Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Izazov povratka u normalno stanje

Objavljeno

na

Povratak u novo normalno stanje

U središnjem Dnevniku HRT je u nedjelju 24. svibnja objavio rezultate istraživanja agencije Promocija plus na uzorku od 1400 ispitanika o povratku učenika u škole po kojem čak 48,8 % pitanih smatra da školsku godinu treba završiti bez dolazaka učenika u školu, dakle virtualno, a 32,9 % ispitanika da bi se svi učenici trebali vratiti u školske klupe.

Doda li se tomu da se 5,9 % pitanih izjasnilo za povratak srednjoškolaca te 3,9 % pitanih za povratak osnovnoškolaca, ispada da je za povratak u normalu 42,7 % pitanih, a protiv povratka de facto 14,5 % više, jer u te se na neki način ubrajaju i oni koji se ne mogu odlučiti. Taj rezultat istraživanja, može se reći, govori više o odnosu prema povratku u normalno stanje negoli samo o povratku ili nepovratku učenika osnovnih i srednjih škola u školske klupe.

Dakle, ne ulazeći u opravdanost stajališta pojedinih obitelji koje su često u specifičnim okolnostima, posebno zagrebačkih obitelji koje ne mogu poslati djecu u školu oštećenu potresom, nego neku drugu, rezultat istraživanja može se uzeti kao dobar pokazatelj odnosa ljudi prema povratku u normalno stanje s posustajanjem opasnosti od širenje koronavirusa i s popuštanjem strogoće mjera zaštite.

Prema tom istraživanju povratka u normalu pribojava se više od polovice pitanih (57,2 %), što znači da povratak u normalno stanje ne će biti nimalo lagan te da se i na tom povratku treba smišljeno poraditi.

Premda privremeno i relativno kratko zamrzavanje kretanja i života u zatvorenom radi strogih mjera zaštite od širenja koronovirusa očito ima mnogo veće posljedice negoli se to vidi na prvi pogled. To privremeno i relativno kratko stanje prouzročilo je u mnogom ljudima dubok strah s kojim se sada, kad je opasnost u Hrvatskoj gotovo iščeznula, svatko na svojoj razini, i osobe i institucije, trebaju svjesno, promišljeno i odgovorno suočiti. Sadašnje stanje zahtijeva najprije hrabrost za svjesno i smišljeno odmicanje od sebe pritiska koji je bio stvoren i koji je utvrđivao i umnažao strahovanja.

Za tu nužnu hrabrost postoje jaki zdravorazumski argumenti: bolest COVID-19 u Hrvatskoj se zapravo nije očitovala kao smrtonosna (od onih koji su javnosti predstavljani kao umrli zbog koronavirusa u velikoj su većini bile osobe teško nagriženoga zdravlja), a ni kao jako proširena (službeno predstavljani broj ukupno zaraženih u Hrvatskoj mnogo je manji od drugih realnih svakodnevnih smrtonosnih bolesti kao što su npr. pobolijevanja od raka, srčani i moždani udari).

Osim toga svaki čovjek kojemu je nešto nametnuto radi očuvanja svoga ljudskoga dostojanstva dužan je propitivati što je to što mu je nametnuto, koliko je opravdano i dokle to mora podnositi, odnosno dužan je, kad to razboritost nalaže, svjesno se i snažno oduprijeti nametnutomu. U povijesti čovječanstva nikada ni jedna moć onima kojima je nešto nametnula nije vratila potisnutu ili oduzetu slobodu, nego su se uvijek i pojedinci i institucije za svoju slobodu morali izboriti. Oni koji nešto nameću bilo opravdano bilo neopravdano mogu samo popustiti u svom nametanju, a oni kojima se nešto nameće moraju se uvijek nanovo izboriti za svoju slobodu ili ostati zarobljeni.

A koliko su osobe i institucije oslobođene u konkretnim prilikama mjeri se po stupnju vraćanja u redoviti život i djelovanje, u normalno stanje. Ne treba nasjedati parolama i promidžbi o tobožnjem »novom normalnom stanju« jer je to smišljena podvala da se ljude što dulje drži u strahovanju i jer normalno stanje ne može biti u isto vrijeme i normalno i nenormalno.

U stvarnosti svako stanje ili je normalno uz svakodnevne, štoviše često i časovite, više ili manje uobičajene promjene, ili je nenormalno zbog ograničenja koja mu oduzimaju normalnost. No normalno stanje nikada, baš nikada ne nastaje samo po sebi, nego za njega i na njemu treba smišljeno, trajno i promišljeno raditi.

U povijesti čovječanstva smjenjuju se epohe koje imaju svoja specifična svojstva i oznake, a u svakoj epohi već po zdravom razumu razlikuje se što je normalno, a što nenormalno stanje. Ako bi nakon koronavirusa i nastala nova epoha u povijesti čovječanstva, što se već sada čini vrlo izvjesnim, zdravi razum opet će razlikovati što je normalno, a što nenormalno stanje.

Popuštanje opasnosti od širenja epidemije i popuštanje zaštitnih mjera stoga je vrlo izazovan povijesni čas koji zahtijeva vrlo energično, promišljeno i brzo djelovanje za povratak u normalno stanje. Izazov je to za sve osobe i institucije, sve djelatnosti i sve segmente društva, a osobito za sve odgovorne, da se uz respektiranje zaštite zdravlja izbore za što puniji život, za što bogatije djelovanje.

Sadašnji povijesni trenutak posebno je izazovan za kulturu i duhovnost, za obnovu njezina djelovanja i očitovanja, jer samo kultura i duhovnost osvježavaju, njeguju i unaprjeđuju ljudsko dostojanstvo. Sadašnji povijesni trenutak velik je izazov i za crkvene i vjerske institucije koje su pozvane uz dodatne napore što prije i što snažnije vratiti puninu života i djelovanja.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Negativna evolucija povijesti ponovno ubija nadu milijunima ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Događaji oko Hong Konga promijenit će sliku Kine u svijetu. Mnogi su je doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima. Sada možemo vidjeti da je to bila zabluda

Zadnjeg dana lipnja, točno na 23. obljetnicu predaje britanske uprave nad Hong Kongom, kineske su vlasti donijele dugo najavljivani zakon o sigurnosti. Radi se o drakonskom zakonu, koji je donesen kao odgovor kineskih komunističkih vlasti na prošlogodišnje masovne prosvjede u Hong Kongu.

Već sutradan je po tom zakonu uhićeno 300 prosvjednika, kojima sada prijeti izručenje Kini i proces pred tamošnjim sudovima. Po tom zakonu, oni mogu biti suđeni za terorizam, subverzivno djelovanje i doušništvo sa stranim silama zbog izražavanja mišljenja, čime se na drastičan način ukidaju vladavina prava i demokracija u ovoj nekadašnjoj oazi slobode na Dalekom istoku.

Britanski je premijer Boris Johnson na ovo reagirao nudeći građanima Hong Konga državljanstvo, dok je američki kongres donio zakon kojim se uvode sankcije za neke kineske državne tvrtke.

Premda je Zapad sklon gledati na kinesku strategiju isključivo kroz geopolitičku i vojnu optiku, kao u biti racionalnu strategiju u duhu ciničnog konfucijanizma, stvarnost nam govori kako je ideologija samo srce tog režima, koje on želi po svaku cijenu očuvati.

Kada je kineski predsjednik Xi Jinping preuzimao dužnost glavnog tajnika KP Kine 2013., istaknuo je kako “historijski materijalizam osuđuje kapitalizam na izumiranje, a socijalizam na pobjedu”. Samo se osjećajem ideološke ugroze režima mogu objasniti koraci koje kineske vlasti poduzimaju prema Hong Kongu, kao i prema susjednim zemljama i, konačno, konfrontacije sa samim Zapadom.

Iz tog osjećaja ugroze proizlazi i kineska želja za svjetskom dominacijom, njena vojna ekspanzija, masivne investicije u infrastrukturu u namjeri da se kontrolira svjetske trgovinske tokove, kao i otvaranje fronti u domeni informatičkog ratovanja. Dovoljno je spomenuti kako Kina od 27 susjednih zemalja samo s tri ima prijateljske odnose.

Prema tumačenju samog Pekinga, ostvarenje kineskog sna o “novom dobu” u direktnoj je sprezi s diskreditacijom sustava vrijednosti liberalnog kapitalizma, vladavine prava i demokracije. Unatoč prihvaćanju određenih mehanizama tržišnog kapitalizma, kineske vlasti vjeruju da su oni predvodnici sustava koji se nalazi u oštroj opoziciji prema kapitalističkom svijetu.

U internom partijskom dokumentu iz 2013. Govori se o tome kako se Kina nalazi “usred intenzivne ideološke kampanje” u borbi za opstanak. Kao glavna prijetnja opstanku Kine navode se “podjela vlasti”, “neovisno sudstvo”, univerzalna ljudska prava”, “zapadne slobode”, “ekonomski liberalizam”, “sloboda tiska” i “slobodna razmjena informacija na internetu”.

Iz promašaja maoističke etape kineski komunisti su izvukli pouku da Kina može biti jaka samo ako je integrirana s ostatkom svijeta. Međutim, primjer Sovjetskog Saveza ih je naučio kako “otvaranje” krije svoje opasnosti. Po njima, kolaps SSSR-a je započeo Hruščovljevom kritikom Staljina. Xi Jinping na pitanje “Zašto je propao Sovjetski Savez?” kaže: “Odgovor je u sferi ideologije – preispitivanje ideologije je ludost!” U svom čuvenom referatu s 19. kongresa KP Kine 2017. godine, Xi Jinping je obznanio kako Kina ulazi u “novo doba”.

Prema njemu, prošlo je vrijeme kada je Kina “skrivala svoju snagu i čekala svoje vrijeme”, što je bila deviza kojom se vodio njegov prethodnik Deng Xiaoping u prvoj fazi “otvaranja”. Sada je došlo vrijeme da Kina tu snagu otvoreno pokaže i aktivno se uključi u promjenu međunarodnih odnosa i ostvarenje plana za kineskom dominacijom.

Događaji oko Hong Konga svakako će promijeniti sliku Kine u svijetu, koju su mnogi doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima.

Sada na primjeru Hong Konga možemo vidjeti da je to bila zabluda, te da kineski režim ne preza od poduzimanja drastičnih koraka kako bi svijet uskladio sa svojom ideologijom i podvrgnuo ga svojoj kontroli. U osnovi beskrupuloznog ukidanja demokracije u Hong Kongu stoji ideološka motivacija kineskog režima, a ne racionalna strategija.

Scene koje danas gledamo podsjećaju na podizanje Berlinskog zida i početak Hladnog rata između nekadašnjeg SSSR-a i Zapada. Negativna evolucija povijesti ponovno zatvara horizont nade milijunima ljudi koji bježe od blagodati komunističkog raja, dok se slobodni svijet suočava sa spoznajom o naravi monstruma kojeg je desetljećima tetošio i hranio

Borislav Ristić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Milan Ivkošić: Za Hrvatsku bi na vlasti bio najbolji HDZ; ali bez Škore

Objavljeno

na

Objavio

Sutra dolazi olakšanje, kao sunce poslije tolike predizborne kiše koja je natapala zemlju do gnjecavosti. U toj kiši fraza i protufraza nije bilo nijednog uvjerljivog programa koji bi, od pojedinosti do pojedinosti, zadovoljio birače i naveo ih na glasanje za određenu stranku ili koaliciju.

Zapravo je jedini program imao HDZ ali ponajviše zato što je četiri godine bio na vlasti pa znamo kako vlada i kako bi vladao. Restart koalicija počinje svoj program naglašavanjem kako je riječ o “strankama bliskih svjetonazora i sličnih programa socijaldemokracije, lijevoga centra, progresivne i liberalne demokracije i zelenoga razvoja”, piše Milan Ivkošić / Večernji list

Zapravo i nisu trebali ništa drugo napisati jer svak zna reći da je za “sveobuhvatnu transformaciju ekonomije i društva”, da je “Hrvatska ekonomski slaba, demokratski deficitarna, obrazovno zastarjela, infrastrukturno zapuštena, socijalno podijeljena i administrativno neučinkovita”, da je potreban “novi početak”, itd., itd.

Kad bi, na primjer, neki radnik zaposlen u državnoj ili privatnoj tvrtki tražio koji bi mu program donio veću plaću, manje troškove života i sigurnu budućnost za njegovu djecu, ne bi našao manje-više ništa. Stoga ću ponoviti što sam već napisao: desni će glasati za desne, lijevi za lijeve, srednji za srednje, ekstremni za ekstremne, Srbi za svoje, Istrani za svoje…

U Hrvatskoj i nisu mogući spektakularni obrati na izborima i velika premoć neke stranke. Unekoliko se taj prevrat dogodio na početku 2000. godine kad je “restart koalicija” Budiše i Račana uvjerljivo pobijedila HDZ, ali od tada do danas SDP je na vlasti dvaput teško razočarao a Budiša i njegova stranka su nestali, pa današnja Restart koalicija nema šanse ponoviti uspjeh oporbe s početka 2000. godine.

Razočarao je nekoliko puta i HDZ, uključujući i Plenkovićev, no ipak će te dvije stranke osvojiti najviše glasova na izborima i biti glavne u jednoj ili drugoj koaliciji. Dakle, na kraju će Hrvatska odlučivati – Plenković ili Bernardić. Za Hrvatsku bi vjerojatno ipak bilo najbolje da pobijedi HDZ, što će se zacijelo i dogoditi.

Živimo u teškim vremenima, koronavirus bacio nas je na koljena, ali je vlast jako dobro vodila zemlju od početka pandemije i nastojala da posrnulo gospodarstvo ne padne. Stoga bi bila jako rizična promjena vlasti, kao otprilike kad bi zbog nekih razloga kirurga u osjetljivoj fazi operacije bolesnika zamijenio kolega. No to vrijedi samo u slučaju da HDZ vlada uz pomoć glasova manjinaca i još nekih, bez Škore. Sa Škorom to bi bilo gore nego velika koalicija.

Prvo, na što bi sličila koalicija u kojoj je jedan partner nastao kao suprotnost drugome? To bi bilo kao kad bi tko kome oteo ženu ali bi po dogovoru svi živjeli u istoj kući i dijelili isti krevet. Ni stari ni novi muž ne bi bili muževi, niti bi žena bila njihova žena. Ako bi se Škoro radi koalicije odrekao svojih stavova, zašto mu je onda uopće trebalo tim stavovima zavoditi dio birača? Slično načelo vrijedi i za Plenkovića – on može sa Škorom samo ako se “poškori”.

Stoga bi zasigurno koalicija Plenković-Škoro bila puno konfliktnija od negdašnje koalicije HDZ-Most. A ta konfliktnost u vremenu u kojem je Hrvatska u “konfliktu” s teškim stanjem u gospodarstvu i s pandemijom za zemlju bi mogla biti opasna.

Škoru zapravo nacionalni interesi ne zanimaju, on je od njih i dosad bježao, samoljubivi narodni pjevač i bogatun sigurno ne bi mogao podnijeti drugorazrednu ulogu u koaliciji pa bi bio spreman na svaki lom da bi bio prvi.

Zato bi on u koaliciju s HDZ-om samo uz uvjet da Plenković ne bude premijer, jer Plenković je jedina osobnost u stranci kojoj Škoro nije ni do gležnja a htio bi za glavu biti veći od njega. Iz slične samoljubivosti Mostu nisu uspijevali savezi s tom strankom.

Most i danas pamti svoja posrnuća na vlasti, pa se uoči izbora, premda slab te će jedva biti parlamentarna stranka, okomio i na HDZ i na SDP, kao da im je ravan. I iznova se pozivajući na narod kod kojeg stoji katastrofalno.

Dakle, treba moliti Boga da HDZ, bude li relativni pobjednik, izbjegne Škoru i vlast sastavi s drugim partnerima. SDP bi u teško neideološko stanje unio ideološke kriterije, a Škoro, okrenut samo sebi i svojoj ne postojećoj veličini, to stanje i ne vidi.

Milan Ivkošić / Večernji list

Sve na jednom mjestu. Usporedba uspješnosti vlada HDZ-a i SDP-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari