Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Kucnuo je čas

Objavljeno

na

Bitno je zapaziti kardinalovo isticanje da ”prilike ne dopuštaju odgađanje”, drugim riječima da je ovo povijesni trenutak u kojem se moraju početi događati promjene za opće dobro. Taj jasan crkveni stav sigurno se ne će svidjeti političkim strankama koje se protive referendumu i nužnim promjenama izbornoga sustava pa obmanjuju javnost.

miklenićKoliko god mediji odvraćali pozornost javnosti od brojnih neriješenih problema u suvremenoj Hrvatskoj i koliko god baš zbog toga svakodnevno nametali predizbornu kampanju za predsjednika države, koja uopće nije raspisana, niti je poznato tko će se sve službeno natjecati za tu funkciju, ne mogu potpuno ignorirati inicijativu građanske udruge ”U ime obitelji” za referendum za biranje političara s imenom i prezimenom. Ta inicijativa već je sada postigla važan uspjeh jer se na političkoj sceni dogodilo svrstavanje političkih stranka za inicijativu odnosno protiv nje pa je na taj način već sada biračima jasnije komu je stvarno stalo do boljitka funkcioniranja političkoga sustava i da se na taj način počinje mijenjati stanje u državi, a komu je u interesu da se promjena ne dogodi i da se promjene još više odgode, jer one, ipak, kad-tad moraju doći, a opće dobro zahtijeva da to bude što prije.

Istup predsjednika saborskoga Odbora za Ustav i poslovnik u Kastvu u subotu 13. rujna otkrio je da u vladajućoj koaliciji raste strah od promjena koje zagovara inicijativa ”U ime obitelji” i da će zato vladajući upotrijebiti sva sredstva da onemoguće tu inicijativu. Kako prenosi nedjeljni Novi list, predsjednik toga Odbora je rekao: ”Inicijativa udruge ‘U ime obitelji’ o promjeni izbornog sustava je vrlo opasna. Referendum o preferencijskom glasovanju koji traži Željka Markić doveo bi do posvemašnjeg kaosa u političkom sustavu zemlje zbog prijedloga da se izborni prag snizi na tri posto, te da se zabrane predizborne koalicije. To je prijetnja političkom sustavu Hrvatske, a u situaciji kad imamo ekonomskih problema zadnje što nam treba jest kriza političkog sustava”. Također je, prema istom izvoru, rekao da je ”predloženo pitanje nedopustivo i štetno”. Te riječi treba razumjeti kao govor s pozicije stranačkih političkih stavova, a nipošto ne kao govor s pozicije Odbora za Ustav, koji bi trebao imati u prvom planu državne, a ne stranačke interese. Ako taj političar kaže da je ta inicijativa opasna, nedopustiva, štetna, onda to znači da je opasna, nedopustiva i štetna za njegovu političku stranku, a mediji, jer su mahom instrumentalizirani, tu bitnu činjenicu prešućuju. Naime, može li se opća javnost bojati izbornoga zakonodavstva kad je danas gotovo svima dobro poznato da postojeće izborno zakonodavstvo omogućava da se parlamentarnim izborima ne događa nikakva stvarna, kvalitativna promjena u upravljanju zemljom, kad je gotovo svima jasno da se mijenjaju samo imena političara na funkcijama, ali ne i njihovo djelovanje?

markicI optužbu da ta inicijativa ”ruši politički sustav” treba ispravno razumjeti da zapravo ruši toj stranci poželjan politički sustav, a ne politički sustav kao takav, jer politički sustav, osobito u mladoj i nezreloj demokraciji, nikada nije nedodirljiv, već ga je nužno u demokratskoj proceduri izgrađivati i poboljšavati.

Nije teško razumjeti strah da bi i ta stranka, kao i druga najveća stranka koja se također protivi tom referendumu, po novom izbornom sustavu ostala bez velikoga broja pripisanih glasova. Npr. na prošlim parlamentarnim izborima čak 25 posto glasova pripisano je strankama koje su ušle u Hrvatski sabor premda im ti glasovi po izvornoj namjeni nikada nisu bili namijenjeni, štoviše bili su glasovi protiv tih stranka. Promjena dosadašnjega političkoga sustava u tom dijelu baš zbog toga je nužna, i što ga više pojedine važne političke stranke odbijaju, to ga je urgentnije promijeniti jer je to jedini način da se u Hrvatskoj stvarno promijene potrošene i mentalitetom prošlosti inficirane političke garniture, a s njima onda i način upravljanja zemljom.

Nakon što su biskupi Zagrebačke crkvene pokrajine, zalažući se za opće dobro cjelokupnoga hrvatskoga društva, sa svoga susreta u Križevcima iskazali potporu toj građanskoj inicijativi za promjenu izbornoga zakonodavstva, još su eksplicitniji bili Stalno vijeće Hrvatske biskupske konferencije u priopćenju sa sjednice u ponedjeljak 15. rujna te kardinal Josip Bozanić, koji je u homiliji na 283. zavjetnom hodočašću vjernika grada Zagreba u Mariju Bistricu doslovno rekao: ”Prilike ne dopuštaju odgađanja jer u pitanju je opće dobro. A da bi se promicalo opće dobro, potrebno je i neprestano obnavljati vlastiti politički i društveni poredak. Potrebni su nam novi ljudi, naše društvo treba više povjerenja dati mladima, osposobljenim članovima društvene zajednice. Stoga nas raduju inicijative hrvatskih građana, posebno vjernika laika, koje se u posljednje vrijeme sve više pojavljuju, jer ne žele ostati indiferentni za potrebe našega društva, posebno običnoga čovjeka i onih koji su zakinuti u svojim pravima”.

Kardinalova izrečena poruka više je nego jasna i iskaz je stvarne i dobronamjerne skrbi za dobro čitavoga hrvatskoga društva. Bitno je zapaziti kardinalovo isticanje da ”prilike ne dopuštaju odgađanje”, drugim riječima da je ovo povijesni trenutak u kojem se moraju početi događati promjene za opće dobro. Taj jasan crkveni stav sigurno se ne će svidjeti političkim strankama koje se protive referendumu i nužnim promjenama izbornoga sustava i koje obmanjuju javnost da se ne može na taj način mijenjati izborno zakonodavstvo ili da to vodi u ”apsolutni kaos”, a to je još jedna potvrda da hijerarhijska Crkva u Hrvatskoj gleda na opće dobro, a ne na stranačke interese ikoje političke stranke.

Političari, ako žele dobro Hrvatskoj i svim njezinim građanima, bez poteškoća će moći nakon usvojenih predloženih ustavnih promjena glede izbora uspostaviti zdraviji, učinkovitiji i bolji politički sustav od postojećega, koji su sve koalicijske vlade od 2000. godine višestruko kompromitirale i zlorabile za svoje interese, a protiv interesa općega dobra za sve hrvatske građane.

Ivan Miklenić/dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Marko Jurič: Frustracije koje proizvodi hrvatska atmosfera učmaloga političkog smrada

Objavljeno

na

Objavio

Zamjerili su mi neki što sam objavio tekst o hibridnom ratu koji se u Hrvatskoj događa i u kontekstu kojega se prstom uglavnom pokazuje na Rusiju.

Ima Rusija u tom smislu putra na glavi, ali po tome ne zaostaju bitno ni neke druge jake države. Primjerice, Obamina je administracija preko svoje uskoro bivše veleposlanice Juliet Valls Noyes, sustavno gadila i rastakala tradicionalno hrvatsko društvo raznim političkim i društvenim perverzijama s ciljem da se razbije ta čvrsta hrvatska društvena struktura.

Pomagale su se razne liberalne društvene inicijative, vršio pritisak na vlast, koristio medijski utjecaj i polako rastakalo hrvatsko društvo kao jedinstvena politička cjelina.

Najpoznatiji potezi tog hibridnog rata su skandalozno izvješće o stanju ljudskih prava i odlazak izaslanstva američkog veleposlanstva na one neslužbene komemoracije stradanja u logoru Jasenovac, u organizaciji SNV-a i SAB-a.

Za razumijevanje djelovanja takvih konspirativnih akcija, najsigurniji pokazatelji su rezultati. Ono što je u Hrvatskoj karakteristični vodeći problem, jest iseljavanje mladih ljudi iz Hrvatske, koje je poprimilo bleiburške okvire.

Prije sedamdeset godina mladi Hrvati su brutalno preseljeni na onaj svijet, a danas su to neke europske destinacije, Kanada, SAD-e, itd. Identične su brojke i činjenično stanje, a to je da Hrvatska postaje ispražnjena zemlja sa sve manjim udjelom vitalnog stanovništva na kojemu se temelji snaga suvereniteta svake države.

Netko će reći kako je ovo još jedna varijacija neke od teorija zavjere. Međutim, hrvatska turistička sezona jasno pokazuje vrlo opipljive adute hrvatskog ozemlja. Hrvatska je, dakle zemlja, koju mnogi biraju kao svoju idealnu destinaciju. Motiva za teorije sustavnog iseljavanja mladih iz Hrvatske očito ima.

Osim lijepog krajobraza, ugodne klime, Hrvatska ima ogromne zalihe pitke vode i kvalitetnog poljoprivrednog zemljišta nezagađenog GMO-ima, hibridima, ili nekim aktivnim otpadima. Drugim riječima, Hrvatska ne predstavlja samo zemlju lijepoga životnog prostora, nego i zemlju koja može jamčiti život svojim stanovnicima, čak i višestruko brojnijim nego li ih je danas.

Prošao sam večeras pored nekoliko kafića u kvartu i zanimljivo je da, iako je ponedjeljak, da su svi bili dobro popunjeni. Što to znači? Što se to hrvatskom puku, mladom i starom nudi kao večernja zanimacija?

Zadimljene prostorije kićastih lokala, gdje se uz ponešto jeftinog alkoholnog pića, gomilu cigareta i tupavu glazbu sustavno truje, ne samo organizam, nego svijest i karakter ljudi. Ako uđete unutra, čuti ćete priče i razgovore, temeljene na ispraznostima, hvalisanju, ogovaranju s jasnim trendom postepenog prihvaćanja onog ćudorednog sustava koji je potpuno suprotan tradiciji i stoljetnim kršćanskim postulatima hrvatskoga naroda.

To znači da ljudi postaju sve manje odani vrijednostima ljubavi u svim pravcima i varijacijama od obitelji, društva, prijatelja, domovine, identiteta, kulture, društva, tradicije, pa čak i onih temeljnih kao što su hrabrost, pravednost, istinoljubivost, solidarnost, milosrđe ili ona naravna ljudska ljepota. Drugim riječima društvo se temeljito raslojava.

Rastakanje hrvatskog društva u njegovoj temeljnoj društvenoj čestici obitelji dovodi do ovakvog slijeda događaja. Hrvatski puk postaje postupno marginaliziran iz svih važnijih društvenih i političkih tokova vlastite države. Primjerice, pogledajte odjavne špice HRT-ovih emisija i dobit ćete dojam kako su Hrvati manjina u Hrvatskoj.

A slična je situacija i u svim drugim važnijim državnim, društvenim, akademskim, znanstvenim i drugim institucijama koje ne privređuju, nego egzistiraju na proračunu. Demokratski igrokaz koji se upriličuje svake četiri godine ni približno ne ispunjava svoju zadaću delegiranja preslike društvenih političkih preferencija pa tako u Hrvatskoj konstantno već 17 godina imamo situaciju da državom vladaju političke manjine. Takva situacija stvara strašne frustracije kod običnog čovjeka.

Nemogućnost reakcije, odgovora na takvo marginaliziranje, torturu pa ako hoćete i tiraniju, okreće ljude opcijama od anestezije alkoholnim ili drugim opijatskim snoviđenjima ili jednostavno donošenje odluke, pakiranje kovčega i pravac nekakva Irska, Norveška, Kanada i dr. Posljedično u zemlji ostaje sve manje kvalitetne i vitalne nacionalne snage, a sve je više pasivnih i rezigniranih marginalaca i gubitnika koji u maliganskim ritualima kompenziraju nedostatak društvenih i svojih pobjeda.

Nedavno smo imali prilike vidjeti rezultate istraživanja kod ljudi koji se iseljavaju iz Hrvatske i pokazalo se da egzistencija, golo preživljavanje nije jedini ili uopće nije razlog odlaska. Sveukupna klima truleži, kukavičluka, stalnih političkih prevara i podvala, beskonačno političko dodvoravanje, korupcija, nepravda i korumpirano sudstvo koje bogate kriminalce pušta na slobodu, a siromašne branitelje desetljećima siluje proizvoljnim zakonskim interpretacijama i uništava im živote, postali su moćni motivator iseljavanja.

Takva atmosfera učmaloga političkog smrada, osim što je potpuno suprotna onome što se u Hrvatskoj živjelo i osjećalo devedesetih godina, velikim je djelom nešto što je nametnuto vanjskim utjecajima. Taj hibridni rat započeo je u Hrvatskoj još devedesetih godina i to iz raznih centrala. Kako su se mijenjale okolnosti i situacija u zemlji tako su se i metode mjenjale. Ove današnje su vrlo suptilne. Idu na provociranje emocija, a istovremeno i na zabranu njihovog pokazivanja. Takvo gušenje svih zdravih emocija u čovjeku generira vrlo jake frustracije.

Jedni će tu frustraciju anestezirati, a drugi od nje otputovati. Emocije su pokretač čovjeka. Čovjek bez emocija je pasivan, nezainteresiran, neproduktivan. Čovjek ugušenih, zabranjenih emocija je frustriran i pretvara se u zombija. To je novi oblik totalitarizma. Jedna kriva riječ temeljena na emociji i odmah je to govor mržnje, netolerancije, homofobije, ksenofobije, rasizma, šovinizma, fašizma i tko zna kojeg još izma.

Do prije dvadesetsedam godina živjeli smo u totalitarizmu gdje su bile zabranjene sloboda mišljenja i govora, a danas živimo u drugačijem totalitarizmu političke korektnosti.

Marko Jurič / Projekt Velebit

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Raketiranje Banskih dvora i Acini dječaci

Objavljeno

na

Objavio

Još uvijek sam pod dojmom. Dojam ne jenjava otkad sam vidjela tri hrabra muža hrvatska (Ante Gudelj, Jurica Ilić, Jadranko Karlušić) kako ispred respektabilnih institucija hrvatske države (MUP-a, DORH-a i vojne policije) objavljuju da su stigli do faze kaznene prijave za raketiranje Banskih dvora. Raketiranje se dogodilo 7. listopada 1991. godine. Tko se ne bi divio?

Više od četvrt stoljeća nakon što su zrakoplovi JNA raketirali Banske dvore, u kojima su tada bili Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković, združene hrvatske institucije su stigle do faze – kaznene prijave.

Nakon što sam pogledala što su otkrili u svojoj združenoj kaznenoj istrazi, postala sam ne samo skeptična prema nastavku, već se istinski pitam dokle može ići ignoriranje činjenica i podcjenjivanje zdravog razuma.

Naime, u toj kompleksnoj istrazi, u kojoj su istražitelji detektirali čak i tipove aviona koje za južnoafričku civilnu zrakoplovnu kompaniju danas vozi pilot Davor Lukić, koji je navodno bio jedan od dvojice pilota JNA koji su 7. listopada 1991. bacili bombe na Banske dvore, nedostaju temelji: istinski motivi i cilj napada, naredbodavci i suradnici na terenu.

Ad hoc? Kako da ne…

Raketiranje Banskih dvora svodi se na ad hoc akciju trojice oficira ratnog zrakoplovstva JNA iz zrakoplovne baze u Bihaću: generala Ljubomira Bajića i njegovih oficira Slobodana Jeremića i Đure Miličevića, na odavno raskrinkanog oficira KOS-a Čedu Kneževića, koji je kao Superman postao odgovoran za sve KOS-ove subverzivne operacije u Hrvatskoj.

I na dvojicu pilota JNA, koji su navodno bacili bombe na Banske dvore: Hrvata Davora Lukića i Srbina Ratka Dopuđu. Pritom jedini realno dostupan hrvatskom pravosuđu može biti postati pilot Davor Lukić. A čak i ako je uistinu on bacio bombe na Banske dvore, izvjesno je da ne zna više od onoga što mu je bio zadani cilj: bombardirati.

U toj istrazi nema zapovjednog vrha JNA, već navodno odmetnuti zapovjednik zrakoplovstva JNA u Bihaću koji se navodno na svoju ruku odlučio za napad. Istražitelji znaju kakve avione danas u Južnoj Africi vozi Davor Lukić, ali ne znaju tko je bio hrvatski suradnik kojih ih je navodio iz Banskih dvora.

Manipulacija koja se nazire iza ove istrage tako je slična manipulaciji koju je KOS-ova mreža izvela pred haaškim i beogradskim sudom na likvidaciji ranjenika i ratnih zarobljenika odvedenih iz vukovarske bolnice, prikrivajući tragove planiranog zločina u organizaciji KOS-a i svodeći kaznenu odgovornost na puki hir i odmazdu lokalnih srpskih vlasti i paravojski.

Raketiranje Banskih dvora, dan prije isteka moratorija na osamostaljenje Hrvatske, u trenutku kada se ondje nalaze Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ante Marković, nije bilo ni hir ni incident. Bila je to operacija najviše razine, koju je JA izvela u ratu protiv Hrvatske.

Nije to bio samo pokušaj eliminacije hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana da bi se obezglavila Hrvatska. Bio je to i pokušaj eliminacije nesrpskog civilnog vrha raspadajuće SFRJ. Ma što mi danas mislili, znali ili predmnijevali o djelovanju Stipe Mesića i Ante Markovića, oni su tog dana u Banskim dvorima bili najviši civilni dužnosnici raspadajuće SFRJ.

Mesić je bio predsjednik Predsjedništva i vrhovni zapovjednik te JNA koja ga je bombardirala. Marković je bio predsjednik savezne vlade i šef Veljku Kadijeviću, koji je jedini mogao zapovjediti to bombardiranje. Bio je to najeklatantniji primjer vojnog puča, nakon kojeg je vlast u raspadajućoj SFRJ trebao preuzeti generalštab JNA. Takav se napad nije mogao izvesti bez najizravnije zapovjedne uključenosti Veljka Kadijevića i bez njegova pomoćnika za “bezbednost”, šefa KOS-a Aleksandra Vasiljevića, koji ju je pripremio. U hrvatskoj istrazi nedostaju i Vasiljević i njegov čovjek u hrvatskom vrhu.

Da nije bila riječ o spontanom hiru generala Bajića, pokazuje i to što nakon neuspjelog vojnog udara JNA kreće u odlučujući i otvoreni rat protiv Hrvatske. Jedan od ključnih dokaza o njezinim namjerama je Naređenje br. 35-14533 Aleksandra Vasiljevića o osnivanju zatočeničkih logora za ratne zarobljenike izdano 10. listopada. Iz njega se vidi i ratni plan vrha JNA i odgovornost Vasiljevića i KOS-a za sve što se događalo s hrvatskim ratnim zarobljenicima u logorima JNA u Srbiji, BiH i na okupiranim hrvatskim područjima.

Acini ljudi i dalje rade

I umjesto da na raketiranju Banskih dvora hrvatska istražna tijela grade snažan slučaj protiv vrha JNA, protiv još živog Ace Vasiljevića i još življe njegove mreže (kada su to već dosad propustili učiniti), umjesto da povežu pokušaj vojnog puča s već pripremljenom optužnicom protiv Vasiljevića za zločine u logorima, koja već šest godina leži u ladicama osječkog županijskog državnog odvjetništva, umjesto da mu dodaju evidentnu zapovjednu odgovornost za likvidaciju ranjenika i ratnih zarobljenika iz vukovarske bolnice, i da time nakon haaškog debakla uspostave neku ravnotežu prijetnje, hrvatski istražiteljski muževi kreću u lov na pilota Davora Lukića. U Južnu Afriku. Čine to u trenutku kad Acini momci pred sudovima BiH dovršavaju istrage protiv cijelog zapovjednog vrha HV-a i HVO-a, za završne operacije u BiH 1995. godine.

Pitam se, jesu li zbilja tako nesposobni? Tako činovnički ustrašeni? Ili ipak tako Acini?

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Antun Babić: Predlažem Višnju Starešinu za novinara zadnjeg desetljeća

 

Višnja Starešina: U Hrvatskoj su dvije države – jedna hrvatska i druga jugoslavenska čije je temelje udario KOS!

 

Višnja Starešina: Mnogi su sudjelovali u pravosudnom udruženom zločinačkom pothvatu

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari