Pratite nas

Naši u svijetu

Ivan Klasnić je pokazao kako se slavi kada imate jednog Nijemca u blizini

Objavljeno

na

Crobuk.net čestita Hrvatskoj Reprezentaciji I šalje slike slavlja Ivana Klasnića, I našeg naroda iz Minhena I Međugorja

Crobuk.net – Hrvatski Društveni Portal koji spaja naš narod iz matica Hrvatske i BiH s cijelom dijasporom, čestita iz svega srca na još jednom veličanstvenom uspjehu Hrvatske Reprezentacije, ovaj put protiv Rusije.

Prisjetimo se, Hrvatska je u osmini finala pobijedila Dance, reprezentaciju koja nije izgubila utakmicu u zadnjih 18 susreta, a nakon toga Rusiju na domaćem terenu.

Kao I uvijek, naši igrači I naš stručni stožer, su ponovo omogućili našem narodu neizmjernu radost I sreću u maticama I po cijelom svijetu.

Ivan Klasnić je pokazao kako se slavi kada imate jednog Nijemca u blizini.

Minhen je u subotu gorio. Pogledajte najljepše navijačice i kršne momke kako su proslavili još jednu nezaboravnu noć.

Jednako kao i u Međugorju, jedan narod, jedna duša, jedno srce.

Još jednom vam hvala dečki i idemo u nove pobjede.

Slavlje Ivana Klasnića na njemačkoj teliviziji ARD.

Izvor: ARD.de

Međugorje:

Hrvati u Minhenu, grad je gorio:

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Naši u svijetu

Tomislav Žigmanov: Zločini nad Hrvatima u Vojvodini devedesetih se prikrivaju i niječu

Objavljeno

na

Objavio

Srbija još nije spremna suočiti se sa zločinima nad Hrvatima na svojemu teritoriju, ocijenio je u razgovoru za tjednik „Hrvatska riječ“ od subote predsjednik Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini (DSHV) Tomislav Žigmanov, komentirajući odbacivanje kaznene prijave za zločin nad braćom Abjanović u listopadu 1991. u srijemskom mjestu Moroviću.

Tužiteljstvo za ratne zločine Srbije odbacilo je kaznenu prijavu koju je Fond za humanitarno pravo podnio početkom veljače 2019. godine, zbog zločina protiv čovječnosti, koji je počinjen u listopadu 1991. godine u Moroviću, kada su pripadnici JNA iz kuće izveli braću Abjanović, nakon čega im se izgubio svaki trag.

Žigmanov je rekao kako je po njegovu mišljenju to „posljedica nespremnosti srbijanskih institucija da se otvoreno suoče sa zločinima iz prošlosti, i to zločinima koji su počinjeni na teritoriju Srbije spram građana hrvatske nacionalnosti, građana koji ni na koji način nisu predstavljali prijetnju po sigurnost“.

„Naprotiv, svojom su lojalnošću svjedočili suprotno, a stradali su samo, po svemu sudeći, zbog svoje nacionalne pripadnosti! Također, ova odluka govori i u prilog tomu da u Srbiji još uvijek nevine žrtve, barem kada je riječ o Hrvatima, ne mogu računati na zadovoljštinu u vidu pronalaženja krivaca i njihovo kažnjavanje“, naveo je čelnik DSHV-a.

Na koncu, dodao je, ovakva odluka Tužiteljstva za ratne zločine šalje poruku nespokojstva za svakog Hrvata u Srbiji danas, jer se bijegom države od odgovornosti za zločine nad Hrvatima 1990-tih namjerno i nametnuto relativizira njihova žrtva.

„Šutnja državnih tijela može se onda jedino tumačiti tako da je u funkciji prikrivanja i nijekanja zločina nad Hrvatima u Vojvodini“, istaknuo je.

Uspoređujući položaj hrvatske manjine u Srbiji i srpske u Hrvatskoj, Žigmanov drži da su Hrvati u daleko nepovoljnijem položaju.

„Srbi u Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji nalaze se u, strukturalnom i formalnom smislu, u nejednakom položaju. Najprije, pristojna konsolidirana demokracija, stupanj vladavine prava, nezavisnost i funkcionalnost institucija, ustavna pozicioniranost manjinskih prava i prateći institucionalni aranžmani, napose uključenost u procese odlučivanja, kao i razvijenost manjinskih prava i financijska sredstva koja se imaju na raspolaganju za ostvarenje istih, daleko su povoljniji čimbenici kada je riječ o Srbima u Hrvatskoj“, ocijenio je predsjednik DSHV-a.

Recimo, dodao je, „u obrazovanju – još uvijek nemamo sve udžbenike koji su potrebni za nastavni proces na hrvatskom, više od 70 posto nastavnika je jezično nekompetentno, a ni nakon 17 godina postojanja obrazovanja ne postoji prosvjetni savjetnik za nastavu na hrvatskom; ili u kulturi – ne postoji nikakav popis niti materijalne niti nematerijalne kulturne baštine Hrvata u Srbiji, a godinama izostaje zaštita ili obnova sakralnih objekata vezanih uz Katoličku crkvu; izostaju osude predstavnika vlasti i sankcije pravosudnih tijela kada je riječ o etnički motiviranim incidentima; ne postoji točna slika o kvaliteti ostvarivanja prava na službenu uporabu hrvatskog jezika i pisma; nema podataka, osim na razini Autonomne Pokrajine Vojvodine, o broju Hrvata uposlenih u državnoj upravi dok su financijska sredstva s kojima hrvatska zajednica u Srbiji raspolaže nekoliko desetaka puta manja“.

Žigmanov ističe i kako još uvijek nije riješeno ključno pitanje zajamčenih mandata u predstavničkim tijelima Srbije, a k tome dijelovi državnog aparata se više od tri desetljeća jednostrano s brojnim aktivnostima miješaju u identitetska pitanja ovdašnjih Hrvata i tako odlučujuće pridonosi izgradnji tzv. bunjevačke nacije“.

„Pri tomu mi, naravno, ne pada na pamet zanijekati da se u svakodnevnom životu građani srpske nacionalnosti u Hrvatskoj suočavaju s problemima, s kršenjem ljudskih prava i s neostvarivanjem manjinskih prava“, zaključio je predsjednik DSHV-a i ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata u razgovoru za tjednik „Hrvatska riječ“.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Naši u svijetu

Smiljana Šunde u potrazi za izgubljenim Podgoranima

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj matici isljenika upriličena je promocija knjige Smiljane Šunde “Batili su ocean: U potrazi za izgubljenim Podgoranima”

Sva su hrvatska područja iseljevana. Neka više, neka manje, ali kad govorimo o Podgori možemo kazati da je danas Podgorana više u svijetu nego u svojoj Podgori. U naslovu ove knjige stoji “izgubljeni Podgorani”. Ja bih taj dio, nakon što je ova knjiga napisana, sobodno nazvao “nađenim Podgoranima”. Dakle, gospođa Šunde je išla svijetom i tražila sve Podgorane i zapisivala, kazao je, prof. Marić te pripomenuo kako osobno nije mogao vjerovati da netko tko nije iskusio  iseljeništvo može imati toliko priča o zanimljivim događajima iz iseljeništva.

U prepunoj dvorani Hrvatske Matice iseljenika predstavljena je knjiga poznate hrvatske  novinarke, publicistkinje i urednice uglednih TV i radio emisija Smiljane Šunde naslova “ Batili su ocean: U potrazi za izgubljenim Podgoranima”.

Pred dvoranom u kojoj će se promovirati knjiga dočekala nas je lijepo sročena Informacija, koja govori o knjizi. Prve rečenice su govorile mnogo više od riječi: “Iseljeništvo je važna odrednica hrvatskoga naroda i tko god piše ili namjerava pisati o hrvatskoj povijesti, tu odrednicu ne bi smio zanemariti. Prema nekim podatcima, u iseljeništvu širom svijeta ima podjednako Hrvata koliko ih je u Republici Hrvatskoj. Pojedina su hrvatska područja raseljenija od drugih, a pojedina mjesta unutar tih područja prednjače po broju iseljenih u odnosu na broj onih koju su ostali u zavičaju.” I u istom nepotpisanom tekstu stoji kako je Podgora bila u 19. i 20 stoljeću  mjesto s prosječno 1500 stanovnika te da je to jedno od najiseljenih hrvatskih mjesta. Najviše Podgorana živi u Novom Zelandu i oni su potomci prvih iseljenika i to u 3. i 4. naraštaju. I upravo je knjiga “Batili su ocean: u potrazi za izgubljenim Posdgoranima”, zapravo, pisana “Alfa i Omega” toga kraja.

‘Batili su ocean’: U potrazi za izgubljenim Podgoranima

Hrvatska je integralizirana iseljeničkim pričama

Među brojnim posjetiteljima  na predstavljanju ovog malog remek djela, nalazili su se: izaslanica premijera Republike Hrvatske Andreja Plenkovića i državna tajnica u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske  gospođa Zdravka Bušić, savjetnica u Središnjem državnom uredu za Hrvate izvan RH Ivana Perkušić, počasni konzul Novog Zelanda Nikola Jeličić, novi ravnatelj Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar” prof. dr. Željko Holjevac te mnogobrojni drugi uzvanici i gosti.

Na samom početku goste je, kako i priliči u pravoj domaćinskoj kući, pozdravio ravnatelj Hrvatske matice iseljenika prof. Mijo Marić, koji je između ostalog, naglasio kako je knjiga gospođe Šunde priča o iseljenim Podgoranima i o hrvatskoj povijesti  koju nije moguće prezentirati bez priče o iseljenima.

– Sva su hrvatska područja iseljevana. Neka više, neka manje, ali kad govorimo o Podgori možemo kazati da je danas Podgorana više u svijetu nego u svojoj Podgori. U naslovu ove knjige stoji “izgubljeni Podgorani”. Ja bih taj dio, nakon što je ova knjiga napisana, sobodno nazvao “nađenim Podgoranima”. Dakle, gospođa Šunde je išla svijetom i tražila sve Podgorane i zapisivala, kazao je, prof. Marić te pripomenuo kako osobno nije mogao vjerovati da netko tko nije iskusio  iseljeništvo može imati toliko priča o zanimljivim događajima iz iseljeništva:

– Naime, u mojoj predodžbi to može samo netko tko ima vlastito iskustvo.  Gospođa Šunde neposredno iseljeničko iskustvo nema, ali i njen je život obilježen onim što je sadržano u iseljeničkom životu, u iseljeničkoj priči. Ona mi je kazala nešto mi se posebno urezalo u sjećanje. Kazala je: “Kad smo se igrali u Podgori, igrali smo se iseljenika.  Naše igre, nas koji smo živjeli u Podgori bile su iseljeničke priče!” jasno mi je da je iseljenički život postao integralni dio i života gospođe Šunde, Podgore, pa i cijele Hrvatske, koja je i sama u cijelosti integralizirana iseljeničkim pričama, duhom…, kazao je prof. Marić, upućujući riječi dobrodošlice autorici, predstavljačima i gostima.

Knjigu su predstavili recenzenti: dr. sc. Ivan Hrstić iz Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar”, i  doc. dr. sc. Nikola Anušić, s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te sama autorica.

Vjenčanja na daljinu

Govoreći o knjizi dr. sc. Ivan Hrstić je naglasio da se iz knjige vidi autoričina tuga zbog situacije u kojoj se Podgora našla, jer je to jedno od tri hrvatska područja  s najviše iseljenih ljudi. Knjiga je podijeljena na tri dijela s osam poglavlja, i u njoj se govori o fenomenu iseljenika ( vjeri, politici, demografiji, razlozima odlaska, putu, organizaciji putovanja, položaju u novoj zemlji, svakodnevnim problemima. Poseban tadašnji fenomen, kojega je posebno apostrofirao dr. sc. Hrstić jeste “vjenčanje na daljinu”, a a nakon Prvog svjetskog rata i politička situacija koja je donijela mnogo tužnih sudbina, jer su mnogobrojni Hrvati završavali u logorima. Recenzent je kazao kako je novozelandska useljenička politika bila malo naklonjena europljanima pogotovo Slavenima. Protežirani su anglosaksonci. Stanje se, a prema riječima dr. sc. Hrstića, nije bilo popravilo niti između dva svjetska rata. Naši su ljudi optuživani da se ne mogu uklopiti u društvo.

– Čak su im negirali da su bijelci, pa je 1924. godine bilo ograničeno useljavanje svima iz Europe osim Talijanima.  A povijest bilježi da je 1934. godine bilo zapaljeno više hrvatskih domova, kazao je dr. Hrstić.

Posebno je apostrofirao drugi dio knjige u kojem  je autorica vrijedno zapisala svaku obitelj i vjerno prikazala sudbine svih 57 rodova ljudi iz Podgorice.

Doc. dr. Nikola Anušić je, započinjući svoje izlaganje, kazao kako sve knjige Smiljane Šiunde govore o Podgori. Kazao je kako se vrijednost ove knjige može usporediti samo s jednom:

– Nije pisano mnogo o Podgori, ali je pisano. Istakao bih knjigu dr. Marijana Stojkovića “Podgora u 17. stoljeću”. Knjiga Smiljane Šunde koju danas predstavljamo je nastavak te knjige. Zapravo, obije knjige pišu o stanovništvu Podgore u jednom kriznom vremenu.  Dr. Stojković čini to o vremenu tradicionalnog društva, a gospođa Šunde kad to društvo počinje isčezavati, kazao je, između ostaloga, recenzent doc. dr. Anušić.

Iseljavali i  malu djecu

Autorica se ovom prigodom zahvalila svima koji su sudjelovali i dali svoj doprinos kako bi knjiga ugledala “svjetlo” dana i kazala kako je doslovno istražila sve što je  vezano za Podgoru. Za svaku kuću, pa čak i za one koje više nemaju nikoga za života. Kaže da je dolazila do podataka na razne načine. Kazala je da joj je posebno u povijesti Podgore žao zbog iseljavanja djece:

– Iseljavali su šestogodišnjake, sedmogodišnjake… Postojale su agencije koje su organizirale putovanja za djecu. Bilo je slučajeva, kada bi umrla žena, muž bi se ponovno ženio, a djecu iz prvog braka, kojih je bilo i po petoro prepuštao je agencijama i djeca su iseljavala sama samcata. Mnoga od njih prekinula bi sve veze s Hrvatskom, istaknula je autorica knjige Smiljana Šunde.

Knjiga Smiljane Šunde donsos nam i podatke o tomu kako su Hrvati u Novom Zelandu poslije Prvoga svjetskog rata utemeljili oceansko ribarstvo i ribarsku industriju. Utemeljili su i novozelandsko vinogradarstvo i isticali se u brojnim područjima ljudskoga življenja, a međi njima, najviše je bilo i jeste Podgorana.

Piše: Anto Pranjkić/Kamenjar.com

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari