Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Magla ne može ostati trajno

Objavljeno

na

Sto godina od uspostave Jugoslavije

U subotu 1. prosinca navršava se stotinu godina od oblikovanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, državne tvorevine koja je poznatija pod imenom Jugoslavija, a budući da posljedice njezina postojanja i danas žive i sukobljavaju se s legalnim i legitimnim interesima hrvatskoga naroda i Republike Hrvatske, ta godišnjica zaslužuje barem djelomičan osvrt tim više što glavna struja javnoga mnijenja pitanja vezana uz tu problematiku uglavnom izbjegava. Premda je dobro poznato da se prošlost ne može promijeniti, poznavanje prošlosti iznimno je važno jer je povijest učiteljica života.

Doživjevši težak poraz u I. svjetskom ratu, Austro-Ugarska se raspala te je u Zagrebu 5. i 6. listopada 1918. osnovano Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba kao političko tijelo tih naroda u Austro-Ugarskoj, a Hrvatski sabor je »na temelju potpunoga prava narodnoga samoodređenja« raskinuo sve državnopravne veze s Austro-Ugarskom i Hrvatsku proglasio nezavisnom državom, koja je kao takva istodobno pristupila novoproglašenoj Državi Slovenaca, Hrvata i Srba. Ta nova država obuhvaćala je sve južnoslavenske zemlje koje su do tada bile u granicama Austro-Ugarske: Hrvatsku, Slavoniju, Rijeku, Dalmaciju, Bosnu i Hercegovinu, Istru, Trst, Kranjsku, Goricu, Štajersku, Korušku, Bačku, Banat, Srijem do Zamuna, Baranju, Prekomurje i Međimurje te Boku kotorsku, Budvu i primorje do Spiča.

Radićevo upozorenje

Na sjednici od 23. do 24. studenoga 1918. Središnji odbor Narodnoga vijeća prihvatio je zaključak da se Država SHS ujedini s Kraljevinom Srbijom, premda je Stjepan Radić 24. studenoga 1918. na toj sjednici doslovno govorio: »Još nije kasno! Ne srljajte ko guske u maglu!«, upozorio da se time čini, kako je doslovno rekao, »urotničko djelo protiv naroda, napose protiv Hrvatske i protiv Hrvata« i tražio da se otom pitanju sazove čitavo Narodno vijeće i Hrvatski sabor. Ne poslušavši Radića, Narodno vijeće otišlo je u Beograd i iz Beograda 1. prosinca 1918. objavilo priopćenje: o ujedinjenju Države SHS s Kraljevinom Srbijom, čime je stvorena nova državna tvorevine Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, te o prestanku funkcije Narodnoga vijeća. Vodstvo nove države odmah je u bivše slavenske austro-ugarske zemlje poslalo jedinice Narodne straže (sokolaše)i policijske snage koje su već 5. prosinca 1918. na Jelačićevu trgu u Zagrebu pucajući na hrvatske demonstrante pobile 15 i ranile više od 20 osoba (prosinačke žrtve), drastično očitujući tko ima moć u novoj državi i ne libi se je pokazati.

Stvaranje prve Jugoslavije bio je projekt velikosrpskih apetita, ali i projekt hrvatskih intelektualaca zagovornika južnoslavenske ideje, koja je u 19. stoljeću težila ujedinjenju hrvatskih zemalja s kulturnim i političkim osloncem na južnoslavensko okruženje, kao i politike međunarodne zajednice i tajnih društava. Prema procjenama povjesničara na taj je način izbjegnuta podjela dijelova hrvatskoga teritorija između Italije i Srbije, ali je istodobno dio političara okrenuo leđa svomu hrvatskomu narodu, kako je u spomenutom govoru istaknuo i Radić, doslovno rekavši: »Vi, gospodo, upravo nimalo ne marite za to što naš seljak uopće, a napose seljak hrvatski, ne će ni da čuje ništa više o kralju i o caru, a isto tako ni o državi koja mu se silom nameće.« Osnivanjem Jugoslavije gospodarski, civilizacijski i kulturno napredniji narodi i pokrajine potpali su pod diktatorsku vlast srbijanske kraljevske dinastije i srpskih žandara te je hrvatski narod brzo spoznao da je dospio u novu »tamnicu naroda« u kojoj nije bilo čudno da su hrvatski poslanici doživjeli strijeljanje u samom parlamentu, hrvatsko ime postalo nepoželjno, čak i zabranjeno, a državni činovnici ako nisu bili pravoslavci morali su to postati…

Traume komunističke Jugoslavije

Tragično iskustvo iz prve Jugoslavije preneseno je i dopunjeno traumama koje je hrvatskomu narodu prouzročila druga, komunistička Jugoslavija koja je razvila cjelovitu ideologiju jugoslavenstva iza koje se često krila nepromijenjena velikosrpska hegemonija. Ideologija jugoslavenstva, bilo da je riječ o stvaranju novoga nadnacionalnoga identiteta bilo da je riječ o skrivenom velikosrpstvu, uzurpirala je svu javnost u drugoj Jugoslaviji te nitko nikad nije smio niti mogao progovoriti o zastrašujućim komunističkim zločinima počinjenim hrvatskomu narodu ne samo fizičkim likvidacijama, nego i uništavanjem hrvatskoga intelektualnoga potencijala, osim onih koji su bili u službi jugoslavenske i komunističke ideje. Pravo lice te jugoslavenske komunističke ideologije zorno je očitovala tzv. Jugoslavenska narodna armija devedesetih godina kad je provodila velikosrpsku politiku i sudjelovala u okupaciji hrvatskih teritorija i teritorija Bosne i Hercegovine. To je bio vrhunac dometa jugoslavenske komunističke ideologije.

Zahvaljujući nevjerojatnoj ljubavi i hrabrosti hrvatskih branitelja, Hrvatska se obranila, oružjem oslobodila znatan dio okupiranih područja i mirnom reintegracijom Istočnih dijelova došla u svoje granice nekadašnje savezne republike. Stekavši samostalnost i međunarodno priznanje samostalnosti, ušavši u Europsku uniju i NATO savez, očekivalo bi se da se Hrvatska oslobodila i jugoslavenske komunističke Ideologije, no to se Ipak još uvijek nije dogodilo. Nije u pluralnom društvu problem da netko zastupa i tu ideologiju, ali jest problem ako zagovornici te ideologije, javno i tajno, hrvatski narod pretvaraju u svoga taoca te ni 27 godina od osamostaljenja nema baš ni jednoga društvenoga područja postavljena na stvarno zdrave temelje. Kako li je skupo i za hrvatski narod katastrofalno ono srljanje u maglu 2. prosinca 1918. godine. No, magla, premda može dugo trajati, ne može ostati trajno!

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne dopustimo da nam srca otruju mržnjom oni kojima je mržnja jedino što imaju

Objavljeno

na

Objavio

putovnica.hr

Svibanj je mjesec kad po staroj tradiciji Crkve s posebnom pobožnošću častimo Blaženu Djevicu Mariju, Majku našega Spasitelja i našu zagovornicu na nebu.

Narod nosi bukete i vijence ispletene od svježeg proljetnog cvijeća, ukrašava Njezine kipove, pjeva marijanske pjesme i moli marijanske molitve, iskazujući na svibanjskim pobožnostima svoju zahvalnost, Njoj Kraljici Hrvata – kako je još od milja zovemo.

Ali, to je i vrijeme koje nas podsjeća na muku, patnju i Križni put što smo ga kao narod prošli. To u nama Hrvatima i katolicima, ali i u svima drugima koji su s nama bili na tom putu budi posebne emocije, podsjeća, opominje i uvijek nas iznova stavlja na kušnju.

I kao ljude i kao vjernike.

Naša majka Crkva uči nas da uvijek i najprije na početku svake svete Mise priznamo vlastite grijehe i slabosti i zamolimo oprost. Tek nakon toga, kad očistimo svoja srca, dostojni smo susreta s Kristom. I nije euharistija samo dio crkvenoga obreda, “tradicija” ili “običaj”. Ona je duševna hrana nama koji vjerujemo i putem Tijela Kristova očekujemo uskrsnuće. Euharistija je znak žive vjere i našega vječnog saveza s Bogom što ga je sam Krist utvrdio na Posljednjoj večeri sa svojim učenicima u Jeruzalemu, na Veliki četvrtak, dan uoči muke koja će označiti novo razdoblje u povijesti čovječanstva i otvoriti novo duhovno obzorje u životima ljudi koji Ga prihvaćaju i vjeruju u Njega.

Države i vladari prolaze, ideologije nastaju i nestaju, ali ostaje On, On koji nam je putokaz, oslonac i nada. Naš Spasitelj i Pastir koji je uvijek pripravan ostaviti stado i krenuti za jednom jedinom izgubljenom ovcom.

Sjetimo se toga i ovih dana, dok slušamo riječi mržnje koje nam dopiru s ulica, trgova, iz medija.

Znamo da je bilo i onih koji su činili zločine u naše ime i kao kršćani molimo i za te duše i suosjećamo sa svima koji su doživjeli bolne gubitke svojih najbližih. To je nešto na što nas nitko ne mora podsjećati. Ali ne može se od nas tražiti da zaboravimo svoje žrtve – stotine tisuća nevinih koji su završili na putu bez povratka, svu onu djecu, žene, starce, zarobljene vojnike, njih kojima nije suđeno niti je tko propitivao jesu li krivi ili nisu.

Ne možemo niti želimo zaboraviti one koji su živi zazidani u rudarska okna, pobijeni na rubovima jama što su ih sami iskopali, bacani u vrtače, umirali od gladi, žeđi i bolesti po logorima i brojnim stratištima ili od iscrpljenosti na marševima smrti.

Odlazili su bez glasa, gladni, žedni, izubijani, vezani žicom, ranjenog tijela i duše i umirali danima i tjednima u mrklom mraku ili klečeći i izgovarajući posljednju molitvu čekali da im ruka krvnika ispali hitac u potiljak ili prereže grkljan. Djevojačke pletenice opominju. I kosti žena i djece. Nijemi su to svjedoci bezmjerne ljudske patnje koji opominju i podsjećaju. Na njima nije bilo niti je moglo biti ikakve krivnje a svoj su životni put završili u tami Hude jame ili na kakvom sličnom strašnom mjestu.

U svibnju molimo za njih, palimo svijeće, sjećamo se, podsjećamo i ne damo da ih prekrije zaborav. Njih i istinu o njima. Oni žive dok ih se sjećamo. A iz sjećanja ih ne možemo niti želimo izbrisati. To nitko od nas ne može tražiti, jer u toj muci, u tom Križnom putu sudba je našeg roda, nas Hrvata koji prolazimo svoju golgotu od stoljeća sedmog.

I opstajemo, jer vjerujemo u Boga i Njegov sud. Čvrsto se uzdamo u to kako postoji konačna pravda o kojoj vodi brigu On, gospodar vremena i svega postojećeg.

Mi molimo i za duše dželata koji su prolili krv nevinih. Za one koji nisu znali za Boga niti su se držali Njegovih zakona. Nema tako velikog zločinca za čiju dušu kršćanin neće izgovoriti molitvu.

Oni koji danas vrijeđaju naše žrtve žele nas poniziti i svoju mržnju prenijeti na nas.

Molimo i za njih.

Za sve one koji nas proglašavaju “koljačima”, žale što nismo svi završili u jamama, za one kojima smetamo zato što smo ono što jesmo i toga se ne želimo odreći. Molimo za te jadne i nesretne  duše izgubljene u mraku mržnje i beznađa. Za njih koji slave zločin i zločince, a najveća opasnost im je zalaganje za ljudski život. Neka im dragi Bog otvori oči i očisti srca.

Ostanimo vjerni svojim kršćanskim svetinjama, onome što nas je sačuvalo i spasilo kroz sva stoljeća do dana današnjega.

I svjedočimo istinu: hrabro, bez kolebanja i straha, jer i na to nas je obvezao naš Krist Spasitelj. Mi kršćani smo sol Zemlje i ne smijemo uzmicati pred Sotonom i njegovim slugama.

Svibanj je mjesec u kojemu su naša braća i sestre koračali u kolonama smrti gonjeni od onih koji nisu znali za Boga. Mi koji u Njega čvrsto vjerujemo danas idemo istim stazama, u tišini, odajući im počast, paleći svijeće i izgovarajući molitve.

Sjećanja pritišću, nepravda boli i peče, ali ne smijemo dopustiti da nam srca obuzme mržnja.

Sjetimo se onoga što je govorio naš blaženik koji je bio svetac još dok je hodao zemljom, Alojzije Stepinac:

“Imamo samo jednu dušu. Ako smo nju izgubili, sve smo izgubili, ako nju spasimo, sve je spašeno.”

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Spitzenkandidati u tenisicama umjesto vizije nude – floskule

Objavljeno

na

Objavio

Pogledala sam malo televizijsku raspravu spitzenkandidata za čelno mjesto Europske komisije, tijela koje je ekvivalent vladi EU-a. A prema zagovornicima (još) više Europe u EU, EK pretendira postati i prava vlada te federalizirane EU naddržave. Nije se to moglo dugo gledati.

Jer, naporno je gledati debatu bez misli, u kojoj se tuče floskula s floskulom, a (političkog) sadržaja nigdje. Iz cijele rasprave u sjećanju su mi najviše ostale dva para tenisica i jedne traperice. Tenisice liberalne Margrethe Vestager i zelene Ska Keller i traperice ultracrvenog Nika Cue.

Da, dobro ste pročitali: na prvu televizijsku raspravu spitzenkandidata aktualna povjerenica za tržišno natjecanje i bivša danska ministrica M. Vestager, od koje su mediji napravili najpovjerenicu, koja kao najopasnija europska porezna inspektorica utjeruje strah u kosti multinacionalkama od Googlea do Amazona, stigla je u primjerenoj haljini i – tenisicama. Zelena Keller također. U tenisicama, piše Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Što bi rekli “očevi osnivači” EU-a: Robert Schuman, Konrad Adenauer i Alicide de Gasperi da ih kojim slučajem mogu vidjeti? I njih, a i druge spitzenkandidate. Da mogu čuti tu samodopadnu ispraznost. Kako riješiti pitanje nekontroliranih migracija, jedno od ključnih pitanja za budućnost Europe, koje je i središnja tema europskih izbora?

“Migracija je problem koji se neće tako jednostavno riješiti zato što je klima sve gora, a sukobi u europskom susjedstvu ne prestaju”, odgovara super-povjerenica Vestager. Dakle, najprije treba riješiti klimu. A onda se posvetiti miru u svijetu. To je odgovor na akutni i sveobuhvatni izazov migracija.

I to ne odgovor na natjecanju za Miss svijeta ili za influencericu, trendsetericu i instagramušu godine, već odgovor spitzenkandidatkinje za šeficu sljedeće europske vlade. Tenisice na debati za budućeg šefa europske vlade tek su integralni dio tog cjelokupnog mentalnog stylinga pomodarskog globaliziranog liberalizma.

Temelji EU podrazumijevali su vodstvo s političkim autoritetom i osobnim integritetom, slobodnu misao i smisao. Debatna revija spitzenkandidata bila je potpuna suprotnost, čak štoviše, negacija tih vrijednosti. Niti jedne osobe s političkom težinom i respektabilnom osobnošću. Umjesto vizije nude floskule. A žele biti ono što se veliki Schuman, Adenauer ili de Gasperi ni u primisli nisu usudili postati – nominalni šefovi cijele Europe. Tenisice su pritom tek točka na “i”.

Ozbiljno resetiranje

Ne očekujem, dakako, da novi spitzenkandidati i kandidatkinje uskoče u demodirana odijela Schumana ili Adenauera, da u šetnju idu u salonkama ili s kravatom, da ponavljaju riječi “očeva”. Jer to bi značilo da je EU ostao tapkati u mjestu. Ali to što su potpuna negacija njihovih vrijednosti i njihove doktrine otvara pitanje kamo je to EU stigao? I nudi odgovor: nikamo. U rasulo. I kaos u goroj opciji. Rasulo koje će se politički urušiti baš kao što se je u velikoj krizi 2008. ekonomski urušio sustav koji je održivu proizvodnju zamijenio financijskim inženjeringom.

I mogu zamisliti te velike EU znalce i face, koji su političko promišljanje i strategiju zamijenili hiperproizvodnjom pravne regulative, ispunjavanjem i popunjavanjem kockica koje su sami izmislili, kako u nevjerici tumaraju Bruxellesom, kao što su tada napuhani financijski menadžeri krajem 2008. tumarali Wall Streetom. Ne shvaćajući što se zapravo dogodilo.

Ima i bolja opcija, kojoj se nadam, i koja bi za EU mogla biti spasonosna – a to je ozbiljno resetiranje. Ali ono može doći samo iz vizije, iz misli sukladne vremenu, koja možda još može izrasti u državama. U EU birokraciji se tako što ne može pronaći. Ne može takvu podlogu za resetiranje iznjedriti niti aktualni europski politički mainstream oličen u njemačkoj kancelarki Merkel i francuskom predsjedniku Macronu, koji je presudno pridonio sadašnjoj krizi EU-a.

Zato nije nikakva utjeha što nitko od prezentiranih spitzenkandidata najvjerojatnije naposljetku neće postati šef Europske komisije. Uključujući i formalno glavnog pretendenta, spitzenkandidata pučana Manfreda Webera, koji je bio, sve je to jasnije, još jedna kadrovska igračka Angele Merkel – istaknut da ga se formalno podrži i neformalno potroši prije konačnog izbora.

Bojim se da novo resetiranje EU-a i njegovo vraćanje na trasu na koju su je postavili “očevi osnivači” nije moguće bez nove katarze. Za početak treba spoznati da EU nije u tenisice obula alternativna Ska Keller, već klasična Angela Merkel.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Skupom u Milanu Salvini priprema suvereniste za osvajanje Europskog parlamenta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari