Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Gaženje ili svjedočenje ideala?

Objavljeno

na

Uskrsna poruka konačne pobjede života nad smrću, dobra nad zlom, istine nad neistinom, pravde nad nepravdom, slobode nad zarobljenošću, mira nad nasiljem ideal je usađen u svakoga čovjeka i čitavo čovječanstvo, no mnogi ga ljudi fascinirani manjim vrijednostima ignoriraju, odbacuju ili osporavaju. Kršćanstvo općenito, a osobito katolištvo, taj ideal njeguje i nudi ga svim ljudima kako za njihovo osobno dobro tako i za dobro formalnih i neformalnih zajednica kojima pripadaju, kao i čitavoga čovječanstva, poštujući svaku savjest koja je izraz i potvrda osobne slobode, tj. mogućnosti izbora.

Prihvaćanje, njegovanje i ponuda toga tako poželjnoga ideala nisu tek neka teorija, neka ideologija ili neka utopija, nego su utemeljeni na životnoj stvarnosti, povijesnoj stvarnosti koja ima svoje procese nastanka i razvitka koji su zdravorazumski provjerljivi. Premda Biblija nije znanstvena knjiga, ni povijesna ni zemljopisna, ona je ipak izniman, dragocjen izvor i za povijest i za zemljopis kao znanosti. Premda predaja, koja se prenosi s naraštaja na naraštaj i koja trajno živi u sadašnjosti, također nema znanstvenih, ni povijesnih ni zemljopisnih pretenzija, ipak je dragocjen izvor i za povijest i za zemljopis. Drugim riječima Isus Krist, njegovo djelovanje, njegova muka i njegov nauk povijesna su činjenica realizirana u točno određenim vremenskim i zemljopisnim okvirima te nema zdravorazumskoga razloga za njegovo osporavanje. U očima pak vjernika, kršćana, katolika, ne odričući se zdravoga razuma ni zdravorazumske kritičnosti, Isus je i uskrsnuo, oživio nakon što je preminuo i bio pokopan, ali ne više s materijalnim, nego s proslavljenim tijelom, što je iskorak iz ovozemaljske povijesti i zemljopisa u transcendenciju, natpovijest.

Natpovijesni događaj

Uskrsnuće Isusovo nije povijesni, nego natpovijesni, transcendentni događaj te se ne može dohvatiti tek zdravim razumom, nego isključivo vjerom, povjerenjem i slobodnim prihvačćnjem Božje objave. Isusovo uskrsnuće, premda je natpovijesno i transcendentno, ipak ima iznimno duboke korijene u povijesti i zemljopisu, kako prije otkrivanja praznoga groba tako i nakon spoznaje da je grob prazan. Naime, povijesno je provjerljiva iznimna promjena koja se dogodila nakon Isusova uskrsnuća, kako među njegovim neposrednim učenicima s kojima je živio i drugovao za svoga javnoga djelovanja tako i među neizbrojivim njegovim učenicima do danas, a od kojih su mnogi upravo zbog vjernosti Isusu Kristu uskrslomu prolili svoju vlastitu krv i žrtvovali svoje ovozemaljske živote. Upravo tolika dragovoljno prolivena krv svjedočanstvo je vjerodostojnosti uskrsne poruke i ideala koji ona donosi i jamči. Suvremeni čovjek, pa i suvremeno čovječanstvo, premda u najdubljoj svojoj intimi žudi za tim iznimnim idealom, premda za vjerodostojnost toga ideala postoje argumenti dragovoljno žrtvovanih života (a svaki je ljudski život predragocjen svakomu čovjeku da bi ga žrtvovao za nešto sumnjivo ili samo vjerojatno), mnogi se odriču pravoga, najboljega ideala i daju prednost manjim vrijednostima. Upravo to se događa i u suvremenom hrvatskom društvu u kojem se tomu najboljemu idealu suprotstavljaju sebični osobni ili grupni interesi. Naime, baš svako onemogućavanje stručnim i sposobnim članovima hrvatskoga društva da rade, djeluju i ostvaruju ono što mogu, u čemu su najbolji, gaženje je toga ideala. Svako privilegiranje pojedinaca jer su pripadnici ove ili one političke stranke ili političke opcije izravno je gaženje toga ideala.

Prilika za obnovu osobne vjere

Svako potiskivanje osoba jer se ideološki ne uklapaju u različite projekte ideoloških agenata neposredno je gaženje toga ideala. Svaka zloporaba deklariranih vrjednota za nasilje nad drugačijima i neistomišljenicima onemogućavanje je toga ideala. Svako nepoštivanje savjesti, posebno legalnoga i legitimnoga priziva savjesti, brutalno je gaženje elementarne osobne slobode, dakle i toga ideala… Više je nego tragično ako u takvim gaženjima, na bilo kojoj razini i u bilo kojim okolnostima, aktivno sudjeluju vjernici, deklarirani kršćani, katolici, jer njihovi su takvi postupci dvostruko štetni: onemogućuju opće dobro u hrvatskom društvu i sablazan su onima pred kojima bi trebali biti svjedoci ideala.

Ovogodišnja proslava svetkovine Isusova uskrsnuća, osobito za katoličke vjernike, nova je prilika za obnovu osobne vjere, osobnoga povjerenja i prihvaćanja Božje objave, za prepoznavanje i prihvaćanje jedinoga stvarnoga i neupitnoga ideala. Budu li oni koji se u hrvatskom društvu deklariraju kao katolici, a osobito oni od njih koji su na važnim državnim i društvenim vodećim položajima, stvarno prihvatili uskrsnu poruku, očistili se od napasti da manjim vrijednostima daju prednost pred jedinim pravim idealom, kojemu sam Bog jamči trijumf, hrvatsko društvo brzo će početi ozdravljivati. Zakažu li pak katolički vjernici, osobito oni na odgovornim mjestima, hrvatsko će se društvo mučiti u svojim krizama, a umjesto svjedočanstva uskrsne pobjede pružat će sablazan ostalim članovima hrvatskoga društva.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kancelarkina pomoć ‘proustaškom HDZ-u’!?

Objavljeno

na

Objavio

Svako se malo na Zapadu (najčešće u “prijateljskoj Njemačkoj”) pojavi neki članak koji crnim bojama slika prilike u Hrvatskoj. Ali tema obično nije gospodarsko stanje ili korupcija, nego uvijek i samo ustaše i krajnja desnica, koja je u Hrvatskoj, za razliku od niza europskih država, posve marginalna.

Metoda je standardna. Nevažni događaji pretvaraju se u opće stanje, a ako nema baš ništa, onda su na djelu konstrukcije. Za takve priče uvijek se ovdje nađe pouzdanih izvora, kojima se vjeruje, koji na već nacrtanu mapu stavljaju neke svoje kružiće i križiće.

Primjer ovoga o čemu pišemo pružio nam je ovih dana Deutschlandfunk, jedna od najvećih radiopostaja u Njemačkoj, odnosno autorica Sabine Adler, i to u povodu dolaska Angele Merkel u Zagreb. Ona kaže: “Vladajuća stranka HDZ ima prevelike simpatije prema ustašama i baš toj stranci kancelarka pomaže u izbornoj borbi.” Nad ovom konstatacijom čovjek se može samo čuditi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Za potvrdu svojih teza autorica je potražila pomoć u povjesničaru Hrvoju Klasiću, koji povijesne događaje promatra kroz specifičnu i iskrivljenu ideološki vizuru, te u pučkoj pravobraniteljici Lori Vidović, koju plaća država a koju ona opanjkava gdje god stigne baveći se također pretežno ideološkim pitanjima, a ne onim za što je plaćena.

Klasić tako ističe kako sve više ekstremnih desničara preuzima važne položaje, a nasuprot umjerenom Plenkoviću, stoji ekstremni desničar Zlatko Hasanbegović. Tko su ti ekstremi, on ne kaže. Možda Davor Božinović, Blaženka Divjak, Predrag Štromar ili Milorad Pupovac? A glede Hasanbegovića, pa on uopće nije u HDZ-u ni u vlasti.

Onda slijedi još jedna ubitačna laž: “U Njemačkoj se ne bi moglo dogoditi da se nacisti koji su pobjegli u Paragvaj i Argentinu vrate i zauzmu položaje, što se dogodilo u Hrvatskoj… Ustaše, njihovi sinovi i unuci su se u još postojećoj Jugoslaviji borili protiv Srba koji su se smatrali protivnicima nezavisnosti. Kao 41.”

Koji su se to nacisti vratili iz Argentine i preuzeli vlast, to zna samo Klasić. Protiv okupacije i terora, a ne protiv Srba, borili su se hrvatski mladići rođeni puno poslije 41. Zlobno je ovdje i pokvareno poistovjećivanje Hrvatske 1991. i Hrvatske 1941. Uz očiti žal za Jugoslavijom.

Lora Vidović marljivo bilježi Thompsonove pozdrave kao krunski dokaz neoustaštva, ali se dohvatila i Tuđmana, koji je navodno umanjivao broj žrtava ustaškog režima.

Točno je, naravno, samo to da je Tuđman rušio mit o sedamsto tisuća ubijenih u Jasenovcu, kojega se mita očito rado i gospođa Vidović drži. Našla se u ovim izvanvremenskim opsesijama i neka ustaška zastava na nekoj (?) podružnici HDZ-a.

I tako sve unedogled.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Održan predizborni skup HDZ-a i EPP-a: Cibonom se orila Thompsonova ‘Lijepa li si’ (VIDEO)

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ne bojte se – Istina je nezaustavljiva

Objavljeno

na

Objavio

Ne bojte se – blaženi kardinal Alojzije Stepinac bit će proglašen svetim

Dobro se sjećam svojih gimnazijsko – srednjoškolskih dana. Razdoblja između 1973 – 1977. godine. U to vrijeme se o Kardinalu Alojziju Stepincu nije smjelo pisati, a niti čitati.

Znali smo da je o njemu, u inozemstvu, fra Aleksa Benigar napisao „ fantastičnu“ knjigu. Ali smo znali i to, ako nekoga uhvate, ili saznaju da čita tu Benigarovu knjigu, dobiva dvije i pol godine zatvora. To mi je rekla osoba koja mi je omogućila da čitam već tada knjigu Alekse Benigara o kardinalu Alojziju Stepincu.

Knjiga se čitala potajice. I tako se polako otkrivala istina o blaženiku. Tadašnji obrazovni sustav i politika je imala svoju „istinu“. A ta istina je glasila: „ Alojzije Stepinac je zločinac“. Za komuniste i komunističku propagandu kardinal Alojzije Stepinac je bio zločinac. O njemu se nije smjelo javno govoriti, čitati, a kamo li pisati u novinama.

Sjećam se kako je bio zaplijenjen jedan broj Glasa Koncila zbog jednog članka. Sve je bilo pod strogom kontrolom jugoslavenskih tajnih službi. Čak su i roditelji šutjeli pred djecom i nisu željeli na tu temu zbog straha raspravljati.

„ De facto“ istina je bila sakrivena.

Na televiziji su ponekad prikazali kardinala Stepinca kako dijeli Krizmu, a gledateljstvu su tumačili da pokrštava Srbe. Da je bilo riječ o običnoj Krizmi, bilo je vidljivo kako kardinal A. Stepinac po običaju, desnom rukom dotiče obraz krizmanika. No, istina je nezaustavljiva. Došla je na vidjelo javno sa dolaskom demokratskih promjena u Hrvatskoj.

Dakle moralo je proći razdoblje od 1945. godine do 1990. godine. Prošlo je 45. godina da bi se istina otkrivala i otkrila. „ Zločinac je postao pravednik“. Osuđenik na 16. godina zatvora i prisilnog rada postaje pravednik koji je krivo osuđen na vješto montiranom sudskom procesu.

Prošlo je još osam godina da bi ga papa Ivan Pavao II. proglasio blaženim 3. listopada 1998. godine na Mariji Bistrici. Sveukupno je trebalo 53. godine da dođe do „velikog obrata“: kardinal A. Stepinac nije zločinac, nego blaženik. Istina je nezaustavljiva. Izašla je na svjetlo dana. Ali trebale su proći čak 53. godine.

Bog i Crkva imaju drugačije poimanje vremena

Za Boga naši pojmovi stoljeće, godina, dan, nemaju nikakvo značenje. Jednostavno ne postoje. Crkva je zajednica koja ima svoju povijest, sadašnjost i budućnost. Riječ je o zajednici kojoj se nigdje i nikada ne žuri. Ona ima potrebito strpljenje i oslanja se na Boga i njegovu volju.

Članovi Crkve su samo su – kreatori vremena u zajedništvu s Bogom. To se odnosi na sve članove Crkve: papu, kardinale, biskupe, svećenike i laike. Crkva nije nikada imala potrebu žuriti da nekoga proglasi svetim, pa tako ni sada. Vrijeme će pokazati i dokazati svetost kardinala Alojzija Stepinca. I već je pokazalo da je blaženi kardinal Alojzije Stepinac svet. Koji će ga papa proglasiti, i kada svetim, prepustimo to Božjoj volji i njegovom planu s hrvatskim mučenikom.

Oslobodimo se politikanstva i možda čak izjava da nam papa Franjo nije drag zbog stava prema blaženom Alojziju Stepincu. Možda je Božja volja da prođe još nekoliko godina, ili niz godina da blaženi Alojzije Stepinac bude proglašen svetim. To je u Božjim planovima i rukama. Tko smo mi da određujemo vrijeme za potpunu istinu.

Vrijeme za istinu su mnogi skrivali, ali ona je bila nezaustavljiva. Tako vjerujem ne sto posto, nego milijun posto da dolazi vrijeme u kojem će blaženi Stepinac biti proglašen svetim. Kada? Ne znam. Nisam prorok. Ali dolazi sigurno. Bog sigurno ima plan koji će ga papa proglasiti svetim.

Zajedništvo katolika i pravoslavaca nije imperativ

Neki pišu da je to imperativ. Ekumenizam nije imperativ. Ekumenizam je proces, otvorenost katolika prema pravoslavnima, i obratno. Isto tako katolika u odnosu prema evangelicima. Ako je ekumenizam zajedništvo, a jest, ono se ne može zapovjediti. Jer onda nije zajedništvo. Zajedništvo nastaje obostranim htijenjem i naporima.

Ekumenska teologija ne poznaje silu, imperative. Ekumenizam je poticaj da postajemo „ JEDNO“. Ali za sada smo još uvijek „ dva plućna krila“ kako je rekao jedan od papa. Budućnost je pred nama. Hoće li se ostvarivati ekumenske ideje, ne ovisi samo o hijerarhiji Katoličke i Pravoslavne Crkve. To ovisi i o laicima, a ponajviše o Bogu. Kako? Rekoh da smo mi vjernici su – stvaratelji s Bogom naših životnih okolnosti.

Pozitivnih pomaka između dviju crkava je bilo, i bit će. Na tu nakanu treba moliti. Mistici su znali govoriti da postoji nekoliko putova do Boga: put pročišćenja ( via purgativa ), put prosvjetljenja i put sjedinjenja. Veliko je pitanje za svakoga od nas ponaosob koliko dopuštamo da nas Bog svojom riječju, sakramentima moralno pročišćuje, razumski prosvjetljuje i tako nas nuka na sjedinjenje.

Zato ekumenizam smatram duhovnim pokretom, duhovno zrelih katolika i pravoslavaca. Koliko smo mi, i oni drugi duhovno zreli, vidi se u svakodnevnom životu. Zato nemojmo shvaćati pod utjecajem nekih novinara da je ekumenizam imperativ, ili da on to mora biti. Ne, ekumenizam je moguće približavanje duhovno zrelih, objektivnih, istinoljubivih vjernika jedne Crkve sa drugom Crkvom.

Hrvati „ most „, a ne predziđe kršćanstva

Neki medijski eksponirani novinari pišu: „ Hrvati trebaju biti „ most“, a ne predziđe kršćanstva“.Time misle da papa Franjo želi Katoličku crkvu u Hrvata vidjeti kao „ most“ zbližavanja Katoličke i Srpske pravoslavne Crkve.

Mostovi između te dvije Crkve mogu se graditi ako postoji obostrano htijenje i želja. I ne samo to! Ekumenizam kao proces između dviju Crkava, između „ dva plućna krila“ je moguć, ukoliko su obje Crkve duhovno zrele, ne samo po hijerarhiji, nego i po svom članstvu. Lakše je biti predziđe kršćanstva, nego li „ most“ između dviju kršćanskih zajednica. Zašto? Zato što obje Crkve trebaju neprekidno raditi prvenstveno na svojoj katarzi, na duhovnom pročišćenju. Pravi ekumenizam je moguć „ in capite et in membris“, u glavi i u članstvu.

Badava se dvije Crkve trude oko ekumenskog zajedništva, ako „ baza“, vjernički puk nije za tako nešto, ili obratno. A moramo priznati da je Srpska pravoslavna crkva za sada užasno opterećena sa njoj neprihvatljivim Domovinskim ratom u Hrvatskoj. Čini mi se da će proteći puno vode rijekom Savom koja nas povezuje, kako bi došlo do čisto vjerskih tema i razgovora, oslobođenih politike i politikanstva.

Pustimo nešto vremenu i Bogu. Bog je gospodar povijesti. Zajedništvo se ne može stvarati na silu, jer onda to nije zajedništvo. Ekumenizam je započeo na našim prostorima, ali je nažalost stao. Proces, program ekumenizma kao plod II. Vatikanskog koncila je još uvijek malo gorušičino zrno.

Mi smo samo ljudi, grešnici, nesavršeni, puni pozitivnih i negativnih emocija i iskustava. Ne samo klerici, nego i vjernički puk. Ako ništa drugo za sada ne možemo, onda molimo i prinosimo žrtve za zbližavanje dviju Crkava, kao što je to činio sveti Leopold Bogdan Mandić. Kada dva susjeda grade „ most“, onda to traje i traje. A dok most nije sagrađen, nema vožnje preko mosta.

Vlč. Vladimir Trkmić/Kamenjar.com

 

Predstavljena knjiga ‘Bl. Alojzije Stepinac – spašavanje Židova i Srba u II. svjetskom ratu’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari