Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Dvije referendumske inicijative

Objavljeno

na

Nakon objave da je za dva referendumska pitanja građanske inicijative »Narod odlučuje« prikupljeno više negoli je potrebno potpisa, a za građansku inicijativu »Istina o Istanbuiskoj« samo nekoliko tisuća manje od potrebnih oko 375 tisuća, premda s obzirom na te inicijative zapravo još ništa nije gotovo, ne može se previdjeti da je postignut iznimno velik uspjeh i da svatko dobronamjeran treba čestitati i organizatorima i volonterima koji su sve to odradili.

Glede inicijativa koje se zauzimaju za promjenu izbornoga sustava i za poboljšanje funkcioniranja državnih vlasti u Hrvatskoj ništa ne može biti gotovo prije održavanja samoga referenduma na kojem bi se očitovala volja većine birača.

Prikupljeni potpisi tek su prvi, ali nuždan korak na tom dugom putu, na kojem treba i dalje očekivati brojne podvale, opstrukcije i suprotstavljanja. Mnogi su, posebno oni u medijima, pokušali svim mogućim drugim temama i »temama«, kao i afericama, skriti činjenicu da se uopće osim dnevnopolitičkih ekshibicija od 13. do 27. svibnja na hrvatskoj javnoj sceni događalo stvarno nešto politički relevantno, a događao se vrlo velik politički napor, napor koji je neusporedivo zahtjevniji od izlaska na biračko mjesto i od samoga glasovanja. Naime, u usporedbi s drugim demokratskim državama gotovo apsurdni uvjeti i glede potrebnoga broja potpisa i glede roka u kojem oni trebaju biti prikupljeni, samo upuštanje u takvu inicijativu junački je čin, a još je više junački čin postignuti uspjeh.

Oslobađanje od utjecaja glavne struje javnoga mnijenja

Već sada, nakon prikupljenih odnosno danih potpisa, može se reći da je među hrvatskim građanima sve više onih koji se oslobađaju i utjecaja glavne struje javnoga mnijenja što je nameće službena politika ili što je nameću mediji te pokazuju građansku, a kad su vjernici i vjerničku svijest, da moraju dati svoj osobni doprinos boljitku u hrvatskom društvu.

Osim opstrukcije iz redova tzv. političkih elita i većine medija, te građanske inicijative, posebno u manjim sredinama u kojima se ljudi među sobom više poznaju, naišle su i na otpor građana koji se još uvijek, dakle ni 28 godina od silaska komunizma s vlasti u Hrvatskoj, ne usuđuju javno zastupati svoje osobno stajalište i jako važu bi ii dali ili ne bi dali svoj potpis.

Taj strah kod tih građana nije samo pokazatelj koliko je stvarno slaba demokracija u Hrvatskoj, nego koliko je još uvijek zastrašujuća nesloboda u Hrvatskoj, koja je pet godina već punopravna članica Europske unije. Taj fenomen neslobode, straha, zastrašenosti tolika je sramotna pojava i za Hrvatsku i za Europsku uniju da bi i jedna i druga morale intervenirati i pozvati na opću uzbunu.

Koji je uopće smisao Europske unije kao i drugih organizacija, npr. Vijeća Europe, ako se tolerira i ništa ne poduzima protiv te neslobode, straha i zastrašenosti građana? O kakvim se ljudskim pravima može govoriti ako se građani ne usude, zbog mogućih loših posljedica, javno se zauzeti i izraziti svoje političko stajalište?

Nečuvena politička i ideološka deformacija

Umjesto doprinosa oslobađanju od starih strahova, a veoma mnogi u Hrvatskoj imaju iskustvo kako se lako moglo opeći u komunističkom poretku zbog mišljenja ili čak vica ili pjesme, u Hrvatskoj su se dogodili napadi na predsjednicu Republike zato što ie ispravno vrjednovala gradanske inicijative.

Predsjednica je uz ostalo izjavila: »Moj je čvrsti stav da se mora poštovati volja naroda, a građani su ovim potpisima očito pokazali da žele promjene, da se na neki način malo potrese politički život u Hrvatskoj i političke elite.« Na te Predsjedničine riječi, koje su primjerene svakomu ozbiljnomu državniku i političaru koji poštuje uvjerenja građana, bilo je puno kojekakvih reakcija, no najgora je optužba, koja je iznesena u Jutarnjem listu od ponedjeljka 4. lipnja, po kojoj tim riječima Predsjednica »podržava ugrožavanje demokracije«.

Nečuveno je da se bilo koja civilizirana građanska inicijativa, koja samo želi pružiti drugima priliku da se izjasne za ili protiv, prikazuje nedemokratskom. To je nečuvena politička i ideološka deformacija u kojoj pojam demokracija označava samo prašinu u oči neupućenoj raji, kao što je to bilo u jugoslavenskom komunističkom poretku u kojem je vladala najveća takva demokracija na svijetu. Civilizirane građanske inicijative koje pružaju izbor drugim građanima prvorazredni su izrazi demokracije, tj. vladavine naroda, pa je optužba Predsjednice da tim riječima »podržava ugrožavanje demokracije« upravo monstruozna.

Test hrvatske pravne države

Glede građanske inicijative »Istina o Istanbulskoj«, koja je, kako su priopćili organizatori, prikupila 371821 potpis, dakle nije uspjela prikupiti potrebnih oko 375 tisuća potpisa, također ništa nije niti smije biti gotovo dok se god ne omogući ostvarivanje te inicijative u svim sredinama.

Naime, organizatori te inicijative objavili su da su podnijeli kaznene prijave i obavijestili Ministarstvo uprave da im je bilo onemogućeno prikupljanje potpisa u Rijeci, Gradcu, Sisku i Samoboru te traže da im se odobri novih 15 dana za provođenje te inicijative u tim sredinama. Ne dobiju li organizatori inicijative »Istina o Istanbulskoj« u navedenim sredinama službena odobrenja za prikupljanje potpisa, u Hrvatskoj će se dogoditi neviđeno gaženje ljudskih i političkih prava, kako prava organizatora te inicijative tako prava građana tih sredina, kojima je zbog kršenja zakona i protuustavnoga djelovanja lokalnih političara uskraćena i sama mogućnost da se izjasne. Počeo je veliki test hrvatske pravne države, test poštivanja ljudskih i političkih prava, i test demokracije. Je li moguće da bi taj umjetno stvoreni problem trebao postati predmet kojim će se baviti europske institucije?

Ivan Miklenić/ Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

SSSR se preselio na zapad i sad se zove EU

Objavljeno

na

Objavio

Tko je ikad koristio Uber, zna da se radi o inovativnoj, brzoj, transparentnoj, jeftinoj i lako dostupnoj usluzi.

Dok je Vlada pod pritiskom određenih lobija nije odlučila “poboljšati”. Novim zakonom vožnja je postala skuplja, a čekanje duže jer je dobar dio vozača isključen iz mreže zato što im vozila ne udovoljavaju novim standardima.

Politika se upetljala i sad je gore i pružateljima usluge i korisnicima. Tako to obično završi kad ljudi bez dana radnog staža u privatnom sektoru “popravljaju” ekonomiju.

Ništa bolje, nažalost, nije ni na europskoj razini. Nova inicijativa Europske komisije nameće dodatne regulacije Skypeu, Viberu, WhatsAppu i sličnim aplikacijama koje će se ubuduće tretirati kao telekom operatere, a Opća uredba o zaštiti osobnih podataka (GDPR) nizom suvišnih odredbi pretvorena je u noćnu moru za male i srednje poduzetnike, piše Mate Mijić / Večernji list

Šlag na torti bit će Direktiva o zaštiti autorskih prava o kojoj će matični odbor Europskog parlamenta glasovati ovaj tjedan.
 Autorska prava treba zaštititi, o tome nema spora. Pravi je izazov kako to učiniti, a da se pritom ne uvede cenzura i uništi potencijal digitalne ekonomije.

EU bi, po svemu sudeći, mogao pasti na tom ispitu. Članak 13. direktive pružateljima usluga informacijskog društva koji pohranjuju velike količine djela i drugih sadržaja koje su učitali njihovi korisnici – dakle, društvenim mrežama – preporučuje uporabu tehnologija prepoznavanja sadržaja kojima trebaju pročešljati sav učitani sadržaj i eliminirati sve što krši autorska prava.

Kako sami ne bi bili izloženi ogromnim tužbama, logično je zaključiti da će tehnološki divovi uklanjati sav dvojbeni sadržaj, a korisnike koji više puta učitaju takav sadržaj blokirati.

Sve će to, naravno, biti rađeno automatski i uz puno kolateralnih žrtava kojima će tako biti ugrožena sloboda govora.

Sličnu stvar iskusili smo nedavno kad je nakon samoubojstva generala Praljka Facebook masovno uklanjao sadržaj i blokirao korisnike.

Čak i one u čijem je statusu starom nekoliko mjeseci ili godina bio spomenut neki Praljak koji s generalom nije dijelio ni ratnu ulogu ni hašku optužnicu, nego samo prezime.

Direktiva neće negativno utjecati samo na korisnike društvenih mreža čija će sloboda komunikacije biti znatno ograničena jer više neće moći, primjerice, koristiti popularne memeove ili gifove.

Glavne žrtve bit će mali izdavači, autori i umjetnici jer za mnoge od njih svijet nikad ne bi čuo da im radovi nisu popularizirani na društvenim mrežama gdje su neovlašteno dijeljeni ili prekrajani u nekomercijalne svrhe. A kad se za njih pročulo, nešto su i zaradili.

O tome koliko bi znanja ostalo skriveno na prašnjavim policama da nije Wikipedije koja će se sad također naći na udaru, ne treba ni govoriti. A tko će profitirati?

Veliki etablirani igrači u medijskoj i zabavnoj industriji koji će dodatno napuniti džepove i usput eliminirati inovativnu konkurenciju koja se lakše prilagođava trendovima.

Establishment EU njihov je odani prijatelj jer je i sam neprilagođen novom vremenu i još živi u starom snu o centraliziranoj europskoj superdržavi.

Dok se drugi veliki globalni igrači pripremaju za 2050., EU živi u 1950. A kuda vodi daljnja politička integracija koju forsira europski mainstream, vidljivo je i iz ovog primjera.

Koncentracijom političke moći u Bruxellesu možemo očekivati samo još više protekcionizma, gušenja inovacija, globalne nekonkurentnosti, birokratizacije i pogodovanja velikim igračima preko sumnjive regulacije nastale pod utjecajem moćnih lobista.

Takva je budućnost za Europu pravi déjà vu. Ponekad se čini kao da se Sovjetski savez samo preselio malo zapadnije.

Mate Mijić / Večernji list

 

 

Starešina: Hrvati u Njemačku, Sirijci k nama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Građani Ruande, evo vam naši dužnosnici, dajte nam Kagamea

Objavljeno

na

Objavio

Ruanda i Hrvatska imaju dosta zajedničkih stvari, i jednu važnu različitost. I jedna i druga zemlja prošle su kroz krvavi rat i masakre početkom devedesetih. Ruanda puno krvavije. I jedna i druga zemlja su, prije i nakon stabilizacije stanja, mi nakon ulaska u EU, doživjele masovno (ekonomsko) iseljavanje.

No imamo i jednu različitu stvar danas. Kod nas se puno priča o reformama, puno se priča o ljudima koji odlaze i ne vraćaju se, ali se ne poduzima gotovo ništa.

Sasvim suprotno od Hrvatske, članice Europske unije, Ruanda je nakon iskustva krvavih pokolja zatvorila stranicu na način dosta priče o tome, te u ekonomskom i političkom smislu, dakako u afričkim prilikama, postaje uzorna zemlja, pravo gospodarsko čudo.

Zahvaljujući kome? Svojim političarima, poglavito predsjedniku Paulu Kagameu, koji su se hrabro uhvatili u koštac s reformama.

Miljama ispred Hrvatske

U drugom dijelu devedesetih Ruanda je bila među zemljama svijeta s najvišim postotkom ljudi ugroženih siromaštvom. Ruanda nema izlaz na more, nema ni tako bogate prirodne resurse kao druge afričke zemlje koje danas, unatoč tome, gledaju Ruandi u leđa, kao mi Česima, Slovacima ili Poljacima.

U čemu je tajna uspjeha? Ruanđana je oko 12 milijuna i imaju veliku dijasporu. Kagame i njegovi suradnici prije svega aktivirali su ono što se zove “socijalni kapital”, najizvrsnije, a ne najpodobnije ljude, ponovno su otkrili vrijednosti vlastite tradicije i nacionalnog identiteta te se istovremeno otvorili inovacijama i modernim načinima upravljanja.

Krenuli su raznim olakšicama i liberalizacijom privlačiti strane investicije, micati državu iz ekonomije, plus izvrsna iskoristivost novca, međunarodne pomoći (mi bismo rekli europski fondovi), koja je stizala izvana zbog nečiste savjesti zapadnjaka. To je postao pobjednički društveni model.

Rezultat je izvješće Svjetske banke za Ruandu u kojem piše: “Ruanda je bila u stanju ostvariti važne gospodarske i strukturalne reforme, tako da rast BDP – u Ruandi od 2011. do 2015. godine iznosi u prosjeku 8 posto” s tendencijom rasta, a značajno je smanjena i stopa siromaštva kao i društvene nejednakosti, pišu iz Svjetske banke.

Osim Svjetske banke, o ruandskom čudu i njegovoj “tajni” progovorio je i Svjetski ekonomski forum koji u svom izvješću u učinkovitosti svjetskih vlada Ruandu stavlja na sedmo mjesto u svijetu (!), svjetlosnim miljama ispred Hrvatske.

S druge strane, Katolička crkva i druge kršćanske zajednice i denominacije uložile su ogromna sredstva u bolnice i škole, tako da je zdravstveni i obrazovni sustav dobio na kvaliteti, što samo podupire daljnji prosperitet Ruande. Naši fratri tu su se istakli.

Jeste li primijetili da se među mnoštvom Afrikanaca koji ekonomski migriraju u Europu nema Ruanđana? Zahvaljujući kome? Njihovim političarima, upravljačima, koje hvali i Svjetska banka i Svjetski gospodarski forum, dijagnosticirajući kako su veoma efikasno iskoristili domaće i inozemne resurse.

Kao i Hrvatska, i Ruanda se suočila s problemom masovnog iseljavanja zbog ekonomskih (prije toga sigurnosnih) razloga, ali nije sjedila prekriženih ruku.

Povratak iseljenih

Nakon što su stvorili stabilan mir, ekonomski pokrenuli zemlju, okrenuli su se programu povratka iseljenih Ruanđana, razasutih po svijetu, u projektu koji su nazvali “Come and see, go and tell”, odnosno dođi i vidi što smo sve dobro napravili, onda idi i pričaj drugima.

Za razliku od nas, Ruanda je u svojim iseljenicima vidjela priliku, a ne prijetnju, za podizanje ekonomske konkurentnosti. I stvari su se pokrenule, Ruanđani su znanja i vještine koje su stekli po svijetu, zahvaljujući dobroj upravljačkoj politici, mogli primjenjivati u domovini.

Dakako, ne treba idealizirati, Ruanda je daleko od savršenstva, to je siromašna zemlja, ali ako Svjetska banka i druge relevantne svjetske institucije nešto kažu, to se ne može ignorirati, to nije propaganda ruandskog predsjednika Kagame.

Afrika nije Europa, pa i analogiju između Hrvatske i Ruande donosim metaforički. Mi stalno govorimo o reformama, o masovnom (ekonomskom) iseljavanju, svisoka gledamo na zemlje poput Ruande, no što bi se dogodilo da danas pokrenemo, prekopiramo ruandski model povratka dijaspore sa istim sloganom “Dođi i vidi, idi i pričaj”?

Bolje ne, jer bi i ono malo Hrvata od Njemačke do Irske izgubilo i onaj minimum volje da se vrate jer se ne pokreće i ne događa ništa, ili skoro ništa bitnoga, kod nas vlada “stabilnost” koja je toliko stabilna da će Hrvati, ako se ovakva stabilnost nastavi, uskoro početi iseljavati i u Ruandu.

Možda je put obnove Hrvatske da počnemo iseljavati političare. U Ruandu, recimo, a neka oni nama daju njihova predsjednika Kagamea, mi ćemo njima poslati Plenkovića i Pupovca. Da im stabiliziraju zemlju i pokrenu reforme.

No, brzo bi ih potjerali jer Ruanđani su vrijedan narod, rade ko crnci. A i dosta su ih bijelci (Belgijanci) svađali i dijelili favorizirajući manjinu (Tutsi), pa bi im “Pupovci” opet postali sjeme razdora…

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

INTERVJU: IVICA ŠOLA: ‘Ideologije su zamijenile statusne i materijalne borbe’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori