Pratite nas

Analiza

Ivan Mihael Ban: Predsjednički i parlamentarni izbori u zrcalu medija

Objavljeno

na

Savjetnička svita bivšeg predsjednika je u preustroju. Nitko iz te visoko odlikovane družine – nema sumnje – neće završiti na ulici.

Ne odradivši puni mandat zbog afera i nepodopština i bez odlikovanja na ulici nisu završili ni novinar Zvonimir Carlos Vjeran Drago Pilsel Grković, ni kaptolski i policijski informatičar Marko Rakar, a ni Dejan Jović.

Romana Vlahutin je na vrijeme kapitalizirala svoje mjesto u savjetničkom timu iako mandat u Uredu predsjednika nije odradila do kraja. Za bolje upućene dužnosnike u uredu bivšeg predsjednika kontroverzna Romana Vlahutin je slovila kao Josipovićeva osoba od povjerenja prema Miloradu Dodiku i Borisu Tadiću. Uz to je za službovanja na Pantovčaku bila i uspješan graditelj mostova u “regionu”. To joj nije bilo teško jer je na Pantovčak stigla nakon neslavnog sudjelovanja u OESS-ovoj misiji na Kosovu, kada je izgradila suradnički odnos s Milicom Đilas, sada Delević, bivšom suprugom Dragana Đilasa. Vlahutin se ‘proslavila’ i dovođenjem Tomislava Karađorđevića u Dubrovnik zbog čega je na koncu i bila nagrađena veleposlaničkim mjestom EU-a u Tirani. Sumnja se sa zadaćom da uspori proces pristupanja Albanije u EU, po istom onom modelu po kome je Hrvatska trebala “čekati” Srbiju.

Neće ni Mesićeva desna ruka iz vremena Carle del Ponte i lifranja povjerljive dokumentacije Danja Šilović Karić završiti na ulici. Ova je činovnica nakon četverogodišnje službe u Tužiteljstvu ICTY-a dolaskom na Pantovčak 2004. g. stekla takve zasluge da će joj se kao uhljebi nakon Ureda Predsjednika svaki jugobrlog otvoriti. A njih je s novčanim potporama ministarstva kojim ravna Violić-Zlatar toliko mnogo da će barem u jednom od njih biti mjesta za Vrabec-Mojzeš. Saši Perkoviću je podjednako zanimljiv privatni i državni sektor, ali za konačnu odluku ima još vremena. Dejan Jović je podjednako duboko u medijima i u nastavi na Fakultetu Političkih znanosti. Hoće li tamo kadrovik Vojno obavještajne službe Siniša Tatalović? Gdje bi drugdje? Što je svrsishodnije nego ostati u sjeni, opsluživati i održavati stari sustav repozicioniran u novom vremenu, spajati vlasnike PR-agencija i kolege s fakulteta s urednicima pojedinih medija u produkciji lijevog mišljenja o antifašizmu, o regionu, o drugoj republici, o pravom i trećem putu?

Ipak, bivši predsjednik Josipović nije dosljedan svom prethodniku. Mesić je naprimjer odlikovao takve ‘veličine’ kao što su gostioničari Čimbur i Folnegović, dvojicu vlasnika hotela Štroka i Antunovića, vijećnike ZAVNOH-a, članove Centralnog komiteta SKH, Caratana, Dmitrovića, Latina, Milovića (…), zatim Njegovu svetost Mahamandalešvara Paramhansia Svamija Mahešvaranandu, Mirjanu Rakić, odlikovao je Kraljeve ulice čije su ulično kraljevstvo s kraja osamdesetih osmislili nekoć moćni šefovi iz Đorđićeve. Na kraju, koga sve Mesić nije odlikovao a Josipović griješi propustom odlikovati prof. dr. Dejana Jovića!

Bivši glavni analitičar bivšeg predsjednika opravdano negoduje jer je otpušten zbog točnosti nalaza svoje političke analize i zornih uvida u lijevi sektor. Upravo je on odgonetnuo temeljni razlog Josipovićevom porazu na predsjedničkim izborima. Komentirajući naime značajke mandata predsjednika kojemu je bio savjetnikom, Jović je odmah nakon izbora ustvrdio da Ivo Josipović ‘nije očekivao takvu hašku presudu u slučaju Gotovina, i tu kreće jačanje desnice u Hrvatskoj, ali i onemogućava da se počne govoriti malo kritičnije o ’90-tima’. (N1, 18.2.2015.)

Jović je važnost oslobađajuće presude hrvatskim generalima shvatio s najvišim stupnjem jasnoće, bolje i jasnije od mnogih analitičara po zvanju i po pozivu urednika informativnih emisije HRT-a, jasnije od političkih prvaka s lijeva i s desna, jasnije i od nekih članova pobjedničkog tima Predsjednice Kolinde Grabar Kitarović iz vremena kampanje koji možda još uvijek misle da je pobjeda kandidatkinje HDZ-a došla isključivo njihovom zaslugom. Doista, nakon presude malo se tko upuštao u priču o dogovorenom ratu. Vladine i nevladine organizacije od tada su u režimu mirovanja, privremeno rastrojene, neke su konsternirane Dokumenta ponajviše; Teršelić u čuđenju mjesecima obilazi strana veleposlanstva, rijeđe se javno govori o etničkom čišćenju i o Oluji kao planiranom zločinu; Mesić se zaboravom pokušava udaljiti od Haaga, putuje i trguje antifašizmom. Drugim rječima, presuda suca Teodora Merona onemogućava da se o politici prvog hrvatskog predsjednika govori u kontekstu ‘konglomerata loših politika’ kao što se u bliskoj prošlosti govorilo i kao što to u svome zaključku konstatira Dejan Jović. (N1 televizija, emisija Novi dan, 18. 02. 2015.)

Uz tu činjenicu, izvan Josipovićeve kontrole je bilo i osnivanje Zajednice branitelja HDZ-a Gojko Šušak u svibnju prošle godine. Osnivanje zajednice je između ostalog bila poruka članstvu i javnosti da se nakon briljantne obrane generala u Haagu i oslobađajuće presude HDZ reorganizira unutar braniteljske populacije, da se oslobodio kompleksa Sanaderove i Kosoričine korektnosti obnavljajući domoljublje, što je profesor Jović shvatio kao jačanje desnice, a mnogi drugi kao jačanje krajnje desne političke struju unutar stranke.

Organiziranje Zajednice branitelja Gojko Šušak išlo je po dubini, od najviših časnika, vojnih i policijskih zapovjednika do običnih vojnika koji su od 2000. godine nakon brojnih poniženja i otpuštanja iz službe, nakon obezvrijeđivanja njihove žrtve i vrijednosti Domovinskog rata, prepoznali posljednju priliku da se spasi čast i ponos na devedesete.

Ovaj zaključak potvrđuje i Josipovićeva bliska suradnica Danica Juričić Spasović: ‘Homogenizacija desnice, organizacija kampanje koju je vodio Milijan Brkić, infrastrukturna organiziranost HDZ-a na terenu, to je nešto što (ljevica) treba ozbiljno promisliti za parlamentarne izbore’. (HRT, Damin gambit, 22.2.2015.)

Organiziranost o kojoj govori bivša pročelnica Josipovićevog kabineta – apostrofirajući Milijana Brkića – zasigurno se odnosi i na prinos mlađih članova HDZ-a: vidjevši naime da su aktivnosti na društvenim mrežama za stranku korisnije i vrijednije od kolekcija slika, satova, šešira, poza i broševa bivših HDZ-ovih dužnosnika, nadoknadili su očekivane gubitke na državnoj televiziji.

Epilog je takvom pristupu poznat. HDZ i njegova predsjednička kandidatkinja izborili su pobjedu jasnom slikom, jasnim i glasnim tonom.

Ali – sudeći prema slici koju i nakon pobjede stvaraju mediji – to se nipošto nije smjelo dogoditi. Iako je svojom odlukom od 19. siječnja 2015. godine Državno izborno povjerenstvo potvrdilo i obznanilo rezultate izbora, s tom se činjenicom kukuriku-mediji ne mire. Državna se televizija upustila u otvorenu destrukciju dajući do znanja da je obezvrijeđivanje izborne pobjede HDZ-ove kandidatkinje poželjno i dopušteno u svim oblicima. Misle, ako to čini premijer, zašto to ne bi mogli činiti i njegovi medijski skrbnici?

Važnost medija je ključna, i tko to negira malo što zna i razumije. Prigovor da su anketna predviđanja i njihova medijska promocija nikakvog ili maloga dosega – također ne stoji. Ovisno o strategiji uvjeravanja, mediji priskrbljuju premoć opciji i kandidatu kojeg preferiraju vlasnici medija. U hrvatskom je primjeru jasno tko su. Ako su ravnatelj HRT-a i predsjednica Vijeća za elektroničke medije bili konfidenti jugoslavenskih tajnih službi, u čijem je to onda interesu da su upravo oni postavljeni na tako važne dužnosti? U interesu i u službi saborske većine koja ih je imenovala na ta mjesta a saborska je većina odraz volje birača – bio bi dosjetljiv odgovor naivnima. Krug se zatvara s činjenicom da mediji modeliraju volju birača i u tome je tajna ugradnje i opstanka kadrova starog sustava u tijelima državne vlasti i formalnog utjecaja. Samo se u iznimnim okolnostima pravilo medijskog utjecaja može obesnažiti.

Zato ne čude pokušaji da se izborna pobjeda KGK – kada se već dogodila – čim više umanji, obezvrijedi i poništi. Scenarij primijenjen u predsjedničkoj kampanji bit će s nekim preinakama primijenjen i u kampanji za parlamentarne izbore koji bi se – prema svemu što se u zrcalu medija vidi – trebali voljom prvog čovjeka SDP-a dogoditi prije ljeta.

O kakvom se scenariju radi, vidljivo je iz samih naslova tekstova objavljenih u mainstream medijima unatrag godinu dana, vidljivo je iz sadržaja emisija HRT-a, imena novinara i urednika, vidljivo je po odabiru ‘političkih analitičara’ i događaja koji se medijskim postupcima premještaju iz mariginalnog u područja važnog, i na kraju, vidljivo je iz rezultata anketa koje su od privatnih agencija naručivale i publicirale nacionalne televizije:

– Josipović u vodstvu, Grabar-Kitarović zaostaje, Večernji list 6. 9. 2014.,

– 24 posto članova HDZ-a ne želi glasovati za Grabar Kitarović, Jutarnji list 7. 9. 2014.,

– Novi rezultati, Josipović 51,6%, Grabar Kitarović 35,1%,’ Jutarnji list, 5. 9. 2014.,

– Josipović pobjeđuje u prvom krugu, Novi list. 5.9. 2014.,

– CROBAROMETAR, Josipović vodi s 49% potpore, vrlo blizu pobjedi u prvom krugu’, Dnevnik NoveTV, 25. rujna 2014., itd.

Primjera je na pretek, ali jedan je tekst ilustrativan:

– Prema istraživanju RTL-a, Ivo Josipović u prvom krugu izbora osvaja 47,1 posto glasova birača, Kolinda Grabar Kitarović 30 posto, a Milan Kujundžić 9,4 posto. Prema RTL-ovoj anketi, održat će se drugi krug predsjedničkih izbora u kojem bi Ivo Josipović osvojio 52,2 posto, a Kolinda Grabar Kitarović 39,6. posto. (www.hrt.hr, pristup 6.10. 2014.)

Dakle, državna se televizija poziva na konkurentsku i njezina istraživanja! Kojeg li samoponiženja!

Da anketno ispitivanje ne bude prepoznato i odbačeno kao maliputivna metoda u budućim kampanjama pobrinula se još jedna znanstvenica s FPZ-a. ‘Za kaos s predizbornim anketama krivi su DIP i mediji, a ne agencije’, naslov je teksta prof. dr. Mirjane Grbeša Zanzerović’ u kojumu pojašnjava čitateljima Večernjeg lista ‘da suprotno raširenom razumijevanju, ankete NISU „predviđanja“ rezultata, kako se to uporno u medijima interpretira, nego stanje stvari u određenom trenutku’. Objašnjava ‘da novinari često nisu dovoljno stručni da bi mogli adekvatno interpretirati rezultate’. ‘Oni to i ne trebaju biti’, tvrdi ‘no medijske kuće bi tada trebale angažirati kvalificirane stručnjake koji će na pravi način prezentirati i objasniti rezultate’. (VL, 7.2.2015.) Čemu ovakvi napori i akrobacije kako bi se sakrila osnovna namjera: ‘zavođenje’ birača pribrajanjem i oduzimanjem postotaka kako bi se ostvario priželjkivani rezultat a ne prikazalo trenutno stanje (bandwagon učinak). Zašto HRT i druge medijske kuće ne koriste potencijal kojeg relevantnog instituta, primjerice Instituta Ivo Pilar pa bi uz ovjeru rezultate ispitivanja javnog mnijenja dobili stručno objašnjenje ako je ono uopće potrebno javnosti.

Analize slične ovoj profesorice Grbeša-Zenzerović međutim u pravilu prešućuju ili previđaju jednu konstantu koja se uvijek pojavljuje, a to je da su rezultati anketnih ispitivanja prije izbora u usporedbi s rezultatima samih izbora uvijek negativni i to na štetu jedne stranke HDZ-a?

Koje se onda preinake već primjenjenog scenarija mogu očekivati? Anketna će se istraživanja podešavati u zamršenijoj kombinatorici s više taktičkih obrata, a mediji će odnose unutar HDZ-a opterećivati slučajevima sputavanja demokratske slobode u iskazivanja stavova uglednih članova, potencirati će glasine o razlazu predsjednika i tajnika stranke, provocirati će ‘iznevjerena obećanja’ dana koalicijskim partnerima, objavljivat će mišljenja bivših članova stranke (Kosor, Prgomet …), ukazivat će na primjere autoritarnosti i nedosljednosti stranačkog vodstva. Mediji će s približavanjem datuma izbora istraživati privatnost Tomislava Karamarka, a Milijana Brkića će povezivati s istragama i mogućim uhićenjem. Biračkom će tijelu gospodarski program biti tumačen kao rizik i žrtvovanje (otpuštanje radnika) s neizvjesnim ishodom. Predsjednicu RH držat će u okruženju, svojevrsnoj izolaciji, odnosno, neće je u pratiti u punom opsegu njezinih državničkih aktivnosti, diskreditirati će je s vremena na vrijeme na suptilniji način, držat će je podalje od stranačkih nadmetanja.

Brojna savjetnička svita bivšeg predsjednika je u preustroju, i posve je sigurno da će malo tko iz te svite otići iz politike, nitko se dosad nije javno odrekao želje za povratkom u zonu moći, novca i utjecaja. Nadaju se Josipovićevom pozivu, a on će – slobodan sam predvidjeti – uskoro doći. No, jesu li svjesni da je s danom izricanja presude hrvatskim generalima u Haagu i izborom Kolinde Grabar-Kitarović skončao proces detuđmanizacije i da će povratak u zonu utjecaja preko parlamentarnih izbora biti puno teži, ako ne i nemoguć, nego što je to bio u prošlosti. Ta čuli smo poruku: mi ili oni.

[ad id=”40551″]

Ivan Mihael Ban

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Njemačke oružane snage ne isključuju raspad Europske unije

Objavljeno

na

Objavio

Njemačke oružane snage polaze od mogućnosti raspada Europske unije u sljedećih dvadesetak godina, proizlazi iz internog strateškog dokumenta u koji je imao uvid tjednik Der Spiegel.

Kako prenosi Der Spiegel u najnovijem broju, Bundeswehr u svojoj studiji “Strateška prognoza 2040” donosi nekoliko mogućih scenarija razvoja situacije na europskom kontinentu.

Jedan od scenarija nosi naslov “EU u raspadu i reakcija Njemačke” koji polazi od “višestrukih konfrontacija” i raspada postojećeg sustava vrijednosti.

“Proširenje EU je zaustavljeno, mnoge članice su napustile zajednicu, a Europa je izgubila na globalnoj konkurentnosti”, stoji u ovom scenariju.

Pritom autori studije, koja je jedan od priloga razmišljanjima o budućnosti Bundeswehra, ne polaze isključivo od sukoba unutar EU kao glavnom razlogu raspada sustava vrijednosti.

“Kaotična, stihijska i sve konfliktnija globalna situacija dramatično je promijenila sigurnosno-političko okružje za Njemačku i Europu”, stoji u dokumentu.

Kao daljnje moguće scenarije budućnosti europskog kontinenta autori predviđaju povratak sukoba na liniji istok-zapad pri čemu se predviđa samoizolacija nekih istočnih članica EU te čak priključenje nekih članica “istočnom bloku”.

“Kod nekih EU partnera je moguće približavanje državno-kapitalističkom modelu po uzoru na Rusiju”, stoji u studiji.

Iza ovih “simulacija” stoje znanstvenici Bundeswehr akademije.

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Dr. sc. Dubravko Ljubić: Stručna analiza Istanbulske konvencije – odgovornost vladajućih

Objavljeno

na

Objavio

 Istanbulska konvencija

U posljednje vrijeme svjedočimo sve žučnijim i bučnijim raspravama oko potrebe žurnog ratificiranja Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, kolokvijalno zvanom još i Istanbulskom konvencijom.

Najčešće se rasprave svode na navijačku debatu pri čemu se argumentacija za ili protiv svodi na nabrajanje zemalja koje su spomenutu Konvenciju ratificirale, bez ulaženja u sadržaj normativnog uređenja koji bi trebao postati djelom pravnog poretka Republike Hrvatske, kao suvremene i suverene ustavne države.

Sam naziv ovog međunarodnog ugovora upućuje na plemenitu ideju o nužnosti zaštite nježnijeg spola te obitelji kao nukleusa društvene zajednice. Samo bi, blago rečeno, nerazuman čovjek mogao imati nešto protiv zaštite koja bi se prema nazivu same Konvencije trebala pružati njezinim adresatima, odnosno subjektima i objektima nasilja kao nedvojbeno nedopuštenog socijalnog ponašanja koje uz društvenu osudu zaslužuje i kaznenopravnu sankciju.

Hrvatska je u oblasti sprječavanja nasilja nad ženama normativno uzorna država

Uprkos uvriježenom stajalištu koje se provlači kroz javni prostor, a na temelju kojega se naša zemlja doživljava pravnom neuređenom, na normativnoj razini smo glede promatrane materije uzoriti. Naš Ustav u čl. 3., jednakost, ravnopravnost spolova, te vladavinu prava utvrđuje najvišim vrednotama ustavnog poretka i temeljem za tumačenje Ustava.

Ljubic Dubravko

Nadovezujući se na ovu stožernu ustavnu odredbu, čl. 14. st. 1. Ustava određuje kako svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovom spolu, dok je na temelju odredbe čl. 61. st. 1. obitelj pod osobitom zaštitom države. Nasilje pak, kao fizički ili psihički napad na život i tijelo, prevenira se i prohibira kroz Kazneni zakon te Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji na način imanentan demokratski razvijenim europskim državama.

Ujedno, ovdje treba napomenuti kako je ulaskom u Europsku uniju u pravni sustav naše zemlje ušla Povelja temeljnih ljudskih prava EU koja u glavi III razrađuje načelo jednakosti, pri čemu se zabranjuje diskriminacija po društveno relevantnim osobinama kao što su spol, genetičke osobine i seksualna orijentacija (čl. 21/1). Poveljom se također jamči ravnopravnost muškaraca i žena na svim područjima, uključujući zapošljavanje, rad i plaću, čime se ne sprječava poduzimanje mjera koje u biti predstavljaju povlastice podzastupljenom spolu.

Također, na temelju glave I Povelje u naš ustavnopravni sustav ulazi i ljudsko dostojanstvo kao kategorija koja jamči svakome poštivanje tjelesnog i duhovnog integriteta, pa samim time predstavlja pravnu osnovu za zabranu nasilja bilo koje vrste.

Ne sprječava se socijalni darvinizam aktima kao što je Istanbulska konvencija

Ovdje cijenim potrebnim opetovano naglasiti dostatnost uređenja promatrane materije na normativnoj razini, jer će se u društvu uvijek pojaviti netko tko smatra kako se odnosi među ljudima mogu rješavati putem socijalnog darvinizma utemeljenog na isključivom pravu fizički jačeg ili društveno moćnijeg.

Neprestano će svoju animalnu prirodu neki ministri, župani, veleposlanici ili obični smrtnici manifestirati kroz ne prihvaćanje činjenice kako premlaćivanje bračne družice, potomstva ili roditelja nije društveno prihvatljiva anti-stres terapija. Također, siva brojka kriminaliteta u konkretnom slučaju će uvijek biti velika, ne zbog manjkavosti zakonodavnih rješenja, već zbog iracionalnih i emotivnih razloga zbog kojih zlodjela počinjena unutar četiri zida, odnosno u lažnoj sigurnosti doma, žrtve i njihova okolina ponekad tretiraju na pogrešan način.

Dakle, analizirajući domaći pravni sustav može se zaključiti kako na normativnoj razini i nema posebne potrebe za uvođenje dodatne regulative.

Istanbulska konvencija je prilog hiper-normiranosti

Ujedno, hiper-normiranost nikada nije bila izvor konzistentnosti pravnog sustava. Hrvatska, slijedeći svoje uljudbene domete, odavno je zemlja u kojoj je bilo koji oblik nasilja društveno neprihvatljiv.

Istanbulska konvencija

S druge strane, u 21. stoljeću na europskom kontinentu teško je zamisliva opstojnost društva u kojem bi se prihvaćalo nasilje kao metoda rješavanja međusobnih odnosa između ljudi. Poglavito to vrijedi za članice EU, gdje se zapravo zadnji bastion diskriminacije uklonio u Liechtensteinu 1990. godine kad je u toj kneževini ženama priznato jednako biračko pravo.

Stoga se osnovanim čini postaviti pitanje, čemu Istanbulska konvencija uopće služi, poglavito imajući u vidu kako u svom uvodu promatrana Konvencija upućuje na njezinu utemeljenost na sadržaju niza međunarodnih dokumenata kao što su: Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Europska socijalna povelja, Konvencija o suzbijanju trgovanja ljudima, Konvencija o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja, Preporuka o zaštiti žena od nasilja, Preporuka o standardima i mehanizmima ravnopravnosti spolova, Preporuka o ulozi žena i muškaraca u sprječavanju i rješavanju sukoba i izgradnji mira, Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima, Međunarodni pakt o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima, Konvencija UN o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, Opća preporuka br. 19 o nasilju nad ženama, Konvencija UN o pravima djeteta, Konvencija UN o pravima osoba s invaliditetom, Rimski statut Međunarodnog kaznenog suda te Ženevska konvencija o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata.

Sumnju u ciljeve Istanbulske konvencije izaziva svojevrsni međunarodni centralni komitet GREVIO

Potpuno je utemeljeno ovdje izraziti sumnju u svrhovitost usvajanja još jedne konvencije o sprječavanju nasilja nad ženama i u obitelji, budući da su pobrojani međunarodni dokumenti do sada učinkovito regulirali uređenje društvenih odnosa koje isključuje silu ili nasilje.

Stoga, što je u ovom međunarodnom dokumentu toliko važno i koje su to okolnosti koje bi upravo sada opravdavale njegovo donošenje?

Promatrajući normativni dio Konvencije, on u svom sadržaju s obzirom na naziv zapravo ne donosi ništa spektakularnog i progresivnog u problematiku koju obrađuje, osim možebitne novine sadržane u nemogućnosti stavljanja rezervi na njezin bitan sadržaj te osnutka svojevrsnog centralnog komiteta međunarodnih stručnjaka (GREVIO) kao nadzornog mehanizma provođenja Konvencije, koji bi valjda trebao upozoravati tijela domicilnih državnih vlasti kako batina ipak nije izašla iz raja.

Iz uvoda Konvencije proizlazi kako su države članice Vijeća Europe: “Osuđujući sve oblike nasilja nad ženama i nasilja u obitelji; prepoznajući da je ostvarenje ravnopravnosti žena i muškaraca ključni element u sprječavanju nasilja nad ženama; prepoznajući da je nasilje nad ženama manifestacija povijesno nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca, koji su doveli do dominacije nad ženama i diskriminacije žena od strane muškaraca te do sprječavanja punog napretka žena; prepoznajući strukturalnu narav nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja te da je nasilje nad ženama jedan od ključnih socijalnih mehanizama kojim se žene prisilno stavlja u podređen položaj u odnosu na muškarce; prepoznajući, s velikom zabrinutošću, da su žene i djevojčice često izložene teškim oblicima nasilja kao što su nasilje u obitelji, seksualno uznemiravanje, silovanje, prisilni brak, zločini počinjeni u ime takozvane “časti” i sakaćenje ženskih spolnih organa, koji predstavljaju tešku povredu ljudskih prava žena i djevojčica i glavnu zapreku postizanju ravnopravnosti žena i muškaraca; prepoznajući stalna kršenja ljudskih prava tijekom oružanih sukoba koja pogađaju civilno stanovništvo, posebno žene, u obliku široko rasprostranjenog ili sustavnog silovanja i seksualnog nasilja te mogućnost porasta rodno utemeljenog nasilja tijekom i nakon sukoba; prepoznajući da su žene i djevojčice izložene većem riziku rodno utemeljenog nasilja nego muškarci; prepoznajući da nasilje u obitelji nerazmjerno pogađa žene te da muškarci također mogu biti žrtve nasilja u obitelji; prepoznajući da su djeca žrtve nasilja u obitelji, uključujući i kao svjedoci nasilja u obitelji; u težnji za stvaranjem Europe bez nasilja nad ženama i nasilja u obitelji”, odlučile dodatno odrediti međunarodne standarde zaštite od nasilja.

Vijeće Europe ovom Konvencijom države članice svodi na barbarska društva

Čitajući citirani tekst, teško se oteti dojmu kako Vijeće Europe svoje države članice drži barbarskim društvima u kojima je većina stanovništva neprestano izložena torturama neprihvatljivim u civiliziranim zajednicama. Ili drugim riječima, kolijevka civilizacije se preko noći pretvorila u socijalnu noćnu moru, gdje zločini obični ili oni ratni svakodnevno uzimaju svoj krvavi danak, a sve to zbog nepostojanja zakonske regulative koja bi zabranom deliktnog ponašanja pridonijela prevenciji kriminaliteta.

Neupućenom bi se putniku namjerniku, koji po prvi put krstari Europom, nakon čitanja uvoda Konvencije moglo činiti kako je ovdje Danteov pakao izašao na površinu u punini svih svojih devet krugova. Međutim, ma koliko se zapravo uvredljivim i šokantnim može smatrati uvod Konvencije, njen pravi smisao otkriva se tek analizom manjeg dijela njezinih uzgrednih odredaba.

Tekst same Konvencije uglavnom prati njezinu osnovnu svrhu što bi trebala biti zaštita žena od svih oblika nasilja te potreba sprječavanja, progona i uklanjanja nasilja nad ženama i nasilja u obitelji te potreba suzbijanja svih oblika diskriminacije žena i promicanja njihove pune ravnopravnosti s muškarcima, čineći to na uobičajeni deklaratorni konvencijski način.

Gdje se skriva prava svrha Konvencije?

Gender

Međutim, prava svrha cijele parade zapravo postaje razvidna po analizi čl. 3. Konvencije u kojem se daju operativne definicije određenih pojmova. Tako je “nasilje nad ženama” svako djelo rodno utemeljenog nasilja koje ima za posljedicu ili će vjerojatno imati za posljedicu tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu ili patnju žena, uključujući prijetnje takvim djelima, prisilu ili namjerno oduzimanje slobode, bilo da se pojavljuju u javnom ili privatnom životu. Potom se daje i definicije pojma “rod” koji označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce, te pojma “rodno utemeljenog nasilja nad ženama” kojim se označava nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene, pri čemu pojam “žene” uključuje i djevojčice mlađe od 18 godina.

S tim u vezi Konvencija u čl. 6; 12. i 14. nadalje propisuje da će države uključiti rodne perspektive u provedbu i procjenu učinka odredaba ove Konvencije te promicati učinkovitu provedbu politika ravnopravnosti žena i muškaraca te osnaživanje žena, te poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca.

Nametanje ideološke sadržine Konvencije u obrazovne sustave država potpisnica

Spol

Ujedno, Konvencija državama utvrđuje obvezu poduzeti potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja, zatim u neformalnim obrazovnim okruženjima, sportskim i kulturnim okruženjima, u okruženjima za provođenje slobodnog vremena te u medijima.

Službeno obrazloženje konteksta Konvencije glasi: “Termin rod, utemeljen na postojanju dva spola, muškom i ženskom, pojašnjava da postoje i društveno konstruirane uloge, ponašanja, aktivnosti i atributi koje određeno društvo smatra primjerenim za žene i muškarce. Tako određene društvene uloge ili stereotipi proizvode neželjene ili štetne prakse i pridonose da se nasilje nad ženama smatra prihvatljivim. Kako bi se prevladale takve rodne uloge, Konvencija uokviruje iskorjenjivanje predrasuda, običaja, tradicija i ostalih praksi koje se temelje na ideji inferiornosti žena ili na stereotipnim rodnim ulogama kao opću obvezu za sprječavanje nasilja. Stoga Konvencija poziva na rodno razumijevanje nasilja nad ženama i obiteljskog nasilja kao osnove za sve mjere za zaštitu i potporu žrtvama. To znači da se ti oblici nasilja moraju rješavati u kontekstu prevladavajuće neravnopravnosti žena i muškaraca, postojećih stereotipa, rodnih uloga i diskriminacije žena kako bi se adekvatno odgovorilo na složenost ovog fenomena. Termin “rod” prema ovoj definiciji nije zamišljen kao zamjena za termine “žena” i “muškarac” koji se rabe u Konvenciji”.

Teorijska i pravna definicija nasilja, pojava nove kategorije – rodnoga nasilja

Enciklopedistički gledano, riječ nasilje dolazi od riječi sila, i označava odnos između dviju strana u kome jedna strana uporabom ili samom prijetnjom upotrebe sile utječe na drugu stranu. Nasilje može biti fizičko, koje se sastoji u namjernom nanošenju tjelesnih ozljeda; zatim emocionalno ili psihičko nasilje koje se očituje kao verbalni ili neverbalni oblik nanošenja ozljeda nečijoj psihi; odnosno seksualno kao specifičan oblik fizičkog nasilja učinjenog kroz neželjeni seksualni kontakt. Nasilje može biti i strukturalno kao posljedica neodgovarajuće ili nepostojeće akcije države. Upravo kad bi čovjek pomislio da je nasilje nedvojbeno jedinstven pojam s nekoliko pojavnih oblika, u tekstu Konvencije se javlja neko posebno, rodno, nasilje, koje je zapravo novokomponirana ispraznica, utvrđena dogmom znanstveno nedokazanih teza, oformljena radi ostvarivanja ideoloških ciljeva, pri čemu pod pojmom ideologije podrazumijevam sklop ideja koje uključuju način na koji pojedinac ili grupa gledaju na svijet. Na kraju cijele priče ispada kako je cjelokupni tekst Istanbulske konvencije krinka izrađena u svrhu nametanja svim članicama Vijeća Europe određenog svjetonazora, pri čemu zaštita žena i obitelji ima tek sekundarni karakter.

Zlouporaba međunarodnih institucija za promoviranje manjinskog svjetonazora

Nažalost, izgleda kako su u konkretnom slučaju međunarodne institucije uporabljene za promoviranje ali i nametanje nedvojbeno manjinskog svjetonazora ogrnutog u plašt političke korektnosti, zaboravljajući pri tome kako politička korektnost nije ništa drugo nego jednoumlje kojem je izvorište iz državne propagande izmaknuto na globalnu razinu. Time je izigrana i temeljna uloga međunarodnih ugovora, shvaćenih kao slobodno izraženo suglasje volja usmjereno ka postizanju dopuštenih pravnih učinaka. Kamuflažno inzistiranje na nasilnom uvođenju svjetonazora bez prethodne društvene rasprave o njegovom sadržaju, zapravo je nasilje nad integralnom slobodom shvaćenom kao istovremenom slobodom države, društva i pojedinca.

Istanbulskom konvencijom se pokušava nametnuti dogmatska rodna ideologija

Svjetonazor o kojem se ovdje radi u sociologiji se određuje terminom rodne ideologije. Navedeni izričaj označava skup ideja, očekivanja i djelatnosti koje su proizašle iz feminizmatrećeg vala, odnosno koje su vezane uz ustanove osnovane u svrhu izučavanja i promicanja feminizma i LGBTIQ aktivizma. Ta ideologija počiva na dogmi da je spol puka društvena i zakonska klasifikacija bioloških karakteristika koja dijeli osobe na samo dvije kategorije na osnovu genitalija i reproduktivnih funkcija, te je kao društveni konstrukt osnova diskriminacije i neravnopravnosti među ljudima. Izlaz iz tako zasnovane diskriminacije i neravnopravnosti naznačena ideologija vidi kroz koncept “roda” koji određuje društvene uloge muškarca i žene ali prema vlastitom izboru i predstavlja samostalno individualno određenje izražavanja identiteta koje potvrđuje, negira i nadilazi spolno određene i socijalno formirane uloge muškaraca i žena u društvu. Pobornici rodne ideologije zalažu se za temeljiti redizajn ljudskog društva gdje bi se čovjeka oslobodilo od “heteronormiranosti”, to jest od kulturalnog programiranog ponašanja kao “muško” ili kao “žensko”.

Američki kritičari rodnu ideologiju nazivaju „kulturnim marksizmom“

Kritičari sadržaja rodne ideologije, poglavito oni iz redova konzervativaca u SAD, opisanu ideju pak označavaju sintagmom “kulturni marksizam”. Neovisno o tome, početkom 21. stoljeća akcije koje promoviraju rodnu ideologiju, i pored ozbiljnijih protivljenja, bivaju ugrađene u brojne zakone i političke agende širom svijeta, čineći ovu ideologiju predmetom najvećih javnih prijepora. Najuočljivije posljedice rodne ideologije razvidne su iz zakonodavne djelatnosti na temelju koje se omogućuje homoseksualcima svoje zajednice registrirati pod imenom “brak”, uz mogućnost adopcije djece. U SAD-u, zemlji gdje je rodna ideologija i nastala krajem 20. stoljeća, do kolovoza 2014. godine je 13 saveznih država donijelo zakone kojima se dopuštaju homoseksualni brakovi. Drugih 40 saveznih država usvojilo je pak odredbe kojima se priznavanje statusa braka zajednicama homoseksualaca zabranjuje. Od toga su u 31 saveznoj državi, na temelju ustavnih narodnih referenduma, takve prohibitivne odredbe unesene u državne ustave. Dakle, čak je većina sastavnica u državi u kojoj je rodna ideologija nastala, tu ideologiju odbacila putem neposrednog demokratskog izjašnjavanja građana.

Istanbulska konvencija je u suprotnosti s hrvatskim ustavom

O sociološkim aspektima rodne ideologije već je u javnom prostoru mnogo toga napisano, pa bih se stoga nastavno zadržao na ustavnopravnoj komponenti nepodobnosti Istanbulske konvencije za akt ratifikacije.

Republika Hrvatska Ustavom je definirana kao demokratska država hrvatskog naroda u etničkom i političkom smislu utemeljena na vladavini prava. U demokracijama politička vlast jest podređena uspostavljenim ustavnim ograničenjima. U njima se promjene događaju na način kako je to određeno ustavom neovisno o pragmatičnim željama i volji suverena ili vladajuće parlamentarne većine. Demokracija jest zaštita društva od totalitarizama svih vrsta. Ustav priječi politici pretvarati se u pravni poredak i na taj način izolirati se i alijenirati od društvenog okruženja. Ustav uređuje način borbe za vlast predstavnika konkurentnih društvenih skupina kako njihova kreativnost u zastupanju posebnih interesa ne bi prekoračila ustavne granice. Svaki ustavnopravni poredak utemeljen je na načelu ustavnosti i zakonitosti. Prema načelu ustavnosti svi zakoni moraju biti usklađeni s ustavom, dok normativna djelatnost mora imati svoje ishodište u ustavnim institutima ili u zakonodavnoj delegaciji. Vladavina prava pak zahtijeva ujedno da ustav i pravni poredak koji iz njega proizlazi imaju određen sadržaj.

Zakoni se ne smiju pisati na temelju ideologije

U pravnom poretku, utemeljenom na vladavini prava, zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Ujedno, zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima adresata u svakom konkretnom slučaju, u kojemu se zakon na njih neposredno primjenjuje.

Zbog navedenog, zakoni se ne smiju pisati na temelju ideologija, jer je to odlika totalitarnih sustava. Zakoni moraju sadržavati određenja koja su prihvaćena konsenzusom, a u slučaju njegovog izostanka onda na temelju većinskog mnijenja usvojenog nakon provedene javne rasprave. Propisi s izrazito ideološkim karakterom ne mogu biti sastavnica ustavnopravnog poretka u demokratskim državama.

Istanbulsku konvenciju Hrvatske ne može ratificirati bez ustavnih promjena

S druge strane, Istanbulska konvencija i formalno ne može biti ratificirana bez prethodnih Ustavnih promjena. Ustav Republike Hrvatske, kao ni prethodno spomenuta Povelja temeljnih ljudskih prava EU, ne poznaje pojam “rod”, odnosno kako je već ranije istaknuto poznaje kao ustavne kategorije isključivo spol i ravnopravnost spolova. Dok se u naš Ustav ne uvede kao ustavna kategorija i pojam roda, Istambulska konvencija u dijelu prakticiranja rodne ideologije jest neustavna. Pojašnjenja radi ističem da je još u prvoj ustavnosudskoj rješidbi na svijetu (Marbury v. Medison (1803.)) Vrhovni sud SAD-a istaknuo kako se zakonom ne može propisivati sadržaj koji nema pravnu osnovu u Ustavu ili za kojeg ustav zakonodavcu ne daje izričitu zakonodavnu delegaciju. U slučaju konflikta između ustava i zakona, neposredno se mora primijeniti Ustav. Svi, pa samim time i zakonodavac, se moraju držati Ustava jer je Ustav iznad svakog zakonskog akta.

Njemačka ustavna praksa

Nadalje, s tim u vezi Njemački savezni ustavni sud u odluci (BVerfGE 111,307) Würdigung, izrazio je stajalište prema kojemu se konvencijsko pravo, kao i odluke međunarodnih sudova iz domene temeljnopravne sfere, tumače u okvirima metodološki dopuštenog tumačenja zakona. Opći ili pojedinačni akti nastali izvan domaćeg pravnog poretka ne mogu se primjenjivati automatizmom, bez prethodne ocjene njihove koherentnosti s višim, ustavnim pravom.

Propisi niže pravne snage od ustava se neće primjenjivati ukoliko njihovo djelovanje na nacionalni poredak ima za posljedicu narušavanje balansa uspostavljenog unutar temeljnopravne sfere, odnosno destruktivno utječe na uravnoteženi sustav ljudskih prava utvrđen normom ustavnog ranga. Utjecaj konvencijskog prava ovdje se ograničava na razinu pomoćnog sredstva za tumačenje dometa, sadržaja i značaja temeljnih prava sadržanih u Ustavu.

Istanbulska konvencija je u suprotnosti s temeljnim postavkama demokracije

Slijedom svega iznijetoga, opetovano želim naglasiti kako u demokratskim zemljama normativa se ne može temeljiti na ideologijama, jer se to kosi s temeljnim postavkama demokracije. Zakonodavna rješenja ne smiju nametati ljudima način razmišljanja ili stil života jer zakonodavac za takvo djelanje nema ovlaštenje. Pod krinkom plemenitih ciljeva nametati ideološka rješenja u obrazovni sustav, sport ili kulturu, u direktnoj je opreci s ustavnim pravom i dužnošću roditelja brinuti se i odlučivati o obrazovanju svoje djece (čl. 63/1 Ustava RH).

Vlada i saborski zastupnici moraju ozbiljno razmisliti u što se upuštaju eventualnom potporom Istanbulskoj konvenciji

Slijedom izrečenog, svi oni koji će možebitno u Saboru dizati ruke za ratifikaciju ove Konvencije moraju biti svjesni svoje odgovornosti, odnosno moraju biti svjesni činjenice kako u pravni poredak uvode norme koje nisu usuglašene s Ustavom Republike Hrvatske. Također, oni moraju biti svjesni da poslije toga nema drugog tijela koje bi njihov propust moglo ispraviti. Naime, naš Ustavni sud (rješenja U-I-825/2001; te U-I-1583/2000, U-I-559/2001.) izrazio je stajalište kako nije nadležan ocjenjivati suglasnost međunarodnih ugovora neposredno s Ustavom, dok je u odnosu na zakone o potvrđivanju međunarodnih ugovora, njegova nadležnost ograničena jer ne obuhvaća ocjenu suglasnosti s Ustavom materijalnog sadržaja samoga međunarodnog ugovora koji je sastavni dio takvog zakona. Ovakvo stajalište nedvojbeno ima za posljedicu opstojnost odredaba međunarodnih ugovora u našem ustavnopravnom poretku kao sadržajno jedinih općih akata koji ne podliježu kontroli ustavnosti. Postojanje pravnih pravila u ustavnopravnom sustavu koja ne podliježu klasičnoj hijerarhiji propisa i koja su još k tome izuzeta ispod ingerencije ustavnog sudovanja, ne pridonosi koherentnosti i konzistentnosti ustavnopravnog poretka. Hoće li se opisana praksa Ustavnog suda mijenjati, stvar je nagađanja. Do trenutka promjene ustavnosudske prakse dužnost je svakoga upozoriti na društvenu štetu koja bi ishitrenim odlukama ovdje mogla nastupiti.

Preventivno je nužno odustati od ratifikacije Istanbulske konvencije

Istambulska konvencija trenutno nije ni formalno niti materijalno spremna ući u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske bez prethodno izvršenih ustavnih promjena i bez prethodno provedene javne rasprave o njezinom sadržaju, uključujući ovdje i možebitno provođenje referenduma kao oblika neposredne demokracije.

Stoga preventivno odustajanje od ratifikacije Istambulske konvencije u ovom trenutku cijenim nužnim i oportunim. Ishitreno uvođenje rodne ideologije, kao modela uređenja društvenih odnosa, osim što uz postojeći sustav osnovnih normi i na njima uspostavljenoj legislativi ni na koji način ne će doprinijeti većoj zaštiti žena i obitelji, zbog svog šarlatanskog i neznanstveno uspostavljenog sadržaja može u budućnosti postati ishodištem socijalnih devijacija sa ozbiljnim i teško popravljivim posljedicama.

Recepcija međunarodnih ugovora nije olimpijska disciplina u kojoj moraš biti brži kako bi bio bolji od drugoga. Pametna vlast u pravni poredak svoje zemlje preuzet će samo one pravne standarde glede čijeg sadržaja ne postoji ozbiljan prijepor u društvu, odnosno one odredbe koje nedvojbeno doprinose društvenom progresu. Odgovorna vlast u pravni poredak ne će uvoditi normativu koja je u koliziji sa temeljnim postulatima utvrđenim u najvišem pravno-političkom aktu svoje države, koji kao takav neminovno predstavlja deskripciju društvene sadašnjice i projekciju njene budućnosti. Svako suprotno djelanje predstavljalo bi ugrozu za ostvarenje nacionalnih interesa.

dr. sc. Dubravko Ljubić / HKV

Karolina Vidović Krišto za Kamenjar: Tri su ključna aspekta zašto je Istanbulska konvencija neprihvatljiva

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari