Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Manipulacije hrvatstvom i katolištvom

Objavljeno

na

Pozornost, osvrt i promišljanje zaslužuju riječi koje je izgovorio glavni tajnik HDZ-a u subotu 22. rujna u Osijeku: »Posebno nas iritira da nam se broji jesmo li dovoljno Hrvati i dovoljno katolici. Treba jasno i precizno reći da jesmo. Postoje danas političke snage i neki tipovi, koji cijelo vrijeme dovode u pitanje jesmo li mi dovoljno Hrvati i katolici, brinemo li se dovoljno o interesima Hrvatske. Briga za Hrvatsku, naše tradicionalne vrijednosti, među kojima su obitelj, vjera i nacija, to je dio programa HDZ-a.« Te se riječi mogu analizirati iz vrlo različitih kutova gledanja, od stranačko-političkoga do propagandnoga.

Ne ulazeći u ovom osvrtu u meritum smisla navedenih riječi ni stranačke politike ni u zapisana programska polazišta te stranke, vrijedno je upozoriti na čestu manipulaciju hrvatstvom i »velikim hrvatstvom«, kao i katolištvom i »velikim katolištvom«, koja se događa kako u politici tako, još više, u pojedinim medijima.

Dobro je poznato da su vjerska i nacionalna, etnička pripadnost već dugo u političkoj praksi gurnute u sferu privatnosti, tako da se ni na kojim političkim izborima u državama kao što je Hrvatska, npr. etnički Hrvati kao takvi, ili pripadnici određene Crkve ili vjerske zajednice, ne mogu ni o čemu izjasniti niti o ičemu odlučiti.

Po uspostavljenom pravnom poretku u Hrvatskoj na izbore izlaze, ako je riječ o Hrvatima i katolicima, isključivo građani, a samo u posebnoj biračkoj jedinici mogu, ako to žele, glasovati pripadnici etničkih manjina.

Dakle politička moć, pravo biranja i pravo biti izabran u Hrvatskoj za Hrvate i pripadnike vjerskih zajednica proizlazi isključivo iz činjenice da su građani Republike Hrvatske, tj. da imaju hrvatsko državljanstvo (da imaju dokument prozvan »domovnica«), U tom kontekstu vrlo je očito da svaki političar koji govori o malom ili velikom hrvatstvu ili katolištvu zapravo manipulira.

Katolička pripadnost očito smeta određenim političkim i ideološkim ciljevima.

Hrvatstvo odnosno etnička pripadnost kao i katolištvo odnosno vjerska pripadnost, premda ih pravni poredak ne prepoznaje kao izvor političke moći, ipak su veoma važne vrjednote i uvelike određuju osobe koje ih slobodno prihvaćaju i njeguju.

Stvarno prihvaćanje tih vrjednota i djelovanje u njihovu duhu uvijek se očituje u stvarnom služenju općemu dobru, legalnim i legitimnim hrvatskim nacionalnim interesima i stvarnomu dobru svake ljudske osobe, bez obzira na sve njezine pripadnosti.

Znaju to i oni koji su se bilo svjesno bilo praktično u ime ideologije kozmopolitizma ili u ime ideologije ateizma odrekli svoje etničke odnosno svoje vjerske pripadnosti pa omalovažavaju, ocrnjuju, izruguju, katkad čak i progone iz javnosti etničku i vjersku pripadnost.

U Hrvatskoj je hrvatska etnička pripadnost sustavno razvodnjavana, katkad i razarana, u obje Jugoslavije, i iz pozicije i interesa drugih etničkih i vjerskih zajednica, pa bi bilo neobično da one iste snage, koje su to radile ranije, i sada, u Republici Hrvatskoj, ne bi nastavljale svoju rabotu, jer imaju sasvim određen politički i ideološki cilj.

Također je katolička pripadnost bila na udaru u obje Jugoslavije, i bilo bi čudno kad te iste snage ne bi svoju agresiju prema katoličkoj vjeri nastavljale i u samostalnoj Hrvatskoj jer ta katolička pripadnost očito smeta određenim političkim i ideološkim ciljevima.

Veliki Hrvati i veliki katolici

dd

U Hrvatskoj postoji i možda jedinstvena pojava da se pojedinci ili manje skupine vole deklarirati kao veliki Hrvati i veliki katolici, a da su intimno, u svom slobodnom osobnom uvjerenju, zapravo posve indiferentni ili čak neprijateljski raspoloženi i prema hrvatstvu i prema katolištvu.

Takva pojava posebno je u doba komunizma bila snažno i prepoznatljivo na djelu u hrvatskom iseljeništvu i samo bi krajnje naivni mogli misliti da je danas ta pojava nestala kako u hrvatskom iseljeništvu tako, pogotovo, u Hrvatskoj.

Takvi pojedinci i manje skupine poslani su da truju političku scenu, posebno stranačko-politički život i djelovanje, i jedan od rezultata toga i takvoga djelovanja upravo je za malu Hrvatsku nevjerojatan broj političkih strančica od kojih neke participiraju na tradicijskim hrvatskim političkim strankama.

Takvi »veliki Hrvati i katolici« često pokušavaju manipulirati hrvatskim braniteljima, crkvenom hijerarhijom i mnogim segmentima društvenoga života u Hrvatskoj, a zapravo rade protiv općega dobra i legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa.

Hrvatstvom i katolištvom vole se kititi i pojedinci i skupine koji žele na taj način obmanuti naivne ljude da im iskazuju veće povjerenje nego li ga objektivno zaslužuju, odnosno da se tim obmanjivanjem domognu Ispunjenja svojih sebičnih interesa. Tim obrascem vole se služiti i neke političke stranke u Hrvatskoj, no već prevareni ljudi sve teže pristaju na nove obmane i nove prijevare.

Hrvatstvom i katolištvom često se manipulira kad se dogodi nešto loše, kad pripadnici hrvatskoga naroda ili pripadnici Katoličke Crkve učine nešto loše, te se to loše upotrebljava za ocrnjivanje i hrvatstva i katolištva.

Manipulacija je uz ostalo s jedne strane u tome što manlpulatorl ne dopuštaju da Hrvati ili katolici smiju pogriješiti, biti slabi ili podleći zlu, a s druge strane u tome što se slabosti ili zla djela, koja učine Hrvati ili katolici, izdižu do neba da bi se zatlrala svaka svijest o vrjednoti hrvatstva ili katolištva.

Usprkos svim pokušajima manipulacija i usprkos svim manipulacijama, i hrvatstvo i katolištvo u današnjoj Hrvatskoj ostaju vrjednote koje bi, kad bi bile življene u što savršenijem autentičnom obliku, sigurno donijele boljitak svim ljudima u Hrvatskoj, otvorenost za suradnju sa svim ljudima, i korektan odnos prema svim drugim narodima i državama.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: U obrani čovječnosti

Objavljeno

na

Objavio

Među kulturnim događanjima u Hrvatskoj u posljednjem tromjesečju ove godine posebnu pozornost privlače i zaslužuju dvije manifestacije posvećene knjigama: »Mjesec hrvatske knjige« i 41. »Inter-liber«. Budući da se odnos prema knjizi kao takvoj u novije vrijeme radikalno mijenja i da posljedice promjena naravnoga i uvjetno rečeno tradicionalnoga odnosa prema knjizi mogu biti dalekosežno više nego katastrofalne, potrebno je sa stajališta općega dobra upozoriti bar na neke opasnosti i potaknuti da se štetne posljedice što je moguće više smanje.

Vrlo je pohvalno što je u organizaciji Knjižnica grada Zagreba i pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture I ove godine od 15. listopada do 15. studenoga održana manifestacija »Mjesec hrvatske knjige« koja je na državnoj i na lokalnim razinama progovorila o knjizi, promicala čitanje te na različitim programima okupljala ljubitelje knjige. Također je vrlo pohvalno što je ta ovogodišnja manifestacija bila posvećena kulturnoj baštini: glavna tema bila je »Baš baština«, moto »(U)čitaj nasljeđe!«, a osnovni motiv bila je glagoljica kao posebnost hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta. Ta vrijedna manifestacija zaslužila je daleko veću pozornost prosječnih hrvatskih građana i medija nego što ju je uspjela privući, jer ona je na specifičan način u službi općega dobra, konkretno u službi posvješćivanja i njegovanja hrvatske baštine, nacionalnoga i kulturnoga identiteta.

Interliber

Pohvalu zaslužuje i 41. po redu »Interliber«, međunarodni sajam knjiga i učila, manifestacija posvećena knjizi, izdavaštvu, kreativnomu stvaranju i susretanju čitatelja, urednika i autora, koju u Zagrebu organizira tvrtka »Zagrebački velesajam« u suradnji sa zajednicom nakladnika i knjižara, a pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture RH i zagrebačkoga gradonačelnika. Specifičan i u Hrvatskoj najpopularniji sajam knjiga od 13. do 18. studenoga nudi druženja i razgovore s književnicima, čitaonice i radionice, dodjele književnih nagrada, aukcije starih knjiga, kvizove, glazbene programe te stručne susrete nakladnika, knjižara i knjižničara i okrugle stolove. Među 300 izlagača iz 13 zemalja koji su predstavili svoja izdanja sudjeluju i izdavači iz Katoličke Crkve i drugih vjerskih zajednica te drugi izdavači knjiga vjerskoga sadržaja.

Obje te manifestacije posvećene knjizi posebno su važne u ozračju sve rasprostranjenije i sve agresivnije digitalizacije. Nitko imalo kulturan ne može biti protivnik napretka tehnologije i novih još nedavno nezamislivih mogućnosti koje ona pruža, no nitko imalo kulturan ne bi smio izgubiti svijest o opasnostima koje taj napredak tehnologije može izazvati, osobito ako se zanemare ili odbace etičke i općeljudske vrjednote. Premda to nije u potpunosti istinito, vrlo često i sve češće čuje se da su već stasali mladi naraštaji koji više uopće ne čitaju knjige, uopće više ne uzimaju u ruke novine ili tiskane časopise, a sve sadržaje koje ipak čitaju crpe s ekrana bilo onoga mobitelskoga, tabletskoga ili kompjutorskoga, što bi značilo da su mladi naraštaji već uhvaćeni u ralje digitalizacije. Činjenica jest da su naklade svih novina i časopisa sve manje, bez obzira na njihovu objektivnu (ne)vrijednost, odnosno da su izdanja knjiga u sramotno niskim nakladama. Činjenica je također da je većina sadržaja koji se na prvu ruku nameću korisnicima mobitela, tableta ili kompjutora posve suvišna, no sposobna je zaokupiti pozornost, pa i privremeno kapacitete u mozgu takvoga potrošača te on i nema potrebe za ozbiljnijim ili vrjednijim sadržajima. To ipak ne znači da na internetu nije moguće naći iznimno kvalitetne poželjne sadržaje, među kojima su i vjerski i duhovni, no do njih se može doći samo ciljano, po osobnoj odluci u duhu etičkih i općeljudskih, humanih vrjednota.
Na ovogodišnjem »Interliberu« Naklada »Ljevak« iz Zagreba predstavila je uspješnicu »Digitalna demencija: Kako mi i naša djeca silazimo s uma«, koji je u izvorniku objavio njemački lijevo orijentirani tjednik »Spiegel«.

Ovisnost o tehnologiji

Autor te uspješnice njemački je neuroznanstvenik i psihijatar Manfred Spitzer koji se posvetio istraživanju loših posljedica sve proširenijega fenomena digitalizacije i došao do zaključka, kako je istaknuo u naslovu svoje knjige, da digitalizacija može biti uzrok demencije (nesposobnosti pamćenja i sjećanja) te da je sposobna izazvati u ljudi gubljenje upotrebe vlastitoga uma. Autor je došao do zaključka da elektronički mediji: pametni telefoni, digitalni asistenti, računala, satelitska navigacija i stalna povezanost s internetom – »oslobađaju« čovjeka uobičajenih mentalnih napora pa on postaje sve ovisniji o tehnologiji, a psihičke sposobnosti sve više slabe. Je li u tom kontekstu suvišno podsjećati da čovjek koji izgubi sposobnost pamćenja i sjećanja i koji gubi sposobnost služenja vlastitim umom postaje lak plijen svim mogućim manipulatorima i manipulacijama, jer zapravo gubi ne samo svoj kulturni, nacionalni ili vjerski identitet, nego upravo svoju čovječnost, humanost te postaje nesposoban za život dostojan čovjeka?

Koliko je to osjetljivo i važno možda najbolje ilustrira činjenica da je Francuska zakonom zabranila učenicima donošenje mobitela, tableta ili svakoga drugoga prijenosnoga računala u školu! Jesu li te činjenice došle do Ministarstva obrazovanja koje digitalizađjom obrazovanja riskira da stasaju naraštaji dehumaniziranih ljudi? Nije li obveza svih ljudi dobre volje, svih institucija, uključujući i Katoličku Crkvu, koje žele biti u službi općega dobra, da porade na obnovi čitanja knjiga i novina, pa tako i knjiga vjerskih sadržaja i crkvenih glasila, jer to postaje obrana čovječnosti?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari