Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Kad će Hrvatska živjeti sadašnjost?

Objavljeno

na

Upravo je nevjerojatno s koliko se energije, volje i opetovanja hrvatsku javnost i hrvatske građane doslovno izbacuje iz sadašnjega trenutka i tjera ih se da se bave onime što će možda doći ili onime što je davno prošlo te bi trebalo biti prepušteno povijesti. Činjenica da ljudi žive samo sadašnji trenutak, samo svoj danas, i to upravo onakav kakav jest, tj. da svakoga dana moraju jesti, imati svoj krov i posao, plaćati svoje potrepštine i dugove te svakoga dana trebaju svjedočiti svoje etičke, humane i domoljubne vrline, svjesno i smišljeno se zanemaruje, pa se ljude tjera da misle o nečem mogućem budućem ili o onome što je prošlo a što izaziva nova sporenja i nove razdore.

[ad id=”68099″]

Kad bi tko došao s dalekog puta u Hrvatsku i posljednjih dana malo pomnije pratio što političari govore, a mediji nekritički isto tako donose i komentiraju, stekao bi, bez sumnje, dojam da je već stupio na snagu zakon koji određuje da se glavnice kredita uzetih u švicarskim francima pretvaraju u eure i da je sada samo pitanje kad će tko od ljudi koji su uzeli takve kredite doći na red da mu to banka i službeno operacionalizira. Počevši od predsjednika Vlade, mnogi političari upravo to tako predstavljaju kao gotovu stvar, a mediji im svesrdno nekritički pomažu. Nekakav plan, za koji nije poznato koliko je dorađen i domišljen, nametnut je javnosti kao nešto što se već ostvaruje, što je zaživjelo. Bez sumnje, političari tako prikazuju svoj mogući naum iz posve pragmatičnih interesa u predizbornoj kampanji, koja je gotovo na razini kao da su izbori već raspisani i dani do izbora izbrojeni i svima poznati, no nije jasno zašto mediji, ako su makar malo neovisni, pušu u isti rog s političarima na vlasti i zašto i oni isto kao i političari obmanjuju hrvatsku javnost.

Stvarnost je posve drugačija: svi dužnici u »švicarcima« i mjesec rujan i mjesec listopad sasvim sigurno otplaćivat će svoje dugove kao i prošlih mjeseci, a što će stvarno biti kasnije, ništa pouzdano ne znaju, niti mogu znati. Naime, nije poznato čak jesu li odgovarajuće ministarstvo i Vlada završili rad i stvarno donijeli konačni prijedlog promjene zakona, a poznato je da takav prijedlog Hrvatskomu saboru uopće nije upućen. Poznato je također da Hrvatski sabor svoje zasjedanje počinje tek sredinom rujna, kao i to da procedura donošenja zakonske promjene traje i može donijeti i iznenađenja, različite promjene, a da se ne govori da bi odredba zaživjela da je potrebno da takav zakon ne samo bude donesen u Hrvatskom saboru, nego i da pravno stupi na snagu. Mnogi s pravom smatraju da je upravo bezočno što Vlada to teško pitanje za mnoge ljude nije željela riješiti ranije, već s takvim prijedlogom kani ići neposredno pred izbore, da bi jednima, ako se to ostvari, ipak olakšala teško breme, a pred svekolikom javnošću ispala kao Vlada koja stvarno rješava teške probleme. Bezočno je, bez sumnje, i to što Vlada u sprezi s medijima, nešto što će možda biti predstavljeno kao da je već na snazi, te tako doslovno skriva stvarnost sadašnjega trenutka, odnosno odvraća pozornost javnosti od sadašnjega trenutka. Neki analitičari smatraju da si Vlada zajedno s medijima tako zabija autogol, jer ljudi su ipak danas, nakon mnogih ranijih obmana, puno kritičniji prema političarima i njihovim najavama ili obećanjima, a svi koji su uzeli kredit u »švicarcima« dobro znaju da je zasada tek riječ o pripremljenu ražnju, a zec je još u šumi.

Vraćanje u prošlost dogodilo se pak u gotovo cjelokupnoj hrvatskoj javnosti inicijativom i žestokim reakcijama na inicijativu da se pozdrav »Za dom spremni« uvede u hrvatsku vojsku. O toj vrućoj i nametnutoj temi, na brojne upite predstavnika medija, očitovao se i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Želimir Puljić te je izjavio da demokracija omogućuje različite inicijative, jer je to »način izražavanja slobodnoga mišljenja«, a da bi o prijepornim idejama i prijedlozima trebalo »prirediti skup ljudi od struke koji će dati svoje stručne i znanstvene priloge« te da se tek onda, na temelju zaključaka takva skupa, eventualno pokreću peticije ili referendumi. Ta izjava predsjednika HBK-a ni na koji način ne zastupa mišljenje da bi o toj konkretnoj inicijativi trebalo održati referendum, a ipak je Večernji list u naslovu istaknuo »Puljić: Pitanje o pozdravu ‘Za dom spremni’ na referendum«, a Jutarnji list stavlja u usta nadbiskupu: »Za dom spremni dvoznačan je pojam i zato bismo trebali organizirati referendum«. Posve je neprofesionalno naslovom podmetati tvrdnju koje nema u izjavi, no još je gore kad za Večernji list trojica: SDP-ov saborski zastupnik, vječni i sveprisutni dežurni analitičar i sveučilišni profesor, komentiraju tobožnju tezu o traženju referenduma o tom spornom pozdravu. Za prvu dvojicu takav postupak nije iznenađenje, a doista je nedopustivo, nečasno i neinteligentno da sveučilišni profesor komentira nešto što uopće ne poznaje, jer nije pročitao izvornik ili nešto što nije sposoban ili voljan ispravno pročitati, pa onda nasjeda novinarskoj provokaciji i očituje se o nečemu što nikada nije rečeno.

Inicijativa da se taj pozdrav uvede u Oružane snage RH doista može biti provokacija na koju su nasjeli i dobronamjerni patrioti, koji nikada ni na koji način niti ne pomišljaju zagovarati niti braniti zločine, niti žele zlo ikojemu čovjeku na svijetu, a koja je više nego dobrodošla neprijateljima svega hrvatskoga da još jednom hrvatskoj javnosti nametnu ideologizirano, politizirano i falsificirano komunističko i jugoslavensko viđenje NDH-a. Sve je to dobro poslužilo za zaboravljanje i odvraćanje pozornosti od realnoga sadašnjega trenutka, jedinog vremena u kojem se stvarno živi. Kad će Hrvatska početi živjeti sadašnjost i svoju istinu?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Bošnjaci i Srbi pripremaju razgraničenje, a gdje će Hrvati?

Objavljeno

na

Objavio

Vrlo zanimljiv sastanak dogodio se 8. ovoga mjeseca u Beogradu između srbijanskog kneza Aleksandra Vučića, turskog sultana Recepa Erdogana i troglavog Predsjedništva BiH, koje čine lukavi Šefik Džaferović, goropadni Milorad Dodik i ubogi Željko Komšić.

Razgovaralo se, kako je javno rečeno, o infrastrukturnom (cestovnom, plinskom, željezničkom, električnom) povezivanju Srbije i BiH. Spomenute su autoceste Beograd – (istočno) Sarajevo te Sarajevo – Novi Pazar. Dominirao je prijateljski ton u stilu “ti meni kneže, a ja tebi viteže…”.

Miriše na podjelu

Iskazujući svoj interes za mir na Balkanu dok je upravo spremao krvavi pohod na Kurde, miroljubivi je Erdogan uskliknuo: “Dragi prijatelju Vučiću!” Vučić mu je zahvalio za “stabilizirajuću ulogu na Balkanu”, ne skrivajući radost što će Srbija biti bolje povezana s Nevesinjem. Svi su odlučni nastaviti započete sastanke i razgovore, već u svibnju u Istanbulu, u Sarajevu i prije.

Prva je pomisao sa strane kako je teško povjerovati da se razgovaralo samo o miru i infrastrukturi (zar bolji partner za to ne bi bili, recimo, Kinezi nego Turci?). Nekako sve miriše na dogovor o razgraničenju i podjeli BiH na srpski i bošnjačko-muslimanski dio. Nedostajao je tu samo Vladimir Putin, ali bi to onda bilo preočito.

U igri bi mogao biti i Sandžak, koji je ničim izazvan spomenuo srbijanski lider. Nedavna Deklaracija SDA koja ide za unitarnim uređenjem države, izgleda, i ne odnosi se na Republiku Srpsku, već samo na ovaj dio koji se zove Federacijom, što je samo nastavak kontinuiteta obespravljivanja hrvatskog naroda. Zato što se Deklaracija, valjda, na njih ne odnosi nije bilo reakcija iz Beograda pa je čak i Dodik bio neobično suzdržan.

Gotov čin

Podozrenje s hrvatske strane izaziva činjenica da na ovom razgovoru nije bilo predstavnika hrvatskog naroda u BiH, jer to Komšić uistinu nije. On se, zapravo, profilirao kao najradikalniji negator hrvatskih interesa i kao ogorčeni protivnik miješanja države Hrvatske u unutarnje stvari BiH. Uostalom, on nije izabran za člana Predsjedništva tek iz inata, već da bi se plan podjele interesa dviju strana bez treće lakše proveo.

Na pomolu je konačno rješenje dugogodišnje bosanskohercegovačke krize. Mogu EU i Amerika biti protiv, ali ako se postigne dogovor u krugu Turska-Rusija-Srbija-Bosna, stvorit će se stanje gotovog čina.

A Hrvati su također pred konačnim rješenjem, iliti pred “endlosung kroatische frage”. Moći će izabrati jednu od tri solucije: pretvoriti se u komšiće, odseliti se u Hrvatsku ili u neku od trećih zemalja, možda čak i na Madagaskar, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Ljubić: Hrvati u BiH znaju što im je donio izbor Komšića, no znaju li pojedinci u RH što je donio Hrvatskoj

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić – Znamo li kad je uistinu rođena hrvatska država

Objavljeno

na

Objavio

U dvobroju uz Dan neovisnosti »Večernji list« na naslovnici je istaknuo temu pod naslovom »Znamo li kad je uistinu rođena hrvatska država«, a povod su toj temi različita mišljenja o tome kad bi trebalo slaviti rođendan Republike Hrvatske. Tema je intrigantna ne samo zbog različitih mišljenja o rođendanu naše države nego i zbog odnosa, i aktualnih posljedica toga odnosa, prema procesu osamostaljenja i naglascima koje pojedini povijesni datumi važni u procesu osamostaljenja bivše Socijalističke Republike Hrvatske sa sobom donose. Dodatnu aktualnost toj temi daju najave da če sadašnje vlasti uskoro izmijeniti Zakon o državnim blagdanima te kao Dan državnosti vratiti dan 30. svibnja.

Državnost, premda sadrži točno određene čimbenike kao preduvjete i međunarodno priznate pravne okvire, postoji i može živjeti a da nije realizirana ni de jure ni de facto. Upravo je takva državnost 9-stoljetno povijesno iskustvo hrvatskoga naroda: svijest o hrvatskoj samostalnoj državnosti živjela je od gubitka hrvatske samostalnosti ulaskom u personalnu uniju s Mađarskom početkom 12. stoljeća i nikada nije iščezla iz hrvatske narodne memorije. Bilo je povijesnih razdoblja kad je realizacija hrvatske narodne memorije.

Bilo je povijesnih razdoblja kad je realizacija hrvatske državnosti u samostalnosti bila dio nacionalnoga političkoga programa, katkad više katkad manje snažnoga, a bilo je i razdoblja kad je hrvatska državnost živjela samo u neformalnim skupinama i srcima ponajboljih hrvatskih sinova i kćeri. Hrvatska državna samostalnost bila je hrvatski nacionalni cilj koji nakon iskustva hrvatskoga kraljevstva nikada više nije iščeznuo ili bio utrnut u hrvatskom narodu i što je represija prema hrvatskomu narodu bila veća to je više bujao san i to je više rasla svijest o važnosti hrvatske državne samostalnosti.

Rasprave i razilaženja o tzv. rođendanu Republike Hrvatske zapravo su radosna i sretna događanja jer su moguća tek nakon iznimno dugoga i teškoga, krvlju i životima plaćenoga procesa osamostaljenja, no to ipak otkriva što je komu važnije, odnosno što je komu manje važno u aktualnom društvenom i političkom životu Republike Hrvatske. Činjenica je da je prva lijeva koalicijska vlast predvođena bivšom Komunističkom partijom, koja se presvukla u liberalno i demokratsko ideološko i političko ruho, ukinula opće prihvaćen Dan hrvatske državnosti – 30. svibnja u spomen na konstituiranje prvoga višestranačkoga Hrvatskoga sabora toga datuma 1990. godine.

Premda je tu promjenu predložio čovjek koji se smatrao katolikom i liberalom, i koji se poslije za taj svoj prijedlog pokajao, ona je prihvaćena većinskom odlukom da se tako ukine slavlje silaska formalnoga komunizma s vlasti odnosno slavlje diskontinuiteta s komunističkim poretkom u Hrvatskoj. Gledajući danas sa stanovitoga povijesnoga odmaka, očito je da se taj datum kao Dan državnosti nije mogao održati jer su u hrvatskom društvu sve do sada toliko ojačali, uvezali se i zagospodarili elementi komunističkoga nasljeđa i mentaliteta i to nipošto ne samo iz političke stranke sljednice bivše partije.

Dan kad je Hrvatski sabor 1991. donio Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, kao i Dan neovisnosti, kao dan kad se Hrvatska otkinula od državnopravnih veza s bivšom saveznom komunističkom državom te republikama i pokrajinama u njezinu okviru, nisu zaživjeli u hrvatskom društvu kao dani koji bi se stvarno mogli staviti kao rođendan Republike Hrvatske, jer u Hrvatskoj postoje političke snage koje ne samo da se ne mogu radovati onomu što se dogodilo tih povijesnih datuma nego ne mogu ni smisliti ni samostalnu ni ikakvu hrvatsku državu.

Koliko je takva politička i ideološka svijest snažna, vidi se na mnogim područjima društvenoga života te Hrvatska nikako ni gotovo 30 godina od osamostaljenja ne uspijeva stati na svoje čvrste gospodarske noge, iskoristiti brojne prirodne resurse i ljudske potencijale. Štoviše, Republika Hrvatska ni danas nema definirano što je stvarno njezin legalni i legitimni nacionalni cilj oko kojega bi, kao u svakoj normalnoj, demokratskoj i stabilnoj državi, bio postignut konsenzus relevantnih političkih snaga.

Ima razloga da se 30. svibnja 1990. uzme kao vrlo važan iskorak u procesu osamostaljenja Hrvatske, premda se ne smije smatrati irelevantnim ni datum izbora na kojima je velika većina pripadnika hrvatskoga naroda kao birača dala povjerenje i mandat novoj političkoj stranci, jer da u narodu nije bilo te svijesti, ništa ne bi bilo ni od državne samostalnosti. U tom procesu osamostaljenja također je vrlo važna Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske kao kucanje na vrata međunarodne zajednice, odnosno u društvo samostalnih država, što je međunarodnopravni temelj za postizanje vrlo važnoga pravnoga instituta – državnoga priznanja od postojećih samostalnih država.

No važnije od legitimnih i razumljivih različitih razmišljanja i od svih raspravljanja o slavlju rođendana Hrvatske svakako je davanje punoga smisla i stvarnoga sadržaja hrvatskoj državnosti u okvirima međunarodnoga prava i u unutarnjem uređenju da Hrvatska postane država koja ispunjava drevni san hrvatskoga naroda i zajamči opće dobro, pravdu, slobodu i dostojanstvo svim svojim stanovnicima. A u tome ima još mnogo posla.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari