Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: 50 godina djelovanja Kršćanske sadašnjosti

Objavljeno

na

Svečanom misom zahvalnicom u zagrebačkoj prvostolnici, programom »Kršćanska sadašnjost – putovanje u pet slika« te znanstvenim kolokvijem pod nazivom »Vjera i kultura« najveća hrvatska crkvena izdavačka kuća »Kršćanska sadašnjost« d.o.o. proslavila je u utoraka. lipnja 50 godina plodnoga višestrukoga djelovanja bez kojega je nezamisliva pokoncilska Crkva u Hrvata, a istodobno to je vrlo važan doprinos ukupnoj hrvatskoj kulturi, piše Ivan Miklenić za Glas koncila.

Premda danas »Kršćanska sadašnjost« (KS) ponajprije i poglavito živi i djeluje kao izdavačka kuća u vlasništvu Zagrebačke nadbiskupije, njezini početci i djelovanje u komunističkom razdoblju bili su plodan znak životnosti Crkve odozdo, u katoličkom, osobito teološkom, intelektualnom krugu.

Nastanak i početak djelovanja KS-a, a taj je naziv prvi put spomenut u časopisu »Svesci« g. 1966., koji je tiskalo Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, bio je novo okupljanje katoličke inteligencije, koja je počela izlaziti »iz sakristije« u javni prostor i patničku Crkvu, ranjenu i traumatiziranu likvidacijama i zatvaranjem brojnih svećenika na čelu s nadbiskupom Alojzijem Stepincem, otvarati se europskim i svjetskim idejnim strujanjima u općoj Katoličkoj Crkvi.

Provođenje ideja II. vatikanskog koncila

Naime, Crkva u Hrvata, mora se priznati, zbog okovanosti komunističkim režimom nije sudjelovala u idejnoj pripravi II. vatikanskoga koncila i tek je s pojavom Glasa Koncila u hrvatske katoličke krugove počeo dolaziti dio idejnih strujanja koja su se sučeljavala na II. vatikanskom koncilu i Izvan njega.

Osnivači KS-a i osnivači Glasa Koncila jednako su disali i jednako su željeli izvući Crkvu u Hrvata iz izolacije »sakristije« i izolacije koju je nametala državna granica, te nije bilo važnijega crkvenoga događanja u koje ne bi bili snažno i plodno uključeni.

Stvaralački nemir i oduševljenost novim licem koncilske Crkve nagnao je profesore Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta u Zagrebu da uz svoj profesorski rad razvijaju djelatnosti koje su istodobno bile provođenje ideja II. vatikanskoga koncila i oživljavanje traumatizirane Crkve u Hrvata.

Odvajanjem od Hrvatskoga književnoga društva sv. Ćirila i Metoda te u suradnji sa zagrebačkim nadbiskupom kardinalom Franjom Šeperom koji je 22. veljače 1968. izdao dekret o utemeljenju »Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije Kršćanska sadašnjost« profesori teologije počeli su okupljati i intelektualce vjernike laike, te prepuni ideja, počeli jedinstveno i iznimno služenje kakva nije bilo za usporedbu ni u jednoj državi pod komunističkim režimom.

Premda suočeni s nedostatkom sredstava, prostora i suradnika, zahvaljujući spremnosti na žrtvu i odricanje, kako osobnu tako i članova različitih redovničkih zajednica koje su često ustupale i svoje prostore, može se reći, u rekordnom roku omogućili su ostvarivanje koncilske liturgije u Crkvi u Hrvata izdavši na hrvatskom jeziku misal, lekcionare, obrednike, kao i Časoslov naroda Božjega, koji danas u rukama ima svaki đakon, svećenik i svaka Bogu posvećena osoba.

Drugi vatikanski koncil u Crkvi u Hrvata ni na kojem drugom području nije Crkvi u Hrvata ni na kojem drugom području nije bio tako uspješno oživotvoren kao na liturgijskom, zahvaljujući upravo KS-u. Osim toga, nemoguće je izbrojiti tribine, predavanja ili nagovore u kojima su profesori KBF-a u Zagrebu, osobito oni aktivni u KS-u, tumačili koncilske zasade i poglede na Božju riječ, koncilsku teologiju općenito, suočavanje sa suvremenim svijetom, dijalog, ekumenizam…

KS

U vremenima kad je knjiga vjerskoga ili teološkoga sadržaja bila željno očekivana i nasušno potrebna KS je osobito tekstovima svojih osnivača Tomislava Janka Šagi-Bunića, Vjekoslava Bajsića i Josipa Turčinovića, unosio u hrvatsku crkvenu i vjerničku javnost posve nove ideje i naglaske, usklađene sa zahtjevima novoga vremena, a vjerne i evanđelju i crkvenoj tradiciji, koje su danas u Crkvi u Hrvata, može se reći, općeprihvaćene.

Izdavački napori nisu bili lišeni brojnih poteškoća, uključujući i one što je Crkva živjela u uvelike neprijateljskom režimu, te su zahtijevali i posebnu umješnost, dijalošku otvorenost prema tadašnjim državnim vlastima i povezivanje s katoličkim izdavačima u Europi.

Nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj na tu žegu dana koju je trebalo podnijeti gotovo se posve zaboravilo te je, katkad uz nedomišljene hijerarhijske potpore, relativno malo hrvatsko tržište knjiga vjerskoga i teološkoga sadržaja otvoreno privatnim inicijativama kojima je nužna dobit, a manje služenje općemu dobru Crkve i ukupne hrvatske kulture.

Crkva se ne može odreći služenja cjelovitomu društvu u kojem djeluje, pa tako i crkveni izdavači svjesno izdaju i knjige kojih se troškovi katkada i ne mogu pokriti, ali su nužne za vjersku i opću kulturu u Hrvatskoj.

Nemjerljiv je i doprinos KS-a hrvatskoj kulturi posljednjih 50 godina jer uz knjige vjerske, crkvene i teološke tematike, KS je bio pionir stvaranja vjerskoga filma, promicatelj književnoga, likovnoga i glazbenoga stvaralaštva kršćanske inspiracije, bilo zanemarene ili prešućene baštine bilo novih ostvarenja.

Zahvaljujući doprinosu KS-a i drugih crkvenih izdavača, recentna hrvatska kultura obogaćena je kako važnim djelima kraćega daha tako i djelima visokih umjetničkih dometa, a koja u suvremenu hrvatsku stvarnost unose na suvremen način neprolazne kršćanske vrjednote.

Stoga treba pozdraviti napor KS-a što je za svoj zlatni jubilej objavio »Jubilarni opći katalog izdanja Kršćanska sadašnjost 1968. – 2018.« jer on dokumentira iznimno izdavačko, vjersko i kulturno djelovanje koje bi i crkvena i opća javnost u Hrvatskoj trebale puno više vrjednovati i svjesnim čitanjem ne dopuštati da sve to (p)ostane zakopano ili neotkriveno blago.

Ivan Miklenić / Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Vučić kao Milošević: Nitko ne smije da vas bije, osim vaše milicije

Objavljeno

na

Objavio

Ovog su tjedna pozornost svjetskih medija privukle slike žestokih obračuna između prosvjednika i policije na ulicama Beograda.

U direktnom smo prijenosu mogli vidjeti prosvjednike koji probijaju policijski kordon i upadaju u zgradu Narodne skupštine, dok policija odgovara brutalnom silom. Ti su prizori mnoge podsjetili na scene od prije dvadeset godina, kada je srušen režim Slobodana Miloševića.

Zbog toga su se mnogi počeli pitati je li ovo kraj vladavine Aleksandra Vučića? No, kako se povijest uglavnom ponavlja kao farsa, tako se i ovdje ubrzo uvidjelo kako, osim nekoliko evokativnih momenata, malo što u ovoj situaciji može sugerirati rasplet događaja sličan onome iz listopada 2000. Milošević je tada već bio isluženi “vožd” koji je izgubio sve ratove koje je započeo, s haškom optužnicom za vratom, izoliran od međunarodne zajednice i poražen na izborima čije rezultate nije želio priznati.

Upad naroda u skupštinu bio je tek “završni čin” kojim je samo potvrđeno stvarno stanje stvari. Iako sličnog doktrinarno-autokratskog profila kao i Milošević, situacija u kojoj se Vučić trenutno nalazi čini se potpuno drugačija. Njegova je stranka upravo osvojila apsolutnu vlast na izborima, a međunarodni akteri još uvijek ga doživljavaju kao “faktor stabilnosti” na Balkanu.

U Parizu i Berlinu Vučić je ovih dana u pregovorima oko Kosova, pri čemu ga tamo nitko neće pitati zašto se njegova policija brutalno obračunava s prosvjednicima na beogradskim ulicama. Vučićev “razvojni put” usko je vezan za pitanje Kosova.

Naime, nakon pada Miloševića on se kao posilni “četničkog vojvode” Šešelja i Slobin ministar propagande, našao u dubokoj oporbi. Kada je Kosovo 2008. proglasilo neovisnost i priznato od većine zapadnih zemalja, postalo je jasno da će to kad-tad morati uraditi i Srbija, jer se priznanje Kosova pojavilo kao glavni uvjet primanja Srbije u EU. Zato se radi politički inženjering kako bi taj posao bio obavljen.

Tadašnji predsjednik Tadić vadi iz političkog naftalina Šešeljeve radikale i nudi im suradnju u zamjenu za podršku “europskom putu Srbije”. Ovi to prihvaćaju, svjesni kako se s radikalskih pozicija nikada neće domoći vlasti, i prave zaokret prema “naprednjačkoj” poziciji. Iako je Tadićeva namjera bila tek stvoriti “lojalnu oporbu” na desnici, koja bi mu pomogla da se priznanje Kosova obavi bez velikih političkih turbulencija, Vučić i Nikolić shvaćaju kako oni to mogu i sami, pa nude Zapadu sebe u zamjenu za Tadića.

Zapad tu ponudu prihvaća i nekadašnji se radikali uspinju na vlast u europskom novom ruhu. Ali, kada se domogao vlasti, Vučić je počeo žonglirati i sjediti na tri-četiri stolca, kako bi kroz razlike međunarodnih aktera oko Kosova pronalazio izgovore za sebe da odgađa isporučivanje dogovorenog. Vučiću je to žongliranje dobro išlo sve dok se u priču nisu uključili Amerikanci, gurajući pragmatičan pristup u vidu bilateralnog priznanja i zamjene teritorija, kako bi se stvar konačno riješila.

Čekalo se da Vučić na izborima osvoji većinu potrebnu za mijenjanje ustava, pa je jasno zašto se Zapad nije osvrtao na bojkot izbora od strane oporbe. Oporba pak računa na to kako će Vučićeva “predaja Kosova” biti njima temelj za preuzimanje vlasti. A onda je, uoči samog sastanka u Washingtonu, uslijedio hladan tuš iz Haaga, odakle je stigla optužnica protiv Hašima Tačija, pa je sve obustavljeno i vraćeno na “izvorne”, europske postavke. Tko god na kraju bio posrednik, jedino je izvjesno kako za Vučića dolazi vrijeme naplate.

Nasukan na sprud vlastite apsolutne vlasti Vučić, dok mu se izmiču svi stolci, očajnički pokušava prebaciti odgovornost na druge – prosvjednike ili čak hrvatske službe. Valjda pri tome misli na puštanje Kapetana Dragana, koga je Crvena Zvezda proglasila počasnim članom, pa on sada s navijačima ruši Vučića s vlasti? Ili su ga možda hrvatske službe nagovorile da uvede policijski sat i mlati ljude koji sjede u parku, pa kad se dohvate jednog mora ga svaki policajac udariti?

Apsolutna vlast znači i apsolutnu odgovornost, pa je jasno kako će sada svaki novi Vučićev izgovor biti sve apsurdniji i neuvjerljiviji. Apsurd je sada jedino ogledalo njegove vlasti. Jer, ne kaže se uzalud – “trenutak tvoga trijumfa bit će trenutak i tvoje propasti”.

Borislav Ristić / Večernji list

Vučić o Hrvatskoj: Naravno da su angažirali sve svoje snage kako bi urušili našu zemlju

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Analiza izbornih rezultata – presjek po segmentima društva

Objavljeno

na

Objavio

Odmah nakon predsjedničkih izbora, uslijed iznova izmiješanih karata i novonastale konstelacije političkih snaga postalo je jasno kako će Andrej Plenković moći sastaviti vladu samo dobije li više mandata od RESTART koalicije i Domovinskog pokreta Miroslava Škore zajedno. U ozračju stvaranom temeljem ispitivanja javnog mišljenja, u kojima je HDZ u pravilu zaostajao i za samim RESTART-om, taj se zadatak doimao gotovo nedostižnim. Ipak, Plenković, koji se tijekom mandata u više navrata pokazao na muci junakom, pri čemu su dvije najveće muke zacijelo bile slučaj Agrokor i izbor vodstva Europske komisije, ni sad nije iznevjerio. Ne samo što je omjerom mandata 66:57 potukao političke grupacije koje su kumovale dolasku Zorana Milanovića na Pantovčak, bilo zaokruživši u završnom krugu predsjedničkih izbora broj 1, bilo broj 3, nego je HDZ-ova lista dobila i više glasova nego te dvije zajedno. To se vidi iz zbirnog prikaza glasova na razini čitave Hrvatske i Hrvata izvan nje, s time da u izračun postotaka nije uzeto tridesetak tisuća glasova u izdvojenoj izbornoj jedinici za nacionalne manjine, budući se tamo nacionalne liste nisu natjecale, piše Grgur S./Kamenjar.com

Iz objavljenih rezultata, poglavito onih na posebnim, izdvojenim biračkim mjestima, moguće je približno razaznati kako su glasovale pojedine društvene skupine. Primjerice, puno se nagađalo kako je opća zdravstvena situacija oko globalne pošasti COVID-19 pogodovala vladajućima zbog straha koji se uvukao napose u birače starije životne dobi. Stoga je zanimljivo vidjeti kako su glasovali štićenici domova za starije i nemoćne osobe, dakle, oni najranjiviji, bolestima posebno podložni. To, naravno, ne znači da je taj uzorak reprezentativan za sve starije osobe, ali ipak predstavlja znakoviti indikator.

Vidljivo je kako je HDZ-ova lista dobila zamjetno više u odnosu na državni prosjek, no možda i ne toliko više koliko bi se očekivalo, SDP je prošao blago bolje, a oni koji su se na ovaj ili onaj način zalagali za „švedski model“ borbe protiv korona virusa, koji je štićenike tamošnjih domova desetkovao, primjetno slabije nego među ostalim biračima.

Znatno zamjetnije odstupanje od državnog prosjeka uočava se u glasovanju pripadnika Hrvatske vojske.

Među hrvatskim vojnicima raskorak između nominalno desnog i lijevog političkog pola je najizraženiji (85% desnica, 7% ljevica).

Zanimljivo je pogledati i kako su glasovali pomorci na brodovima, ponajprije zato što se, unatoč svim visokotehnološkim komunikacijskim mogućnostima koje ovo doba pruža, ipak radi o ljudima izoliranima od sredine u kojoj prebivaju. Pritom je bitno navesti i kako približno 80% glasova pomoraca pripada dvjema dalmatinskim izbornim jedinicama.

Vidi se kako su pomorci, usporedi li ih se s ostalim biračima, moguće zbog prisutnijeg avanturističkog duha manje skloni velikim strankama, a više takozvanim trećim opcijama.

A nakon zatvorenika brodova zgodno je pogledati kako su glasovali i zatvorenici u užem smislu te riječi.

Unatoč medijski raširenoj percepciji, čini se da HDZ u tim krugovima ipak ne kotira baš onako dobro kako se uvriježilo misliti, štoviše, dobiva gotovo 10% manje od prosjeka. Dotle Škorin pokret tu uživa čak dvostruko veću popularnost nego u općoj populaciji. A valjda im je srca osvojio lajt-motivom kampanje, uspješnicom „Sude mi“. Pritom bi netko mogao pomisliti i kako ih je zbližilo što i oni, barem kad su djela posrijedi, svoje vole približno jednako uvjerljivo poput autora te pjesme. Slično kao kod starijih osoba, i ovdje nemilosrdni borci za svekoliku pravednost stoje slabije od prosjeka. Očito se zatvorenici ne nadaju kako bi im s tih strana mogla biti udijeljena bilo kakva amnestija.

No, ako se nečije glasovanje stubokom razlikuje od matice birača, onda su to svakako studenti, pri čemu analiza uzima u obzir samo one koji su se na izborni dan zatekli u Zagrebu, a prebivalište im je u drugim izbornim jedinicama kojima su njihovi glasovi naposljetku i pribrojeni. Naime, priloženi graf, koji pokazuje zbirne rezultate glasovanja na posebnim biračkim mjestima u gimnaziji u Križanićevoj, toliko odudara od prosjeka da ne ostavlja mjesta drugom zaključku nego da se doista radi o „poštenoj inteligenciji“.

Za razliku od prethodno analiziranih društvenih skupina, ovdje upada u oči znatna prevaga ljevice u odnosu na desnicu, izraženo postotcima u omjeru 60:38. No, ta je premoć posve izvjesno i veća. Naime, iako je Možemo vodeća lista među studentima u baš svim izbornim jedinicama osim pete (obuhvaća dio Slavonije bliži Savi nego Dravi), treba uzeti u obzir kako su u analizi znatno zastupljeniji studenti iz krajeva udaljenijih od Zagreba (najviše iz Dalmacije, pa potom iz Slavonije, te Istre i Hrvatskog primorja), među kojima ljevica, iako također preteže, ipak nije toliko dominantna kao među kolegama im iz izbornih jedinica bliže Zagrebu. Također, analiza uopće ne obuhvaća studente iz Zagreba i bliže okolice budući su oni glasovali na redovitim biračkim mjestima u mjestima prebivališta. Uzevši to u obzir, može se pretpostaviti kako među studentima prevaga u korist ljevice iznosi barem 70:30.

U nastavku slijedi analiza glasovanja hrvatskih državljana s prebivalištem u Hrvatskoj, koje je izborni dan zatekao u stranim zemljama. Ovdje, dakle, nije riječ o posebnoj jedinici za Hrvate izvan Hrvatske, nego o Hrvatima koji su i dalje prijavljeni u Hrvatskoj, a borave u inozemstvu radi studija, povremenog ili stalnog posla, ili je, pak, riječ o umirovljenicima koji dio godine žive u Hrvatskoj, a dio u zemlji u kojoj su proveli radni vijek. Ove rezultate je smislenije gledati nego one u 11-toj izbornoj jedinici za Hrvate izvan Hrvatske, zato što uključuju i RESTART koaliciju, koja se iz načelnih razloga tamo ne kandidira, te Domovinski pokret koji u toj jedinici također nije nastupio nego je podržao listu generala Glasnovića. K tome, uočljivo je i kako se rezultati po državama bitno ne razlikuju u odnosu na one u 11-toj jedinici.

Irsku i Veliku Britaniju, kao stjecišta nove hrvatske dijaspore, razložno je prikazati zajedno, prije svega zbog malog uzorka (svega 164 glasa), pri čemu se ni rezultati promatrani po državama pojedinačno bitno ne razlikuju.

Ukratko, dominacija ljevice poprilično podsjeća na onu među studentima.

Zanimljivo je promotriti i kakva je situacija u Belgiji, budući se u Bruxellesu zadnjih godina skrasilo podosta Hrvata, ponajviše u sklopu administrativnog aparata Europske unije.

Unatoč tome što gotovo trećina ljudi na licu mjesta ipak uviđa i glasom honorira agilnost i postignuća hrvatske vlade u središtu europske moći, u konačnici ovdje ipak blago prevladava ljevica, čija je perjanica pomodno, zeleno Možemo, dok euroskeptične stranke, poglavito DOMPOK, čuče u zapećku, gdje bi i Hrvatsku pozicionirale u odnosu na Europu.

Tradicionalna odredišta hrvatske dijaspore prirodno je podijeliti na njemačko govorno područje u Europi (Njemačka, Austrija i Švicarska) i prekooceansko, englesko govorno područje (SAD, Kanada i Australija). Evo i tih rezultata:

 

Osim što ovdje ljevica uživa za nijansu veću popularnost nego među hrvatskim vojnicima, uočljivo je i kako u oba navedena područja pobjeđuje pokret Miroslava Škore, osjetno izraženije tamo gdje su SAD i Kanada (a i Australija pride), pa to možda posluži njegovu čelniku kao putokaz.

Naposljetku, promotrimo kako su glasovali Hrvati s prebivalištem u Hrvatskoj koji su se na dan izbora našli u BiH, odakle su, razložno je pretpostaviti, znatna većina i porijeklom.

Znakovito je kako hrvatska ljevica ovdje dobiva otprilike onoliko glasova koliko i Željko Komšić glasova Hrvata u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva BiH. A i na desnici su stvari kristalno jasne.

Evidentan raskorak u glasovanju između Hrvata u BiH i klasične dijaspore u zapadnoj Europi (gdje također prevladavaju Hrvati porijeklom iz BiH), te prekooceanskim anglofonskim zemljama, odraz je razlika u razmišljanju Hrvata kojima je očito predobro u tuđini pa bi izdaleka eksperimentirali na sunarodnjacima u domaji, te Hrvata koje kruta stvarnost tjera na ozbiljnost budući se bore za goli opstanak na rodnoj grudi. A i među Hrvatima u Hrvatskoj je konačno prevladala svijest o potrebi okupljanja oko dokazano najboljih, koja im nažalost proradi tek kad bude stani-pani.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari