Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Gaženje ili svjedočenje ideala?

Objavljeno

na

Uskrsna poruka konačne pobjede života nad smrću, dobra nad zlom, istine nad neistinom, pravde nad nepravdom, slobode nad zarobljenošću, mira nad nasiljem ideal je usađen u svakoga čovjeka i čitavo čovječanstvo, no mnogi ga ljudi fascinirani manjim vrijednostima ignoriraju, odbacuju ili osporavaju. Kršćanstvo općenito, a osobito katolištvo, taj ideal njeguje i nudi ga svim ljudima kako za njihovo osobno dobro tako i za dobro formalnih i neformalnih zajednica kojima pripadaju, kao i čitavoga čovječanstva, poštujući svaku savjest koja je izraz i potvrda osobne slobode, tj. mogućnosti izbora.

Prihvaćanje, njegovanje i ponuda toga tako poželjnoga ideala nisu tek neka teorija, neka ideologija ili neka utopija, nego su utemeljeni na životnoj stvarnosti, povijesnoj stvarnosti koja ima svoje procese nastanka i razvitka koji su zdravorazumski provjerljivi. Premda Biblija nije znanstvena knjiga, ni povijesna ni zemljopisna, ona je ipak izniman, dragocjen izvor i za povijest i za zemljopis kao znanosti. Premda predaja, koja se prenosi s naraštaja na naraštaj i koja trajno živi u sadašnjosti, također nema znanstvenih, ni povijesnih ni zemljopisnih pretenzija, ipak je dragocjen izvor i za povijest i za zemljopis. Drugim riječima Isus Krist, njegovo djelovanje, njegova muka i njegov nauk povijesna su činjenica realizirana u točno određenim vremenskim i zemljopisnim okvirima te nema zdravorazumskoga razloga za njegovo osporavanje. U očima pak vjernika, kršćana, katolika, ne odričući se zdravoga razuma ni zdravorazumske kritičnosti, Isus je i uskrsnuo, oživio nakon što je preminuo i bio pokopan, ali ne više s materijalnim, nego s proslavljenim tijelom, što je iskorak iz ovozemaljske povijesti i zemljopisa u transcendenciju, natpovijest.

Natpovijesni događaj

Uskrsnuće Isusovo nije povijesni, nego natpovijesni, transcendentni događaj te se ne može dohvatiti tek zdravim razumom, nego isključivo vjerom, povjerenjem i slobodnim prihvačćnjem Božje objave. Isusovo uskrsnuće, premda je natpovijesno i transcendentno, ipak ima iznimno duboke korijene u povijesti i zemljopisu, kako prije otkrivanja praznoga groba tako i nakon spoznaje da je grob prazan. Naime, povijesno je provjerljiva iznimna promjena koja se dogodila nakon Isusova uskrsnuća, kako među njegovim neposrednim učenicima s kojima je živio i drugovao za svoga javnoga djelovanja tako i među neizbrojivim njegovim učenicima do danas, a od kojih su mnogi upravo zbog vjernosti Isusu Kristu uskrslomu prolili svoju vlastitu krv i žrtvovali svoje ovozemaljske živote. Upravo tolika dragovoljno prolivena krv svjedočanstvo je vjerodostojnosti uskrsne poruke i ideala koji ona donosi i jamči. Suvremeni čovjek, pa i suvremeno čovječanstvo, premda u najdubljoj svojoj intimi žudi za tim iznimnim idealom, premda za vjerodostojnost toga ideala postoje argumenti dragovoljno žrtvovanih života (a svaki je ljudski život predragocjen svakomu čovjeku da bi ga žrtvovao za nešto sumnjivo ili samo vjerojatno), mnogi se odriču pravoga, najboljega ideala i daju prednost manjim vrijednostima. Upravo to se događa i u suvremenom hrvatskom društvu u kojem se tomu najboljemu idealu suprotstavljaju sebični osobni ili grupni interesi. Naime, baš svako onemogućavanje stručnim i sposobnim članovima hrvatskoga društva da rade, djeluju i ostvaruju ono što mogu, u čemu su najbolji, gaženje je toga ideala. Svako privilegiranje pojedinaca jer su pripadnici ove ili one političke stranke ili političke opcije izravno je gaženje toga ideala.

Prilika za obnovu osobne vjere

Svako potiskivanje osoba jer se ideološki ne uklapaju u različite projekte ideoloških agenata neposredno je gaženje toga ideala. Svaka zloporaba deklariranih vrjednota za nasilje nad drugačijima i neistomišljenicima onemogućavanje je toga ideala. Svako nepoštivanje savjesti, posebno legalnoga i legitimnoga priziva savjesti, brutalno je gaženje elementarne osobne slobode, dakle i toga ideala… Više je nego tragično ako u takvim gaženjima, na bilo kojoj razini i u bilo kojim okolnostima, aktivno sudjeluju vjernici, deklarirani kršćani, katolici, jer njihovi su takvi postupci dvostruko štetni: onemogućuju opće dobro u hrvatskom društvu i sablazan su onima pred kojima bi trebali biti svjedoci ideala.

Ovogodišnja proslava svetkovine Isusova uskrsnuća, osobito za katoličke vjernike, nova je prilika za obnovu osobne vjere, osobnoga povjerenja i prihvaćanja Božje objave, za prepoznavanje i prihvaćanje jedinoga stvarnoga i neupitnoga ideala. Budu li oni koji se u hrvatskom društvu deklariraju kao katolici, a osobito oni od njih koji su na važnim državnim i društvenim vodećim položajima, stvarno prihvatili uskrsnu poruku, očistili se od napasti da manjim vrijednostima daju prednost pred jedinim pravim idealom, kojemu sam Bog jamči trijumf, hrvatsko društvo brzo će početi ozdravljivati. Zakažu li pak katolički vjernici, osobito oni na odgovornim mjestima, hrvatsko će se društvo mučiti u svojim krizama, a umjesto svjedočanstva uskrsne pobjede pružat će sablazan ostalim članovima hrvatskoga društva.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Pouke odlaska njemačke šefice CDU-a za hrvatsku politiku

Objavljeno

na

Objavio

Iznenadivši stranačke kolege, predsjednica njemačkog CDU-a i logična stranačka kandidatkinja za kancelarsku poziciju na parlamentarnim izborima sljedeće godine Annegret Kramp-Karrenbauer (A. K. K.) najavila je postupno povlačenje. Ne želi biti kandidatkinja za kancelarku u sljedećemu mandatu, u skladu s time povući će se i s mjesta šefice stranke.

No odustajanje je bilo samo pitanje izbora trenutka jer A. K. K.​​ odnosno Angela Merkel zapravo i nisu imale neku racionalnu drugu opciju. A. K. K.​ je preuzela stranku prije nešto više od godinu dana u tijesnoj stranačkog izbornoj utrci s Friedrichom Merzom, zahvaljujući ponajviše snažnom stranačkom inženjeringu svoje političke mentorice Angele Merkel.

U bitki između kontinuiteta (Merkel, A. K. K.​) i promjena (Merz) CDU-ovci su tada izabrali kontinuitet, ali trend nezadovoljstva putom kojim vodi Merkel i izbornih neuspjeha na lokalnim razinama bili su nezaustavljivi. ‘Mala Merkel’, kako su podrugljivo nazivali A. K. K.​, nije mogla učiniti ono što više ni velikoj Merkel nije polazilo za rukom: održati u poslušnosti stranku iz čijeg je vrha godinama uklanjala svaku potencijalnu političku konkurenciju i s takvom strankom i centristički-liberalnom političkom platformom osvajati izbore.

Što nakon ‘male Merkel’?

Puklo je prošlog tjedna u Thuringiji kada su CDU-ovci otkazali poslušnost stranačkom vodstvu i u koaliciji s AfD-om i liberalima podržali izbor liberalnoga pokrajinskog premijera, kako bi spriječili da vlast preuzme Die Linke, reinkarnirana komunistička ljevica iz bivšeg DDR-a. Prekršili su time zapovijed Mutti Merkel: nikad koalirati s AfD-om jer je on preradikalno desno za CDU, a sama se Merkel potrudila barem jednako toliko koliko i u AfD-u da dobiju etiketu stranke koja koketira s neonacizmom.

Pitanje je dakako, što nakon A. K. K. Znači li njezino povlačenje da se Mutti Merkel pomirila s time da stranka više ne može ići njezinim putem širokog otvaranja prema liberalnoj ljevici i zatvaranja prema konzervativnoj desnici koji onda potiču stvaranje ekstrema zdesna? Ili je riječ o još jednome manevru velike Mutti kojim će nakon izmicanja A. K. K.​ pokušati osigurati svoj kontinuitet ubacivanjem nasuprot Merzu koji će, sigurno, željeti preuzeti CDU i kandidirati se za sljedećega kancelara, nekoga kompromisnog i, dakako, svojeg kandidata?

Može se očekivati da će Merkel to barem pokušati učiniti. Pitanje je hoće li je (i) ovaj put stranka poslušati. Otkaže li joj poslušnost, a stranku i kancelarsku kandidaturu na sljedećim parlamentarnim izborima preuzme Friedrich Merz, Kohlov učenik i jedan od najsnažnijih oponenata velikokoalicijske politike Angele Merkel, koji se zbog toga i povukao iz političkog života ostvarivši veliku poslovnu karijeru u financijskom sektoru, to onda znači ne samo veće izborne šanse CDU-a na sljedećim izborima, već bi sa sobom s obzirom na njemački utjecaj na ostatak Europe donijelo i promjene u političkom duhu europskih pučana te promjene u političkom duhu EU i Europske komisije.

Značilo bi to početak povratka klasičnoj političkoj desnici i ljevici, dakako, sa sadržajem resetiranim u skladu s duhom novog vremena, kao okosnici višestranačke scene.

Razorena višestranačka scena

Danas se jasno vidi da je velikokoalicijska politika Angele Merkel uz pripadajuće joj veliko lijevo-liberalno otvaranje CDU-a postigla trenutačni ekonomski uspjeh i privremenu političku stabilnost, ali je razorila do neprepoznatljivosti višestranačku političku scenu iz koje se generira upravljanje državom, izbanalizirala ulogu političkih stranaka i temeljni smisao demokracije i dovela do ruba novoga političkog jednoumlja u kojem umjesto stranaka, legitimiranih izbornim rezultatima, sve veći utjecaj na upravljanje državom i društvo imaju mediji, PR-ovci, spin-doktori, udruge civilnog društva, i to bez izbornog legitimiteta i jasne deklaracije o podrijetlu.

Velika koalicija vodi njemački SPD prema nestanku, na zapadu jačaju nestrukturirane zelene opcije koje izbacuju politiku u užem smislu iz svojih platformi i bave se borbama protiv prirodnih pojava poput klime i izmišljanjem novih sloboda, a na istoku prevladava neokomunistički Linke.

CDU je prepustio svoje desno biračko krilo AfD-u koji onda dodatno stigmatizira i gura prema radikalnoj desnici i neonacizmu ne bi li tako zadržao svoje birače. Liberali su se izgubili. A ako želite vidjeti kakve to veze ima s Hrvatskom, samo pročitajte još jednom – s time da umjesto CDU stavite HDZ, umjesto SPD – SDP…

Višnja Starešina / Lider.media

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Američki odgovor velikosrpskim nakanama u Crnoj Gori i BiH

Objavljeno

na

Objavio

Velikosrpska politika u posljednje je vrijeme doživjela dva značajna imovinska poraza u bliskom nam susjedstvu. Crnogorski je parlament na samom kraju prošle godine usvojio Zakon o slobodi vjeroispovijesti kojim se osobito pogođenom osjetila Srpska pravoslavna crkva. Jer, novi zakon propisuje da će svi vjerski objekti koji predstavljaju kulturnu baštinu postati državna imovina, ako vjerska zajednica nema dokaz da je ona vlasnik. SPC, koja je nakon stvaranja prve Jugoslavije prisvojila imovinu Crnogorske pravoslavne crkve, ovim zakonom gubi i imovinu i politički utjecaj.

Zato su (veliko)srpske političke opcije nastojale prirediti jedan destabilizacijski scenarij u Crnoj Gori već za novogodišnje i božićne blagdane. A ovih dana diljem Crne Gore SPC održava prosvjedne litije i molebane.

Prosvjednu je atmosferu pokušao u vojnoj odori srpske vojske dodatno uveličati srpski ministar obrane i dežurni Vučićev provokator Alaksandar Vulin (poznato, zar ne), koji se zaputio na obilježavanje dvadesete obljetnice ubojstva Pavla Bulatovića Miloševićeva ministra obrane u ratnim devedesetima. No Vulinu je dopušteno ući u Crnu Goru, ali ne i njegovoj odori.

Ovih se dana novi imovinski udar velikosrpskoj politici dogodio Republici Srpskoj. Ustavni sud u kojem većinu i dalje imaju stranci (ajmo reći da je realno pod američkim nadzorom) presudio je da je Zakon o poljoprivrednom zemljištu, koji je lani donijela Republika Srpska, djelomično neustavan.

Odnosno da vlasnik nekadašnjeg državnog i društvenog zemljišta nije Republika Srpska već država BiH. To je toliko pogodilo Milorada Dodika da je presudu nazvao “državnim udarom” najavivši srpski bojkot u radu institucija BiH i nestanak Bosne i Hercegovine u sljedećih godinu dana.

No od velikog srpskog bojkota očito neće biti ništa osim velike početne buke. Odmah mu je donedavni ministar sigurnosti Dragan Mektić, (onaj koji je ratovao s hrvatskom SOA-om), a danas zastupnik u parlamentu BiH, odgovorio da on neće bojkotirati rad institucija BiH jer vjeruje da će Dodik na kraju sve prihvatiti kao što je to i dosad činio.

“On je potpisao ANP i ulazak u NATO da bi sjeo u fotelje u institucijama BiH”, opleo je prigodno Mektić po Dodiku, optuživši ga da želi vlasništvo nad poljoprivrednim zemljištem kako bi ga mogao “rasparčavati i pretvarati u građevinsko”. Mektić, protiv kojeg je nedavno potvrđena optužnica za kazneno djelo “visoke korupcije” jer se kao ministar sigurnosti malo zaigrao s europskim fondovima, optužuje Dodika da mu je na pameti samo osobna korist i mešetarenje. I to je dio dnevnoga političkog folklora u BiH.

No presuda Ustavnog suda koja zaustavlja nakanu Republike Srpske da se proglasi vlasnikom državnoga poljoprivrednog zemljišta, mnogo je više od dnevnoga političkog folklora. Ona, osobito kada je se promatra usporedno sa zbivanjima u Crnoj Gori, govori o zapadnom, prije svega američkom pritisku kako bi se oslabile velikosrpske ambicije u BiH, a preko njih i ruski utjecaj.

Nije nikakvo otkriće da je u ratnim devedesetima Srpska pravoslavna crkva bila aktivni sudionik, jedan od glavnih nositelja propagande u ratu za etnički očišćene teritorije koji bi činili – Veliku Srbiju. U prvim godinama rada Haaškoga suda čak se vrlo ozbiljno razgovaralo da bi se na optuženičkoj klupi trebao naći i netko iz Srpske pravoslavne crkve.

No kasnije se rad tužiteljstva pretvorio u takvu travestiju da su čak i srbijanski državni i vojni dužnosnici, s izuzetkom Slobodana Miloševića, izbjegli optuženičku klupu za zločine u Hrvatskoj i BiH. Ali, ma koliko bilo poznato sudjelovanje SPC-a u ratu za veliku Srbiju, ono se tada nastojalo potisnuti iz pamćenja i analiza, jednako kao i njezino destabilizirajuće djelovanje u novim drržavama. Sve dok nije došlo na red – geopolitički red. A to se dogodilo kada je preko pravoslavlja Rusija ušla u ciljani prostor NATO-a, odnosno SAD-a, opstruirajući i ometajući proširenje.

Nakon što je prošle godine autokefalnost (nasuprot Ruskoj pravoslavnoj crkvi) ponovno ostvarila Ukrajinska pravoslavna crkva, istim putem očito kreću Crnogorska i Makedonska pravoslavna crkva, u novim članicama NATO-a Crnoj Gori i Sjevernoj Makedoniji.

Prije deset ili dvadeset godina bio je nezamisliv zakon koji bi praktički oduzeo SPC-u sve ono što je u Crnoj Gori nakon 1918. prigrabila. To je postalo moguće tek nakon što je NATO-u i SAD-u počelo smetati. Iz sličnih je razloga međunarodna politika, vođena SAD-om, u Daytonu legalizirala rezultate srpskoga etničkog čišćenja, u ime dugoročnijih političkih ciljeva (Kosovo, Makedonija) i poklonila vojno poraženoj srpskoj vojsci Republiku Srpsku.

A danas stavlja veto na raspolaganje zemljištem. I to je izgleda kao prvi korak u demontaži Republike Srpske. To znaju i Dodik i Mektić, koji trenutačno igraju različite uloge za iste – srpske interese. Pitate se vjerojatno, a za čije to interese igra Dragan Čović, koji je odmah nakon presude Ustavnog suda potrčao u Banju Luku podržati Milorada Dodika? A ovaj mu je, ispred etnički očišćene Republike Srpske, još jednom obećao dati – treći entitet. I ja se pitam čije to interese zastupa višestruki akademik, doktor i veliki vođa? Interese hrvatskog naroda u BiH izvjesno – ne štiti, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

‘Crna Gora na rubu građanskog rata’

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari