Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Lutanja hrvatske državne politike

Objavljeno

na

Državna politika potpuno izgubila iz vida što je stvarno hrvatsko opće dobro

Nakon razdoblja godišnjih odmora i vraćanja velike većine u radna ozračja pogled već prosječnih građana zaustavlja se na nesnalaženjima i lutanjima hrvatske državne politike, na općenito uzburkanu političku scenu i na sve nevjerojatnija pitanja koja se nameću u suvremenom hrvatskom društvu. Nitko, a posebno odgovorni, nema pravo zatvarati oči pred grubom stvarnošću ni miriti se sa sve očitijim ugrožavanjem općega dobra, pa je nužno skrenuti pozornost barem na neka pitanja.

Počela je nova školska godina, i dok nitko u Hrvatskoj ne zna točno koliko je ukupno učenika samo u osnovnim školama manje, što zbog manjega prirodnoga prirasta, što zbog iseljavanja cijelih obitelji, pozornost se javnosti skreće na pokusnu nastavu u sedamdesetak škola pod nazivom »Škola za život« koja prema ocjenama relevantnih stručnjaka nije nikakav ozbiljan reformski plan, nego više loš eksperiment nad hrvatskom djecom. Ne ulazeći u pitanje koliko je stvarno sve pripremljeno da bi i ta pokusna nastava mogla odmah od početka funkcionirati, ne može se previdjeti da je reformu školstva kao svoj proizvod i svoj uspjeh preuzela jedna minorna politička stranka. Medijski istupi prvoga čovjeka te strančice, koja je i te kako ideološki profilirana kao lijeva i liberalna, posebno u nedjelju 2. rujna postali su otvorena (samo)pohvaljivanja projekta »Škola za život« ministrice iza koje stoji ta strančica. »Vratili smo obrazovanje struci, uzbuđeni smo što imamo školstvo bez ideologije…« – rekao je taj stranački prvak – i ostao živ.

Strančica uzurpirala školsku reformu

Namjerno je stvaran dojam kao da je rad na kurikularnoj reformi završen, kao da su sva otvorena stručna, pedagoška i ideološka pitanja riješena. Poznato je da su vrhunski stručnjaci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti dali negativne recenzije predloženim kurikulima, a sada se to prešućuje i javnost se uopće ne informira kakvi se to zapravo kurikuli sada provode ili kakvi se pripremaju za provođenje. Pitanje kurikularne reforme jedno je od bitnih društvenih pitanja i ne može se to pitanje dobro riješiti ako se ne postigne društveni konsenzus. Umjesto traženja društvenoga konsenzusa, sada je jedna interesna skupina, što je u biti ta politička strančica, uzurpirala svoj koalicijski status da bi cijeloj naciji nametnula svoja viđenja i svoja rješenja, koja ne mogu biti ni u snu lišena neprihvatljive ideologizacije. Da se to moglo dogoditi nije odgovorna samo ta politička strančica, nego svi glavni nositelji izvršne državne vlasti koji su dopustili da pitanje od općega interesa »posvoji« jedna interesna skupina, a negativne posljedice toga trpjet će mnogi ni krivi ni dužni.

Pred oči hrvatske javnosti iskrsnula je teška kriza u »Uljanik grupi« kojoj, kako se čini, prijeti gotovo potpuna propast, a odgovorni na svim razinama, sve do radničkih prosvjeda, blokade računa i raskidanja ugovora o narudžbama novih brodova, ponašali su se kao da je sve u najboljem redu. Vlada, premda je država vlasnik 25 posto dionica »Uljanik grupe«, nije smatrala potrebnim čak ni imenovati svoga predstavnika u upravu ili nadzor. S pravom se sve češće postavlja pitanje želi li netko upropastiti hrvatsku brodogradnju. Po mnogim pokazateljima doista netko to i želi, no pitanje je zašto to hrvatska državna vlast tolerira. Zašto vlast dopušta da tzv. »strateški partneri« postaju nevjerodostojne tvrtke, kojih su čelni ljudi tijesno povezani s istarskim političarima? Pitanje održivosti brodogradnje, istinito govoreći, nije lagano, rješava se već godinama – no na posve pogrješan način: velikim ulaganjima iz proračuna za kupovanje socijalnoga mira tobožnjim spašavanjem radnih mjesta.

Brodogradilišta

Ako je moguće da su brodogradilišta u drugim europskim državama rentabilna, zašto se hrvatska brodogradilišta ne ustroje po njihovu primjeru i zašto ne funkcioniraju po njihovim uspješnim metodama? Nije li opet zakazala politika koja je umjesto općega dobra favorizirala povlastice i interese određenih skupina? Nije li vlast dopuštala da brodogradilišta budu vreće bez dna, jer je baš takvo stanje sasvim određenim pojedincima i skupinama najviše odgovaralo? Ako je točno, kako je objavljeno u medijima, da u Vladi već četiri mjeseca leže dokumenti o restrukturiranju tih brodograđevnih tvrtki a da ništa nije poduzeto, može li Vlada oprati ruke od odgovornosti za takvo stanje? Pitanje je zapravo još ozbiljnije: Imaju li hrvatske vlade, uključujući i sadašnju, uopće definirane ciljeve glede industrijske proizvodnje u Hrvatskoj?

Politička strančica koja je uzurpirala reformu školstva najavila je oblikovanje svojih izbornih stožera, što znači da počinje predizbornu utrku, a to se događa u trenutku kad vladajuća državna politika već više od tri mjeseca podcjenjivački ignorira vise od 400 tisuća građana koji su dali svoj potpis i potrebne podatke da se raspiše referendum o promjeni izbornoga zakonodavstva i da se opozove tzv. Istanbulska konvencija. Više je nego nečasno postupanje vladajućih što ignoriraju tako jasno očitovanu volju više od 10 posto osoba s pravom glasa, i to osoba koje redovito izlaze na izbore, te nisu počeli poduzimati ni prve korake u procesu koji bi trebao rezultirati (ne)sazivanjem referenduma. Politička očitovanja da vladajući ne će dopustiti promatračima da prate prebrojavanje prikupljenih potpisa očiti su pokazatelj da postoji politička volja da se »igra prljavo« jer ni jedan drugi razlog ne može biti protiv pripuštanja promatrača.

To su tek neka od brojnih aktualnih pitanja koja traže odgovore, a koja otkrivaju zabrinjavajuće lutanje hrvatske državne politike, koja kao da je opet gotovo potpuno izgubila iz vida što je stvarno hrvatsko opće dobro.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Veliki proces zbog dva stola na tržnici

Objavljeno

na

Objavio

Bučno najavljivan i praćen proces protiv Milana Bandića, zagrebačkoga gradonačelnika, zbog toga što je dozvolio udruzi “U ime obitelji” prikupljanje potpisa za referendum na stolovima gradske tržnice, djeluje zaista bizarno.

Što je tu kriminalno? Bit će nemoguće dokazati kako je Bandić od tog posla imao neku materijalnu korist ili da je Grad Zagreb nešto izgubio, pa će optužnica najvjerojatnije biti odbačena. I mladi zastupnik optužbe djelovao je zbunjeno i nesuvislo jer se našao u nezgodnoj situaciji okrivljivanja bez krivnje. Kome je, prema tome, ovaj proces bio potreban?

Milan Banidć nije svetac, to već svatko zna.Osim što je politički prefarban svim mogućim duginim bojama, pa će ponosno staviti bedž s Titovim likom na rever da bi uklonio naziv trga s njegovim imenom, a sve za potrebe političkog trenutka, dugogodišnji čelnik glavnoga grada raspolaže enormnim bogatstvima, a sve to zahvaljujući svojem nesebičnom političkom radu za građane.

Uspio je čak podići i dvorac u Poganoj Vlaki. Našao se čak jednom prilikom u pritvoru zbog daleko ozbiljnije optužbe za korupciju i zloupotrebu položaja, ali to je već stavljeno ad acta, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Zato se ovaj proces zbog štandova ili banaka za potpise može razumjeti kao manevar tužiteljstva da, kad već nisu ulovili Bandića zbog nečeg velikog, barem nečim opravdaju svoju kampanju protiv njega, ili pak kao namjerno prikrivanje onoga što je teže i delikatnije.

Slično je svojedobno Ivo Sanader u suradnji s Državnim odvjetništvom, dok je bio na vlasti, aferom “Indexi” htio uvjeriti javnost i Bruxelles u vlastitu čistoću.

I nije samo Bandić u pitanju. O nesposobnosti ili (lošim) namjerama pravosudnih tijela (odvjetništava i sudova) svjedoči čitav niz drugih pokrenutih ili nepokrenutih slučajeva protiv visokih državnih dužnosnika (Sanader, Vidošević, Kalmeta, Jakovčić…) koji su, umjesto da štite državu, državu organizirali kao pljačkašku instituciju. Svi se ti slučajevi vuku godinama. Ili su optužnice loše sastavljene, ili sudovi zakone pretvaraju u sofističku filozofiju, pa i ako se donese neka presuda, u pomoć priskoči Ustavni sud.

U ovom Bandićevu procesu moguća je još jedna pretpostavka. Ovaj bi proces lako mogao biti i proces protiv Željke Markić i njezine udruge. Ako im se ne može (a možda i može) suditi, može ih se zastrašiti, uzdrmati, obeshrabriti, kompromitirati. Njihove referendumske inicijative ozbiljno drmaju jedan sustav koji je po mjeri vladajuće kaste. Vidimo kakvi se sve napori ulažu kako bi se pronašla kakva pogrješka u prikupljenim potpisima.

A ako je netko trebao sjesti na optuženičku klupu u vezi s referendumom, onda to nije trebao biti Bandić, koji je pomogao akciju jedne civilne udruge, nego onaj riječki gradonačelnik, koji je neustavno zabranio njezino prikupljanje potpisa u svojem gradu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Benjamin Tolić: Penavin proboj

Objavljeno

na

Objavio

Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava uputio je prije desetak dana hrvatskoj javnosti poziv na miran prosvjed zbog neprocesuiranja počinitelja ratnih zločina za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku. Prosvjed će se, rekao je, održati 13. listopada 2018. na Trgu Republike u Vukovaru.

Vijest je grunula iznenada. I još uvijek orlja poput potmule grmljavine koja izdaleka navješćuje oluju.

Što je u toj vijesti uzbudilo javnost? Ponajprije činjenica da je Penava HDZ-ov gradonačelnik. A kada je koja HDZ-ova niža vlast osudila postupanje ili nepostupanje HDZ-ove više vlasti? Događaj se osim toga doima kao prkos Plenkoviću. Penava je svoju tiskovnu konferenciju održao unatoč tomu što mu se nad glavom klatio još posve svjež primjer ličko-senjskoga župana i HDZ-ova veterana Darka Milinovića. Toga je HDZ-ova dužnosnika Plenkovićeva paradigmatična „inkluzivnost“ (uključivost) presudom svoga „visokoga časnog suda“ bez imalo oklijevanja isključila iz HDZ-a. „Visoki“ se „časni sud“ pri tomu držao malo previsoko: nije dopustio Milinoviću da izloži svoju obranu. Tim okolnostima treba dodati i neobično oštru obrazložbu Penavina poziva na prosvjed:

“Želim da prosvjed bude miran, apolitičan, bez stranačkih obilježja, a za afirmaciju temeljnih ljudskih prava. Mišljenja sam da su neki stavovi iznad politike, a neke vrijednosti iznad stranačke stege. Stoga je nakon gotovo 10.000 dana šutnje vrijeme da zajedno postavimo jasne rokove institucijama poput Ministarstva pravosuđa, Glavnog državnog odvjetnika, sigurnosno-obavještajnih služba i MUP-a da procesuiraju odgovorne za zločine na svim razinama ili da svoje mjesto ustupe onima koji su to kadri učiniti. Osobno ne želim, niti hoću graditi niti biti sukrivac za tako bolesno društvo, a svojom šutnjom, šutnjom gradonačelnika Vukovara, staviti svoj potpis za takvu prljavu i zloćudnu rabotu. Dosta mi je osjećaja gorčine, nepravde i izdaje i nedostojnosti prema tim ljudima svaki put kad im dođem na grob zapaliti svijeću i stoga je vrijeme da kažem dosta i dignem glas protiv društva koje ne štiti najslabije, koje ne poštuje i zaboravlja svoje heroje.“

Državna se vlast zgranula. Nije ju toliko prenerazio poziv koliko ju je osupnula lutherovska strast koja izbija iz svake riječi vukovarskog gradonačelnika. HDZ-ovi su obnašatelji državne vlasti upali u neobičan klanac zatvoren s obiju strana. Nisu mogli ni naprijed ni natrag. U prvom bi slučaju morali javno odbiti kazneni progon počinitelja ratnih zločina; u drugom slučaju izgubili bi Milorada Pupovca i – vlast, a dobili Ivana Penavu i – oporbu. Stoga su se malko pogubili, pa su s najviših mjesta padale neobične opaske o Penavinu pozivu.

Najviše su se, kako je i red, proslavili predsjednik Hrvatskoga [državnog] sabora Gordan Jandroković i predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković. Stoga, iako je prostor članka ograničen, moram zabilježiti samo dva bisera. Jandroković je more iuganorum (po juganskom običaju) zaključio da iza te vukovarske prosvjedne „frtutme“ stoje ni manje ni više nego – „samoproglašeni suverenisti“, a Plenković nas je, oponašajući Kralja Sunce, obasjao hiperdemokratskom izjavom: Ne će meni nitko određivati s kime ću stvarati zastupničku većinu.

Naravno, ružičasti su mediji, Večernji list i HTV, odmah razumjeli kojim smjerom treba krenuti da se te dvije mudrosti temeljito razrade. Tako su se tamo čihala i još će se čihati „demokratska“ pitanja: Tko stoji iza prosvjeda? Koje udruge branitelja iz Domovinskog rata? Tko je taj vukovarski gradonačelnik? Što hoće taj čovjek? Zašto baš 13. listopada?

A nitko ne će ući u bit Penavina vapaja.

Ipak, malko su nas prosvijetlili. Ivana Puljić Šego, ona novinarka što je prijetila da će se iseliti na Mjesec ako Donald Trump bude izabran za američkoga predsjednika, poučila nas je, na Jandrokovićevu tragu, da suverenisti nemaju (?!) monopol na domoljublje, a Branimir Glavaš, na Plenkovićevu tragu, da se braniteljske udruge iz Domovinskoga rata ne smiju ponašati poput SUBNOR-a (?!).

Priopćili su nam i ponešto što nikomu od nas ne treba. Na primjer, da je Ivan Penava podrijetlom iz posuškoga Batina. I ponešto što svima nama treba. Na primjer, da nadnevak prosvjeda 13. listopada čuva uspomenu na onaj nesretni dan kada je godine 1991. propao pokušaj proboja hrvatskih oružanih snaga u opkoljeni Vukovar.

Što na to reći? Samo: Puno sreće Ivanu Penavi! Dao Bog da protivne sile ne osujete njegov prilično zakašnjeli, ali svakako plemeniti pokušaj proboja u srce i dušu hrvatskoga naroda.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari