Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Dvije referendumske inicijative

Objavljeno

na

Nakon objave da je za dva referendumska pitanja građanske inicijative »Narod odlučuje« prikupljeno više negoli je potrebno potpisa, a za građansku inicijativu »Istina o Istanbuiskoj« samo nekoliko tisuća manje od potrebnih oko 375 tisuća, premda s obzirom na te inicijative zapravo još ništa nije gotovo, ne može se previdjeti da je postignut iznimno velik uspjeh i da svatko dobronamjeran treba čestitati i organizatorima i volonterima koji su sve to odradili.

Glede inicijativa koje se zauzimaju za promjenu izbornoga sustava i za poboljšanje funkcioniranja državnih vlasti u Hrvatskoj ništa ne može biti gotovo prije održavanja samoga referenduma na kojem bi se očitovala volja većine birača.

Prikupljeni potpisi tek su prvi, ali nuždan korak na tom dugom putu, na kojem treba i dalje očekivati brojne podvale, opstrukcije i suprotstavljanja. Mnogi su, posebno oni u medijima, pokušali svim mogućim drugim temama i »temama«, kao i afericama, skriti činjenicu da se uopće osim dnevnopolitičkih ekshibicija od 13. do 27. svibnja na hrvatskoj javnoj sceni događalo stvarno nešto politički relevantno, a događao se vrlo velik politički napor, napor koji je neusporedivo zahtjevniji od izlaska na biračko mjesto i od samoga glasovanja. Naime, u usporedbi s drugim demokratskim državama gotovo apsurdni uvjeti i glede potrebnoga broja potpisa i glede roka u kojem oni trebaju biti prikupljeni, samo upuštanje u takvu inicijativu junački je čin, a još je više junački čin postignuti uspjeh.

Oslobađanje od utjecaja glavne struje javnoga mnijenja

Već sada, nakon prikupljenih odnosno danih potpisa, može se reći da je među hrvatskim građanima sve više onih koji se oslobađaju i utjecaja glavne struje javnoga mnijenja što je nameće službena politika ili što je nameću mediji te pokazuju građansku, a kad su vjernici i vjerničku svijest, da moraju dati svoj osobni doprinos boljitku u hrvatskom društvu.

Osim opstrukcije iz redova tzv. političkih elita i većine medija, te građanske inicijative, posebno u manjim sredinama u kojima se ljudi među sobom više poznaju, naišle su i na otpor građana koji se još uvijek, dakle ni 28 godina od silaska komunizma s vlasti u Hrvatskoj, ne usuđuju javno zastupati svoje osobno stajalište i jako važu bi ii dali ili ne bi dali svoj potpis.

Taj strah kod tih građana nije samo pokazatelj koliko je stvarno slaba demokracija u Hrvatskoj, nego koliko je još uvijek zastrašujuća nesloboda u Hrvatskoj, koja je pet godina već punopravna članica Europske unije. Taj fenomen neslobode, straha, zastrašenosti tolika je sramotna pojava i za Hrvatsku i za Europsku uniju da bi i jedna i druga morale intervenirati i pozvati na opću uzbunu.

Koji je uopće smisao Europske unije kao i drugih organizacija, npr. Vijeća Europe, ako se tolerira i ništa ne poduzima protiv te neslobode, straha i zastrašenosti građana? O kakvim se ljudskim pravima može govoriti ako se građani ne usude, zbog mogućih loših posljedica, javno se zauzeti i izraziti svoje političko stajalište?

Nečuvena politička i ideološka deformacija

Umjesto doprinosa oslobađanju od starih strahova, a veoma mnogi u Hrvatskoj imaju iskustvo kako se lako moglo opeći u komunističkom poretku zbog mišljenja ili čak vica ili pjesme, u Hrvatskoj su se dogodili napadi na predsjednicu Republike zato što ie ispravno vrjednovala gradanske inicijative.

Predsjednica je uz ostalo izjavila: »Moj je čvrsti stav da se mora poštovati volja naroda, a građani su ovim potpisima očito pokazali da žele promjene, da se na neki način malo potrese politički život u Hrvatskoj i političke elite.« Na te Predsjedničine riječi, koje su primjerene svakomu ozbiljnomu državniku i političaru koji poštuje uvjerenja građana, bilo je puno kojekakvih reakcija, no najgora je optužba, koja je iznesena u Jutarnjem listu od ponedjeljka 4. lipnja, po kojoj tim riječima Predsjednica »podržava ugrožavanje demokracije«.

Nečuveno je da se bilo koja civilizirana građanska inicijativa, koja samo želi pružiti drugima priliku da se izjasne za ili protiv, prikazuje nedemokratskom. To je nečuvena politička i ideološka deformacija u kojoj pojam demokracija označava samo prašinu u oči neupućenoj raji, kao što je to bilo u jugoslavenskom komunističkom poretku u kojem je vladala najveća takva demokracija na svijetu. Civilizirane građanske inicijative koje pružaju izbor drugim građanima prvorazredni su izrazi demokracije, tj. vladavine naroda, pa je optužba Predsjednice da tim riječima »podržava ugrožavanje demokracije« upravo monstruozna.

Test hrvatske pravne države

Glede građanske inicijative »Istina o Istanbulskoj«, koja je, kako su priopćili organizatori, prikupila 371821 potpis, dakle nije uspjela prikupiti potrebnih oko 375 tisuća potpisa, također ništa nije niti smije biti gotovo dok se god ne omogući ostvarivanje te inicijative u svim sredinama.

Naime, organizatori te inicijative objavili su da su podnijeli kaznene prijave i obavijestili Ministarstvo uprave da im je bilo onemogućeno prikupljanje potpisa u Rijeci, Gradcu, Sisku i Samoboru te traže da im se odobri novih 15 dana za provođenje te inicijative u tim sredinama. Ne dobiju li organizatori inicijative »Istina o Istanbulskoj« u navedenim sredinama službena odobrenja za prikupljanje potpisa, u Hrvatskoj će se dogoditi neviđeno gaženje ljudskih i političkih prava, kako prava organizatora te inicijative tako prava građana tih sredina, kojima je zbog kršenja zakona i protuustavnoga djelovanja lokalnih političara uskraćena i sama mogućnost da se izjasne. Počeo je veliki test hrvatske pravne države, test poštivanja ljudskih i političkih prava, i test demokracije. Je li moguće da bi taj umjetno stvoreni problem trebao postati predmet kojim će se baviti europske institucije?

Ivan Miklenić/ Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Davor Ivanković: Zakulisna igra mailovima

Objavljeno

na

Objavio

Izborni stratezi vrlo su važan dio izborne igre, pogotovo kad je riječ o predsjedničkim izborima gdje predsjednički kandidati idu “va banque”. Naravno, ako za to imaju karaktera. I stratezi mogu i trebaju imati jaki karakter, i mogu biti “zvijezde” svoga posla, no prvi i osnovni zakon koji moraju poštovati jest onaj koji kaže da je kandidat uvijek prva zvijezda te da strateg nikada ne smije natkriliti kandidata za kojega radi.

To se, recimo, znalo dogoditi PR-ovcima Krešimiru Macanu i Amerikancu Alexu Brownu, koji je koristio Milanoviću i SDP-u sve dok se nije saznalo koliko je plaćen, a tada je Brown natkrilio svoje klijente. Kada je “Nacional” lansirao priču o tajnama e-mail prepiske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović, s tezom da to Škorini pomagači prijete objavom njezine prepiske s Matom Radeljićem, bivši predsjedničin savjetnik “preskočio” je važnost Miroslava Škore i došao u prvi plan. Pogotovu što su mnogi mediji u Hrvatskoj prenijeli “Nacionalovu” priču i uglavnom poduprli tezu da su “zločesti momci” Škorini pomagači. A najzločestiji među njima je – Radeljić, piše Davor Ivanković/Večernji List

Koji je sam, zahvaljujući iskustvu jer je bio izborni i PR strateg barem desetak hrvatskih političara, odmah shvatio da je, u stvari, on meta, a ne više kandidat kojega on preferira kao budućeg predsjednika, Miroslav Škoro. Radeljić nema u Škorinoj izbornoj ekipi nikakvu službenu ulogu, a očito i nastoji da takve službene povezanosti nema, ali znalci će prepoznati u Škorinoj medijskoj taktici taj Radeljićev potpis. No, za razliku od Velimira Bujanca koji je Škorin vjerojatno najjači “influencer”, Radeljić si ne smije dopustiti takvo javno “influencerstvo”, niti da postane medijska tema, stoga što to može početi štetiti Škori. I staviti ga onda u funkciju nekakvog potencijalnog “Radeljićeva taoca”. Zašto je, dakle, Radeljić potencijalno “toksičan” za Škoru? Zato što je bio jedan od najvažnijih, valjda i najvažniji savjetnik aktualne predsjednice, bio je njezin politički strateg, utjecajan i dovoljno blizak da zna o njezinoj osobnosti, jakim i slabim stranama više od bilo koga drugoga. Sad, to bi trebala, na prvi pogled, biti izrazita korist za Škoru u njegovu boju s predsjednicom.

Da, kada ne bi bilo takve neugodne političke izloženosti Radeljića. Moglo se, međutim, očekivati da će neki pametni strateg koji radi za predsjednicu brzo skužiti da se isplati prati po Radeljiću, a zasad preskočiti Škoru. Radeljić je važan Škori, dakle treba raditi na njegovoj eliminaciji. On se ružno rastao s predsjednicom, u želji da se obrani izložio je i operativca SOA-e što je neuobičajeno i iza svega ostao je gorak okus. Iz toga sada protivnici Škore iz redova stratega predsjednice vjerojatno crpe gorivo kojim će zalijevati Radeljića kako bi on postao breme Škori. Ta taktika donekle podsjeća na taktiku stratega iz stožera Grabar-Kitarović prije pet godina, kada su toliko lupali po Dejanu Joviću, savjetniku Ive Josipovića, da je on sigurno izgubio dio glasova i zbog negativnog Jovićeva imidža.

Pitanje je sada, hoće li se Radeljić povući u dublju sjenu, gotovo “ilegalu”, kako bi spriječio da ga se opet izgura u prvi plan? Koliko se o njemu zna, voli uzvraćati udarce, a kako sadašnje predsjedničine stratege koji ga “buše”, kažu, drži “salonskim štreberima”, sve sliči na izazovnu situaciju. Oni koji u Radeljiću vide “tempiranu bombu” drže da bi ipak trebao zatomiti svoje osjećaje i sve podrediti uspjehu kandidata kojemu želi pomoći. A za javnost biti – što dalje od Škore. I dok stratezi predsjednice i Škore već vode rat, a tek slijedi onaj glavni sukob između nje i Škore, iz svega toga trebao bi profitirati Zoran Milanović.

Mogao bi, naravno, jer mu, kao gotovo unikatnom kandidatu svehrvatske ljevice ide naruku ako “leti perje” kod njegovih glavnih suparnika s desnice. No, profitirat će onoliko koliko će u tim uvjetima znati voditi kampanju. A ima se na čemu učiti. Ivo Josipović, primjerice, uopće nije bio profitirao iz tada aktualnog sukoba između Grabar-Kitarović i Milana Kujundžića. Po svemu je taj sukob na desnici trebao oslabiti šanse Grabar-Kitarović te pogodovati Josipoviću, no to se nije dogodilo. Milanoviću, koji je bio ne samo svjedok nego i aktivni akter tih izbora 2014., sada je najvažnije znati svoje ciljeve i strategije, a ne obazirati se puno na strategije protivnika.

Davor Ivanković/Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

HNS je jedna od ključnih brana očuvanja konstitutivnosti hrvatskoga naroda u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Jedini okvir unutar kojeg je moguće razvijati kakav-takav politički pluralizam hrvatskoga naroda u BiH je Hrvatski narodni sabor. Ako Republikanci žele biti oporba dominantnoj političkog stranci bh. Hrvata tj. HDZ-u BiH, onda to mogu raditi samo kroz HNS.

Hrvatski narodni sabor BiH postao je u posljednjih nekoliko godina jedna od glavnih brana potpunom poništavanju konstitutivnosti hrvatskoga naroda u BiH. HNS BiH je upravo i nastao kao odgovor na procese koji su vodili ka svođenju Hrvata na razinu nacionalne manjine u BiH, a njegov je rad obnovljen kao odgovor na formiranje notorne platformaške Vlade FBiH 2011. godine, piše Jurica Gudelj/Dnevnik.ba

Iako se o (ne)uspjesima rada ove institucije može raspravljati, činjenica je da od tad pa do danas HNS djeluje u kontinuitetu i da iz godine u godinu postaje sve jača i važnija institucija.

Koliko će pak HNS biti relevantan ovisi isključivo o hrvatskom narodu i hrvatskim političarima. Koliko ga ozbiljno budu shvaćali Hrvati, toliko ozbiljno će ga shvaćati i drugi.

HNS je zamišljen kao nadstranačka institucija koja okuplja sve one političke snage koje imaju izborni legitimitet hrvatskoga naroda. Dakle, sve one stranke za koje je glasovao hrvatski narod imaju svoje mjesto u HNS-u.

Stranke unutar HNS-a ne moraju se u svemu slagati, ali sam HNS kao instituciju moraju poštivati. Ako HNS izglasa neku odluku, a jedna od stranaka se s tom odlukom ne slaže, ona ju i dalje mora prihvatiti. Svatko tko se ne slaže s bilo kojom od odluka ima pravo na svoje „izdvojeno mišljenje“, ima pravo lobirati u javnosti da se neka odluka promijeni, ali ni u kojem slučaju nema pravo zbog svoga neslaganja rušiti cijelu instituciju.

Bh. Hrvati danas se na svaki način izbacuju iz institucija kako Bosne i Hercegovine tako i Federacije BiH. O Republici Srpskoj ne treba ni pričati. Stoga je HNS danas jedino mjesto gdje hrvatski narod u BiH može nesmetano artikulirati svoju političku volju. HNS nije samo produžena ruka HDZ-a BiH kako to maliciozno vole reći političari i analitičari iz Sarajeva. Ne! HNS BiH je danas na putu da postane pravi parlament bh. Hrvata a Glavno vijeće da postane prava hrvatska narodna vlada.

Međutim, da bi HNS uistinu i bio prava nadstranačka institucija koja okuplja sve hrvatske političke snage u BiH, stranke članice moraju se prema njemu odnositi s poštovanjem.

Nije ispravno napuštati HNS zato što smatrate da on još uvijek nije ono što bi trebao biti.

Gašenje proizvodnje u Aluminiju d.d. Mostar bio je izravan povod da nekoliko stranaka izađe iz HNS, a među njima i Hrvatska republikanska stranka Slavena Raguža. Pored HRS-a, HNS je napustilo i nekoliko pravaških opcija od kojih su neke bile izravni sudionici notorne Platforme koji su jedva čekali bilo kakav povod pa da krenu s razvaljivanjem HNS-a.

No, s HRS-om je priča potpuno drugačija. HRS nema nikakvih repova iz prošlosti. Riječ je o mladoj stranci s mladim liderom koji nema nikakvu aferu iza sebe. Kao takvi, Republikanci su bili kakva-takva oporba unutar samog HNS-a. A to je nešto što je prijeko potrebno hrvatskom narodu u BiH.

Danas su Hrvati silom prilika, preciznije zbog manjkavosti Izbornog zakona koji omogućuje pojavljivanje fenomena Komšić i projekata poput alijanse i platforme, natjeran na političko jedinstvo. Dok god postoji mogućnost da netko drugi Hrvatima nameće političke predstavnike ne može doći do pravog hrvatskog političkog pluralizma u BiH.

Jedini okvir unutar kojeg je moguće razvijati kakav-takav politički pluralizam je upravo HNS. Ako Republikanci žele biti oporba dominantnoj političkog stranci bh. Hrvata tj. HDZ-u BiH, onda to mogu raditi samo kroz HNS. U suprotnom, postat će nelojalna politička stranka koja zapravo, možda i nehotice, podriva političku poziciju naroda za čija se prava gorljivo bori.

Jedan od najvećih političkih protivnika HDZ-a BiH je HDZ 1990 Ilije Cvitanovića, koji je nebrojeno puta kritizirao i HDZ BiH i rad HNS-a. No, nije ga nikad napuštao jer je svjestan da bi to bio izravan udar na same temelje HNS-a.

Raguž je pak status HRS-a u HNS-u zamrznuo, tj. formalno ga nisu napustili. I to je dobro, jer to ostavlja mogućnost odmrzavanja statusa i povratak u okvir HNS-a.

HRS to treba napraviti što je prije moguće.

Samo zamrzavanje se dogodilo kao reakcija na gašenje proizvodnje u Aluminiju, no svega nekoliko tjedana kasnije postalo je potpuno jasno da izvan HNS-a HRS nikako ni ne može pomoći radnicima Aluminija. Svoj doprinos jedino mogu dati upravo kroz HNS.

Dok god imamo postojeći Izborni zakon, odnosno dok god ne bude zajamčeno da Hrvati sami sebi mogu izabrati političke predstavnike, postojat će potreba za egzistiranjem HNS-a.

A kakvi će biti dosezi te institucije ovisi samo o Hrvatima. Ako Hrvati, kako politika tako i narod, odluče da je to vrhovno mjesto donošenja političkih odluka koje se tiču Hrvata, onda će i HNS biti na pravom putu da postane pravi hrvatski parlament u BiH.

U budućnosti će važnost HNS-a samo rasti, jer se političko Sarajevo gotovo sigurno u dogledno vrijeme neće svojevoljno odreći luksuza da Hrvatima nameću kojekakve Komšiće i platforme.

HNS je već danas, a u budućnosti će to sve više dolaziti do izražaja, jedna od ključnih brana očuvanja konstitutivnosti hrvatskoga naroda u BiH. Odgovorni stranački lideri to moraju prepoznati i u skladu s tim se ponašati.

Jurica Gudelj/Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari