Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Kad će Hrvatska živjeti sadašnjost?

Objavljeno

na

Upravo je nevjerojatno s koliko se energije, volje i opetovanja hrvatsku javnost i hrvatske građane doslovno izbacuje iz sadašnjega trenutka i tjera ih se da se bave onime što će možda doći ili onime što je davno prošlo te bi trebalo biti prepušteno povijesti. Činjenica da ljudi žive samo sadašnji trenutak, samo svoj danas, i to upravo onakav kakav jest, tj. da svakoga dana moraju jesti, imati svoj krov i posao, plaćati svoje potrepštine i dugove te svakoga dana trebaju svjedočiti svoje etičke, humane i domoljubne vrline, svjesno i smišljeno se zanemaruje, pa se ljude tjera da misle o nečem mogućem budućem ili o onome što je prošlo a što izaziva nova sporenja i nove razdore.

[ad id=”68099″]

Kad bi tko došao s dalekog puta u Hrvatsku i posljednjih dana malo pomnije pratio što političari govore, a mediji nekritički isto tako donose i komentiraju, stekao bi, bez sumnje, dojam da je već stupio na snagu zakon koji određuje da se glavnice kredita uzetih u švicarskim francima pretvaraju u eure i da je sada samo pitanje kad će tko od ljudi koji su uzeli takve kredite doći na red da mu to banka i službeno operacionalizira. Počevši od predsjednika Vlade, mnogi političari upravo to tako predstavljaju kao gotovu stvar, a mediji im svesrdno nekritički pomažu. Nekakav plan, za koji nije poznato koliko je dorađen i domišljen, nametnut je javnosti kao nešto što se već ostvaruje, što je zaživjelo. Bez sumnje, političari tako prikazuju svoj mogući naum iz posve pragmatičnih interesa u predizbornoj kampanji, koja je gotovo na razini kao da su izbori već raspisani i dani do izbora izbrojeni i svima poznati, no nije jasno zašto mediji, ako su makar malo neovisni, pušu u isti rog s političarima na vlasti i zašto i oni isto kao i političari obmanjuju hrvatsku javnost.

Stvarnost je posve drugačija: svi dužnici u »švicarcima« i mjesec rujan i mjesec listopad sasvim sigurno otplaćivat će svoje dugove kao i prošlih mjeseci, a što će stvarno biti kasnije, ništa pouzdano ne znaju, niti mogu znati. Naime, nije poznato čak jesu li odgovarajuće ministarstvo i Vlada završili rad i stvarno donijeli konačni prijedlog promjene zakona, a poznato je da takav prijedlog Hrvatskomu saboru uopće nije upućen. Poznato je također da Hrvatski sabor svoje zasjedanje počinje tek sredinom rujna, kao i to da procedura donošenja zakonske promjene traje i može donijeti i iznenađenja, različite promjene, a da se ne govori da bi odredba zaživjela da je potrebno da takav zakon ne samo bude donesen u Hrvatskom saboru, nego i da pravno stupi na snagu. Mnogi s pravom smatraju da je upravo bezočno što Vlada to teško pitanje za mnoge ljude nije željela riješiti ranije, već s takvim prijedlogom kani ići neposredno pred izbore, da bi jednima, ako se to ostvari, ipak olakšala teško breme, a pred svekolikom javnošću ispala kao Vlada koja stvarno rješava teške probleme. Bezočno je, bez sumnje, i to što Vlada u sprezi s medijima, nešto što će možda biti predstavljeno kao da je već na snazi, te tako doslovno skriva stvarnost sadašnjega trenutka, odnosno odvraća pozornost javnosti od sadašnjega trenutka. Neki analitičari smatraju da si Vlada zajedno s medijima tako zabija autogol, jer ljudi su ipak danas, nakon mnogih ranijih obmana, puno kritičniji prema političarima i njihovim najavama ili obećanjima, a svi koji su uzeli kredit u »švicarcima« dobro znaju da je zasada tek riječ o pripremljenu ražnju, a zec je još u šumi.

Vraćanje u prošlost dogodilo se pak u gotovo cjelokupnoj hrvatskoj javnosti inicijativom i žestokim reakcijama na inicijativu da se pozdrav »Za dom spremni« uvede u hrvatsku vojsku. O toj vrućoj i nametnutoj temi, na brojne upite predstavnika medija, očitovao se i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Želimir Puljić te je izjavio da demokracija omogućuje različite inicijative, jer je to »način izražavanja slobodnoga mišljenja«, a da bi o prijepornim idejama i prijedlozima trebalo »prirediti skup ljudi od struke koji će dati svoje stručne i znanstvene priloge« te da se tek onda, na temelju zaključaka takva skupa, eventualno pokreću peticije ili referendumi. Ta izjava predsjednika HBK-a ni na koji način ne zastupa mišljenje da bi o toj konkretnoj inicijativi trebalo održati referendum, a ipak je Večernji list u naslovu istaknuo »Puljić: Pitanje o pozdravu ‘Za dom spremni’ na referendum«, a Jutarnji list stavlja u usta nadbiskupu: »Za dom spremni dvoznačan je pojam i zato bismo trebali organizirati referendum«. Posve je neprofesionalno naslovom podmetati tvrdnju koje nema u izjavi, no još je gore kad za Večernji list trojica: SDP-ov saborski zastupnik, vječni i sveprisutni dežurni analitičar i sveučilišni profesor, komentiraju tobožnju tezu o traženju referenduma o tom spornom pozdravu. Za prvu dvojicu takav postupak nije iznenađenje, a doista je nedopustivo, nečasno i neinteligentno da sveučilišni profesor komentira nešto što uopće ne poznaje, jer nije pročitao izvornik ili nešto što nije sposoban ili voljan ispravno pročitati, pa onda nasjeda novinarskoj provokaciji i očituje se o nečemu što nikada nije rečeno.

Inicijativa da se taj pozdrav uvede u Oružane snage RH doista može biti provokacija na koju su nasjeli i dobronamjerni patrioti, koji nikada ni na koji način niti ne pomišljaju zagovarati niti braniti zločine, niti žele zlo ikojemu čovjeku na svijetu, a koja je više nego dobrodošla neprijateljima svega hrvatskoga da još jednom hrvatskoj javnosti nametnu ideologizirano, politizirano i falsificirano komunističko i jugoslavensko viđenje NDH-a. Sve je to dobro poslužilo za zaboravljanje i odvraćanje pozornosti od realnoga sadašnjega trenutka, jedinog vremena u kojem se stvarno živi. Kad će Hrvatska početi živjeti sadašnjost i svoju istinu?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Barbara Jonjić: ‘Škola za goli opstanak’ ministrice Divjak

Objavljeno

na

Objavio

Prije samo četr’es’t godina
Bijo je velik jad rodit’ se k’o livoruk u Imockomu
Ae
Ne znan kako je bilo u ostatku svita al’ u nas van to nije bijo plus, niti zere
Gledali su te k’o naopaka čovika
Kao velika je grijota bila imat’ lipo a livoruko dite
Livoruko je bilo svako ono koje ide livon rukon
Koje se njome maša za kruv
Riže njome
Kad livon rukon čašu drži a desna mu po komodu visi
Kad pisalon šara uguron livon rukon
Kad livon rukon štrocaje i buću valja
Kad se livon rukon za kvake naopako ‘vata

Pratila se baš ruka, ona je glavna bila
Jerbo nogu ti je malo ‘ko zagleda
Ruka se gledala, vidila, brojala i ona te odavala
Mene su otkrili zarana
Jerbo san rano i crtala i pisala
Ćaći i materi to niti zere smetalo nije
Niti zere
Jerbo je rećemo livoruk bijo i moj did Baja
Livoruk a sposoban i vridan bijo
Uvik su mi nabrajali livoruke su ob’e strane
Bilo i’ brate vrlo, neka mi je mater, ćaću i brata taki gen priskočijo
Pa bi mi nabrajali redon naše sve
Od dida do strike i moga ujke
Znala san u taj vakat za svakoga livorukoga čovika u mojin Jonjićima

Baba je su drugu bandu bila vrlo zabrinuta za me’
Nju moja udaja danas, sutra vrlo sikirala
Baš vrlo
Babe stra’ bilo kako mi to vele prilike zbija

– Livoruka, mislit će neviran svit kako si poradi toga sakata! Daj ti Bože da se nekako udaš brez da ti taj tvoj ruku vele prati i vele zagleda. Ne meći mu je baš pod nos, ne maši vrlo njome. Gledaj desnon iz čaše pit. Misli o tomu. Nije to zera.

Naša škola u Mračaju nije u taj vakat uvažavala svoju livoruku manjinu
Ni čut
Asimilacija je bila nužnost
Provodila se na taki način da ti je liva ruka mogla komodno visit na tilu čisto poradi simetrije i odradit štogod usitno, nužno i neupadno kako bi desnoj pripomogla

Domača naš iša’ je čet’ri godine isprid mene u školu i nisu mu k’liko znaden dali pisat’ livon rukon
Ni čut
Znala san ja svakoga Jonjića kojemu to u školi prošlo nije
Nije prošlo ni Ivani a ni mome strikanu
Nikomu
Jerbo
Tada je bijo običaj livoruke priodgajat
Popravljat
Napravit od nji’ naoposum i ured ljude
Napravit od livoruki ljudi
Dešnjake

Dopuštene su bile u toj važnoj rađi baš sve metode
Od debele, jasenove šibe do vezanja live ruke za drvenu katrigu užeton

Uspješnost je bila stopostotna

Zato van ja k’o dite u mome selu nisan nikad imala prilike vidit niti jednoga čovika kako piše livon rukon
Doklen san u isti vakat puno nji’ mogla vidit kako idu livon rukon
Kako baš u njoj držu čašu
Rećemo
Did Baja je riza povisme na daski livon rukon
I u njoj je bukaru u konobi drža
Livon rukon nikad olovku drža’ nije

K’o pravo jesensko dite pošla san u prvi razred su skoro puni sedan godina

Lagano, niza stranu priskačuć kamenja i birajuć stranu di je ladovina
Mater me moja držala za ruku taj prvi dan i pomagala mi nosat moju torbu punu knjiga
Jerbo veselila san se školi t’liko da san i taj prvi dan tila nosit sve
Baš sve
Sritna san bila čudo jedno
E
Imala san veliku sriću
Zapalo me k’o po mojoj želji
Učila me, meni najlišpa i najbolja žena na cilomu svitu
Moja lipa Mila
Razumila ona uvik nas tri Jonjuše u razredu

Dočin bi vidila kako nan misli lutaju
I kako navišamo velike govorancije
Pustila bi nan našu igru festivala
Neka su muški znali negodovat i prigovarat
Ona bi pustila baš nami na volju

A ja san u taj vakat najvolila pivat Crvene koralje
E
Onu pismu o ružama crljenin i tajnama sakrivenin
Kad bi se napivale i nabalale vratile bi se rađi
Sve je Mila znala pripoznat i na dobro okrenit
Imala je srce veliko k’o naše lipo polje
I strpljenje dugačko k’o naša Vrljika
Za baš svakoga svoga đaka

Al’ jopet, nije mi pušćala da pišen livon rukon
Nije
Nije ona šibe koristila a niti me vezala
Ni čut
Samo mi je prvi dan na uvo rekla

– Bi li ti to isto, mogla i desnom rukom Barbara?

S’vatila san kako me samo lipo zamolila
A ja bi za nju napravila sve, ikad
T’liko san je volila
Pa san se trsila k’liko san mogla i sve desnon rukon crtala i pisala
Pa san kod kuće gutala suze svaki dan
Jesan
Jerbo
Prvi razred oduvik je sav u crtanju i slovima
A moji nacrtani crteži i moja napisana slova, mojon desnon rukon, nisu nikad’ bila niti blizu onomu kako bi ja to mogla i znala livon rukon
Niti blizu
Znala san to, jerbo san svojon livon rukon pisala i crtala puno prija nego san se škole dokopala
Znala san i zato me to vrlo bolilo
Onako kako te uvik kroza život boli ono što znadeš
Zdrav si i sritan samo u svomu neznanju

Što ne znan, ne boli me
Tako živin

Zato pokrijen uši i zatvorin oči svaki puta kad mi život izdaje poda noge istovara
Baš svaki puta

Volin ništa ne znat i gotovo

Unda san svoj jad danima kupila u prsi
Sve dok se materi jednu večer nisan izjadala
Govorila san jon kako mi ne iđe desnon i pitala san je bi li ona o’šla moju učiteljicu zamolit’ da me pusti neka mi liva bude glavna
Onako, kako je to Bog kod mene i kod svi nas livoruki i odredijo
I o’šla moja mater zamolit’ učiteljicu

Znaden i danas di san stala
I kako san naslonjena bila
Kad mi je mater rekla kako nan je prošlo

Davno je bila ta ’82. g. kad san u školu pošla
Davno
Al’ ja se sićan kako san baš ja bila prvo dite škole u Mračaju koje je i u školi pisalo livon rukon
Prva
Bila san na krovu svita
Puno prije Supermena i puno prije svi’ oni’ pilota iz Top Guna

I sitin se toga uvik kad je tema školstvo
Uvik
Sitin se kako san uvik izvukla maksimum
Iz svega i iz ničega
Ja
Dite koje Mensa nikad za člana uzela ne bi
Niti san kad kontala pola onoga što se tumačilo na satu fizike i matematike
Niti me iša’ tjelesni
A niti tehnički
Moja Titina rodna kuća od šperploče bila je smijurija
Sve ostale u razredu imale su reda
Na mome strujnome krugu izginilo bi pola moje škole da ji je bilo pustit
Srića Puljić pušća nije, pa spasijo i nji’ i mene
A šivanje i kukičanje me išlo tako
Da bi naša Tera na me’ samo zabrinuto vrtila glavon
Sićan se kako san već u sedmomu razredu matematiku odgovarala skoro svaki sat
Skoro svaki sat
Prvo bi se mene ispitalo pa bi se išlo dalje
Imala san uvik ocjena k’o ostatak razreda zajedno
Što je rećemo bilo odlično jerbo nikad sumenon nisu imali oni problem da nemaju na temelju čega zaključit
Što se nekin drugima trevit često znalo
Pokonji drug iz matematike, t’liko me volijo da bi mi odma s vrata da geometrijska tila da o njima pričan
Pa unda tako skoro svaki, svakcati sat
U ista gožđica smo redovito upadale Ivana Ivaničina i ja
I kad danas promislin
Ne more bit’ slučajno kako smo nakon svega, ob’e zvršile odiseju života baš na Pravu

Ovi’ dana tema su porazni rezultati državne mature
Kažu kako ocjene ne odgovaraju znanju
Dašta
Kažu kako toga prija nikad bilo nije
Malo morgen
Uvik je bilo one dice koja za dva moraju znat tri put’ više od drugi
Ae
I one dice koja jame pet jerbo in je mater u dobru sukin triba
Po onoj
Kako se uvik bolje ogrije onaj koji je bliže vatri
I po onoj drugoj u kojoj umiljato janje dvi majke doji
Ako ti se mater odmakla od vatre da ne prisvedi
Ako te nije ubila umiljatost
Ne gine ti trojstruka rađa u svemu kolikomu

Tak’i kašnje more rasturat prijemne i godine fakulteta neka kroza sridnju nikad’ o sebi lipe riči čujo nije
Taki danas položi čak i ‘vako manito posloženu maturu
Manito?
Dašta je nego manito posložena
Rećemo jedno od pitanja bilo je

– Po kojoj se osobini lijeva ruka razlikuje od desne ruke?

Molin lipo, brez velike sikiracije
Ponuđena su bila čak čet’ri odgovora

a) destruktivna je
b) uvrijeđena je
c) maštovita je
d) spretna je

Dekeko
To je reć pitanje i čak čet’ri ponuđena odgovora
Ja bi rećemo zaokružila sva čet’ri i dodala peti

e) sakata je

Ae
A unda bi zavezala za katrigu užeton
I livu i desnu ruku svin vakin sastavljačin pitanja
Pa ji gledala nekako priodgojit
Isporavit ji i nekako naoposum ljude od nji’ napravit
Ako već nije prikasno

Jerbo
Nami van ne triba ministrica tipa naše Divjak
Ni blizu
Triba njoj seki dat njezine tablete i njezinu reformu poda jaketu
Pa je razdužit i lagano uputit niza stranu su cilon ovon Vladon
Ae
Pa unda dovest ‘naku neku k’o što je bila moja Mila
‘Naku neku koja znade iz svakoga diteta i profesura izvuć’ najbolje
Znade mu vratit’ odlutale misli
Znade mu ulit znanje i volju

A kad toka, znaju bit’ i meka srca

Naše školstvo triba Mile
One koje se ne drže slipo svoji’ zabluda a niti prakse koja je trajala oduvik
Samo reda radi
Nego se izmaknu kako bi bolje vidile i kako bi kadikad napravile puni krug
Pa unda zaključile, kako ono staro, ono od prija nije u korist diteta
Samo tak’e mogu nami materama
I ciloj našoj Državi
Pomoć podignit dicu koja rećemo neće snimat videa dok naše Zrće gori
Snimat videa
Smijuljit se
I gadit naše vatrogasce, naše junake
Doklen gori
Taj tip učiteljica nan triba
Znale bi one dite naučit’ kako itnit mobitel iz ruke a uzet u ruku šmrk i kantu
Kad digdi gori

Pitan se cili dan
Zašto cura snima videa doklen okolo nje gori a ne gleda rećemo nekako, sunečin pomoć’?
Zašto takoga pitanja na maturi nema?
Zašto?
Rećemo
Nu pitanja pravi’
Šta radi ubrojiv čovik kad okolo njega gori?
Šta radi ubrojiv čovik kad ga privari njegova Vlada, ona koju je sam bira?
Šta radi čovik kad mu se nameću sotonske konvencije?
Šta radi čovik kad mu ukradu referendume?

Nu
Znaden ja kako bi naša ministrica Divjak rekla kako ‘vak’a pitanja ne spadaju u niti jedan predmet
Istina, ne spadaju
Ali
Neš ti predmeta
Kad je baš ovo iznad nji’ svi’

Ovo nisu pitanja a niti predmeti draga ministrice
Ovo bi bila realna škola za život u Hrvackoj
Škola za goli opstanak
Prava, pravcata škola za život
Koja ja baš svakomu našemu ditetu nužna
Svakomu onomu ditetu
Kojemu mater a ni ćaća nisu blizu one vaše, stranačke vatre
Svakomu ditetu koje se ne planira vami pridat a niti se dade potrat od sviju vas

I svako tak’o dite
Koje se čudon ne iseli, koje van se ne prida i ne pokloni
Koje ostane i priživi sve vaše silne sabotaže
Tak’o dite položilo je, što se mene tiče, maturu su čiston peticon
Neka je sve, na ono vaše prikovažno pitanje odgovorilo
Su
e) sakata je
I po vašin kriterijima skandalozno
Palo

Meni je prošlo
I ima školu za život u Hrvackoj
Jerbo nikako tablet olovka bit’ ne more
Ne more
A nit’ ti, ministrice Divjak ikako moreš bit’ ono što su nekoć jedna
Ministrica Vokić i moja učiteljica Mila bile

Nikako i nikad

Barbara Jonjić: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nenad Piskač: Da postoje ustaški studiji u Hrvatskoj četnika ne bi bilo

Objavljeno

na

Objavio

Nenad Piskač

Ustaški studiji postoje samo na četničkim studijima

Režimske provladine Novosti srbijansko-populističkom metodom i kontinuiranom protuhrvatskom uređivačkom politikom pronašle su u Zagrebu „ustaške studije“ i tako s ocjenom i revnošću pretekle svetosavsku političku stranku (SPC), Srbijansku akademiju znanosti i umjetnosti, Naprednu stranku „europskoga Vučića“ i klub EPP-a pri Europskom parlamentu.

Na podvalu četničkih studija reagirao je Pokret za hrvatsku budućnost… No, ta činjenica sama po sebi nije dovoljna kako bi se osvijetlila istina o tom da vladajuća koalicija oživljava modificirani Plan Z-4 s Vukovarom umjesto Kninom kao glavnim gradom velikosrpske ideje u Hrvatskoj. Novosti takvu politiku razrađuju, zauzvrat su pod krinkom manjinskih prava proračunski odlično financirane.

Potrebna je „šira politička akcija“. A nju nitko ne pokreće. Čak ni dosad istaknuti „predsjednički kandidati“ o četnikovanju u Hrvatskoj šute, premda bi na tom pitanju objektivne stvarnosti mogli dobiti ozbiljan broj glasova.

Dok je hrvatske šutnje četnički studiji u Hrvatskoj nemaju alternativu. Bolje im je u Hrvatskoj nego u Srbiji kojoj služe. Četnički studiji studiraju, primjerice, izreke akademika M. Bećkovića među kojima se ističu i ove dvije temeljne studijske gluposti: „Mene ne zanima istina. Ja znam ko je u pravu“, „Razdvajaju nas originali, a spajaju falsifikati“.

Pomirba naroda i europska probava

Tko još u inkluzivnoj vladi, oporbi i u Europskoj uniji misli isto kao i notorni Pupovac, nakladnik Novosti, da na Sveučilištu u Zagrebu postoje ustaški studiji? Što kaže Plenković, ministrica obrazovanja Divjak, Klub zastupnika Ustaski studijiHDZ-a i ostali klubovi? Predsjednica? Što kaže rektor Sveučilišta, sklon sveučilišnom regionalizmu?

Hoće li tko tražiti barem demanti nakladnika i urednika Novosti? Što o tome kažu hrvatski europarlamentarci koji se mahom zalažu za „više Europe“ i manje nacionalne države? Ima li, nadalje, u visokom obrazovanju ostataka četništva, djeluje li mirnodopska velikosrpska sastavnica kroz pojedine stranke i fakultete društvenih znanosti?

Sve su to legalna i legitimna pitanja koja zahtijevaju političko, moralno, zakonodavno, represivno, sudbeno, sigurnosno i svako drugo odgovorno djelovanje, osobito kroz prizmu pretrpljene agresije i neplaćene ratne odštete.

Kako živimo u doba političke šizofrenije u kojemu je političko polje oslobođeno objektivnih sadržaja, a prenatrpano ideološkim – od „škole za život“, preko (konstantno od 1918.) ćirilizacije pod kišobranom sudbeno-političke duboke države i četiri aktualna pravopisa, preko nepostojećih žrtava u Jasenovcu, pa do Oluje kao pogroma, te „ustaških studija“ i instalacije A. Miloševića u Programsko vijeće HRT-a, što sve skupa predstavlja na djelu modificirani plan Z-4 – protezu srbijanskoga fašizma na hrvatskom proračunu, čini se dobrom i korisnom zabavom s vremena na vrijeme zaviriti u povijest, čak i pod uvjetom da nas zbog toga ideološki dobermani režima proglase „revizionistom“ ili „populistom“.

Prošećimo kroz dva dokumenta više-manje nepoznata hrvatskoj javnosti, kako bismo pomogli četničkim studijima, njihovim studentima i hrvatskom proračunu, da uz pomoć izvornih vrela revidiraju svoje zablude, protuhrvatske objede i dogovornu povijest pisanu ne zbog istine, već zbog opstanka protuhrvatskog režima jučer, a danas zbog „pomirbe naroda“. Što je isto „bratstvo i jedinstvo“, ali zvuči europski probavljivo.

Povratak u stanje prije Pavelića

U jeku novoga vala ćirilizacije Vukovara podsjetimo se na temelju dostupnoga dokumenta, kako je šef hrvatske države Ante Pavelić zborio o hrvatskome jeziku. Susreo se, naime, u Sabornici s hrvatskim novinarima (dne. 4. ožujka, ne piše godina). Ne piše poimence s kojim novinarima. Ne možemo stoga utvrditi tko je od njih preživio „oslobođenje“, tko se uspio probiti u „emigraciju“, a tko je eventualno dobio dopusnicu za novinarski rad u komunističkom raju.

Pavelić

Izvještaj započinje točnim konstatacijama. „Medju brojnim pitanjima, koja su ostala kao težko nasljedstvo iz nametnute nam zajednice sa Srbijom, hrvatski je jezik nešto silom, a nešto ostalim utjecajima u tolikoj mjeri iznakažen, da je jedno vrijeme bilo upravo bolno slušati i čitati sve ono što je bilo rečeno ili napisano tako iznakaženim jezikom.

Činjenica je, da su Srbijanci u školama, urednima, a osobito u vojsci nasilno kvarili hrvatski jezik, te ga srbizirali i nakazili raznim svojim i tudjim riečima. Trebalo je mnogo sviesti, ljubavi i odpora, da se hrvatski jezik kako tako sačuva od podpunog iznakažnjenja i da barem u skučenim granicama bude spašena čistoća materinske rieči“.

Budući da su konstatacije povijesno točne glede razdoblja od 1918. do 1941., one u interpretaciji četničkih studija predstavljaju „reviziju istorije“.

Pavelić „je dao izvrstne pobude za čišćenje hrvatskog jezika i za uporabu hrvatskih rieči i naziva, umjesto brojnih tudjica, koje su tokom posljednjih godina nagrdile ljepotu i čistoću hrvatskog jezika“. Smetalo ga je pretjerano upotrebljavanje „da“, tzv. dadakanje.

Kao jezični nestručnjak smatrao je kako je ispravno napisati „znam kupiti“, a neispravno „znam da kupim“. Podsjetio je kako je prije NDH u kaznenom zakonu „bila unesena čak i nagrda od riječi ‘sudija’“. Kako navodi dokument, novinarima je dao još nekoliko primjera „izrazito nevaljanih rieči, koje se još uviek upotrebljavaju, i ako postoje liepe hrvatske rieči te i ako prije takove nevaljane rieči nisu bile upotrebljavane“.

jezi ap

Hoću reći kad bi postojali „ustaški studiji“ (ili barem zakon o jeziku), Hrvatska ne bi imala problem s ćirilizacijom i tuđicama u tolikoj mjeri kao što ima danas… No, njih nema. Imali smo, istina, (ustaško?) Vijeće za normu hrvatskoga standardnoga jezika, kojega je ukinula (ustaška?) Račanova vlada, a potom 2012. i (ustaška?) Milanovićeva vlada po ministru (ustaši?) Željku Jovanoviću (8. svibnja, na dan „oslobođenja“ Zagreba).

Takvo što usudio bi se napraviti samo srpski kralj Karađorđević prekjučer, Tito jučer ili četnički studiji danas. Vijeće nije ponovo uspostavljeno. Ali je godine 2017. osvanula Deklaracija o zajedničkom jeziku s potpisnicima iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije i Crne Gore. Stječu se, dakle, uvjeti za uspostavu (četničkoga?) stanja koje je prethodilo kratkotrajnom Paveliću.

Ustaška skrb za nezbrinutu djecu odmetnika

I drugi dokument (prijepis) također je zanimljiv sa stajališta ne samo četničkih studija. Naime, kaj. Autor: „’Ustaša’ Hrvatski oslobodilački pokret – logor ženske ustaške mladeži“ iz Gline. Nadnevak: dne. 27. travnja 1942. Primatelj: Kotarska oblast Glina. Predmet: „Prijedlog za osnivanje ubožnice i dječjeg sirotišta“. Broj: 64/42. Ženska ustaška mladež upozorava kotarsku vlast o tome kako već dulje vremena „osijeća se potreba, da se u Glini osnuje ubožnica“ za starce kako bi se Državna bolnica odteretila, osobito u zimskim mjesecima kad starčad nema „drugog skloništa“, što „smeta redovnom radu“ bolnice i oduzima mjesta bolesnicima. Ali, dragi profesori i studenti četničkih studija, to nije sve!

Mlade su ustašice primijetile „da nije prijeko potrebna samo ubožnica za starce i iznemogle, nego isto tako a i još više dječje sirotište. Naime, zbog „izvanrednih ratnih i revolucionarnih prilika u ovom kraju“, došlo je do „znatnog porasta“ djece bez roditelja ili onih čiji roditelji nisu nikako u stanju, da sami svoju djecu izdržavaju. „U najnovije vrijeme uporedo s povratkom pravoslavnog žiteljstva iz šume, broj ovakove sirotinje stalno raste.

Budući da su, naime u borbama hrvatske državne vojske s odmetnicima mnoga sela popaljena, to se mnogi od ovih nemaju kamo vratiti, pa tumaraju okolo, osobite žene s djecom, i traže zarade. Ali naravno, da ih nitko neće primiti u posao s nejakom djecom. Stoga bi bilo prijeko potrebno, da se državne vlasti za to pobrinu, u prvom redu, da se osnuje u Glini ili negdje drugdje u ovome kraju dječje sirotište, gdje bi se mola smjestiti barem najpotrebnija sirotinja i siročad“.

uboznia

Odmetnici su, dakle, tumarali s djecom, nije, hm, bilo organiziranoga odlaska iz Hrvatske „sveg za borbu nesposobnog stanovništva“, niti Carla Bildta i Petera Galbraitha, kao godine 1995. Stoga zabrinute ustašice pišu: „Ne moramo naglašavati, da nam osnutak ovakovih zavoda ne nalaže samo socijala svijest i čovječnost, nego i čisto politički razlozi.

Jer u ovom nemirnom i nesigurnom kraju naša je socijalna i još više politička dužnost, da spriječimo nepotrebno stvaranje novih nezadovoljnika, rulje gladnih očajnika, koji su spremni na sve. A osim toga, mi se moramo, ako hoćemo ove krajeve barem za budućnost ne samo materijalno, nego i duhovno osigurati Hrvatskoj, pobrinuti za hrvatski nacionalni odgoj ove djece čiji su roditelji bili odmetnici i kao takovi stradali od hrvatske državne vlasti. A ako svu tu djecu pustimo, da zajedno s roditeljima s mržnjom i očajem obilaze oko svojih pustih garišta, ni po jednom psihološkom zakonu ne možemo očekivati, da će se oni sami nekim čudom izgraditi u svijesne Hrvate, koji će ljubiti ovu zemlju i ovu državu“. Socijalno osjetljivo, politički mudro.

Četnički studiji: Hrvati su ustaše

Imale su cure i konstruktivan prijedlog: „Napominjemo da bi za ubožnicu, prema izjavi samog g. upravitelja Državne bolnice, bila najprikladnija jedna bolnička zgrada, koju sama bolnica ne treba i koju je upotrebljavala Ustaška vojnica. Možda bi se za prvo vrijeme u toj istoj zgradi dalo urediti i sirotište, ali držimo da se za tu svrhu može lako od Države dobiti jedna od mnogih podržavljenih zgrada u Glini. Za dom spremni! Logorna odjelna upraviteljica za društvovno-gospodarsku brigu: Milka Faerfel, v. r., Logornica Z.U.M. za kotar Glinu: Benedikta Bužan, v. r.“. Osam mjeseci poslije nastanka ovoga dokumenta u Bosanskom Petrovcu utemeljena je Antifašistička fronta žena i sve je na planu socijalne politike odmah krenulo nabolje ako ne u NDH onda na „oslobođenim krajevima“, odnosno „na ovim Novostiprostorima“. I tako sve do naših dana, kad Hrvati s djecom, kao da su odmetnici, odlaze van u bivšu „emigraciju“, sadašnje „slobodno tržište radne snage“. Pritom su zavodi za nezbrinutu djecu iz razdoblja NDH prepjevani u „logore“!

Kad bi, dakle, postojali ustaški studiji, kako pišu Pupy-Plenky režimske Novosti, pa umjesto četničkih odgajali hrvatsku elitu, bilo bi dovoljno bolnica i sirotišta, dječjih vrtića i staračkih domova, kompletiran sustav socijalne skrbi sa naoružanim zaštitarima na ulazu, a izgleda kako bismo imali i zakon ili barem uredbu o hrvatskom jeziku.

Preživjelo bi i Vijeće za normu, da se Pavelići ne moraju baviti tuđom strukom. I četnika u Hrvatskoj ne bi bilo, prema uzoru na velike poraze u Lijevča Polju i Oluji. Zato što ih ima, aboliranih i neaboliranih iz obje agresije (1941. I 1991.), možemo li kriviti ustaške studije ili četničke?

Postoji bezbroj vrela u kojima crkveni i politički lideri Srba Hrvate kolektivno nazivaju ustašama. To znači da su i svaki hrvatski studiji prema kriterijima velikosrpske elite – ustaški. Kako ova logika može u praksi živjeti u hrvatskoj državi znaju samo odnarođene hrvatske vlasti i oporbe. Njih se treba riješiti, a onda je lako i sa četničkim studijima!

Krajnje je vrijeme da nam četnički studiji više ne kroje krivotvorenu prošlost u okupiranoj sadašnjosti i ne utječu na budućnost bez budućnosti. Za početak dovoljno je shvatiti kako ustaških studija u Hrvatskoj nema osim na četničkim studijima na proračunskom bankomatu. Proračunsko bildanje fašističkih studija nije „politička stabilnost“, već proizvodnja nestabilnosti.

Čeka se politička snaga koja će se znati i htjeti toj sveobuhvatnoj serbo-čedo-zajebanciji učinkovito, brzo, efikasno i s dugoročnim posljedicama oduprijeti, prije negoli novi naraštaji studenata četničkih studija u Hrvatskoj krenu s poznatom praksom „oslobođenja“ i „prisajedinjenja“. Kako? „Svim raspoloživim sredstvima“- što su Plenkoviću nedvosmisleno rekli, dok im je ponizno u ime vlade čestitao Božić.

Nenad Piskač / HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari