Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Dvije referendumske inicijative

Objavljeno

na

Nakon objave da je za dva referendumska pitanja građanske inicijative »Narod odlučuje« prikupljeno više negoli je potrebno potpisa, a za građansku inicijativu »Istina o Istanbuiskoj« samo nekoliko tisuća manje od potrebnih oko 375 tisuća, premda s obzirom na te inicijative zapravo još ništa nije gotovo, ne može se previdjeti da je postignut iznimno velik uspjeh i da svatko dobronamjeran treba čestitati i organizatorima i volonterima koji su sve to odradili.

Glede inicijativa koje se zauzimaju za promjenu izbornoga sustava i za poboljšanje funkcioniranja državnih vlasti u Hrvatskoj ništa ne može biti gotovo prije održavanja samoga referenduma na kojem bi se očitovala volja većine birača.

Prikupljeni potpisi tek su prvi, ali nuždan korak na tom dugom putu, na kojem treba i dalje očekivati brojne podvale, opstrukcije i suprotstavljanja. Mnogi su, posebno oni u medijima, pokušali svim mogućim drugim temama i »temama«, kao i afericama, skriti činjenicu da se uopće osim dnevnopolitičkih ekshibicija od 13. do 27. svibnja na hrvatskoj javnoj sceni događalo stvarno nešto politički relevantno, a događao se vrlo velik politički napor, napor koji je neusporedivo zahtjevniji od izlaska na biračko mjesto i od samoga glasovanja. Naime, u usporedbi s drugim demokratskim državama gotovo apsurdni uvjeti i glede potrebnoga broja potpisa i glede roka u kojem oni trebaju biti prikupljeni, samo upuštanje u takvu inicijativu junački je čin, a još je više junački čin postignuti uspjeh.

Oslobađanje od utjecaja glavne struje javnoga mnijenja

Već sada, nakon prikupljenih odnosno danih potpisa, može se reći da je među hrvatskim građanima sve više onih koji se oslobađaju i utjecaja glavne struje javnoga mnijenja što je nameće službena politika ili što je nameću mediji te pokazuju građansku, a kad su vjernici i vjerničku svijest, da moraju dati svoj osobni doprinos boljitku u hrvatskom društvu.

Osim opstrukcije iz redova tzv. političkih elita i većine medija, te građanske inicijative, posebno u manjim sredinama u kojima se ljudi među sobom više poznaju, naišle su i na otpor građana koji se još uvijek, dakle ni 28 godina od silaska komunizma s vlasti u Hrvatskoj, ne usuđuju javno zastupati svoje osobno stajalište i jako važu bi ii dali ili ne bi dali svoj potpis.

Taj strah kod tih građana nije samo pokazatelj koliko je stvarno slaba demokracija u Hrvatskoj, nego koliko je još uvijek zastrašujuća nesloboda u Hrvatskoj, koja je pet godina već punopravna članica Europske unije. Taj fenomen neslobode, straha, zastrašenosti tolika je sramotna pojava i za Hrvatsku i za Europsku uniju da bi i jedna i druga morale intervenirati i pozvati na opću uzbunu.

Koji je uopće smisao Europske unije kao i drugih organizacija, npr. Vijeća Europe, ako se tolerira i ništa ne poduzima protiv te neslobode, straha i zastrašenosti građana? O kakvim se ljudskim pravima može govoriti ako se građani ne usude, zbog mogućih loših posljedica, javno se zauzeti i izraziti svoje političko stajalište?

Nečuvena politička i ideološka deformacija

Umjesto doprinosa oslobađanju od starih strahova, a veoma mnogi u Hrvatskoj imaju iskustvo kako se lako moglo opeći u komunističkom poretku zbog mišljenja ili čak vica ili pjesme, u Hrvatskoj su se dogodili napadi na predsjednicu Republike zato što ie ispravno vrjednovala gradanske inicijative.

Predsjednica je uz ostalo izjavila: »Moj je čvrsti stav da se mora poštovati volja naroda, a građani su ovim potpisima očito pokazali da žele promjene, da se na neki način malo potrese politički život u Hrvatskoj i političke elite.« Na te Predsjedničine riječi, koje su primjerene svakomu ozbiljnomu državniku i političaru koji poštuje uvjerenja građana, bilo je puno kojekakvih reakcija, no najgora je optužba, koja je iznesena u Jutarnjem listu od ponedjeljka 4. lipnja, po kojoj tim riječima Predsjednica »podržava ugrožavanje demokracije«.

Nečuveno je da se bilo koja civilizirana građanska inicijativa, koja samo želi pružiti drugima priliku da se izjasne za ili protiv, prikazuje nedemokratskom. To je nečuvena politička i ideološka deformacija u kojoj pojam demokracija označava samo prašinu u oči neupućenoj raji, kao što je to bilo u jugoslavenskom komunističkom poretku u kojem je vladala najveća takva demokracija na svijetu. Civilizirane građanske inicijative koje pružaju izbor drugim građanima prvorazredni su izrazi demokracije, tj. vladavine naroda, pa je optužba Predsjednice da tim riječima »podržava ugrožavanje demokracije« upravo monstruozna.

Test hrvatske pravne države

Glede građanske inicijative »Istina o Istanbulskoj«, koja je, kako su priopćili organizatori, prikupila 371821 potpis, dakle nije uspjela prikupiti potrebnih oko 375 tisuća potpisa, također ništa nije niti smije biti gotovo dok se god ne omogući ostvarivanje te inicijative u svim sredinama.

Naime, organizatori te inicijative objavili su da su podnijeli kaznene prijave i obavijestili Ministarstvo uprave da im je bilo onemogućeno prikupljanje potpisa u Rijeci, Gradcu, Sisku i Samoboru te traže da im se odobri novih 15 dana za provođenje te inicijative u tim sredinama. Ne dobiju li organizatori inicijative »Istina o Istanbulskoj« u navedenim sredinama službena odobrenja za prikupljanje potpisa, u Hrvatskoj će se dogoditi neviđeno gaženje ljudskih i političkih prava, kako prava organizatora te inicijative tako prava građana tih sredina, kojima je zbog kršenja zakona i protuustavnoga djelovanja lokalnih političara uskraćena i sama mogućnost da se izjasne. Počeo je veliki test hrvatske pravne države, test poštivanja ljudskih i političkih prava, i test demokracije. Je li moguće da bi taj umjetno stvoreni problem trebao postati predmet kojim će se baviti europske institucije?

Ivan Miklenić/ Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači

Objavljeno

na

Objavio

Nekad davno, dok je u Hrvatskoj još vladao komunizam, postojala je samo jedna partija, Savez komunista. No, i u takvom sustavu gdje nije bilo slobodnih izbora, stvarni život probijao je svoj put, pa je bilo izbora s više kandidata. Postojale su, naime, partijske frakcije koje su za čelne funkcije kandidirale svoje ljude. Na taj su način 1980-ih birani i šefovi partije i omladine.

Tridesetak godina poslije, u višestranačju, kao da radimo puni krug nazad. U vladajućem HDZ-u održani su izbori za novog predsjednika Mladeži HDZ-a. Nije bilo protukandidata, pa je glatko prošao momak izabran prije toga u stranačkom vrhu, 29-godišnji Ivan Vidiš. Naravno, ima savršeni životopis, koji podsjeća na karijerni put šefa stranke Andreja Plenkovića, za kojega je, uostalom, Vidiš kao pripravnik i radio u Bruxellesu u doba kad je Plenković bio europarlamentarac , piše Davor Ivanković/VečernjiList

Vidišev je otac, naravno, diplomat i MVP-ovac, kao i kompletna aktualna vladajuća politička elita Hrvatske. Mladi Vidiš je vjerojatno dobar izbor, no porazno je što je svoju političku karijeru započeo uz demokratski deficit. Bez natjecanja, sučeljavanja s protukandidatima, odmjeravanja i svladavanja vještine izborne kampanje, nego je već kao mladi političar postavljen dekretom. To je kriva poruka i time mu je već u startu učinjena medvjeđa usluga. No, ako mladi Vidiš nije imao izbora, imao je vrh HDZ-a, no ipak je mladež natjerao na izbore po dekretu. S tih izbora mediji su Vidiša samo spomenuli, ali su citirali Plenkovića i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića. Plenković je svojoj mladeži poručio da bude hrabra i odvažna, Jandroković da mora biti buntovna, kritična, kreativna i inovativna. Kako će, za ime Božje, ti mladi biti sve to kada ih se zarana podučava dekretu vodstva umjesto demokratskoj proceduri. Da slušaju šefove, pa će, još ako imaju i društveni pedigre, ući u kastu državnih činovnika. I kako onda sada zvuči poruka vladajućih mladima da ostanu ovdje, da će biti bolje. Ma na temelju čega? Poruka im je to da nikad neće imati priliku za demokratsko natjecanje.

Plenkoviću i njegovu vodstvu to očito nije problem jer u hrvatskoj političkoj javnosti najvažniji je rezultat, a ne procedura. I Plenković je u ljeto 2016. na čelo HDZ-a došao bez protukandidata. Bilo je zainteresiranih, kao i u slučaju mladog Vidiša, ali su im stranački oligarsi “sugerirali” da odustanu od kandidature. I jesu, pod parolom da bi “njihova kandidatura dovela do polarizacije unutar HDZ-a”. Olakotna okolnost pri izboru Plenkovića je to da baš i nije bilo vremena za “širi izborni postupak”, jer je do parlamentarnih izbora bilo samo nekoliko mjeseci. Bez obzira na taj alibi, sada, s obzirom na nastavak nedemokratskog unutarstranačkog trenda, može se reći da će ono započeto u demokratskom deficitu kasnije završiti demokratskim deficitom.

Da procedura, principi i kakav-takav moralni ustroj hrvatskog parlamentarizma tonu prema dnu pokazujue i aktualni parlamentarni kaos, kao i onaj u zagrebačkoj skupštini. U postupcima u kojima više ništa nije sveto sada već deseci zastupnika i vijećnika pretrčavaju u drugi tabor, kao na sajmovima na hrvatskim periferijama. Sve bizarnije pretumbacije postaju model, a ne poremećaj. Zašto? Prvo, zato što to nimalo ne smeta onima koji čine moralni harakiri, drugo, stoga što to nimalo ne smeta vladajućima i osigurava im poziciju, a treće, ujedno i najgore, zato što takvu rabotu hrvatski birači još uvijek ne kažnjavaju. Naprotiv. Za njih ti vješti politički nakupci postaju narodni junaci i hajduci, kojima treba aplaudirati jer su se dobro snašli.

Za razliku od situacije u Saboru i zagrebačkoj Skupštini, kada je ona očajna Splićanka dala mito splitskom kirurgu da joj spasi muža, po zakonu je bila jednako kriva zbog davanja mita kao i onaj tko ga je primio. Za taj moralni rasap u politici posljedice bi trebali snositi i prebjezi i oni koji su ih na to navukli. A kada je riječ o prebjezima kojima je bila ugrožena egzistencija i pristojan život, što ih stavlja u poziciju ucijenjene žrtve, tada je krimen onoga koji ih je politički vabio i veći. I dok nema sumnje da prebjezi imaju svoj rok trajanja u politici samo do idućih izbora, nije sigurno da će i vladajući osjetiti posljedice. Politički pragmatizam Plenkovića i Bandića jest efikasan, premda nakaradan politički i moralno. Postoje veliki izgledi da oni nastave s istom praksom zato što nemaju straha da će im se to obiti o glavu. Jer da je drukčije ne bi Hrvati Bandića birali šest puta, ili Stipu Mesića dva puta. Nažalost, od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači.

Davor Ivanković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce

Objavljeno

na

Objavio

Josip Jović – Tko se sve to tamo miješa u BiH

Saborska Deklaracija o položaju Hrvata u BiH kreće se u okviru već milijun puta izrečenih stavova o cjelovitosti, eurointegracijama, ravnopravnosti i konstitutivnosti. Prigovori Bože Petrova i Milijana Brkića kako je riječ o nedovoljno jasnom i konkretnom apelu, koji je Brkić nazvao lukom i vodom, apsolutno su na mjestu.

Ostaje dojam kako je Deklaracija donesena više radi umirivanja vlastite savjesti nego radi želje da se nešto stvarno i učini, pa se predlagači, osim Bože Ljubića, i nisu pretjerano trgali u obrani od kritika i napada.

U saborskoj su raspravi na Deklaraciju žučno i zlobno reagirali Vesna Pusić, Nenad Stazić i još neki s tog spektra duginih boja, ali s jedne druge točke gledišta. Oni su Deklaraciju ocijenili kao flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države te kao nastavak “pogubne Tuđmanove politike”.

A tko se sve nije miješao i ne miješa se u unutarnje stvari susjedne države za koju je uopće teško kazati da je država i koje ne bi ni bilo da nije tog miješanja. Miješa se SAD, miješa se EU, miješa se Rusija, miješa se Srbija, miješa se na naročit način i Turska, a da nitko od ovih koji su sada graknuli nisu ni slova prozborili.

Opasno je samo kad se miješa Hrvatska, koja je također potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma na koji se svi, s različitim tumačenjima, pozivaju. Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce, najbolje da nestanu.

O “miješanju Hrvatske” prosvjedovao je trojac bivših visokih predstavnika (Bildt, Ashdown, Schiling), koji su “stabilnost” gradili potiskivanjem najmalobrojnijih, a pridružili su im se Stjepan Mesić i Ivo Josipović. I Željko Komšić na valu bošnjačkog unitarizma, na kojem je isplivao na mjesto člana Predsjedništva, vrišti o miješanju Hrvatske, prijeteći kako bi Hrvati u središnjoj Bosni mogli doživjeti sudbinu sunarodnjaka u Posavini.

Zašto, pitaju se protivnici Deklaracije, nije bilo prigovora na izborni sustav onda kad je izabran Dragan Čović, nego tek sada nakon Komšićeva izbora. Opet jeftino i netočno. Čović je biran po tada važećem izbornom zakonu, a tek nakon toga je Ustavni sud taj zakon proglasio neustavnim. Njegovu promjenu tražile su sve hrvatske stranke u BiH pune dvije godine prije najnovijih izbora. Čovićev je izbor bio legitiman jer su ga birali Hrvati kao svoga predstavnika, dok su Komšića birali Bošnjaci, što je čista podvala i izigravanje duha Daytona.

I ne radi se samo o izboru članova Predsjedništva, nego i o izboru zastupnika u domovima naroda. Svođenje cijelog problema na unutarstranačke i osobne motive je namjerna banalizacija problema. Ne radi se tu ni o HDZ-u ni o Čoviću ni o Komšiću. Oni su samo likovi jedne višedesetljetne, pa i višestoljetne drame.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari