Pratite nas

Gost Kolumne

Ivan Miklenić: Dokle to Hrvatska ide natrag?

Objavljeno

na

Jesu li u pravu svi oni koji tvrde da u Hrvatskoj sadašnja vlast sve više sliči na republičku vlast iz 1988. godine?

Pitanje nije nimalo neumjesno ne samo zbog prepoznatljivih sličnosti, koje ne može ne vidjeti svaki malo pozorniji hrvatski građanin, nego i zbog činjenice da je Hrvatska sada na začelju Europske unije, premda to nije bila čak ni u času svoga ulaska u tu europsku asocijaciju. Sve to, kao neizbježno pitanje, ne može biti samo političko pitanje, još manje samo stranačko političko ili dnevnopolitičko pitanje, nego je sudbinsko pitanje za sve hrvatske građane, što znači da je to etičko pitanje, odnosno pitanje općega dobra. A kad je god posrijedi pitanje općega dobra, građani dobre volje, osobito katolički vjernici, ne mogu niti smiju biti ravnodušni.

Nastup prvoga čovjeka Hrvatske demokratske zajednice na izvještajnom stranačkom saboru u subotu 26. svibnja može se ocijeniti vrlo sličnim, tj. usporediti s glavnim govorima na kongresima Komunističke partije. Naime, u tim partijskim govorima uvijek je s pozicije moći isticano i utuvljivano najširoj javnosti kako je u državi sve u redu, kako je građanima dobro i sve bolje. Kongresnici ni mediji nisu žalili napora da na svoj način plješću takvim javnim obmanama premda su znali da stvarnost izgleda drugačije: da je ekonomija pred kolapsom, da su stotine tisuća mlađih radnika morale svoj posao i svoju placu potražiti na »trulom« zapadu… Tko god bi se usudio išta od rečenoga u tim partijskim govorima dovesti u pitanje, odmah bi bio suspendiran, ako bi bio član partije, odnosno uhićen i zatvoren ako bi se usudio proturječiti netko tko ne bi bio ni član partije.

“Likirovka”

Govor prvoga čovjeka HDZ-a na stranačkom saboru bio je smišljena »lakirovka« i svaki objektivni analitičar morao bi zaključiti da u tom govoru nije bila riječ o stvarnom stanju u hrvatskom društvu i o realnim perspektivama Republike Hrvatske. Naime, nazadovanje i stagniranje Hrvatske na mnogim područjima, osobito na području životnoga standarda, što je posljedica preskupe države koja otima ljudima velik dio zasluženih mjesečnih primanja za svoj rad, sasvim je jasan znak za uzbunu, za buđenje, jer tako loše upravljanje zemljom ne može se više tolerirati. Dok su primanja za isti posao u Hrvatskoj višestruko manja od primanja u razvijenim zemljama EU-a, bacanje je prašine u oči da su u prosjeku plaće porasle za 350 kuna, a trebale bi, po svoj prilici, da je Hrvatska vođena kako bi to struka zahtijevala, porasti najmanje za 3500 kuna.

Članstvo Hrvatske u EU-u i činjenica da hrvatski građani mogu dobiti višestruku plaću za jednak rad u inozemstvu doslovno tjera ljude da svoju egzistenciju traže pod tuđim nebom. Nije li to Hrvatska već jednom prošla, zašto mora prolaziti to ponovno, s tim da je sadašnja depopulacija sve opasnija za samo preživljavanje hrvatskoga naroda. Ili je to možda čak i cilj tzv. političkih elita?

Vlada je krajem travnja donijela Nacionalni program reformi 2018., dakle nakon što je trećina godine potrošena, a u tom programu nema baš ništa od onoga što bi dovelo do stvarnoga zaokreta i ispravljanja klijentelističkoga i ucjenjivačkoga upravljanja državom. Taj je program bio donesen u vrijeme kad se činilo, odnosno živjelo u uvjerenju da je Vlada stabilna, premda teško može biti stabilna ako je izložena potencijalnim ucjenama raznih etnobiznismena i interesnih skupina, a sada, nakon odstupanja potpredsjednice Vlade i ministrice gospodarstva, više je nego jasno da je krhka, ranjiva i nesposobna ostvariti potrebne promjene. Sada je više nego jasno da je bio nepotreban i dalekosežno, ne samo za HDZ, nego i za cijelu Hrvatsku štetan izlet s ratifikacijom Istanbulske konvencije jer je upravo on pokazao da dolazi na naplatu manipulacija i članovima stranke i izbornim tijelom. Ta je ratifikacija pokazala na djelu tzv. veliku koaliciju, od koje svi tobože bježe, a zapravo je to još jedna potvrda da nema ozbiljnoga višestranačja ni stvarne demokracije u Hrvatskoj.

Političke stranke sve sličnije nekadašnjoj Komunističkoj partiji

Da se političke stranke i političari sve više kriomice povezuju i postaju sve sličniji nekadašnjoj Komunističkoj partiji očituje se u sve dubljem jazu što ga stvaraju između sebe, tj. vladajuće garniture, i običnoga građanstva. Upravo produbljivanju toga za demokratsku zemlju nezamisliva jaza političari i parlamentarne političke stranke pridonijeli su svojim odnosom prema građanskim inicijativama za stvaranje uvjeta za raspisivanje referenduma o tri pitanja. Prema podatcima koji ovih dana kruže internetom, dok se u Hrvatskoj za raspisivanje referenduma zahtijeva skupljanje čak 9 posto valjanih potpisa od ukupnoga broja stanovnika, u Sloveniji i Mađarskoj za raspisivanje referenduma dovoljan je potpis 2 posto stanovništva, a u Švicarskoj samo 1 posto. Prema istom izvoru i vrijeme prikupljanja potpisa najograničenije je u Hrvatskoj -samo 15 dana, dok je taj rok u Sloveniji 30, u Mađarskoj 90, a u Švicarskoj čak 120 dana!

Kako tzv. političke elite dobro misle na svoje interese jasno očituje i odredba po kojoj je u Hrvatskoj za kandidiranje za predsjednika Republike dovoljno samo 10 000 potpisa, a za referendum gotovo 40 puta više! Sadašnjoj Vladi nije ni palo na pamet da imalo pospješi demokraciju i demokratske procese olakšavanjem referenduma, a kamoli da bi planirala promjenu izbornoga zakonodavstva premda je svima očito da bez toga Hrvatska ne može na bolje grane. Ne znači li to da se potrebne promjene u Hrvatskoj ne mogu očekivati od tzv. političkih elita, od političkih stranaka koje pretežno glume višestranačje, nego da svi građani moraju pridonijeti stvaranju novih okolnosti, koje će, kao i krajem osamdesetih, dovesti do stvarnih promjena?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Politička polazišta i strategija Milorada Pupovca, ili zašto je Milorad tako jako ljut?

Objavljeno

na

Objavio

Puno ih je koji se ljute na Milorada Pupovca, a malo je onih koji razumno i analitički pokušavaju prozrijeti njegova polazišta i strategiju, pa onda o njima javno i jasno progovoriti. Ljutnja bez razuma nikad nije donijela ništa osim destrukcije, tako neće ni protiv evidentnog toksičnog djelovanja tog sve moćnijeg manjinskog saborskog zastupnika. Samo će mu omogućiti da svoju doktrinu malo po malo nastavi gurati naprijed. Inicijativa Narod odlučuje jedna je od rijetkih iznimaka koja je raskrinkala doktrinu Milorada Pupovca i ukazala na ono što treba činiti povodom toga.

Pupovčeva Polazišta

Lijepa sjećanja: 1. Srbi su u SR Hrvatskoj bili nešto malo manje od konstitutivnog naroda, a praktično i više od toga. 2. U SR Hrvatskoj imali su politički i svaki drugi utjecaj par exellance. 3. Živjeli su u jednoj državi sa svim drugim Srbima.
Siva sadašnjost: 1. Više nisu ni blizu konstitutivnosti. 2. Nemaju više ni blizu utjecaj kakav su imali. 3. Odijeljeni su od Srba u drugim državama.

Uzroci srpskog narodnog sivila: 1. Milošević i njegova neuspješna politika. Ne toliko zločinačka koliko neuspješna politika. Da je bio mudriji strateg mogao je ostaviti Srbima u Hrvatskoj dobar dio utjecaja kojeg su imali do 1991. godine. Plan Z4. 2. Tuđman i njegov radikalni nacionalizam. Pod radikalnim nacionalizmom (ustaštvom) Pupovac podrazumijeva Tuđmanov uspjeh u temeljitom razrješenju hrvatskog nacionalnog pitanja na teritoriju međunarodno priznate Republike Hrvatske. Drugim riječima, za Pupovca radikalni nacionalizam bio je onemogućiti Srbe u Hrvatskoj da i danas podižu barikade, traže neovisnost ili „prisajedinjenje“ s Republikom Srpskom i Srbijom. Nacionalizam je razaranje grozomornog plana Z4.

Pupovčeva Strategija

Strategija za svjetliju srpsku budućnost: 1. Lukavo programirane strateške i taktičke političke ljutnje, zabrinutosti i tuge (u nastupima i govorima najčešće je ljut, tužan i patetičan), iza kojih se ustvari krije žal za starom moći njegovog naroda i propadanja plana Z4. 2. Programsko stvaranje pozicije žrtve, koja je u prošlosti imala ono što treba imati i što zaslužuje, a danas je nakon trijumfa hrvatskog nacionalizma (često i ustaštva) obespravljena. 3. Politički protunapadi s pozicije žrtve, u kojima može računati na podršku Hrvata kojima je u srcu žao što je propao plan Z4, jer je plan Z4, koliko god to nevjerojatno, ludo i glupo zvučalo, po mišljenju tih Hrvata bio jamstvo multikulturalnosti. 4. Zadržavanje moći koju je dao Ivo Sanader, a obnovio Plenković. 5. Stalnim inzistiranjem na govoru o ugroženosti, moć iz Sanaderovog vremena pomalo i uporno povećavati te blokirati sve moguće prigovore i protivnike.

Građanski Srbin jugoslavenskog usmjerenja – barikada na putu razvoja demokracije

Milorad Pupovac nije četnik, kako mnogi u svojoj ljutnji, a bez razumske refleksije, tvrde. On ne dijeli Vučićev san o Velikoj Srbiji, njega to ne zanima (zato ga je Vučić kritizirao za posjeta Kolindi Grabar Kitarović, a vrhovnici SPC ga baš i ne vole), ali ipak uspijeva pronaći popriličan broj dodirnih točki s Vučićevom doktrinom, a Vučić nema boljeg pa koristi njega. On lukavom Vučiću dobro dođe i zbog načela postupnosti. Postupnosti povećanja srpske moći, a kao “umjereni Srbin” sasvim sigurno će prevariti nemali dio politički naivnih Hrvata.

Pupovac je građanski Srbin, ali s obzirom na to da građansko srpstvo raste uz utjecaj četništva – krvničkog, zločinačkog, osvajačkog i nasilničkog pokreta, polazišta „umjerenog Srbina“, Milorada Pupovca, za Hrvatsku i Hrvate nisu bez vrlo ozbiljnih opasnosti. Milorad Pupovac je i Jugoslaven, a upravo to najbolje objašnjava narav njegovog srpstva. Jugoslavenstvo u njegovoj doktrini trpi druge narode i nacije više nego četništvo, ali svejedno služi tješnjem sjedinjenju svih Srba u „regionu“. Nije baš jedna država za sve Srbe kao u Šešeljevim snovima, ali je slično. Zato Pupovac stalno inzistira na Titovom antifašizmu i hvali SR Hrvatsku. Ako inzistira na titoističkim načelima, misli da ima šanse i vratiti dio moći koju je njegov narod imao za tog režima.

U okviru rečenoga, Pupovac Srbe smatra predvodničkom silom u onome što se naziva regija. Zato najuvjerenije misli da Srbi u Hrvatskoj imaju pravo na povratak dobrog dijela moći koju su imali u SR Hrvatskoj, koju su po njegovom mišljenju nepravedno izgubili, a koja će se onda kapilarno spuštati do svih pora javnog života. Tjednik Novosti jedna je od najisturenijih točaka takve strategije, a po načinu na koji taj tjednik piše prepoznajemo razinu i njegove osobne osvetničke frustriranosti. Misli da smije tako djelovati i na taj način tražiti povrat moći jer je iz njegove pozicije hrvatski narod ostao dužan njegovom narodu nakon pobjede u ratu, napose nakon Oluje.

Pupovac gura vrlo lukav politički projekt. A povijesno iskustvo dvadesetog stoljeća i razumno analiziranje današnje političke situacije u Srbiji i BiH ne može biti jasnije: srpska moć u Hrvatskoj uvijek je bila usmjerena protiv Hrvata i Hrvatske, pa čak i samog postojanja našeg naroda i države. Uvijek je bila sinkronizirana iz Beograda, a u Beogradu se nije dogodilo baš ništa što bi sugeriralo da je napuštena krvnička i krvoločna teorija i politika, dapače, dobar dio ljudi u tamošnjim vlastima ratovao je protiv Hrvatske. Znamo kako je izgledala srpska moć u Hrvatskoj prije 1991. godine, koliko su moći imali u svojim rukama i što je to značilo za Hrvate. Pupovac, dakle, cilja na neku vrstu autonomnosti. Ako ne na teritoriju cijele Hrvatske, onda barem u nekim dijelovima. Vučić je o tome u Lisinskom otvoreno i govorio. Sjetimo se i krajnje bezobraznog inzistiranja na ćirilici u Vukovaru, sasvim sigurno kordiniranog iz Beograda.

To što je Pupovac manje agresivan od Vučića ne treba nam ništa značiti. To je kao da dvojimo između srpske okupacije i srpskih barikada. A što drugo Pupovac radi nego stalno baca političke i duhovne barikade u naš javni prostor s ciljem vraćanja na stanje koje on smatra pravednim. Opravdanje su mu, naravno, ustaše, kao i bradonjama iz 1991. godine. Koliko je to stvarno pravedno, ne mora se imati pretjerano osjetljiva savjest kako bi se prepoznalo.

Na koncu, pogledajmo u oči svakoj koaliciji s Miloradom Pupovcem. Kao što bi nam, da nije bilo Tuđmanovog temeljitog rješenja, barikade u Kninu i danas razarale ekonomiju i turizam tako nam Pupovčeve barikade danas razaraju i truju društveni život. Naredba o barikadama uvijek je dolazila iz Beograda. Koalicija s Pupovcem izdaja je hrvatskih ljudi i hrvatske djece, njihove prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. To je sijanje sjeme koje otvara mogućnost novih hrvatskih tragedija u budućnosti.

Dakle, zašto je Milorad Pupovac tako jako ljut? Odgovor je jednostavan: Inicijativa Narod odlučuje prozrijela je njegove planove te mu u facu rekla da nema premalo moći, nego da mu je ovo čega se sada dočepao puno i previše, da će mu se moć u budućnosti samo smanjivati i da se više nikad neće vratiti na stanje prije 1991. godine. Propadaju mu doktrina i strategija. Povijest ide u suprotnom smjeru od onoga u kojeg je on borbeno uložio svoj život i karijeru, a to ga strašno frustrira. U tome je korijen i uzrok njegovog skandaloznog govora. Eto zato je, Bogu hvala, Milorad tako jako ljut.

Miroslav Čolić / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Pušten je iz boce EU zloduh prekrajanja međudržavnih granica

Objavljeno

na

Objavio

Pušten je iz boce EU zloduh prekrajanja međudržavnih granica u Europi, i neće ga se tako lako u nju vratiti.  To puštanje iz boce zloduha došlo je sa samog vrha političkog utjecaja  to jest izjavom  – Predsjednika Europskog parlamenta – Antonija Tajanija

Bilo kako bilo, njegove su izgovorene riječi da je Istra talijanska, da je i Dalmacija talijanska. Pri tome nije spomenio da se između Italije i Hrvtske nalazi još jedna mđunarodno priznata država, to jest Slovenija sa svojim kopnom i svojim morem između Italije i Hrvatske.

Ako netko misli da su to probni baloni, da se vidi kakva će biti reakcija, ljuto se vara. Ne, nije riječ samo o probnim balonima, već je riječ o razbijanju „leda“ u samoj Italiji u smislu da je to poziv svim kategorijama  iredentista i Esula, da budu spremni u datom povijesnom trenutku kad će se to, obzirom na buduću geopolitičku situaciju, moći realizirati.

I doista ta, sama sebi još neizvodiva tvrdnja, uzburkala je duhove italijanske iredente i Esula  na svim razinama, javnih i pritajenih, govorljivih i šutljivih onih koji se javno ne iskazuju, ali svi imaju isto mišljenje

Čini se, već i običnim ljudima, to jest onima koji se previše ne razumiju u politiku, da je to vrlo ozbiljna najava, koja će dobiti veliki broj pristaša. I to ne samo u Italiji, već i drugim državama kad je završetkom Drugog svjetskog rata, kako oni misle da su njihove države tim rezultatima dobrano oskvrnute, to jest da su izgubili ili barem nisu dobili odrđene teritorije koje po njihovim šutljivim i javno neizgovorenom mišlju je moguće povratiti ih u datom povijesnom trenutku.

Izjava  Antonija Tananija sa samog političkog vrha  Europske unije, ima silnu težinu, i najvjerojatnije i katastrofalne posljedice.  Ona nije slučajno izrečena, već se njome probija led, što znači da se o svemu tome treba  početi razgovarati. U cjelokupnoj povijesti Europske unije, još nitko do sada,  čak i iznutra, nije zadao jači  udarac samim temeljima njene opstojnosti.     

Nakon njegove izjave više ništa neće biti isto u Europi, a i samoj Europskoj Uniji.   Ona je višeglava Aždaja i cijela je prožeta nutarnjim suprotnostima. Da nije takva ne bi s lakoćom dopustila ulazak milijunske mase islamista, bez i jednog ispaljenog metka. Zahvaljujući njenoj mlednosti i nezainteresiranosti za svoju sudbinu, islamisti su s lakoćom osvojili više europskopg teritorija, nego svi  islamski sultani zajedno, do zuba naoružani i koji su sa svojim silinim  vojskama stoljećima kretali na osvajanje Europe.

Takva Europa je po pitanju invazije nenaoružanih islamista k tome još i sama sebe ponizila. Ona je izgubila svako dostojanstvo i cijela predstavlja samo lako ranjivi trbuh, preko kojega će ju u cijelosti preuzeti islamisti, a tad će se svi pitati – gdje smo bili, što smo radili, gdje nam je bila pamet. Ali u politici grješke se ne opraštaju.

Izjava  Antonija Tajanija je paljenje fitilja ispod europskog bureta baruta koji će ju cijelu u datoj prilici raznijeti.

Po principu  SV. Mateja, koji reče, a to se odnosi i na Europsku Uniju“ Nijedan grad, država  ili dom, ako je sam u sebi nesložan, neće opstati.” (Matej 12:25).“.

Danas gotovo svaki narod u Europi ima svoju državu, kao najveću i neprocijenljivu vrijednost. Svugdje  gdje je ona,   jamac je slobode, a cijena slobode se ne plaća dolarima ili eurima, već krvlju svojih najboljih sinova.

Europska Unija ne smije se igrati nacionalista, pogotovo ne onih njenih najvećih članica, kao šahovskim figurama. Vrijednost nepromijenljivosti granica je temelj njene opstojnosti. To je načelo pripomoglo relativnom miru u  Europi, svuda osim u ex Jugoslaviji

Nitko tako olako ne prepušta sudbinu naroda kao nedozreo i neodgovoran političar.  Sloboda naroda najčešće se gubi zbog zabluda njegovih političara. (Codex moralis croaticum)

Mile Prpa 

 

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari