Pratite nas

Kolumne

Ivan M. Ban: Mesićev krug i postizborni scenarij preuzimanja HDZ-a

Objavljeno

na

Kakva će biti sudbina medija u Hrvatskoj nakon parlamentarnih izbora? Ne pobjedi li Domoljubna koalicija malo će se što promijeniti. Ako pak pobjedi i dođe u priliku sastaviti Vladu, otvorit će se putevi promjene u državnim medijima i državnoj informativnoj agenciji.

[ad id=”68099″]

Nacional u izbornim kampanjama

Portali koje financira ministarstvo kulture će se ugasiti, neki tjednici također jer će s pobjedom Domoljubne koalicije nestati svrha njihovog postojanja. Novine su vlasnicima presudno sredstvo utjecaja i moći, pa i kada na jednoj strani gube, na drugoj dobivaju. Ali ako gube političke bitke zaredom, onda im je opstanak upitan.

U tome je smislu neizvjesna sudbina tjednika Nacional kojemu je jedini razlog postojanja uspostava i čuvanje lijevog kursa vlasti.

U dvadesetak godina izlaženja taj se tjednik već jednom pothladio do apsolutne nule (19. lipnja 2012. g. izašao je 866. broj) ali je nakon dvije i pol godine mrtvila pod novom vlasničkom strukturom dobio novčanu infuziju (867. broj je izišao 9. prosinca 2014. g.). Od tada do danas Nacional se u redovitom ritmu pojavljuje u prodaji. Do kada? Ovisit će o ishodu izbora.

Karamarko kao glavna meta difamacije bivših dužnosnika Udbe

‘Svrha od slobode’ pisanja i izlaženja Nacionala prestala je tri tjedna nakon HDZ-ovih unutarstranačkih izbora, a ponovo se pojavila tri tjedna pred predsjedničke izbore. Kada je već o HDZ-u i njegovom predsjedniku riječ, na znakovit je način tjednik Nacional interpretirao HDZ-ove unutarstranačke izbore. Na naslovnici jednog od zadnjih brojeva pred gašenje krupnim je slovima bila otisnuta poruka: ‘Lažni desničar koji bi trebao spasiti HDZ’ (Nacional, br. 862. od 22. svibnja 2012. g.).

Spomenuti tjednik u predsjedničku kampanju ulazi s ekskluzivnim intervjuima: s Josipom Manolićem (br. 868.), potom i Ivom Josipovićem (br. 869.).

Tvrdnja iz intervjua ‘Karamarko i Brkić htjeli su spriječiti objavljivanje moje knjige’ izvučena je i otisnuta kao naslov na prvoj stranici, a u slijedećem broju – tjedan dana pred predsjedničke izbore – poruka kandidata Ive Josipovića: ‘Kolinda i Karamarko ugrožavaju hrvatsku demokraciju’.

Kakav je bio medijski učinak ovih bombastičnih naslova na ishod predsjedničkih izbora? Na birače Kolinde Grabar Kitarović male ili nikakve jer novoizabrana predsjednica nije izravno bila povezana s lansiranim glasinama koje su diskreditirale Karamarka, ali je ona bila metom Styrinih izdanja. No, ni to nije odveć pomoglo, uostalom dokaz je njezina izborna pobjeda.

No, u medijski su prostor preko Nacionala ponajviše plasirane informacije čiji je glavni interpretator bivši dužnosnik tajnih službi Josip Manolić. One su trebale biti potkrepa ranije lansiranim informacijama koje su kao ‘bilješku’ ili kao izvatke iz knjige ‘Vrana oko istine’ distribuirali ‘desni’ portali a kojima je pak izvor bio bivši dužnosnik SUZUP-a i SOA-e Zoran Kotnik.

Nakon što je osumnjičio Karamarka i Brkića da su htjeli spriječiti izlaženje njegovih memoara, za koje je sam rekao da će uzdrmati temelje države Manolić je u Nacionalu br. 892. izravno optužio Karamarka da je u mladosti bio doušnik Udbe. Odmah u slijedećem broju objavljen je intervju sa Stipom Mesićem pod naslovom: ‘Bio sam prisutan kad je Manolić rekao Tuđmanu da je Karamarko bio doušnik UDBE‘, Nacional br. 893. U trećem broju zaredom (Nacional br. 894.) Karamarko je metom istih optužbi. Objavljen je intervju s Antom Barišićem u kojem najavljuje da će ‘svjedočit o bivšim vezama Karamarka s Udbom’. Impresivno. Tko se ikada ozbiljnije bavio ovakvim konstrukcijama primijetit će da naoko izgledaju grandiozno ali su u suštini šuplje jer nemaju ni jednog valjanog dokaza.

Koji je krajnji cilj zaredom objavljenih ekskluzivnih intervjua s Manolićem, Mesićem i Barišićem?

Da HDZ posumnja u svojeg prvog čovjeka? Očito. Naslovnica Nacionala br. 935 opremljena otisnutim naslovom: ‘HDZ počeo sumnjati u Karamarka’ upravo to potvrđuje. U naslovu je sažet osnovni cilj svih napada na predsjednika HDZ-a i to od svibnja 2012. godine do danas. Doduše, nešto je sumnjičenja na Karamarka bilo nakon što je arhivu tajnih službi otpremio u Državni arhiv i to mimo znanja svoga nadređenog. Ali, sjeća li se tkogod od bivših Nacionalovih novinara (Edvard Šoštarić ?) da je Karamarko također mimo znanja svojih nadređenih pokrenuo istragu o posmrtnim ostacima takozvane Bugojanske skupine u BiH? Nije li i 2005. g. bio optužen da je pokrenuo nezakonitu istragu jer se operacija odnosila na BiH?

Nema sumnje da su radikalniji medijski nasrtaji na Karamarka otpočeli nakon što je istaknuo da je lustracija preduvjet bolje budućnosti i da je važan dio stranačkog programa.

No, napada špijunskog karaktera nije pošteđen ni glavni tajnik HDZ-a. Bivši agent SOA-e Zoran Kotnik u Nacionalu br. 901. tvrdi da je Milijan Brkić od njega tražio da lažira sigurnosne provjere.

Poslože li se na vremenskoj crti naslovnice pojedinih brojeva ovoga tjednika u korelaciji s važnijim političkim događajima – prije svega izborima – postat će jasno u kakvoj je specijalnoj misiji ova tiskovina.

Obrisi scenarija preuzimanja vodstva HDZ-a

Ne iznenađuje stoga da se tri tjedna pred parlamentarne izbore u Nacionalu (br. 911.) kao glavna tema našao predsjednik najveće stranke a i sama stranka i to kroz intervju s Nedjeljkom Matićem. Naslovnica i poruka u naslovu govore sve: ‘Karamarko je nesposoban, treba ga zamijeniti Plenković’.

Povod intervjuu je osnivanje udruge Hrvatsko zajedništvo. Udruga bi okupljala – navodi Matić – veterane HDZ-a ali i osobe koje su sklone toj stranci. On je – kako tvrdi – na čelu većeg broja ljudi sklonih HDZ-u ali koji ‘ne podržavaju aktualno vodstvo stranke’. Matić ne krije da od 1998. nije politički aktivan ali da je danas‘itekako zainteresiran za funkcioniranje HDZ-a’. Kroz udrugu koja je u osnivanju Matić i krug ljudi kojeg predstavlja i predvodi ima namjeru ‘kritički progovoriti o funkcioniranju stranke, ali i izvršnih tijela vlasti i nakon izbora’.

Tko čini taj krug ljudi, Matić taji ‘kako bi se postigao efekt iznenađenja’. Ali ne taji da bi prema ‘općem uvjerenju članstva i simpatizera HDZ-a’ predsjednik stranke trebao biti Andrej Plenković. ‘Da je predsjedništvo HDZ-a mudro i pametno u prvi plan gurnulo bi i Davora Stiera’ kaže Matić. Uza sve njemu je‘izuzetno žao da je Drago Prgomet napustio stranku’.

U intervjuu Nedjeljko Matić tvrdi da je jedina novina na političkoj sceni pojava Mosta nezavisnih lista. Ne čudi stoga da se našao na predstavljanju programa Mosta u novinarskom domu prije dva-tri tjedna.

Zapravo, Matić u svom intervjuu nastavlja priču koju su u različitim varijantama ispričali Zoran Kotnik, Josip Manolić, Stjepan Mesić i Ante Barišić. Njegova je predizborna varijanta pak da je o slučaju Tomislava Karamarka ‘jednom kratko razgovarao s dr. Franjom Tuđmanom koji je znao za tu priču … koja Tuđmanu nije bila važna’. U drugoj mu je pak prilici ‘Tuđman lakonski odmahnuo rukom i rekao da zna i za priče da je Karamarko bio doušnik Udbe.’ Zanimljivo: kao svjedoci jedan drugom se pojavljuju Manolić i Mesić, Matić i Manolić, dr Franjo Tuđman u Mesićevoj i Matićevoj priči, a u interpretacijama Barišića i Kotnika nijednog dokumenta.

O čemu je u intervjuu zapravo riječ?    

Riječ je o scenariju preuzimanja HDZ-a pobijedila Domoljubna koalicija ili ne. Prema onome što Nedjeljko Matić iznosi u svome intervju vodstvo HDZ-a bi preuzeli ljudi koji su zasada u sjeni, neki su politički još aktivni ali nisu operativno sposobni za operaciju micanja postojećeg vodstva (Karamarka) pa će se to najvjerojatnije pokušati izazivanjem postizborne krize. Neuspjeh HDZ-a im bi naravno dobro došao, ali računaju da bi scenarijo uspio ako i pobjeda HDZ-a ne bude uvjerljiva. Ta sam Matić u intervjuu kaže da bi pobjeda HDZ-a na izborima bila neupitna da stranku ne vodi Tomislav Karamarko.

Iz Matićevog je intervjua jasno i to da je delegiranje Drage Prgometa na listu Mosta – nezavisnih lista smišljeno i logično. Opciju trećeg puta zagovara Mesić preko Branka Roglića vlasnika Orbica, jednog od najbogatijih tajkuna. Budu li figure tako pomaknute moguće je da upravo Božo Petrov – kako se nada Matić i‘krug ljudi u sjeni’ bude operator krize u kojoj bi Domoljubna koalicija mogla izgubiti vlast što bi onda bio preduvjet preuzimanja vodstva HDZ-a. Neovisno o tome koliko scenarij bio nerealan, ambicija Mesićevog kruga je u svakom slučaju detronizirati vodstvo stranke. Ta i njihova sudbina uvelike ovisi o ishodu parlamentarnih izbora.

Tko je Nedjeljko Matić

Ukratko: Nedjeljko Matić je bivši saborski zastupnik (u dva mandata) i bivši ravnatelj Pučkog otvorenog učilišta u Zagrebu (POUZ) kojim je ravnao svega četiri dana. Bio je član uprave Privredne banke od 1989. do 2003.

Iznimno je bio i ostao blizak s Manolićem. S Mesićem je također blizak od samih početaka HDZ-a. I više od toga. S njim je ‘na ti’, redovito komuniciraju, oslovljava ga još uvijek s ‘predsjedniče’. Poznanstvo s Mesićem je preraslo u prisno prijateljstvo, obojica su igrači golfa a u politici su iznimno aktivni, na prikriven ali osobit način. Matić je u početku HDZ-a bio Manolićev čovjek od povjerenja, vezala ih je osoba koja je bila Manolićev poznanik i prijatelj iz davnih vremena a koja je istodobno bila izuzetno bliska i s Matićem. Od devedesetih do danas Manolić i Matić su u bliskim prijateljskim odnosima.

Matića bi se moglo svrstati u treći krug suradnika prvog hrvatskog predsjednika. Netočna bi bila tvrdnja da je bio blizak Tuđmanov suradnik što se pak u intervjuu Nacionalu tvrdi.

No, uglavnom su točni biografski podatci koje Matić iznosi u razgovoru s novinarom Nacionala Berislavom Jelinićem. I s njim ga također veže dugogodišnje prijateljstvo, članovi su istog Rotary kluba i u prilici su razmjenjivati informacije poslovnog i političkog karaktera. Točno je – što u uostalom Matić i ne krije – da je bio blizak suradnik Manolića, Mesića, Gregurića i Degoricije, jer je po funkciji bio tajnik za članstvo u tajništvu HDZ-a, a spomenuti su političari (izuzev Gregurića) ujedno bili i glavni tajnici spomenute stranke. U intervjuu je izostavio spomenuti i dr. Ivana Valenta koji je u jednom prijelomnom trenutku bio također glavni tajnik.

Taj je prijelomni trenutak bio zapravo Masić-Manolićev puč. Zaslugu da puč nije uspio Matić pripisuje sebi – što nije točno. Glavnu je ulogu odigrao sam dr Franjo Tuđman i spomenuti Ivan Valent.

Zašto se nije priklonio Manoliću i zašto nije postao članom Hrvatskih nezavisnih demokrata? Ostao je u HDZ-u i dalje procjenjujući da će sebi produžiti politički život a ne zbog činjenice da se nije slagao s politikom Mesića i Manolića.

Kao što je uspio politički preživjeti nakon Manolić – Mesićevog pokušaja puča, očito, namjera mu je to i danas. Bliska će budućnost otkriti kako njegove tako i namjere ljudi iz Mesićeva kruga kojih se lustracija i te kako tiče.

O ilegalno sagrađenim vilama na golf igralištu u Blatu, o Golf & Conutry clubu, građevinskim dozvolama, Generalnom urbanističkom planu i Mesićevim lobiranjima oko vila, šljunčarenju – nekom drugom prilikom.

Ivan Mihael Ban/hrsvijet.net

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari