Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Čas je za konsenzus o ciljevima

Objavljeno

na

Hrvatska nacija ima sve preduvjete da bude uspješna

Izniman športski uspjeh hrvatskih nogometaša i zanos koji je taj uspjeh pobudio u najširim krugovima hrvatskoga društva trebao bi biti pokretač novoga zamaha djelovanja, rada i žrtvovanja za poboljšanje Hrvatske na svim područjima društvenoga života.

Velika većina u hrvatskom narodu pokazala je ne samo svoje pravo patriotsko lice, nego i spremnost za toliko potrebne zaokret, obnovu i razvoj na svim područjima zajedničkoga života.

Svjetski mediji s pravom pišu da je Hrvatska (samo zbog srebra na Svjetskom prvenstvu) »svjetski fenomen«, s pravom govore o »maloj, moćnoj Hrvatskoj«, a ta svijest probuđena je i u hrvatskom društvu, čak u dijelu svijeta političara.

U svijetu politike osobito suosjećanje s bilom hrvatskoga naroda u aktualnom povijesnom trenutku očitovala je Predsjednica, koja je za Večernji list od 28. srpnja izjavila: »Tek kad nam stranci kažu, tek onda priznamo istinu.

Činjenica jest da Hrvatska igra iznad svoje kategorije u mnogočemu. Nisu samo športaši ti koji postižu vrhunske rezultate u svijetu. Tu su i znanstvenici, umjetnici, inovatori, gospodarstvenici, menadžeri, naši ljudi diljem svijeta… mladi koji osvajaju medalje na svjetskim natjecanjima iz znanosti i robotike.

Nemojmo zaboraviti ni naše paraolimpijce…« Do sada je bilo teško, gotovo nemoguće, od političara čuti riječi tolike svijesti o mogućnostima i ostvarenjima hrvatske izvrsnosti na različitim područjima u svijetu, jer takav govor nužno nameće pitanje: Zašto onda Hrvatska ne može naprijed?

No Predsjednica ne staje na toj konstataciji, nego ističe da se hrvatski športski uspjeh može preliti u druga područja i može dati snažan zamah našemu razvoju, jer »porast optimizma sam po sebi nije dovoljan«.

Konsenzus o glavnim ciljevima razvoja

Predsjednica je u tom kontekstu dodala: »Da bi se iskoristio ovaj trenutak, moramo započeti snažnu modernizaciju hrvatskog društva, utemeljenog na vjeri u sebe i svoje potencijale, etici rada, promjeni mentaliteta da uspijevaju samo podobni i oni s dobrom vezom uz istodobno snažno iskorjenjivanje uhljebništva, nepotizma, uz poticanje ambicije i nagrađivanje inicijative te poticanje zdrave natjecateljske sredine u svakom području života.« Može li biti dobronamjernoga građanina u Hrvatskoj koji se ne bi složio s tim Predsjedničkim riječima?

Slične prijedloge za poboljšanje stanja u Hrvatskoj iznose brojni pojedinci i skupine, no svi ti poticaji nailaze na zid šutnje i totalno ignoriranje kod političara, osobito onih na vlasti.

Stoga je vrlo važno da je Predsjednica svoj prijedlog konkretizirala riječima: »Uz to, moramo postići društveni konsenzus o glavnim ciljevima razvoja i usredotočiti se na ono u čemu se slažemo, a ne na ono u čemu se ne slažemo.

To konkretno znači da premijer i ja moramo sjesti zajedno s mnogim drugima – od oporbe, preko akademske zajednice, gospodarstvenika, sindikata, mladih… i zajedno definirati barem pet područja razvoja na koje ćemo se usredotočiti i nastaviti brendirati Hrvatsku na onome što su započeli naši nogometaši.« Te Predsjedničine riječi nikako ne bi smjele biti ignorirane, ne samo zato što su dobronamjerne i dugo očekivane, nego i zato što bi mogle do kraja, potpuno ogoliti politiku i političare kao one koji zapravo ne žele dobro hrvatskim građanima i Hrvatskoj.

Postizanje konsenzusa o glavnim ciljevima razvoja Hrvatske u aktualnom povijesnom trenutku iznimno je važno jer o tome ovisi hoće li Hrvatska i dalje »braniti« zaleđe Europske unije ili će se početi integrirati u razvijeniji i perspektivniji dio EU-a.

Još više, o postizanju konsenzusa o glavnim ciljevima razvoja Hrvatske, može se reći, ovisi i sam opstanak hrvatskoga naroda i države Hrvatske.

Istodobno, ako se ne postigne konsenzus o glavnim ciljevima razvoja Hrvatske, ostat će jasno da je na djelu politika drugačijih ciljeva: da među političarima i političkim strankama na vlasti i u opoziciji postoji konsenzus kojemu je cilj slabljenje Hrvatske, zanemarivanje standarda i perspektiva hrvatskih građana, uz zaštitu i ispunjavanje sebičnih grupnih i osobnih interesa.

Dosta je ciljane neuspješnosti radi partikularnih interesa!

Činjenica jest da političari i političke stranke, usprkos brojnim poticajima mnogih dobronamjernih pojedinaca i skupina, nikada nisu ni pokušali postići konsenzus o glavnim ciljevima hrvatskoga razvoja. Je li na djelu, kao što vlada opće uvjerenje, stavljanje osobnih i grupnih interesa ispred općega dobra hrvatskoga društva, odnosno je li političarima na vlasti važnije ono što dobivaju na nezakonit način »ispod stola« od dobra Hrvatske i svih njezinih stanovnika?

Probuđeni hrvatski ponos i u najširim krugovima probuđena spremnost i zainteresiranost da Hrvatska postane uspješna i u rješavanju temeljenih neriješenih problema kao što su izumiranje, demokracija, sloboda, stvarna ravnopravnost svih građana… povlašten su trenutak za buđenje političara i političkih stranaka te za njihovo djelovanje za boljitak Hrvatske.

Propuste li taj povlašten, jedinstven trenutak, tj. propuste li i ignoriraju dobronamjeran i primjeren Predsjedničin poziv na postizanje konsenzusa o glavnim ciljevima razvoja Hrvatske, političari i političke stranke, kako oni na vlasti tako i oni u opoziciji, očitovat će da ne rade za dobro Hrvatske te riskiraju da ih probuđena hrvatska nacija, dakle gotovo svi hrvatski građani, bez obzira na etničku pripadnost, pozove na odgovornost, što bi moglo za njih izazvati veoma gorke posljedice.

Probuđena hrvatska nacija dobro zna da Hrvatska ima sve preduvjete da bude uspješna te da političari i političke stranke koji nisu spremni izgrađivati uspješnost Hrvatske ne smiju imati više mjesta na političkoj i društvenoj sceni. Dosta je ciljane neuspješnosti radi partikularnih interesa!

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvatska kao avangarda – I prije direktive EU-a ukinuli smo demokraciju!

Objavljeno

na

Objavio

Francuski povjesničar François Guizot davne je 1849. godine zapisao: „Snaga riječi demokracija je tolika da nijedna država ni partija ne može postojati ili misli da ne može postojati, a da tu riječ ne upiše na svoj barjak“.

Na demokraciju su se pozivali, a i danas se pozivaju svi relevantni političari, bili oni lijevoga, desnoga ili centrističkoga političkog usmjerenja. U demokraciju su se redovito klele i komunističke države s totalitarnim poretcima. Štoviše, u nazivima tih država redovito je stajalo kako je riječ o „demokratskim“ i „narodnim republikama“. Komunistička Jugoslavija u vremenu najmonstruoznijih zločina (Bleiburg), od 7. ožujka do 29. studenoga 1945., nosila je ime „Demokratska federativna Jugoslavija“. O kakvoj se demokraciji stvarno radilo danas je jako dobro dokumentirano: masovne grobnice izranjaju kao gljive poslije kiše „od Vardara pa do Triglava“.

Problem nastaje kad se političkim elitama ne sviđa volja naroda

U doslovnom prijevodu „demokracija“ znači vladavinu naroda. Riječ je o ideji vladavine u kojoj sudjeluju svi članovi zajednice (narod), izravnim odlučivanjem ili posredno putem izabranih predstavnika. Za demokratski provedene izbore ili pak referendume kaže da su „festivali demokracije“.

Za političke elite – koje su na verbalnoj razini, dakako, prvoborci demokracije i demokratskih procesa – problem nastaje onda kad im se ne sviđa volja naroda, tj. kad ona nije baš u skladu s njihovim političkim shvaćanjima. U tom slučaju političari – „demokrati“ skloni su vrlo osebujnim interpretacijama pojma „demokracija“, a u praksi njihova političkog djelovanja tada nerijetko možemo vidjeti primjere u kojima se ide za otvorenim ukidanjem demokracije.

Posljednjih nekoliko desetljeća tako na razini Europske unije možemo svjedočiti formiranju jedne otuđene kaste – političke elite koja je potpuno izgubila dodir s realnim potrebama i željama tzv. malog čovjeka. Budući da svaka akcija izaziva reakciju, takvo ponašanje masonoidnih političkih elita proizvelo je odgovor u vidu jačanja tzv. populističkih stranaka. Kod tih stranaka nesumnjivo možemo vidjeti i slučajeve negativnog populizma i manipulacije. No, veći dio tzv. populističkih stranaka dobro detektira današnje probleme orunuloga europskog kontinenta i njegovih naroda, što se, naravno, ne sviđa bruxelleskom mainstreamu koji ih etiketira kao „glupe populiste“.

Sorosevci: Demokracija je na izdisaju, treba ju zamijeniti kineski model

Pitanje je vremena kad će se tzv. mainstream (eufemizam za većinu tradicionalnih europskih stranaka koje su, neovisno o predznaku, misaono unificirane i slične kao jaje jajetu) i otvoreno založiti za ukidanje demokracije, a sve zato da „glupi populisti“ i neobrazovan i nepismen narod ne bi mogli stvarati probleme za uglađenu bruxellsku gospodu.

Pred pet godina, o čemu je tada izvijestio „Večernji list“, u Hong Kongu je održan skup Instituta za novu ekonomsku misao pod pokroviteljstvom „demokrata“ i pobornika „otvorenog društva“ Georga Sorosa. Na konferenciji su sudjelovali brojni dobitnici Nobelove nagrade za ekonomiju, povjesničari, sociolozi i politolozi. Zaključak spomenutih umnika na skupu bio je taj da je demokracija na izdisaju i da je „budućnost u dorađenom kineskom modelu političko-ekonomskog sustava“. Na Sorosevu skupu mogla se čuti i misao da je demokracija diktatura „neobrazovane i nemoralne većine“.

„Društveni kredit“ i u Europi?

Budućnost Europe neki, dakle, vide na azijsko-kineskim ideološkim paralelama i meridijanima. U Kini se inače uskoro uvodi sustav „društvenog kredita“, tj. sustav bodovanja svakog pojedinca u društvu koji će određivati njegove izglede u životu. Ovaj orvelijanski sustav provodit će se primjenom high-tech nadzornih sustava koje će kontrolirati tzv. umjetna inteligencija. „Moralno-politički nepodobni“ Kinezi u takvu će sustavu biti bez ikakvih izgleda za život dostojan čovjeka.

Nema nikakve sumnje da će bruxellski birokratski monstrum u sustavu „društvenog kredita“ i sam uvidjeti odličan model kako u Europi dovesti u red „glupe populiste“ i nepismenu „raju“ jer, u konačnici, u testiranju sustava umjetne inteligencije koja bi to omogućila Europa ima i prednosti pred Kinom. Ne će se tada više moći dogoditi da neki tamo nepismeni birači na referendumu izglasuju Brexit. Vijeće mudraca Sjedinjenih Europskih Država bit će jedino ovlašteno za tumačenje što je dobro, a što loše, što dopušteno, a što zabranjeno.

„Društveni kredit“ u Hrvatskoj – mačji kašalj

Provedba sustava „društvenog kredita“ u našoj će domaji biti mačji kašalj. Ljudi u Hrvatskoj i ovako nisu mentalno izišli iz vremena komunizma i opredijelili se za slobodu. Moralno-politička podobnost i dalje je glavni kriterij političkog, društvenog i profesionalnog napredovanja. A kad je u pitanju referendumsko izjašnjavanje – Hrvatska nema probleme kao Velika Britanija. U Narodnoj Demokratskoj Republici Hrvatskoj vrijedi pravilo da nije bitno tko glasuje, nego tko broji glasove.

Mogu se primitivni, zaostali i fašistoidni kamenjarci i blatari truditi koliko žele da reformiraju i demokratiziraju izborni sustav putem referenduma, ali od toga u konačnici nema ništa. Za pacifikaciju neobrazovane rulje zadužen je pukovnik jurišnih odreda mainstreama Lovro Dimitrijević Apis poznatiji kao „Hvaljen Isus i Marija“.

Hrvatska možda je prema izvješću Svjetskoga gospodarskog foruma u nekim područjima na dnu ljestvice u društvu s ekonomskim gigantom Venezuelom, no, kao što vidimo, zahvaljujući Apisu i mainstreamu u nekim smo područjima već sada avangarda. Bruxelles još uvijek, naime, nije donio direktivu o ukidanju demokracije, ali ju je mainstream u Hrvatskoj već ukinuo!

O tempora, o mores, živjeli demokracija, mainstream i progres!

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Prosvjednici su možda izgubili bitku, no rat je tek započeo

Objavljeno

na

Objavio

Oni koji sada u vrhu vlasti i HDZ-a i u većini oporbe i medija slave propast referendumskih inicijativa i to što se u Vukovaru skupilo “samo” 15 do 20 tisuća prosvjednika, zavaravaju se.

Prosvjednici su možda izgubili bitku, no rat je tek započeo. Uljuljkivanju i lovorikama nema mjesta jer onaj tko je u 14 dana uspio skupiti, sasvim svejedno 350 ili 400 tisuća potpisa, ozbiljan je politički igrač i nije ga pametno podcijeniti. Vjerojatno u Hrvatskoj sada ne postoji neka druga politička snaga koja bi mogla u tako kratkom roku prikupiti više potpisa za bilo što.

Ako znamo da onaj tko ne izlazi na izbore, ne izlazi ni na potpisivanje peticija, možemo zaključiti da su oni koji su dali svoj potpis glasači, odnosno birači i da će ti ljudi koristiti svoje biračko pravo. Ako pak znamo da su oni potpisom prosvjedovali protiv sadašnjih vlasti, Plenkovićeve Vlade i HDZ-a koji on vodi, jasno je da je vladajuća stranka u velikim nevoljama. Jer se može procijeniti da su potpisnici i prosvjednici iz HDZ-ova biračkog korpusa.

Kada bi samo polovica njih izišla i na sljedeće izbore i umjesto HDZ-u glas dala nekoj drugoj političkoj opciji, HDZ bi doživio potop. A koliko je svaka tisuća birača važna potvrđuju brojke iz 2016., kada je na izborima za HDZ glasovalo 683 tisuće birača (61 saborski mandat), a za ujedinjenu lijevu opciju 637 tisuća (54 mandata).

Uostalom, Most je sa 187 tisuća glasova osvojio 13, a Živi zid je sa 117 tisuća glasova čak osam mandata. Stvarna ili hinjena mirnoća i samozadovoljstvo vladajućih sada počivaju na nekoliko premisa.

Glavna kaže da će Plenković i njegov HDZ uspjeti nadoknaditi gubitak na desnom biračkom tijelu ulaskom u lijevi politički prostor koji će mu donijeti nove birače. To će se, prema tim računicama, morati dogoditi zbog potpune razlomljenosti ljevice, pa će oni koji sada slijeva aplaudiraju Plenkoviću ubuduće glasovati za njega. Je li tome baš tako?

Bivši šef i HDZ-ov premijer Sanader također se bio okušao u političkom manevriranju prema ljevici i gušenju stranačke desnice, no kad je trebalo, nije dobio dio glasova ljevice, nakon njegova odlaska HDZ je izgubio vlast. Sve je došlo na naplatu, a HDZ se vratio u sedlo tek kada se opet okrenuo prema svojem originalnom svjetonazoru.

Realnije je, dakle, procijeniti da je HDZ-ovo klatno doseglo svoju krajnju lijevu granicu i da više od toga HDZ-ovo biračko tijelo ne može tolerirati. Pouka je da najveći dio razočaranih birača SDP-a i ljevice sigurno neće glasovati za HDZ, pa bio on i Plenkovićev. Pa kada ministar Lovro Kuščević na HTV-u ustvrdi da su referendumske inicijative “zagadile društvo” on to kaže ili iz straha ili zato što uopće ne shvaća koja tektonska pomicanja nastaju u HDZ-ovu biračkom tijelu.

Takve izjave iz vrha HDZ-a samo dodatno “ogađuju” HDZ kod tog dijela birača. Jedan od bivših HDZ-ovih lidera iz toga zaključuje da HDZ još nema pojma što mu se sprema i čudi se kako u vrhu stranke ne vide da su referendumske inicijative potpisivale uglavnom tisuće mladih i educiranih, obiteljskih ljudi. Koji su već nekoliko puta od prošlog proljeća, kada su u kolonama prosvjedovali u središtima velikih hrvatskih gradova, pokazali da posjeduju neku novu političku energiju.

Kako se stvari odvijaju, sad je već zamislivo da su oni blizu formiranja nove političke, konzervativne opcije koja bi, potencijalno, mogla izmijeniti hrvatski politički okvir. Ovdje se, dakle, ne radi o već viđenom – da dio srditih HDZ-ovaca radije glasuje za pravaške državotvorne stranke ili za sličnu opciju koju vode Hasanbegović, Esih i Glasnović. Naprotiv, ovdje je riječ o aktivizmu sasvim nove ekipe ljudi koji za sebe najkraće kažu da oni “vole Hrvatsku i Boga”.

Kažu i to da su protiv političkih kalkulanata. Svesti te grupe mladih, obrazovanih konzervativaca na štićenike i aktiviste Željke Markić također bi moglo biti pogrešno. Koliko se zasad može čuti iz tog za javnost zasad vrlo zatvorenog kruga, Markić je “svoje odigrala” i u tijeku je okupljanje oko lidera koji će imati težinu za izbore.

I kada se kaže da je Plenković ovladao HDZ-om te da je dobro da se od pokreta HDZ profilira u stranku, zaboravlja se da je u HDZ-u kao pokretu bilo mjesta i za konzervativce. Ako se oni više u njega ne mogu uklopiti i ako za njih u HDZ-u više nema mjesta, jasno je da moraju krenuti svojim putem. A onda će postati odlučujuće tko će na izborima dobiti tih 350 tisuća glasova. I koji bi, da parafraziramo Kuščevića, iz temelja mogli “zagaditi” izbore.

Davor Ivanković / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari