, 10. Zagrebački korpus zapeo je na istočnim prilazima gradu te tako tu slavu prepustio nekim drugima, koji su došli izdaleka, između ostaloga i jedinicama dobro popunjenima borcima koji su do jučer na čelu nosili kokarde, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Dan poslije, u grad su konačno ušli i pripadnici Zagrebačkog korpusa, na ulicama su ih dočekivale skupine građana, a dva dana kasnije na prepunom središnjem gradskom trgu, s kojega još nije stigao biti izbačen ban Jelačić, organiziran je monumentalni skup podrške osloboditeljima.

Nažalost, ti osloboditelji nisu spavali na lovorikama, nego su odmah, baš kao prethodni gospodari života i smrti, krenuli oslobađati Zagrepčane od njihove imovine, oslobađati ih od slobode, oslobađati ih od života.

Hrvatska, dakle, nema mnogo razloga slaviti, jer joj je za oslobođenje trebalo još pola stoljeća. 
Nova elita odmah se počela useljavati na najreprezentativnije pozicije, uključujući i kuće i stanove Židova koje su ustaše prije toga poslale na put bez povratka. Dobar dio te imovine ni dan danas nije vraćen nasljednicima.

Kakvu sudbinu su dočekali Hrvati koji su svrstani u kategoriju narodnih neprijatelja, ne treba posebno isticati. Naravno, bilo bi doista prejednostavno kad bismo za zločine nad Hrvatima mogli optužiti neke tamo srpske i crnogorske partizanske divizije ili preobučene četnike. Nažalost po takav narativ, u Hrvate u Hrvatskoj su ipak prije svega ubijali – Hrvati.

Obronci Medvednice posuti su njihovim neobilježenim grobištima. 
Među onima koji su pretpostavljali da za njih neće ili ne može biti milosrđa, pa su pokušali pobjeći, najveći dio svoj kraj našao je u beskrajnim prašnjavim kolonama od Bleiburga natrag u domovinu, u usputnim jarcima i jarugama, jamama, rudarskim oknima i tenkovskim rovovima.

Prema povjesničaru Slavku Goldsteinu, partizanu, Židovu kojem su ustaše u logoru ubile oca, u tih nekoliko dana u “kompleksu Bleiburg” ubijeno blizu polovice pripadnika raznih postrojbi NDH, kojih je tada bilo 100-110 tisuća. Dakle, kaže on, oko 45 tisuća ustaša i domobrana, plus još 15 tisuća belogardista i 10 tisuća četnika. Dakle, prema toj “trijeznoj procjeni” čovjeka koji nije imao nikakvog interesa uvećavati broj žrtava, u svega nekoliko dana bez ikakvog suda likvidirano je 70 tisuća ljudi!

Što je pak bilo s brojnim civilima koji su bježali s vojskom? Jasno je da je to ipak konzervativna procjena te da je broj mogao biti znatno veći. A gdje su još zločini koji su se paralelno događali širom bivše države, posve nevezano za Bleiburg, odnosno Križni put? Nema nikakve dvojbe da je Titova vojska u kratkom vremenskom odsječku efikasnošću nadmašila čak i ustaše.
To je čitav jedan Jasenovac u svega nekoliko dana!

Naravno, Goldstein je bio u pravu da tu postoji ključna razlika: u Jasenovcu su 85 posto žrtava bili nevini civili, dok je među likvidiranima na Križnom putu ipak bilo mnogo onih koji bi i na sudu dobili oštru kaznu za ono što su radili za vrijeme rata. No, bi li to bila smrtna kazna? Za pretpostaviti da bi se ipak velika većina nakon odslužene kazne vratila kućama. A suda nije bilo i svi oni pred zakonom jesu nevini. Nema te demokratske države koja ne bi učinila sve da kosti njihovih građana ne trunu u kraškim jamama.

Njemačka i dalje svake godine ulaže milijune eura u dostojno obilježavanje grobova vojnika Wehrmachta i nema nikakvog razloga da i Hrvatska ne pokušava u tom smislu biti civilizirana. Istina o zločinima mora se znati, kako o Bleiburg, tako i o Jasenovcu. I to nije nikakvo izjednačavanje zločina. Posve je jasno da istina niti o Jasenovcu nije utvrđena na znanstveno relevantan način, jer ako su na popise žrtava ubacivani i oni koji ni blizu njega nikad nisu bili, onda je jasno da to ne može biti slučajno.

No, isto tako svima mora biti jasno da čak niti ako prepolovimo broj žrtava, priroda zločina se s time ne mijenja: NDH jest država koja jest provodila rasne zakone.
Na žalost, dvjema “lijevim” vladama jedan od prvih poteza bio je gašenje ureda koji se bavio istraživanjem zločina, a ukinuto je i pokroviteljstvo Sabora u Bleiburgu.

Za ponavljanje takvog scenarija nema baš nikakvog razloga, jer apsolutno se ne radi o nikakvom “ustaškom derneku”, već o dostojanstvenoj komemoraciji, a kad ne bude provokatora i nekom korisnih budala – ni mediji više neće moći krivotvoriti svoja izvješća stavljajući njih u prvi plan, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Popis stratišta u Zagrebu kad su partizani ušli u grad na čelu sa srpskim divizijama

 

Na Bleiburgu smrt ga snađe, moje milo i najmlađe

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Benjamin Tolić: Obrana kneza Milorada

Objavljeno

na

Objavio

Najava vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave da će se 13. listopada u Vukovaru mirno prosvjedovati protiv nekažnjavanja ratnih zločina počinjenih za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku izazvala je u Zagrebu pravu političku buru.

Državnu vlast osobito je uznemirila neodređenost Penavine najave. Penava je jasno i razgovijetno rekao da će građani mirno prosvjedovati protiv onoga što je država ružno sagriješila „mišlju“ i „propustom“, a na pitanje komu građani pripisuju te grijehe odgovorio je neodređeno, spomenom mjerodavnih državnih ustanova: policije, obavještajnih služba, državnog odvjetništva, sudova. Državna je vlast velikodušno pohvalila njegovu plemenitu pobudu, ali istodobno ga je upozorila da bi „marginalci“ (oni što zazivaju referendume o svemu i svačemu!) mogli zamišljeni mirni prosvjed „ispolitizirati“ i pretvoriti ga u ogorčen ulični izljev bijesa protiv Vlade. Stoga je, nastojeći spriječiti moguću političku štetu, državna vlast pritiskala Penavu da odustane od prosvjeda. No, Penava se nije dao.

„Javni“ su „radnici“, kao što i dolikuje, o tomu nešto petljali u javnim priopćivalima. Pravili su se da ne razumiju što je tu prijeporno, ali nisu zaboravljali svoju dužnost. Zdušno su pozivali nezadovoljnike: Pustite „institucije sistema“ da u miru rade svoj posao!

Bilo je to pametno. Vrlo pametno, sve dok nije počelo jesensko zasjedanje Hrvatskoga [državnog] sabora. Onda je, iznenada, došlo prosvjetljenje! U saborsko predsjedništvo i u sve zastupničke klubove, stigao je zahtjev braniteljskih udruga iz Domovinskoga rata da se u Saboru provede tematska rasprava o javnom djelovanju saborskoga zastupnika Milorada Pupovca. Hrvatski branitelji naime drže da Pupovac svojim javnim djelovanjem doprinosi nekažnjavanju srpsko-crnogorskih ratnih zločina počinjenih u Hrvatskoj, da iskazuje slijepu odanost srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću i da u svijetu sramoti Republiku Hrvatsku.

Zahtjevu se ni s činjenične ni s logičke ni s političke strane nema što prigovoriti. Ali složno su ga a limine odbili predsjednik Vlade Andrej Plenković i predsjednik Sabora Gordan Jandroković. Nad njim su se javno zgrozili svi istaknutiji jugani, a bivši general Hrvatske vojske Branimir Glavaš, kojega su oni s kojima danas druguje prije desetak godina obeščastili i kao ratnog zločinca poslali na dugogodišnju robiju, taj nesretni bivši general svoju je braću po oružju prijekorno prispodobio s negdašnjim jugoslavensko-komunističkim – SUBNOR-om.

Neka im bude!

Moja neznatnost ne dijeli generalove liberalne osjećaje prema srpskomu knezu Miloradu. Ne bih se ni družio s osobama poput Pupovca, Plenkovića, Jandrokovića, Glavaša. Ne stoga što bih mislio da su oni loši ljudi. To nikako! Samo, sramežljiv sam čovjek. S njima se ipak u nečemu duboko slažem. I reći ću to, jer znam da to nikada ne bi rekao nitko tko se s Pupovcem liže: U hrvatskoj je politici knez Milorad nedužan! Nevin, poput – Snjeguljice!

Čudite se: Kako to?!

Jednostavno. Knez Milorad se uvijek bavio srpskom politikom, bilo u jugoslavenskomu ili u otvoreno velikosrpskom ruhu. Od hrvatske je politike samo živio. Mrzitelji kneza Milorada odmah će mi skočiti u usta: A opaka laž s početka Domovinskog rata da smo pokatoličili desetak tisuća srpske djece, koju je širio po inozemstvu?! Što jest, jest. Lagao je knez Milorad. Laže i danas. Laže u domovini, laže u inozemstvu. Laže beskrajno mnogo. To je ružno, knez Milorad tako bez prestanka vrijeđa Boga jer krši Njegovu zapovijed.

Ali i za to ima olakotnih okolnosti napretek. „Otac srpske nacije“ Dobrica Ćosić složio ih je nekoliko u pohvalnicu laži koja zvuči uznosito poput Himna ljubavi sv. Pavla. „Mi“, veli Ćosić, „lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja, lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije.“

Knez Milorad je, nema sumnje, darovit i utjecajan lažljivac. Potvrđuje to i nedavna karikatura u mariborskoj Večeri nadahnuta njegovim lažima: Jean-Claude Junkcker stoji u plićaku Savudrijske vale u vojničkoj odori pod ustaškom kacigom i viče: Za dom spremni! Karikatura je uobličena kao poštanska marka, a na njoj piše: Nezavisna Država Hrvatska. Ustaštvo se, hoće reći slovenski karikaturist, nije preporodilo samo u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, zahvatilo je i sam Bruselj.

Lijepo. Bruselj se ne će naljutiti. Jer Bruselj ljubi kneza Milorada i njegove mudrosti. Da Bruselj nije nakon izbora god. 2003. dr. sc. Ivi Sanaderu priprijetio da za Hrvatsku nema članstva u Europskoj uniji ako ne uključi kneza Milorada i njegove Srbe u hrvatsku državnu vlast, danas bi knez Milorad bio nevažno političko biće u Hrvatskoj. Mogao bi se samo grozno kostrušiti kada ga Predsjednica nazove – političkim Hrvatom. Ovako, Bruselj je Milorada Pupovca pozvao za svoga svetca, i knez se je Milorad izlegao iz Sanaderove eurohrvatske maksime: „Nema cijene koju nismo spremni platiti za članstvo u Europskoj uniji.“

A nije knezu Miloradu lako. On je žrtvovao svoj obraz za dobrobit srpske narodne manjine u Hrvatskoj. A takvo što učinio je u Hrvatskoj samo još vrli energetičar Ivan Vrdoljak. On je, kako sam reče, žrtvovao svoj obraz za obrazovnu dobrobit naše djece. A žrtve treba štovati.

Stoga, dragi hrvatski branitelji, ostavite na miru kneza Milorada. Hodite 13. listopada u Vukovar i odande pitajte Andreja Plenkovića tko koga u Hrvatskoj „suhim zlatom plaća“ i sve što vas zanima o njegovim poslijeizbornim „stečevinama“. To je vaše demokratsko pravo.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Demokracije u Hrvatskoj – nema

Objavljeno

na

Objavio

Pravi uzrok svih naših zala, sve naše otužnosti, znaš li koji je? Demokracija, dragi moj, demokracija, odnosno vladavina većine. Jer kada je vlast u rukama jednoga, on zna da je jedan i da mora zadovoljiti mnoge.

No kada mnogi vladaju, onda misle samo na to da zadovolje sami sebe, tako dolazimo zapravo do najodvratnije tiranije. Najodvratnije zato što se zamaskirala slobodom.
Ovo nije napisao ni politolog ni sociolog, ni teoretičar društva bilo koje fele, autor je pisac, jedan od najvećih, Luigi Pirandello.

Pirandello, koji je cijeli svoj vijek posvetio analizi privida, “programatskim” djelom, dramom čiji naslov govori sve – “Tako je, ako vam se čini”, nije bio protivnik demokracije, on je samo bio protivnik svakog privida, bilo na antropološkoj razini (roman “Jedan, nitko i sto tisuća”), tako i na društvenoj pa onda, logično, i političkoj. U tom smislu ni ovo nije tekst protiv demokracije, nego protiv privida, u korist demokracije, piše Ivica Šola / Glas Slavonije

Prijevara

Kako je počelo novo zasjedanje Hrvatskog sabora, kako su na djelu stalno neka preslagivanja, a u SDP-u počela jesenska rasprodaja, govoriti o demokraciji može samo slijepac ili Lovro Kuščević. A možda i Saucha. Ili Glavaš… I Ronko bi dobro došao. Pa i Milanka Opačić, koja čak ne plaća svojoj (bivšoj) stranci članarinu jer je i tako stranci “previše dala”, ma što to značilo.

Zato o demokraciji u Hrvatskoj ne mogu pisati ozbiljno, počevši već od činjenice da je ova vlada i vladajuća većina prijevara demokracije i volje birača. No to ne znači da ću pisati neozbiljno, neutemeljeno, pa i u znanstvenom smislu. Jer ako liberal, ozbiljni mislilac, Carl Popper može reći kako “demokracija ne može postojati ako se televizija ne stavi pod kontrolu”, a svi u tome vide samo cinizam osvjedočenog demokrata, onda neka dođu u Hrvatsku nakon svakih izbora, nakon kojih prvo što vladajući naprave je invazija na HRT. Popper, dakle, zna što govori.

Velika je predrasuda da je demokratsko ponašanje samo ljudski prerogativ. Ne, mnoge životinjske vrste demokratičnije su od ljudi. Dozovimo u pamet izjavu, sada već famoznu, “kud Ivo, tud i ja”, koja oslikava krutu zbilju naše tzv. demokracije, i usporedimo je s ponašanjem čopora u nekih sisavaca.

Javno su dostupna znanstvena istraživanja iz područja zoologije i sociobiologije koja kažu kako mnoga životinjska krda, rekli bismo stranke na ljudskom području, ključne odluke donose većinom i ne slijede slijepo šefa čopora.

Kod nekih vrsta, kao što su gorile, slonovi ili babuni, verificirano je da kod ključnih odluka o smjeru kretanja ili premještanja staništa, slikovito govoreći, prema lijevo, desno ili centru, odluka se donosi kada je većina u suglasju, a ne kada se glava čopora digne i krene. Nema kud Ivo, Zoki, Andrej…, tud i ja.

Čelna gorila, šef čopora i te kako vodi računa o mišljenju svoje “baze”. U tom smislu u ljudskim demokracijama bilježimo regresiju. Dobro, možemo reći da to kod životinja nije produkt slobode, promišljanja, već goli instinkt za preživljavanjem. No je li slijepo slijeđenje vođa u politici na principu “kud taj i taj, tud i ja” nešto drugo od golog instinkta za preživljavanjem?

Nije li Desmond Moris u pravu kada čovjeka definira kao majmuna kojemu je opala dlaka? Jesu li takva ljudska ponašanja proizvod aksiološkog usmjerenja, ideje, misli, slobode ili instinkta za preživljavanjem? Jednako tako, što se bilo gorila bilo nekih drugih sisavaca tiče, oni su puno manje okrutni prema šefu čopora jer mu dok je živ ne zabijaju nož u leđa, a mužjaci za vlast u čoporu kreću tek nakon njegove smrti, a ne nakon što su ga ubili ili izbacili iz “stranke”.

Trgovina

Ono što mi nazivamo demokracijom zapravo treba nazvati onako kako se to zove u drugim područjima – trgovina. Kao što smo dozvali Pirandella u razbijanju privida, Popperov cinizam s televizijom, demokraciju kao trgovinu prepoznao je odavno Rousseau rekavši: “Demokracija može postojati samo tamo gdje nema nitko toliko bogat da bi kupio nekoga ni toliko siromašan i jadan da bi se prodao.” Nažalost, u nas je i jednih i drugih u izobilju.

Na kraju stoga jedan konstruktivan prijedlog. Smatram da bi demokraciju iz Sabora trebalo premjestiti na Njuškalo. I uvesti oglase. I ovako slagati vlast i vladajuću većinu: “Političar u najboljim godinama traži novu stranku iz vlasti u zamjenu za obustavu kaznenog postupka. Primam samo ozbiljne ponude.”

Ivica Šola / Glas Slavonije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari