Pratite nas

Kolumne

Ivan Hrstić: Vučićeva Srbija ne može i nikada neće ući u EU

Objavljeno

na

Ako je nakon posljednjeg ispada Aleksandra Vučića kod bilo koga dobronamjernog u Hrvatskoj bilo imalo dvojbe da ne može biti normalnog odnosa sa Srbijom dokle god je vode zakamuflirani šešeljevci, sad bi trebala biti potpuno raspršena. Nikakvih odgovora pritom ne treba očekivati od Vučića, ponajmanje Milorada Pupovca, njih je Hrvatima prije svega dužan dati – Andrej Plenković, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Pupovac je samo još jednom potvrdio ono što je i prije bilo jasno: da je u svakom trenu spreman poslužiti kao pouzdana kulisa Vučićevim izljevima mržnje prema Hrvatskoj i Hrvatima. Čemu sad odjednom čuđenje?

Prije dvije godine u Busijama šutio je iza Vučićevih leđa dok je ovaj Hrvatsku izjednačavao s NDH, nije ni trepnuo kad je on prosuo strašnu optužbu da će “hrvatski krst zauvek da bude kukasti”.

Nimalo mi nije žao gledati kako se Vučić u svojoj nemoći grči prepraviti svoju vlastitu povijest Šešeljevog šegrta. Žao mi je samo koliko otrova lijeva u srpske uši, jer to ni stoljetne kiše neće isprati.

Nevjerojatno je to selektivno pamćenje po kojem Vučić prebire kao po harmonici dugmetari. Većinu dugmadi jednostavno je počupao, ali mijeh rasteže tim više. Najbolje bi mu bilo zaguslati, kad već ne zna po ničemu osim po toj jednoj epskoj noti – egzodusu Srba 1995.

Unatoč svemu, Pupovac iz godine u godinu odlazi Vučiću pod noge, po novu dozu otrova, a nema sumnje da će jednako tako pokorno otići i dogodine. Ove godine okupiše se u Bačkoj Palanci, s pogledom na Ilok, ali ne sjetivši se ni na tren 17. listopada 1991. i zbjega 8000 Hrvata koji su domove morali napustiti s vrećicama u rukama!

Dogodine možda s pogledom na Vukovar, gospodine Pupovac? Rat nije počeo 4. kolovoza 1995. Oluja je zapuhala samo 14 dana nakon genocida u Srebrenici. Svega nekoliko dana prije no što bi se zbio možda još užasniji pokolj u Bihaću.
Nije bilo progona 250.000 Srba. Sve je to dobro poznata srpska mitomanija, kultura laži koju je savršeno definirao Dobrica Ćosić.

Prvo, stvarna brojka bila je mnogo bliža 80.000. Većina Srba već je mnogo prije toga bila pobjegla – mnogi u strahu od Martićeve mobilizacije, a tko god je mogao sklanjao je svoje obitelji na neko normalnije mjesto. Ta “goloruka srpska čeljad” i dalje je imala znatno više tenkova i aviona nego cijeli HV, ali njih nitko nije prognao, već su po zapovijedi “RSK” evakuirani prije ikakvog kontakta s hrvatskom vojskom. Ako Vučić govori o četvrt milijuna izbjeglih i 2000 poginulih, onda je jasno da je stvarni broj nekoliko puta manji.

Otišli su zbog razumljivog straha pred ratnim operacijama, zato što nisu zaboravili što su sami radili svojim susjedima Hrvatima, ali i zbog sustavnog gebelsovskog pranja mozgova da suživota sa “ustašama” ne može biti.
 Bilo je za očekivati da će Vučić dodatno poludjeti zbog preleta F-16 izraelskog ratnog zrakoplovstva.

No, Vučićeva perfidna manipulacija imenom Ane Frank nije mogla zaustavila ni pčele ni F-16 u letu. Poruka Izraela je jasna, ovo je dio “strateškog partnerstva između dvije zemlje”, samo početak jednog lijepog prijateljstva. A to pokazuje koliko su promašeni razni petokolonaški pokušaji da se RH proglasi sljednicom NDH.

Od Vučića i Pupovca ne treba baš ništa očekivati. No, hrvatsku predsjednicu treba pitati je li ovo taj europski Vučić s kojim je ona pričala?!? Beogradu i Bruxellesu mora biti poručeno: Ne tražimo da Srbi slave Oluju, ali pravog dijaloga ne može biti dokle god iz usta ratnog huškača Vučića stižu optužbe kojima RH kolektivno izjednačava s Hitlerom ili NDH. Ta poruka mora biti glasno izgovorena: Takva Srbija ne može i nikada neće ući u EU!

Hrvatskog premijera pak treba pitati može li njegov koalicijski partner biti onaj koji dok Vlada slavi Oluju – s druge strane Dunava tu istu Oluju proklinje kao etničko čišćenje? Hoće li i dalje Pupovcu slati novac hrvatskih građana kako bi tiskao optužnice protiv RH?

Hoće li mu omogućiti da i na sljedećim izborima o poklonjenom saborskom mandatu ovisi politička budućnost Hrvatske? Taj mandat Pupovac sasvim sigurno nikad nije i nikad neće zaslužiti glasovima hrvatskih građana.
 Pravi državnik ne bi se nogama i rukama borio protiv 400.000 “marginalaca” koji su “navodno” potpisali da žele referendum.

Jedini ispravan način za zaustavljanje referenduma jest da se premijer obrati naciji s planom kako će Sabor i Vlada hitno promijeniti izborni zakon tako da svaki glas svakog hrvatskog građanina vrijedi posve jednako, bez obzira na etničku ili bilo koju drugu pripadnost. I za takvu hrabrost zasigurno bi bio nagrađen na sljedećim izborima. Sve drugo bilo bi samo institucionalno nasilje.

Ivan Hrstić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Davor Dijanović: Zašto Juncker i bruxelleski mainstream strahuju od ‘glupih populista’?

Objavljeno

na

Objavio

Juncker protiv „glupih populista“

“EU nisu Strasbourg ili Bruxelles već smo to svi mi. Građani žele da ih slušamo, među njima raste broj euroskeptika“, rekao je prošli ponedjeljak predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker u Bruxellesu na Europskome tjednu regija i gradova, izvijestio je Euractiv.

Juncker je istaknuo važnost dijaloga i dodao: „Mi međutim, moramo razgovarati s njima jer euroskeptici i glupi populisti nisu jedno te isto.

Treba napraviti razliku među njima te objasniti skeptičnim građanima što mi radimo. (…) Građani koji vole Europu, vole svoj zavičaj, običaje i različitost. Nema Europe bez nacija i teritorija. Nacije i EU idu ruku pod ruku. Ne želimo nadići nacije“.

Pohvalno je čuti od predsjednika EU komisije da bruxellski tzv. mainstream, barem deklarativno, nema namjeru ukidati nacije i nacionalne granice, tj. EU pretvoriti u superdržavu. Ako ništa drugo, „glupi populisti“ natjerali su predsjednika EU komisije da se javno odrekne ideje o stvaranju Sjedinjenih Europskih Država.

Tko su ti „glupi populisti“?

No, valja se zapitati tko su ti „glupi populisti“ od kojih toliko strahuje Juncker? Gdje sve vidimo „bauk populizma“ koji posljednjih godinu dana hara Europskom unijom?

Prije svega, iako je riječ o stranci koja je i dalje članica Europskih pučana, kao populistička stranka označava se Orbanov Fidesz. Druga pak najjača stranka u susjednoj Mađarskoj je još desniji Jobik. U Austriji imamo koaliciju Kurzovih pučana s euroskeptičnom i protuimigrantskom Slobodarskom strankom Heinz-Christiana Strachea, a u Poljskoj stranku Pravo i pravda.

Druga najjača stranka u Francuskoj je Nacionalni front Marine Le Pen, dok u Nizozemskoj Wildersova Stranka za slobodu drži drugo mjesto u nizozemskom parlamentu.

Populiste bruxellski mainstream svakako vidi i u Italiji gdje imamo koaliciju antisistemske stranke „Pet zvjezdica“ i desne stranke „Liga“, a mainstreamu na ruku zasigurno ne ide i nedavni rezultat Švedskih demokrata kao također desne i nacionalističke stranke.

Pred nekoliko dana u Rimu su se sastali Marine Le Pen i talijanski ministar unutarnjih poslova, predsjednik Lige Matteo Salvini gdje su poručili kako će se zajedno boriti protiv „totalitarne EU“ s ciljem „spašavanja budućnosti Europljana“. Le Pen je pritom istaknula kako ovo „nije borba protiv Europe, već protiv Europske unije koja je postala totalitarni sistem“.

Razlozi jačanja tzv. populističkih i desnih stranaka

Desne i tzv. populističke stranke jačaju i u drugim državama Europske unije, a razloge njihova jačanja prije svega treba tražiti u prijeziru koji tzv. mainstream ima prema tzv. običnom narodu, tj. u pseudodemokratskome pseudoelitizmu okoštalih EU političkih struktura koje su politiku lišile političkog sadržaja i ideologije i prevorile ju u oblik pseudopoduzeništva.

Desne stranke jačaju i zbog diktature političke korektnosti, tj. činjenice da je danas na Zapadu postalo „kriminalno“ neke pojave nazvati svojim pravim imenom, a nema nikakve sumnje da politika potiranja nacionalnih individualiteta također doprinosi osnaživanju nacionalističke desnice.

Nekontrolirana migracija, koja prijeti rastakanjem tradicionalnih europskih identiteta, ali i nametanje ideologija koje udaraju na zdrav razum i tradicionalne, prije svega obiteljske vrijednosti, jednostavno kod naroda počinje budi samoobrambene reflekse.

Bruxelleski mainstream umjesto da poruke tzv. populističkih i desnih stranaka uzme kao korektiv vlastite politike, vidimo da njihove ideje želi diskreditirati, ako treba i otvorenim vrijeđanjem kao u slučaju Junckerovih „glupih populista“.

Ne želimo reći da i među tzv. populistima nema suspektnih tipova, demagoga, pa i glupana, no bruxelleski mainstream prije svega udara na tzv. populizam jer se sam udaljio od naroda (populusa), a određene političke snage koje se etiketira kao „populističke“ ispravno detektiraju političke i drštvene anomalije.

„Glupi populisti“ u Europskom bi parlamentu mogli osvojiti trećinu mandata

Bili tzv. populisti glupi ili ne, njihova snaga u EU jača i prema nekim procjenama na idućim bi europarlamentarnim Eu parlamentizborima mogli osvojiti trećinu mandata u Europskom parlamentu.

Potporu tzv. populistima i desnici obećao je i bivši Trumpov savjetnik Steve Bannon koji je u Bruxellesu osnovao „Pokret“ koji bi trebao poslužiti kao platforma, tj. kao središnja baza za istraživanja, anketiranja, savjetovanja i obradu podataka desnim pokretima i pomoć u pružanju poruka biračima.

Vidjet ćemo s kim će Bannon na kraju uspostaviti snažniju suradnju s obzirom na to da se je Le Pen nedavno javno distancirala od njega (možda taktički), iako je pred nekoliko mjeseci nazočio jednom skupu Nacionalnog okupljanja (novi naziv stranke).

Kako god, nakon svibanjskih europarlamentarnih izbora slika unutar Europskog parlamenta vrlo vjerojatno će se temeljito izmijeniti u korist jačanje desnih političkih opcija koje se ne žele odreći obiteljskih vrijednosti i nacionalnih identiteta. Usprkos mainstreamu, Junckeru i prozivkama „glupih populista“.

Davor Dijanović / HKV

 

 

Višnja Starešina: Bannon je glasnik tektonskih promjena svjetskog poretka

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Evo zašto je izbor Komšića i nelegitiman i nelegalan

Objavljeno

na

Objavio

BiH je složena država. Ta složenost, među ostalim, ogleda se u činjenici da na razini države postoje dva parlamentarna doma: Zastupnički dom (donji dom) i Dom naroda (gornji dom).

Pored toga, BiH nema instituciju predsjednika države nego ima tročlano Predsjedništvo. Spomenuta složenost jedan je od razloga što mnogi, pa i oni koji žive u BiH i smatraju se stručnjacima, zapravo ne razumiju ustavno-pravni ustroj BiH niti razumiju kako funkcionira njen politički sustav. Takvo nerazumijevanje proizvodi mnoge nesuglasice u javnom i političkom životu i komuniciranju. Kada se tome dodaju razne ideološke manipulacije i namjerno iskrivljavanje činjenica, dobivamo totalnu pojmovnu zbrku. Zbog toga i ono što se na prvi pogled čini samorazumljivim i jednoznačnim postaje predmet različitih tumačenja. Najbolji primjeri toga su tročlano Predsjedništvo BiH i Dom naroda. Razni ustavno-pravni stručnjaci, političari i analitičari još se spore oko toga tko koga može birati te koji politički predstavnik je legitiman, a koji ne.

Kako se ne bismo izgubili u složenoj daytonskoj ustavno-pravnoj strukturi, nužno je znati koja su to temeljna načela Ustava BiH i Daytonskog sporazuma, to jest što je bit i duh Daytona i Ustava. Kako je to eksplicitno navedeno u odluci Ustavnoga suda BiH iz 2000. godine U 5/98, konstitutivnost tri naroda je “natkrovljujuće načelo Ustava BiH”. To znači da s tim načelom moraju biti usklađena sva ostala ustavna načela, sve zakonske norme te svi pravni akti, uključujući i Izborni zakon, kojim se operacionalizira to temeljno ustavno načelo. Politološka teorija i politička praksa federalnih demokratskih zemalja u potpunosti se slažu da konstitutivnost podrazumijeva i zahtijeva a) legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda i b) međusobnu jednakopravnost konstitutivnih naroda.

Legitimno predstavljanje znači da narod koji je konstitutivan mora imati pravo samostalno izabrati svoje političke predstavnike za ona tijela vlasti koja su po Ustavu namijenjena predstavljanju konstitutivnih naroda. Jedno od tih tijela u BiH je tročlano Predsjedništvo. Kada bi BiH imala samo jedan narod koji je konstitutivan, ona bi bila nacionalna država jednoga naroda, imala bi jedan građanski demos i instituciju predsjednika, a ne tročlanog Predsjedništva. Dakle, Predsjedništvo BiH nije namijenjeno predstavljanju građana kao državljana, jer da jest BiH bi imala jednoga predsjednika, a ne tročlano Predsjedništvo. Isto tako, Predsjedništvo BiH nije namijenjeno ni predstavljanju entiteta, jer da jest Predsjedništvo ne bi imalo tri člana nego dva, koliko je i entiteta. Dakle, tročlano Predsjedništvo BiH je namijenjeno predstavljanju tri konstitutivna naroda. Stoga, u skladu s Ustavom BiH svaki konstitutivni narod mora moći samostalno i slobodno izabrati svoga predstavnika u tročlanom Predsjedništvu – Srbi srpskoga, Hrvati hrvatskoga a Bošnjaci bošnjačkoga člana. Stoga je i jedini ispravan naziv za tu funkciju: srpski/hrvatski/bošnjački član Predsjedništva.

Izraz član Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda potpuno je pogrešan i protuustavan, jer je u suprotnosti s načelom konstitutivnosti naroda. To da je netko “iz reda”, odnosno “pripadnik” hrvatskoga naroda na bilo koji način ga ne kvalificira niti mu daje legitimitet da politički predstavlja taj narod kojemu pripada. Samo ona osoba koju Hrvati kao zasebna izborna jedinica (specifični demos) izaberu na slobodnim i demokratskim izborima ima legitimitet predstavljati Hrvate. Predstavnici predstavljaju one koji su ih izabrali. Ako Hrvati izaberu da ih predstavlja kandidat “iz reda” srpskoga ili bošnjačkoga naroda, taj kandidat je u potpunosti legitiman hrvatski predstavnik. Legitimitet proizlazi iz onih koji biraju, a ne iz onih koji su izabrani. Stoga, ako kandidata “iz reda” hrvatskoga naroda izaberu Bošnjaci, on nije legitimni hrvatski nego legitimni bošnjački predstavnik.

Tumačenje da je “jedan Hrvat” iz članka V Ustava BiH u kojem se govori o sastavu tročlanoga Predsjedništva zapravo “pripadnik” ili “iz reda” hrvatskoga naroda je potpuno besmisleno jer se ni na koji način ne može uskladiti s načelom konstitutivnosti naroda niti s načelima predstavničke demokracije.

Činjenicu da (u pogrešnom neslužbenom prijevodu s engleskog izvornika) u Ustavu BiH piše kako se “jedan Hrvat” i “jedan Bošnjak” biraju iz Federacije BiH treba razumjeti i tumačiti na način da se “jedan (legitimni) hrvatski član (Predsjedništva)” i “jedan (legitimni) bošnjački član (Predsjedništva)” biraju s teritorije entiteta FBiH. Oni se biraju svaki iz svoje zasebne neteritorijalne (virtualne) izborne jedince unutar Federacije BiH, Hrvat iz hrvatske izborne jedinice, a Bošnjak iz bošnjačke izborne jedinice. To je bit i osnovni smisao načela konstitutivnosti naroda primijenjenoga na tročlano Predsjedništvo BiH. Nadalje, i u samom članku V 2.d. Ustava BiH jasno stoji da se “hrvatski član” Predsjedništva, a ne “član Predsjedništva iz reda hrvatskoga naroda”, obraća hrvatskim delegatima u Domu naroda Federacije BiH u slučaju da odluku Predsjedništva proglasi destruktivnom po vitalni interes entiteta s čijeg je teritorija izabran.

Premda to Ustavom BiH nije precizno definirano, u skladu s demokratskim pravom biranja i kandidiranja, ispravno je zaključiti kako Srbi iz Federacije BiH s obzirom na to da ne mogu sudjelovati u procesu izbora “srpskoga člana Predsjedništva BiH”, imaju pravo sudjelovati u izboru za hrvatskog i bošnjačkog člana Predsjedništva. Isto vrijedi i za pripadnike grupe ostalih naroda i građana. S obzirom na to da legitimitet članova Predsjedništva proizlazi iz onih koji biraju, a ne iz onih koji su izabrani, sasvim je logično i ustavno tvrditi kako je u skladu s Ustavom BiH da se Srbin ili pripadnik ostalih iz FBiH kandidiraju za hrvatskog ili bošnjačkog člana Predsjedništva. Time je i Srbima i ostalima iz FBiH omogućeno da mogu birati i biti birani u Predsjedništvo BiH.

Dakle, zasebnu virtualnu izbornu jedinicu za izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH iz Federacije BiH čine: svi Hrvati iz FBiH, plus Srbi i ostali iz FBiH koji odaberu glasati za hrvatskoga člana. Analogno vrijedi i za bošnjačkoga člana Predsjedništva. Stoga je, u skladu s Ustavom BiH i njegovim temeljnim načelom konstitutivnosti naroda, legitimno kada Srbi ili ostali iz FBiH glasuju za hrvatskoga člana Predsjedništva. Nije legitimno niti je ustavno ako Bošnjaci glasuju za hrvatskoga člana. Ukoliko bi hrvatski član Predsjedništva BiH bio izabran većinskim bošnjačkim glasovima to bi bilo izravno kršenje načela konstitutivnosti i njemu pripadajućeg načela legitimnog predstavljanja konstitutivnog naroda. U tom slučaju bismo u Predsjedništvu BiH imali dva bošnjačka člana, a niti jednog hrvatskog. Time bi bilo prekršeno još jedno načelo koje je sastavni dio načela konstitutivnosti: načelo međusobne jednakopravnosti konstitutivnih naroda.

U slučaju izbora Željka Komšića u Predsjedništvo BiH prekršena su načela legitimnog predstavljanja naroda i njihove međusobne jednakopravnosti, odnosno prekršeno je temeljno načelo Ustava BiH: konstitutivnost naroda. Kršenjem temeljnog načela prekršen je Ustav BiH, a kršenjem Ustava prekršen je Daytonski sporazuma. Komšićevim izborom od strane Bošnjaka prekršen je i Izborni zakon BiH, jer taj zakon, onako kako je napisan u dijelu koji se odnosi na Predsjedništvo BiH, može osigurati i legitimitet predstavljanja i međusobnu jednakopravnost ako se tumači u skladu s duhom Ustava, odnosno njegovim temeljnim načelom konstitutivnosti naroda. Dakle, Izborni zakon je pogrešno protumačen, a time i prekršen. Stoga izbor Željka Komšića u Predsjedništvo BiH nije u skladu ni s Ustavom BiH niti s Izbornim zakonom. Njegov izbor je i neustavan i protuzakonit, i nelegitiman i nelegalan.

Ivan Vukoja /Nezavisne.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari