Pratite nas

Kolumne

Ivan Kozlica: I ove godine sramotna proslava pokolja Hrvata u Srbu

Objavljeno

na

Foto: Hina

Srpske pobune u Hrvatskoj 1941. i 1990. – sličnosti i razlike

Srpsko narodno vijeće i Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske ove godine, kao i niz godina ranije, potkraj srpnja u Srbu organiziraju skup na kojem slave događaje iz 1941.

O kakvim se to događanjima radilo, kakva je sličnost s onima iz 1990. i događa li se i danas nešto slično, pokušat ćemo pojasniti u ovome tekstu.

U doba bivše SFRJ dan 27. srpnja obilježavao se kao dan ustanka naroda SR Hrvatske i SR BiH. Unatoč tome što današnja Hrvatska obilježava 22. lipnja 1941. kao dan početka „antifašističke borbe“ (i taj datum je po mnogočemu dvojben), Srpsko narodno vijeće i njihovi saveznici iz antifašističkih udruga, uz potporu službenih hrvatskih vlasti (!?), u Srbu obilježavaju „Dan ustanka naroda Hrvatske“.

Na stranicama ovoga tjednika, kao i na drugim mjestima, objavljeni su brojni tekstovi koji su ukazivali na neprihvatljivost takve manifestacije, no do danas se ništa nije promijenilo.

Raspuštena vojska odmah u akcijama protiv NDH

NDH

Čelnici Srpskoga narodnog vijeća i antifašističkih udruga na tim skupovima javnosti govore kako je „ustanak“ u Srbu bio reakcija na ustaške zločine.

Oni, kao i mnogi povjesničari, ne govore o tome što je sve prethodilo bilo kakvim zločinima u NDH. Prešućuju kako je sam ustaški pokret nastao kao odgovor na progone, zatvaranja i ubijanja Hrvata u Kraljevini Jugoslaviji.

Tadašnji vodeći srpski političar u Hrvatskoj Svetozar Pribičević zapisao je da je tisuće ljudi ubijeno bez ikakva suđenja, „a da nikome nije ni dlaka pala s glave“.

Za režim kralja Aleksandra Karađorđevića kazao je: „Najgori, najpokvareniji i najnedostojniji režim pod nebeskim svodom“. Po uspostavi NDH, a prije „antifašističkoga“ ustanka u Srbu, mnoštvo je događaja za koje znaju, ili bi trebali znati, organizatori „antifašističke proslave“.

Na području Like, ali i drugdje, ustaški je režim najvećim dijelom zadržao upravni aparat iz propale jugoslavenske države, mnogi žandari postali su oružnici, sudci su ostali na svojim mjestima i sl. „Šahovnica“ je prihvaćena jer „svaka je vlast od Boga“ – takvo je mišljenje vladalo kod tamošnjega pravoslavnog stanovništva.

Međutim, odmah po kapitulaciji kraljevske vojske, u prostor Like vraćali su se poraženi časnici i vojnici Srbi, najčešće s oružjem. Predratne četničke organizacije već su bile naoružane pa se u pravoslavnim selima našla velika količina vojnoga naoružanja.

Poznato je da su mnoge protuhrvatske terorističke akcije izvedene odmah po uspostavi NDH na čitavome njezinome području, zbog čega su vlasti pokrenule akciju prikupljanja oružja. U nekim selima oko Srba, Lapca, Gračaca, Drvara i dr., muškarci su se s oružjem odmetnuli u šumu, a sve u organizaciji oficira povratnika i vođa četničkih organizacija pa je poziv za povrat naoružanja ponavljan u više navrata.

U to je doba članstvo KPJ bilo pasivno jer je SSSR kao središte komunističke internacionale bio u savezništvu s Hitlerovom Njemačkom. Komunisti su se četničkim pobunjenicima priključili tek poslije napada Njemačke na SSSR 22. lipnja 1941. Ustaške su vlasti ultimativno pozivale na povrat naoružanja, a pošto do toga nije došlo, pokrenute su akcije nasilnoga oduzimanja.

U tim je akcijama u nekim selima došlo i do stradanja civilnoga stanovništva koje je zatečeno bez oružja (s oružjem su se u šumu odmetnuli mlađi muškarci). Poslije toga došlo je do masovnijega odlaska u šumu, a u konačnici i do „antifašističkoga ustanka“ u Srbu i Drvaru.

Važno je napomenuti da je već ranije Srpska pravoslavna crkva u svijet odaslala tzv. Valerijanov memorandum u kojemu je stajalo da je već do svibnja 1941. u NDH ubijeno stotinu tisuća Srba, a u kasnijoj dopunjenoj inačici, da ih je do rujna iste godine ubijeno tri stotine tisuća?!

Četnička pobuna potaknuta talijanskim fašistima

I danas i ubuduće potrebno je podsjećati što se zapravo dogodilo toga srpnja i kolovoza 1941.:

– u pobuni koja je izbila u području Srba, Lapca, drugim dijelovima Like, Korduna i Banovine te Drvara i Bosanskoga Grahova, sudjelovali su isključivo Srbi;

– pobunu nije organizirao KPJ ili KPH nego četničke organizacije s lokalnim komunistima te časnici poražene vojske Kraljevine Jugoslavije;

– svi Hrvati i Bošnjaci na području zahvaćenom pobunom pobijeni su ili protjerani, a imovina im je opljačkana, popaljena ili porušena;

– svi zarobljeni pripadnici vojnih ili policijskih snaga NDH strijeljani su odmah po zarobljavanju;

– pobuna nije imala nikakav „antifašistički“ karakter, naprotiv, upravo je potaknuta i pomagana od talijanskih fašističkih okupacijskih snaga;

– predstavnici srpskih pobunjenika, svi četnici osim komunista Đoke Jovanića, potpisali su s talijanskim vojnim predstavnicima u Otriću pokraj Gračaca sporazum u kojemu su, između ostaloga, tražili uspostavu „srpske krajine“ u okviru Kraljevine Italije;

– predstavnik KPJ Marko Orešković, rodom Hrvat, zatražio je od lokalnoga komunističkog čelnika Gojka Polovine da se Jovanića zbog Otrićkoga sporazuma likvidira, međutim umjesto Jovanića ubrzo su pobunjenici ubili Oreškovića.

Sve gore navedeno nije rezultat nekakvih novootkrivenih dokumenata nego isključivo izvora objavljenih u doba SFRJ, prvenstveno zbornika dokumenata koje je u dužemu razdoblju objavio Vojnoistorijski institut iz Beograda i Istorijski arhiv iz Karlovca.

Osim toga, i neki su pobunjenici objavili svoja sjećanja, npr. Gojko Polovina, Đoko Jovanić, Milan Basta, Gojko Nikoliš, Branko Mamula, Ilija Radaković i dr. Oni uglavnom priznaju da su Srbi pobunjenici pobili i protjerali sve Hrvate i Bošnjake s toga područja Like i BiH te im opljačkali ili uništili imovinu. Međutim, odgovornost za zločine pripisuju samo četnicima.

Unatoč gore navedenim činjenicama, Srpskome narodnom vijeću i antifašistima, kao i svima onima koji ih podupiru, ne smeta što su u ustanku koji je ponajmanje antifašistički, stradali nedužni Hrvati i Bošnjaci. Ne smeta im što su ta sela ostala pusta do današnjih dana, a preživjelima je u doba SFRJ bio zabranjen povratak.

Ne smeta im događaje iz srpnja i kolovoza 1941. nazivati „Ustanak naroda Hrvatske“ iako u tom ustanku nije sudjelovao ni jedan Hrvat!

Posebno začuđuje što hrvatske vlasti uopće dopuštaju takvu manifestaciju, k tome je financijski potpomažući. Čak su predsjednici Mesić i Josipović svojom nazočnošću „uveličali“ te protuhrvatske „rabote“.

SPC uvijek podupirao pobunu protiv Hrvatske

Da su događaji iz ljeta 1941. usmjeravani k provedbi plana o „Velikoj Srbiji“, pokazali su i događaji pedesetak godina poslije. Na istoj platformi protivljenja bilo kakvoj hrvatskoj državi koja bi uključivala „srpske krajine“ izbila je pobuna u ljeto 1990. Ovaj put povod je bio legitimno izuzimanje vojnoga naoružanja iz policijskih skladišta.

Pobuna je izvedena po istome obrascu iz 1941., uz protjerivanje Hrvata i uništavanje njihove imovine. Jugoslavenska vojska, kao i 1941., bila je pod potpunom dominacijom srpskih oficira, no sada nije došlo do njezinoga raspada jer je ranije razoružala hrvatsku Teritorijalnu obranu, a pomoć izvana ne samo da nije postojala nego je Hrvatskoj uveden potpuni embargo na nabavu naoružanja.

I ovaj put su neki srpski političari iz Dalmacije tražili pomoć od Italije, „nudeći“ im područja koja su nekada okupirali. Iako su nositelji organiziranja jedne i druge pobune naknadno nastojali prikazati njihov antifašistički karakter, istina je da su prvu poticali i pomagali fašisti, da su joj metode bile fašističke, dok je druga u izvedbi potpuno kopirala prvu, a time i njezin fašistički karakter. Istina je također da je i jednu i drugu pobunu poticala i pomagala Srpska pravoslavna crkva.

Osim mnoštva sličnosti dviju srpskih pobuna, postoje i neke znakovite razlike. Onu iz 1941. pokrenuli su predratni četnici i poraženi srpski časnici, a kasnije su im se pridružili komunisti. Tijekom trajanja rata komunisti su omasovili svoju partizansku vojsku i u nju uključili najveći broj pripadnika četničkih postrojbi.

Pobunu iz 1990. pokrenuli su predratni komunisti, a pridružili su im se novostvoreni četnici. Tijekom rata JNA koja je bila glavna snaga agresije na Hrvatsku, s raznim srpskim paravojnim postrojbama, postala je potpuno četnička. Paradoks – različito prema istom cilju, velikoj Srbiji – najbolje pokazuje transformacija znakovlja tijekom ratova.

Pobunjenici su 1941. krenuli s kokardom, a iz rata izišli s crvenom zvijezdom petokrakom. Oni iz 1990. krenuli su sa zvijezdom, a izišli s kokardom! Cilj im je bio isti – protivljenje bilo kakvoj hrvatskoj državi i stvaranje države u kojoj bi živjeli svi Srbi!

Politička i vojna vrhuška pobunjenih Srba iz devedesetih sve je pripadnike hrvatskih oružanih snaga tijekom Domovinskoga rata nazivala ustašama, iako toga naziva ni u jednome obliku nije bilo. Istodobno, na srpskoj strani postojale su brojne četničke postrojbe s četničkim znakovljem.

Pupovac na čelu današnje hibridne pobune

Potrebno je ukazati da među Srbima u Hrvatskoj, jednako kao i među onima u BiH i Srbiji, i danas postoje zagovornici velike srpske države koja bi uključivala i dijelove Hrvatske.

Postoje i oni koji ne mogu prihvatiti nikakvu Hrvatsku, oni su među nama i djeluju na različite načine, njihovo se djelovanje može nazvati „hibridnom pobunom“. Ta pobuna može biti pogubnija od dosadašnjih, ona je stalno poticana od svake službene srbijanske politike i Srpske pravoslavne crkve. Temelji se na dvama mitovima, na „stotinama tisuća ubijenih u Jasenovcu“ i „stotinama tisuća protjeranih“ u operaciji „Oluja“.

Spomenuto Srpsko narodno vijeće kao i Samostalna demokratska srpska stranka na različite načine predvode „hibridnu pobunu“, u njih su uključeni mnogi bivši abolirani pobunjenici iz Domovinskoga rata. Na čelu jedne i druge organizacije je dr. Milorad Pupovac, sveučilišni profesor, prepredeni političar koji svoju moć izvlači iz činjenice da je već nekoliko hrvatskih vlada ovisilo o potpori manjinskih zastupnika koje on nadzire.

Zbog njegova stila političkoga trgovanja, bivši predsjednik Josipović nazvao ga je „etnobiznismenom“. Ove je godine Pupovac otišao najdalje, u veljači je sa svojim suradnicima obznanio Izjavu o pravima Srba, u trinaest točaka, i to baš u vrijeme boravka srbijanskoga predsjednika u Zagrebu. Između ostalog, zatražio je da Srpsko narodno vijeće i Zajedničko vijeće općina dobiju status manjinskih samouprava, što je svojevrsni zahtjev za političkom autonomijom.

U tjedniku „Novosti“ što ga izdaje Pupovčevo Srpsko narodno vijeće, glavnome mediju za promidžbu njegove politike, mnoštvo članaka otvoreno potiče mržnju i netrpeljivost, i to već godinama. Treba znati da Pupovca i njegovu politiku podržava oko dvadeset tisuća Srba u Hrvatskoj, što je manje od desetak posto njihova ukupnoga broja.

Ipak, valja ukazati na oprez, između ostaloga i na obilježavanje spornoga događanja iz 1941. Jer ako službena hrvatska politika nastavi s ovakvim odobravajućim odnosom i financijskom potporom, moglo bi se ubrzo dogoditi da Pupovac i družina dvadesetak dana poslije Srba krenu s obilježavanjem 17. kolovoza, dana kada su 1990. pobunjeni Srbi uz pomoć JNA pokrenuli agresiju na Hrvatsku.

Kako smo naprijed vidjeli, bitne razlike između tih dviju pobuna gotovo da i nema. Dobar je znak da je to prepoznato na lokalnoj razini. Naime, načelnica Gračaca vidjela je ono što državna vlast ne vidi i odbila je sudjelovati na „antifašističkome“ skupu u Srbu.

Ovih dana Hrvatska slavi veličanstveni uspjeh svojih nogometaša u Rusiji, no nema nikakvoga znaka da je to slavlje imalo zahvatilo srpske političke predstavnike u Hrvatskoj. „Novosti“ su donijele nekoliko tekstova koji samo kritički pišu o reprezentaciji, uz mnoštvo neukusnih i uvrjedljivih „humorističkih“ poruka.

Poznato je da je srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić javno izjavio kako je navijao za Rusiju u utakmici s Hrvatskom, ali je isto tako poznato da je on politički mentor Pupovcu i njegovim suradnicima.

Neki su viđeniji Srbi isticali hrvatska nacionalna obilježja, što je sasvim prirodno, jer je reprezentacija i njihova, no, za Pupovca ne znamo je li navijao za ili protiv hrvatske reprezentacije, je li kopirao svoga mentora. Bilo bi jako zanimljivo to znati, zbog boljega razumijevanja „hibridne pobune“ koja traje.

Ivan Kozlica
Hrvatski tjednik

 

Skrivanje iza ‘antifašizma’ se nastavlja

 

 

Zastrašujuće činjenice o ustanku u Srbu koje se prikrivaju desetljećima

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Koja je to sila ili tamna strana koja šalje Škoru da bude HDZ-ov protivnik

Objavljeno

na

Objavio

Kažu da se neke stvari događaju jer na njih najviše utječu osobne pogreške. U slučaju HDZ-a najveći krivac za stanje u stranci i lošu perspektivu na nadolazećim parlamentarnim izborima je predsjednik stranke Plenković i sateliti, poslušnici kojima se okružio.

Ti poslušnici, izravni su krivci za stanje u kojoj se HDZ nalazi. Upravo su ti poslušnici krivci što nisu od prvog dana ukazivala na probleme i njihovo besmislenom spremanje pod tepih u nadi da će probleme rješavati netko drugi ili će nestati sami od sebe.

Piše: Ante Rašić

Nesposobni i korumpirani ministri, nered u stranci od najniže razine u svim organizacijama i isplivavanje loših kadrova na površinu, dok se sposobne i obrazovanje guralo na marginu bilo je samo dio nepotističko, klijentelističko korumpirane hobotnice koja je pustila pipke u HDZ-u.

U takvom okruženju bez obzira na trud i uloženu energiju nitko pa ni Plenković ne može raditi. Narod kaže da je svatko kovač svoje sreće pa je tako i Plenković kovač svog uspjeha ili neuspjeha.

Plenkoviću je od prvog dana najveći problem bio odabrati ljude od povjerenja i to je bilo normalno jer Plenković je od prvog dana bio netko izvan struktura ili strano tkivo u strukturi.

Upravo je odabir prvih suradnika i ministara Plenkovićev najveći krimen. Opterećenje njihovim aferama, Grupom Borg pa i zadnjom u nizu Afera unijele su u njega strah, strah od neuspjeha. Strah je vidljiv, možda ne običnom pučanstvu no vidljiv je onima kojima je to posao da vide i to iskoriste u kampanji.

Naravno da će Plenković nastojati maksimalizirati neugodne doživljaje, to nije samo u njegovoj prirodi, već u prirodi svih nas, no to neće eliminirati problem. Problem je već nastao u težnji za izbjegavanjem neuspjeha na izborima i ta težnja će nadjačavati težnju za poticanjem uspjeha.

Sjetimo se samo jedne rečenice iz poznatog filmskog serijala „Ratovi zvijezda„ gdje Gospodar Yoda izgovara „ Strah je put do tamne strane. Strah vodi do gnjeva. Gnjev vodi do mržnje. Mržnja vodi do patnje”.

Možda bi se Plenković trebao zapitati zašto ima dva protivnika, pogotovo onog s kojim dijeli biračko tijelo. Za SDP zna da je njegov stalni suparnik, no trebao bi si postaviti pitanje, zašto Škoro, tko je kriv što se pojavio Škoro. Koja je to sila ili tamna strana koja šalje Škoru da bude njegov, HDZ-ov protivnik.

Treba se priupitati čemu služe poluge vlasti i zašto njegov stranački aparat nije detektirao pojavu u vidu Škore na vrijeme.

Nije pitanje tko stoji iza Škore, već zašto stoji iza Škore. Koji su to motivi, porivi da mu netko pokušava preuzeti birače.
Samo slaganje listi bit će Plenkovićeva noćna mora. U moru neprepoznatljivih likova, političkih diletanata, karijerista bez pokrića s jako puno onih koje baza ne želi, ne poznaje, a guraju ih oni koji svoju prepoznatljivost nisu nigdje i nikada izgradili među onim koji odlučuju, biračima.

Na njegovu sreću, a na nesreću Tamnih sila koje guraju Škoru, ni oni nisu bolje sreće pri odabiru kandidata za liste ili velikih pojačanja kako ih žele prezentirati.

Riječ je o nakupini isluženih političkih marginalaca, bolje rečeno otpadnika iz nekoliko političkih stranaka ili udruga uz nekoliko časnih pojedinaca koji su zalutali u to društvo, vođeni nečijim slatkim i uhu ugodnim obećanjem.

Društvo iz interesne skupine, kodnog naziva Domovinski pokret, gdje je interes i osobna korist na prvom mjestu, društvo koje izgleda kao kazalište lutaka na koncu, kojim upravljaju Tamne sile, neodoljivo podsjeća na Neretljansku skupinu i njihove želje da pod krinkom Domovine, ostvare prije svega interese svojih osnivača iz dubine. Što modus operandi nije prepoznatljiv?

Hoće li ta ekipa biti pokretač one čuvene rečenice – Čovjek koji je postao teret mora otići.

Ante Rašić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Oni se ne bi dali iz sedla

Objavljeno

na

Objavio

U Sarajevu ponovno nije mirno. Prođe sv. misa zadušnica za hrvatske žrtve pa stigoše zabašureni računi na naplatu. Tko je i kako nabavljao neuporabljive respiratore za vrijeme pošasti zvane koronavirus?

Uhitiše tamo neke, a Bakir se Izetbegović prope na zadnje noge da ih spasi. Poče neviđeni pritisak na tužiteljstvo, sud. Rasplet se još očekuje. Rekoše da trag vodi do Sebije Izetbegović, Bakirove supruge. Ali po svemu sudeći ima tu i unutarbošnjačkog razračunavanja. Kamo žele krenuti? Na Zapad ili na Istok, dublji od onog Bliskog?

Može to biti i prema Erdoganovoj Turskoj gdje ovih dana ponovno pokušavaju da negdašnja najveća crkva kršćanskog svijeta Sveta mudrost (Aja Sofija) postane ponovno džamija kao nakon njezina zauzimanja 1453. U međuvremenu se javilo i veleposlanstvo SAD-a u Sarajevu. Stava su da policija i tužiteljstvo trebaju djelovati profesionalno, bez političkog utjecaja. Neki u bošnjačkom svijetu to protumačiše kao neizravnu poruku Hrvatima.

Hrvati, pak, s druge strane zgradu Hrvatskog doma Hercega Stjepana Kosače u Mostaru obasjaše bojama američke zastave, uz natpis »Zajedno protiv korupcije«. Očito oni to sve drukčije shvaćaju, prisjećajući se ujedno da su Bošnjaci znali i prečesto Stari most obasjavati bojama turske zastave. To je ta Bosna o kojoj određeni pričaju, dok Hercegovinu izostavljaju. Po Tvrtku Miloviću pridružuje im se i hrvatski veleposlanik u BiH Ivan Sabolić. Nazočio je obljetnici HVO Sarajevo koju je organizirao Marinko Pejić, član HNV-a. Ali je dotični i član »notorne asocijacije intelektualaca Krug 99«, poznate po tomu što redovno ugošćuje izlagače koji tumače da je Hrvatska agresor na BiH. I to će se morati pročistiti kao i nabavka respiratora pa kamo god trag odvede.

Pejić nije u P.E.N. centru BiH, ali nije Krug 99 daleko od toga. Dotični pozvaše na otpor fašizmu i revizionizmu, imajući pred očima kardinala Puljića i spomenutu sv. misu zadušnicu u katedrali. Nisu zaboravili ni razne ulice i ustanove po Sarajevu koji nose imena istaknutih ličnosti iz NDH, muslimanskog ishodišta. Sve bi oni to poravnali po kratkom postupku. Onako kako su ravnali »oslobodioci« 1945. kad uđoše u to Sarajevo. Dotični su njih zaboravili, a ubijali su danima dok im se nije učinilo da je grad dostatno »oslobođen«. U svemu ovome pridružuju im se i neki koji govore da je »Sarajevska misa za Bleiburg subverzivna provokacija čije posljedice tek dolaze«. Mitropolit dabrobosanski Hrizostom nije imao kad na to čekati nego je odmah prekinuo sve odnose s Vrhbosanskom nadbiskupijom i zalupio vrata ekumenizmu. Ta njegova budnost pokazala se i dok su kokarde i zvijezde petokrake nastojale ovladati Bihaćem. Podupirao ih je svom snagom, kako govore dostupni medijski zapisi. Nekako i razumljivo za njega u svjetlu svetosavlja, ali što je s nekima u redovima Katoličke crkve u Hrvata (usput, oni ne vole ovaj naziv)?

Kako ne prepoznaju žrtve svoje pobijene braće i sestara? Od svega neka samo uzmu obljetnicu maceljskih događaja i sve će im biti jasno. U toj predivnoj gori, Maceljskoj, jugokomunisti su pogubili oko 15.000 Hrvata. Među njima 21 svećenika, redovnika i bogoslova. Do sada je njih nešto preko 1.200 otkopano i dostojno pokopano. Zar tu išta treba reći ljudskom srcu, ne samo hrvatskom?

Ništa čudno da je jugokomunizam tako djelovao. Staljin mu je davno pokazao put. Nažalost određenima pokazuje i danas. Prozvali su se antifašistima ili antifama te jašući na tom valu taru sve oko sebe. Bilo je tako i u Sarajevu prošlih dana, a u SAD-u je još uvijek. Ne trpe drukčiju sliku svijeta, silom nameću svoju. No, američki predsjednik Trump ih se ne boji i ne ulaguje im se. Spreman ih je spriječiti po svaku cijenu, iako neki razvikani mediji u hrvatskom društvu kažu da Amerika gori dok Trump twita. Koja drskost i podvala! Takvima je neizravno odgovorio kardinal Bozanić u povodu sv. mise za Domovinu 30. svibnja. Opomenuo ih je da je nerazborito politički se poigravati kalendarom zajedničkog nacionalnog spomena. Treba se s tim složiti, iako 25. lipnja također nije bilo kakav nadnevak.

No, vratili smo se na 30. svibnja i neka tako ostane. Ali zaboravismo Trumpa. Osim što se bori protiv antifa, bori se i protiv progona vjere u suvremenom društvu. Potpisao je ukaz o vjerskoj slobodi u svijetu, nakon što je posjetio crkvu Sv. Ivana Pavla II. i tamo se, naravno, pomolio. Dotle su antife urlale po ulicama, razbijale i palile, također i crkve. Sve u ime borbe protiv rasizma, jer je bijeli policajac proteklih dana skrivio smrt crnca Georgea Floyda. Koliko je njima stalo do toga u povodu čega navodno prosvjeduju kazuje i podatak da su vandalizirali kip poljsko-američkog junaka Kościuszka koji se zalagao za slobodu i obrazovanje robova. Ozbiljni promatrači kažu da samo provode naloge totalitarne globalističke elite iz sjene vođene demonima. Taj mrski Trump ne samo da je dopustio služenje katoličke sv. mise u Bijeloj kući, nego je dopustio i unošenje kipa Gospe Fatimske. A taman se sve lijepo počelo privoditi kraju nakon što je ubijen Kennedy, nakon što su Bijelom kućom gospodarili Clinton i Obama. Sve to nažalost nije uspio prepoznati washingtonski nadbiskup Wilton Gregory. Napao je Trumpa zbog njegove molitve u spomenutoj crkvi i zbog rastjerivanja prosvjednika. Oni su za njega izgleda nevina dječica. Poput antifa u hrvatskom narodu ili poput onoga seljaka koji je, nadajući se bogatom daru, izdao posljednjeg hrvatskog bosanskog kralja Stjepana Tomaševića Kotromanića čiju smo smrt po turskim rukama nedavno obilježili.

Uhvatit nam je se zaista u koštac s antifama oko nas i u nama. Zlo je to. Neka nam u tomu pomogne rečenica: »Ne može se biti antifašist, ako u isto vrijeme nisi i antikomunist«. Prestat će tada razne hajke, zavladat će mir. Učinimo to što prije.

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari