Pratite nas

Kolumne

Ivan Hrstić: Vrijeme za znanstveno istraživanje Jasenovca

Objavljeno

na

Osmog svibnja 1945. oslobođen je Zagreb, glavni grad Hrvatske, narativ je to koji ponavljamo eto već 73. godinu. Dan je to kad su na puste ulice prvi umarširali pripadnici 45. srpske divizije NOVJ.

Slučajno ili ne, nikad nećemo pouzdano saznati, 10. Zagrebački korpus zapeo je na istočnim prilazima gradu te tako tu slavu prepustio nekim drugima, koji su došli izdaleka, između ostaloga i jedinicama dobro popunjenima borcima koji su do jučer na čelu nosili kokarde, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Dan poslije, u grad su konačno ušli i pripadnici Zagrebačkog korpusa, na ulicama su ih dočekivale skupine građana, a dva dana kasnije na prepunom središnjem gradskom trgu, s kojega još nije stigao biti izbačen ban Jelačić, organiziran je monumentalni skup podrške osloboditeljima.

Nažalost, ti osloboditelji nisu spavali na lovorikama, nego su odmah, baš kao prethodni gospodari života i smrti, krenuli oslobađati Zagrepčane od njihove imovine, oslobađati ih od slobode, oslobađati ih od života.

Hrvatska, dakle, nema mnogo razloga slaviti, jer joj je za oslobođenje trebalo još pola stoljeća. 
Nova elita odmah se počela useljavati na najreprezentativnije pozicije, uključujući i kuće i stanove Židova koje su ustaše prije toga poslale na put bez povratka. Dobar dio te imovine ni dan danas nije vraćen nasljednicima.

Kakvu sudbinu su dočekali Hrvati koji su svrstani u kategoriju narodnih neprijatelja, ne treba posebno isticati. Naravno, bilo bi doista prejednostavno kad bismo za zločine nad Hrvatima mogli optužiti neke tamo srpske i crnogorske partizanske divizije ili preobučene četnike. Nažalost po takav narativ, u Hrvate u Hrvatskoj su ipak prije svega ubijali – Hrvati.

Obronci Medvednice posuti su njihovim neobilježenim grobištima. 
Među onima koji su pretpostavljali da za njih neće ili ne može biti milosrđa, pa su pokušali pobjeći, najveći dio svoj kraj našao je u beskrajnim prašnjavim kolonama od Bleiburga natrag u domovinu, u usputnim jarcima i jarugama, jamama, rudarskim oknima i tenkovskim rovovima.

Prema povjesničaru Slavku Goldsteinu, partizanu, Židovu kojem su ustaše u logoru ubile oca, u tih nekoliko dana u “kompleksu Bleiburg” ubijeno blizu polovice pripadnika raznih postrojbi NDH, kojih je tada bilo 100-110 tisuća. Dakle, kaže on, oko 45 tisuća ustaša i domobrana, plus još 15 tisuća belogardista i 10 tisuća četnika. Dakle, prema toj “trijeznoj procjeni” čovjeka koji nije imao nikakvog interesa uvećavati broj žrtava, u svega nekoliko dana bez ikakvog suda likvidirano je 70 tisuća ljudi!

Što je pak bilo s brojnim civilima koji su bježali s vojskom? Jasno je da je to ipak konzervativna procjena te da je broj mogao biti znatno veći. A gdje su još zločini koji su se paralelno događali širom bivše države, posve nevezano za Bleiburg, odnosno Križni put? Nema nikakve dvojbe da je Titova vojska u kratkom vremenskom odsječku efikasnošću nadmašila čak i ustaše.
To je čitav jedan Jasenovac u svega nekoliko dana!

Naravno, Goldstein je bio u pravu da tu postoji ključna razlika: u Jasenovcu su 85 posto žrtava bili nevini civili, dok je među likvidiranima na Križnom putu ipak bilo mnogo onih koji bi i na sudu dobili oštru kaznu za ono što su radili za vrijeme rata. No, bi li to bila smrtna kazna? Za pretpostaviti da bi se ipak velika većina nakon odslužene kazne vratila kućama. A suda nije bilo i svi oni pred zakonom jesu nevini. Nema te demokratske države koja ne bi učinila sve da kosti njihovih građana ne trunu u kraškim jamama.

Njemačka i dalje svake godine ulaže milijune eura u dostojno obilježavanje grobova vojnika Wehrmachta i nema nikakvog razloga da i Hrvatska ne pokušava u tom smislu biti civilizirana. Istina o zločinima mora se znati, kako o Bleiburg, tako i o Jasenovcu. I to nije nikakvo izjednačavanje zločina. Posve je jasno da istina niti o Jasenovcu nije utvrđena na znanstveno relevantan način, jer ako su na popise žrtava ubacivani i oni koji ni blizu njega nikad nisu bili, onda je jasno da to ne može biti slučajno.

No, isto tako svima mora biti jasno da čak niti ako prepolovimo broj žrtava, priroda zločina se s time ne mijenja: NDH jest država koja jest provodila rasne zakone.
Na žalost, dvjema “lijevim” vladama jedan od prvih poteza bio je gašenje ureda koji se bavio istraživanjem zločina, a ukinuto je i pokroviteljstvo Sabora u Bleiburgu.

Za ponavljanje takvog scenarija nema baš nikakvog razloga, jer apsolutno se ne radi o nikakvom “ustaškom derneku”, već o dostojanstvenoj komemoraciji, a kad ne bude provokatora i nekom korisnih budala – ni mediji više neće moći krivotvoriti svoja izvješća stavljajući njih u prvi plan, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

Popis stratišta u Zagrebu kad su partizani ušli u grad na čelu sa srpskim divizijama

 

Na Bleiburgu smrt ga snađe, moje milo i najmlađe

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Plenkoviću, čuvaj se ruske ruke

Objavljeno

na

Objavio

U tjedniku Express veleposlanik Azimov je poručio: „Hrvatska strana opet ovisi o pomoći dviju ruskih banaka“, najavio da su oni jedini spremni dati milijardu eura novih kredita za spas nagodbe o Agrokoru. Usput je Njegova Ekselencija i prigodno prekorila nevjerne hrvatske partnere što još prije godinu dana nisu vidjeli „tko vam je pravi prijatelj, tko je iskreni prijatelj Hrvatske.“

Naizgled, slučaj Agrokor je u godinu dana od donošenja Lex Agrokora zatvorio krug. Naizgled, budućnost koncerna i nagodbe ponovno ovisi o ruskim državnim bankama, koje bi novim kreditom kroz nagodbu osigurale i uvjerljivo vlasništvo nad Agrokorom. No mnogo se toga u međuvremenu ipak promijenilo i razotkrilo.

Spriječeno rusko preuzimanje

U vlasničku strukturu Agrokora na velika vrata ušli su američki fondovi, predvođeni Knighted fondom, koje ljubitelji domaće dogovorne ekonomije i ortačkog kapitalizma od milja nazivaju „lešinarskim“, ili u srpskoj inačici „strvinarskim“ fondovima. Pod izvanrednom upravom, u kojoj su vodeću ulogu imali upravo ti novi suvlasnici, zaustavljen je slobodni pad i slom Agrokora, zaustavljen je ozbiljan udarac hrvatskom gospodarstvu, omogućen je opstanak malih i srednjih dobavljača i potaknut njihov razvoj, ušlo se u ozbiljne razgovore s vjerovnicima…

Ukratko, spriječen je prije godinu dana izgledan slom i rusko preuzimanje, a koncern je nakon jednogodišnje stabilizacije pripremljen za ozbiljno restrukturiranje: bilo kroz nagodbu, bilo kroz stečaj. To su pozitivni efekti Lex Agrokora, za koje zasluge ima i Plenkovićeva Vlada, a osobito bivša potpredsjednica Dalić. Da se opet poslužimo premijerovim rječnikom – Agrokor danas može meko sletjeti.

No afera Borg razotkrila je da se funkcioniranje hrvatske države kao sudionika procesa spašavanja Agrokora nije promijenilo u odnosu na one metode udruženog korupcijskog pothvata države i biznisa koje su proizvele Todorićev Agrokor, dovele ga do toga da postane neodrživ i da takav potraži spas kod ruskih državnih banaka.

Modus operandi je ostao isti. U trenutku kada je Agrokor pred slomom i kada bi glavna zadaća potpredsjednice Vlade trebala biti zaštititi državu i njezin proračun i spriječiti gospodarski krah, potpredsjednica Dalić gleda kako financijski namiriti svoje prijatelje.

Pa ih mimo ustaljenih državnih procedura donošenja zakona ugrađuje u proces pisanja zakona, potom u njegovu provedbu, uz izdašne honorare…

Čisto hrvatski biznis

A nakon što je afera otkrivena, pokušavaju nas uvjeriti da je normalno donositi zakon oko kojeg se vrte deseci milijardi u privatnom kružoku, bez formalno osnovane radne skupine, bez službenih zapisnika, bez izjava o čuvanju povjerljivosti informacija…

Umjesto da osudi takvo postupanje, premijer Plenković ga nastoji (o)braniti do posljednjeg daha najbanalnijim piarovskim forama: nije bilo vremena, radili su za naše dobro, ako su uzeli previše neka vrate višak, u svakom slučaju on nije ništa kriv jer je pošten po svojoj naravi…

U godinu dana Agrokor je pod izvanrednom upravom, uz presudnu ulogu američkih fondova, doveden do pozicije s koje može krenuti u sljedeću nužnu fazu – fazu restrukturiranja u održivu kompaniju ili više njih. U istoj godini hrvatska je vlada, uz vodeću ulogu potpredsjednice Dalić, kroz aferu Borg pokazala da nije u stanju funkcionirati izvan ortačkog modela. A državne institucije koje su to trebale spriječiti pokazale su potpunu disfunkcionalnost (DORH, SOA, pravosuđe), pokrenuvši se tek nakon izbijanja afere u medijima.

Premijer Plenković je pak, uz višak ega i manjak kompetencije za vođenje ovakvih procesa, pokazao i zavidnu razinu političkog analfabetizma.

Amerikanci i tikvice

Posljedično, Plenković se danas nalazi pred dva fatalna izbora. Uspjeh svoje vlade vezao je uz postizanje nagodbe o Agrokoru. Ruku spasa za nagodbu u vidu novog kredita sada mu nudi samo veleposlanik Azimov, kao glasnogovornik ruske države. Plenković je u istoj poziciji u kakvoj je bio i Ivica Todorić kada je prihvatio istu ruku „spasa“. Ali da samo pruži ruku prema tom spasu, vjerujem da je to njegov kraj. Jer budimo ozbiljni, američki fondovi nisu ušli u Agrokor da bi sadili tikvice po Slavoniji (kao što ni Rusima cilj nije saditi mrkvice), već da bi spriječili rusko preuzimanje nadzora nad proizvodnjom i distribucijom hrane.

Takav potez nužno bi otvorio pitanje o Plenkovićevom iskonskom strateškom usmjerenju – je li ono zapadno ili ipak prikriveno istočno? A potom dolazi pitanje: zašto je zapravo srušio stabilnu vladu s Mostom? Da li zato da bi u vladu uveo HNS-ov proruski plinski kartel, koji će opstruirati izgradnju LNG-a u korist ruskog Gazproma?

Izostane li se pak nagodba o Agrokoru i krene li sve izglednija opcija stečaja, Plenković se sam unaprijed označio gubitnikom. U tom procesu i korumpirano hrvatsko pravosuđe, i kontaminirane institucije imaju priliku za popravni ispit. Jedino više ne vidim mogućnost za „soft landing“ Andreja Penkovića.

Višnja Starešina/Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: ‘Političke elite’ ostale bez maske

Objavljeno

na

Objavio

Nije im nimalo važna demokracija ni stvarno opće dobro hrvatskoga društva

Hrvatski građani od nedjelje 13. svibnja do uključivo nedjelje 27. svibnja imaju priliku podržati dvije građanske inicijative koje su započele prikupljati pismene potpore za raspisivanje dvaju referenduma te imaju time priliku očitovati da se osjećaju odgovornima za boljitak stanja u Hrvatskoj.

Pružanje pismene potpore za oba ta predviđena referenduma jedna je od rijetkih prilika da svi građani, a osobito građani katolički vjernici, pokušaju utjecati na usmjeravanje i političko funkcioniranje društvenoga života u Hrvatskoj.

Sudjelovanje u parlamentarnim izborima do sada vrlo je očito pokazalo da glasovi dani određenoj političkoj stranci ili određenim vrjednotama koje političke stranke u predizbornim kampanjama zastupaju mogu biti u potpunosti iznevjereni, izigrani, čak i zloporabljeni za nešto za što određeni birač nikada ne bi dao svoj glas.

Pismena potpora za raspisivanje dvaju referenduma, bude li prikupljen zakonom određen potreban broj podupiratelja, ne može ni na koji način biti iznevjerena ili zloporabljena, a može stvoriti novu izrazito demokratsku situaciju, tj. izjašnjavanje na koje bi bili pozvani svi građani s pravom glasa i na kojem bi onda mogli u duhu neposredne demokracije natjerati političare na poteze koje oni bez toga pritiska ne žele poduzeti.

Svaka osoba s pravom glasa u Hrvatskoj trebala bi se radovati zbog pokretanja referendumskih inicijativa jer one ništa unaprijed ne nameću, nego, uspiju li, pružaju priliku za slobodno izjašnjavanje i opredjeljivanje glede predmetnih pitanja.

Referendum, pružajući mogućnost da do izražaja dođe uvjerenje stvarne većina u hrvatskom društvu, nije samo izraz neposrednoga političkoga odlučivanja birača, političkoga naroda, nego je i slika stvarnih opredjeljenja u hrvatskom društvu u kojem manjine, zahvaljujući nedoraslim ili instrumentaliziranim političarima, prečesto uzurpiraju položaj većine.

Stoga je pismena potpora građanskim inicijativama za raspisivanje referenduma tek minimum koji se očekuje od svakoga čovjeka dobre volje da dadne svoj doprinos boljitku društvenoga života u Hrvatskoj.

Političari udaljeni od građana

Očekivalo bi se da su baš svi hrvatski političari i sve hrvatske političke stranke zainteresirani za stvarni boljitak društvenoga života u Hrvatskoj, no, pokazuje se, sudeći po otporu koji većina političkih stranka i političara iskazuje samim tim građanskim inicijativama koje su inicirale sadašnji postupak za raspisivanje referenduma, da su većini političara i političkih stranka važniji neki drugi ciljevi i interesi od boljitka hrvatskoga društva.

Zapanjujuća je spoznaja da su se političari u hrvatskom nominalno i formalno pluralnom i demokratskom društvu toliko udaljili od građana, od svojih birača kao da bi željeli stvoriti neku novu kastu ili neku povlaštenu klasu, što bi značilo da im je zaklinjanje na tobožnju demokraciju tek puka maska.

Iznenađujuće su riječi predsjednika Vlade: »Izborni sustav i izborno zakonodavstvo treba ostaviti predstavničkim institucijama.

Ne znam u kojoj se zemlji izborni sustav definira referendumom« jer zapravo očituju da su političari spremni o narodu odlučivati bez naroda.

Predstavničke institucije imale su punih dvadeset godina prilike ukloniti nelogičnosti, manipulacije i sprječavanje sposobnih iz izbornoga zakonodavnoga sustava, no oni koji su u njima djelovali nisu pokušali ni prstom maknuti.

Zahtjevi za promjenom izbornoga sustava u Hrvatskoj prisutni su od vremena mirne reintegracije okupirane istočne Hrvatske, no za njih nije bilo sluha, a nije ih željela poduprijeti ni većina medija jer je previše sljubljena s »političkim elitama« kojima je postojeći izborni sustav zapravo optimalan: ta bez muke dijele katkad do trećine glasova koji nisu bili dani njima u potporu!

Razumljivo je da je u takvim okolnostima i u takvim izbornim pravilima »političkim elitama« u interesu da se izborno zakonodavstvo ne mijenja, da što manje građana iziđe na izbore i da relativni izborni pobjednici kapitaliziraju glasove onih koji su bili namijenjeni strankama ili koalicijama koje nisu dosegnule propisani izborni prag.

Osobni i grupni interes kao božanstvo

Dok je osobni i grupni interes svojevrsno božanstvo u Hrvatskoj, nije iznenađenje što su »političke elite« protiv sadašnjih inicijativa za raspisivanje referenduma, no političari su pokazali da mogu postupati još gore, još netolerantnije.

Čelni političari u Rijeci i mjestu Gradcu usudili su se posegnuti za apsolutno nedemokratskim mjerama te su verbalno doslovno pokušali zabraniti prikupljanje pismenih potpora za raspisivanje referenduma.

Od takvih ipak nedemokratskih i u demokratskom društvu nezamislivih stajališta i očitovanja nisu daleko ni oni čelnici lokalnih vlasti koji su odlučili naplaćivati javna mjesta na kojima se prikupljaju potpisi, koji se ponašaju kao da su oni vlasnici javnoga prostora.

Hoće li sutra takvi političari početi naplaćivati uporabu javnoga prostora i za sva druga javna okupljanja? Dokle to mogu ići političari u Hrvatskoj protiv svojih građana i njihovih legalnih i legitimnih interesa?

Obje građanske inicijative samim postupkom prikupljanja pismenih potpora za raspisivanje referenduma još su jednom vrlo uspješno skinule maske s lica pripadnika »političkih elita« i velikoga dijela medija razotkrivši da im nije do stvarnoga slobodnoga čak ni očitovanja, a kamoli odlučivanja građana, da im nije nimalo važna demokracija ni stvarno opće dobro hrvatskoga društva.

»Političke elite« stavljene su na jednostavan, demokratski test, no nisu ga položile. Hoće li barem dobronamjerni i demokratski orijentirani članovi svih političkih stranka iz toga izvući pouku za budućnost svoju, svojih političkih stranaka i Hrvatske?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati