Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Nemar prema hrvatskim žrtvama

Objavljeno

na

Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih sustava i ove je godine u Hrvatskoj »odrađen« protokolarno korektno, a bez gotovo ikakva učinka na oslobađanje hrvatskoga društva, na približavanje istini o žrtvama i na umnažanje humanoga pijeteta prema žrtvama.

Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih sustava, dobro je podsjetiti, uveden je u Europskoj uniji Deklaracijom Europskoga parlamenta iz 2008. kojom je 23. kolovoza proglašen Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i nacizma, potvrđen je Rezolucijom Europskoga parlamenta o europskoj savjesti i totalitarizmu iz 2009. godine, a 2011. Hrvatski je sabor proglasio 23. kolovoza spomendanom na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima u Hrvatskoj. Datum 23. kolovoza izabran je na spomen 23. kolovoza 1939. godine, na dan kad su Hitler u ime Njemačke i Staljin u ime komunističkoga Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika (SSSR-a) sklopili sporazum o nenapadanju i tajni pakt o međusobnoj podjeli Poljske i baltičkih zemalja te tako otkrili i potvrdili da između nacizma i komunizma nema bitne razlike.

U Hrvatskoj je taj spomendan pomalo eufemistički i maglovito, na valu dogmatizirane komunističke interpretacije povijesti proglašen spomendanom na žrtve »totalitarnih i autoritarnih režima«, da se protagonisti i simpatizeri komunističkoga režima u Hrvatskoj ne bi osjetili pogođenima. Budući da je već u nazivu spomendana politika iskazala ozbiljan deficit istinitosti i nazivanja stvari njihovim pravim imenom, može li se očekivati da bi se ta ista politika mogla zauzimati za povijesnu istinu i za stvarno oslobođenje javnoga mnijenja od naslijeđenih bezbrojnih sustavnih komunističkih indoktrinacija?

Političke korektne osude

Povodom Europskoga dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih sustava očitovali su se i predsjednica Republike i predsjednik Vlade, no ni ove 2018. godine nisu imali snage, a vjerojatno ni političke volje, imenovati prvim imenom totalitarne režime. »Osuđujući totalitarne režime, različite ideologije, teror i progone koji su se provodili u njihovo ime, danas se s poštovanjem spominjemo svih žrtava hrvatskoga naroda i pripadnika svih drugih naroda koje počivaju u poznatim i nepoznatim grobovima diljem naše Domovine i Europe«, rečeno je uz ostalo u poruci Predsjednice. Te riječi zvuče politički korektno i premda ih nitko ne može osporiti, nemaju dublje i stvarno značenje jer su suviše načelne i gotovo formalističke.

Kad bi se u Hrvatskoj stvarno »s poštovanjem« spominjale žrtve »u nepoznatim grobovima«, ne bi se prešućivale žrtve u poznatim grobištima u Hrvatskoj i u Sloveniji, a čije se kosti ostavljaju u tim raznim jamama i stratištima bez volje da im se omogući iskapanje, identifikacija i dostojno pokapanje. Npr. što bi značilo reći »s poštovanjem se spominjemo žrtava u jamama Maceljske šume«, a poznato je da su na području Madja istražene samo 23 od oko 130 jama i u njih 23 pronađeni su zemni ostatci 1163 osoba do kolovoza 1992. kad je Državna komisija i naprasno prekinula sva istraživanja? Zemni ostatci 1163 osoba nakon sramotnoga povlačenja u crnim vrećama na patološkim odjelima u Zagrebu pokopani su tek 22. listopada 2005. u kosturnicu uz koju je kasnije podignuta nova crkva Muke Isusove, a vjerojatnih drugih 12 do 15 tisuća posmrtnih ostataka žrtava nikoga od odgovornih više ne zanima. Može li se onda govoriti o spomenu »s poštovanjem«?

Puke fraze bez stvarnog sadržaja

Predsjednik Vlade uz protokolarno paljenje svijeća i polaganje vijenca na Mirogoju u prigodnoj poruci je poručio: »Nedvosmislena osuda masovnih kršenja ljudskih prava, njihovo znanstveno istraživanje te dostojanstveno obilježavanje mjesta stradanja minimum je demokratskog identiteta Hrvatske. Adekvatno suočavanje s prošlošću, koje uključuje pijetet i satisfakciju žrtvama i njihovim obiteljima, otklon od svakog totalitarizma te primjereno obrazovanje mladih o zločinima nedemokratskih sustava, nužno je za usredotočeno sučeljavanje s izazovima sadašnjosti i budućnosti.«

Iz tih riječi uz ostalo može se iščitati da sadašnja službena hrvatska politika više ne kani iskapati posmrtne ostatke žrtava komunističkoga režima kad predsjednik Vlade govori tek o »dostojanstvenom obilježavanju mjesta stradanja«. Sve što se od politike stvarno očekuje uz stvarnu osudu svakoga zločina, bez obzira na vjersku, nacionalnu, političku ili drugu pripadnost žrtava, jest da se svakoj žrtvi iskaže humani pijetet, a to znači dostojan pokop, bilo u pojedinačnu grobnicu, ako je žrtvu moguće identificirati, bilo u zajedničku grobnicu, ako žrtve nije moguće identificirati. Sve ostalo trebalo bi prepustiti znanstvenim istraživanjima koja moraju uživati potpunu slobodu od svakoga ideološkoga ili političkoga pritiska.

Moglo bi se reći da su u Hrvatskoj s raznih državnih razina puno puta ponovljene osude svih zločina, no sve te osude, kad se analizira glavna struja javnoga mnijenja i u većini medija prevladavajuća ideologija, zvuče tek kao puke fraze, bez stvarnoga sadržaja, jer u hrvatskom društvu još uvijek nema volje za istinu o događajima, stradanjima i zločinima koji su se dogodili u 20. stoljeću. Osobito ne postoji politička volja da se istraže komunistički i velikosrpski zločini niti da se primjereno vrjednuju hrvatske žrtve, kako one iz doba komunističkoga poraća tako i iz velikosrpske agresije. Nije li, možda, stvarni nemar prema hrvatskim žrtvama, kako onima koje su pale zbog komunističke ideologije tako i onima koje su pale zbog velikosrpske agresije (a hrvatski narod u najširim krugovima još danas ne zna za ime i prezime ni jednoga jedinoga djeteta od oko 400 stradalih u toj agresiji), ključni uteg da sadašnji naraštaji više grcaju u krizama negoli se raduju boljitku?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivica Šola: Pupovac naprijed, Penava – stoj!

Objavljeno

na

Objavio

Mirna reintegracija o kojoj se i ove obljetnice govori kao o “mirnoj” uopće nije bila “mirna reintegracija”, nego posljedica veličanstvenih oslobodilačkih, ratnih (!) operacija Hrvatske vojske.

Kapitulacija

Naša je vojska u dvije oslobodilačke akcije, Bljesak i Oluja, pokazala takvu moć, motivaciju i znanje da se danas uče kao genijalne vojne pobjede na najvišim vojnim učilištima svjetskih sila, posebno Oluja.

Pomesti u nekoliko dana do zuba naoružana okupatore, ušetati se u Knin i Okučane kao da su pregazili plitak potok, bio je signal Srbima koji su pod okupacijom držali istok Hrvatske da ih uskoro čeka ista sudbina.“Što još da vam obećam?” upitao je Franjo Tuđman u Splitu okupljeno mnoštvo oduševljeno uspjesima Hrvatske vojske. Sjećate li se odgovora mase na Rivi: “Vukovar, Vukovar, Vukovar!!!!”

Dakle, ovo što nazivaju mirnom reintegracijom ne samo da je pogrešno nego i orvelovski opasno jer se od okupatora poput Voje Stanimirovića napravilo – mirotvorca!? Zato smatram da vraćanje u ustavnopravni poredak RH teritorija istoka Hrvatske, s Vukovarom kao simbolom te epopeje Domovinskog rata, treba prestati zvati “mirnom reintegracijom”, nego točnim imenom ratne terminologije – kapitulacijom!

Kapitulacijom koja je bila jedini izbor pobunjenih Srba, četnika i (bivše) JNA, nakon Oluje i Bljeska. Nisu se pobunjeni Srbi “mirno reintegrirali” jer im je bilo do mira i teritorijalne cjelovitosti Republike Hrvatske, naprotiv, nije im ni danas, nego zato što su bili de facto vojno poraženi. Potučeni do nogu. Pobunjeni Srbi nisu se “mirno reintegrirali”, nego su položili oružje, kapitulirali, jer bi ih u suprotnom opet pregazili kao plitak potok.

Mi danas ne obilježavamo nikakvu “mirnu reintegraciju”, nego vojnu pobjedu i kapitulaciju srpske okupacijske vojske koja je etnički očistila cijeli istok Hrvatske i počinila, uz Srebrenicu, najveće zločine u Europi nakon Drugog svjetskog rata.No postoji jedna žalosna činjenica.

Pobunjeni Srbi su vojno kapitulirali, vojno su poraženi, “integrirani”, ali nisu politički, u smislu provođenja politike Beograda i velikosrpskih mitova i laži danas, naprotiv, politički su ojačali i na čelu s Pupovcem i Stanimirovićem koji je zapamćen po izjavi da je pala vukovarska bolnica “zadnje ustaško uporište” dugo su vremena, pa i danas, dio vladajuće većine.

Pupovac je tijekom Domovinskog rata činio goleme štete “svojoj” domovini. Nekažnjeno. Dovoljno je samo spomenuti brutalnu laž o tisućama prekrštenih Srba u jeku agresije na Hrvatsku, što je odjeknulo u tada nama nesklonoj tzv. međunarodnoj zajednici.

No Pupovac može voditi, a ova laž o “prekrštavanju” to jest, specijalni informacijski rat protiv Hrvatske nekoć, može danas biti na skupu na kojem Šešeljev učenik, predsjednik Vučić, koji je tijekom Domovinskog rata na okupiranim područjima držao “motivacijske govore”, uspoređuje Hrvatsku s nacističkom Njemačkom, Pupovac koji provodi politiku Beograda o “ravnoteži krivnje”, šuti o zločinu nad dr. Šreterom, Pupovac može sve bez ikakve (političke) odgovornosti, naprotiv čuva ga se kao “suho zlato”.

Packe

Da ne spominjem što rade Pupovčeve Novosti financirane “ustaškim” kunama. Ali kada gradonačelnik Vukovara Ivan Penava upozorava da u Vukovaru zločinci šetaju ulicom, da velikosrpski projekt u Vukovaru nije mrtav, da su vlastitu djecu zagadili mržnjom prema hrvatskoj (i) himni, da za Vukovar nitko nije odgovarao, i to smirenim, uravnoteženim, argumentiranim govorom i tonom, onda je Andrej Plenković u mahu udijelio packu gradonačelniku Penavi koji govori istinu, vapi za pravdom i stao u obranu – Pupovca.

Pupovac smije lagati, izvrtati povijest i činjenice od devedesetih do danas, ali Penava ne smije govoriti istinu. Zato Plenković poručuje Penavi kako “politiku HDZ-a vodi vodstvo stranke, predsjednik, Predsjedništvo i nitko drugi”.

Izjava je promašena jer Penava je govorio o stanju u Vukovaru, a ne o politici stranke, no dirnuti u Pupovca istinom i činjenicama za Plenkovića je napad na – politiku HDZ-a!? Zemljo – otvori se! Pupovac naprijed, Penava – stoj.

Ivica Šola / Glas Slavonije

 

Plenković: Penava razumije da je suradnja sa SDSS-om i srpskom zajednicom strateški interes

 

 

 

Penava: Hoćemo li mi danas šutiti na činjenicu da učenici koji školu pohađaju na srpskom jeziku sjede kada se izvodi hrvatska himna

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: Crvena banda omogućava Aci emisiju iz godine u godinu…

Objavljeno

na

Objavio

Mirna reintegracija
Taj pojam mi je sam po sebi
Čudo jedno

Obljetnica jon je ovi’ dana

Nu
Ivan Penava reka’ ton prigodon
Kako je Vukovar epicentar puzajuće velikosrpske agresije
Ha
Svaštatićeš
Ne bi ja to baš tako rekla moj Ivane

Meščini
Kako su se oni odavno uspravili
Nit’ više puzu
Nit’ se kriju
Uvik dubu

Sidu jedino kad naša himna svira

Nego
Sve se propeli na zadnje noge
Pa zaskaču
I vrtu repicon
K’o ćuko kad mu sve od ruke iđe

Plenki se raspištoljijo na našega Ivana
Dašta
Pa ‘ko je ikad vidijo da se Plenki rećemo raspištoljijo na nekoga Jovana

Ja nisan

Što se mene tiče
Ima i pravo
On se satraje oko Pupija
A
Svako zeru nađe se ne’ki mudrijaš Hrvat koji mu na Pupija i Srbe urta

Što ni zere nije ured
Zna se
On sunjima najozbiljnije posle sklada
Radi na miru i ustavljanju mržnje
I to u dvi a ne samo u jednoj državi
A manitovi ga davu su nekakvin puzajućin agresijama
Nestalima
Poginulima
Pobunjenima

Ma
Živu u prošlosti i gotovo

Došlo dotlen da Plenkiju ruke i Brkić mora dat

Nisi ti moj Ivane ured
Nit’ u trendu
Nikako
Di su ti brajo heštegovi
Nema u tebe k’o u Bojana – Ja ne mrzin
Nema u tebe k’o u Čovića – Stop mržnji
Sve se nešto okrićeš prošlosti
Pa kopaš grebe i zamećeš smutnju
Umisto da k’o svaki pošteni i kohezivni Hrvat pričaš o budućnosti i EU fondovima u interesu naroda

Saberi se brate zeru
Vakat je
Nisi dugovit u stranki nastaviš li ‘vako
Ne more stranka bit’ taoc jednoga čovika

Jesi ti to smetnijo?

Neboj se
Sitit će te Plenki toga, kad se već sam sitit ne znaš

Lipo ti je Plenki reka’ kako ti ne krojiš politiku hdz-a
Dašta
Istina živa
Tek je triba ovako nadodat pa reć, zeru ušire

– Ti i tak’i ne krojite politiku hdz-a! Krojimo je mi kohezivni!

Jerbo nisi samo ti sporan Ivane
Sporan je i svaki oni koji ti plješće
I svaki oni koji daje prostora tin tvojin zaostalin idejama

Ae
Manitiji ste od oni Pernarovi’ pacijenata
Što se zasiplju vitaminin iz De eM kutijica

Nego
Komšo zvani Rupa u izbornomu zakonu Nan stiže

Vrcon na HTV
Tako čujen
Šta?
Niste čuli za Komšu?
On van je nekako najviše Obuljenka đir Samo iz BiH
Ono, ni’ko ga od Hrvata k’liko se meni čini nije tijo a ni bira
Al eto, baš on se na postolju Hrvata ukaza

Zanimljivo, ne iđe obać’ Plenkiju spornu Bujicu
Nego baš na nespornu državnu televiziju koju naš proračun plaća
Čudo jedno

Aaaaaa ‘ko’no proračun izglasava?
Ih
I ja mislin

Kažu kako će se razgovorit su Acon okolo dva

Ma ne virujen u to niti zere
Očekujen velike prosvjede
Na ti dan
Iste onak’e k’o kad je Aca ima emisije su raznin četnikima ili kad je vriđa
Provinciju neuku i Domovinski rat
Gorilo sve od prosvjeda

Cila baza našega hdz-a digla se u taj vakat na noge pa oplela po njemu
Odman mu emisiju vjerodostojno makli
Zavidila
A vratijo je tek sdp
Ae
‘Taćeš
HDZ makne, SDP vrati
Crvena banda omogućava Aci emisiju
Iz godine u godinu
Ne more tute HDZ, neka se trsi
Baš ništa

Već vidin
Gotov je Komšo kad ga se Plenkijevi Pretorijanci dočepaju
Zna se kako oni nikako ne podnosu kad se ne poštuje volja naroda
Ništa nji’ ne ljuti k’o to

Ako ništa drugo
Skočit će oni barenko nekon
Prosvjednon noton
Samo ne znan oće li ta nota bit’ polovinka ili četvrtinka
‘Oće’l bit’ povisilice prid njon il’ snizilice

Vrime će pokazat’ ‘oće li bunt bit’ našaran heštegon na tviteriću
Ili statuson na fejsu

Uglavnon, čut će se gusle

A Komšo će pobić glavon brez obzira
Brzin vlakon za uru u Split
Pa unda
Morskin puton kući
Plovit će kruzeron iz Splita u međunarodnu luku Neum
Bit’ će to uplovljavanje
U bobu
Prvi red stabala popilat će se za te zgode
Poradi bolje vidljivosti cile te razvedene obale
Pa će unda Komšo nabacit selfi su onin prvin stupon u moru
Tako da ima šta pokazat svojin gazdama u Sarajevu
Ae
Znade on kako njizi ništa na svitu ne veseli k’o naš most u izgradnji

Eto, tako će Komši u Zagrebu bit’
Tako il’ nikako

Ako i’ko,
Plenki i njegova Vlada znaju skočit’ za svoj narod

I ne sikiran se kad to znaden
Ni za Vukovarce
Ni za Hrvate u BiH
Ni za se’

Pridala san sve Plenkiju u ruke
Tamo je najsigur’ije

Lipo naš narod kaže
Daj dite materi
I sve ured

Pa ja lipo na lašnje teme
Cenin od smija
Doklen čitan šta naša Mirela Holy piše
Ona Oraj gospoja
Ona, što je moj svekar koludricon zove

Mirelu sikiraju diviji gudini
Lov
I biskupi
Pa unda
Uspoređuje divije gudine i malešnu dicu
Ono, živa bića njoj su baš sva ista
I maovina i dite
Ubit dite i izist list salate
Po njoj
Isto je

A meni palo na pamet
Kako bi vrvo bilo
Komšu i Mirelu metnit
Na naslovnicu Novosti

Uparit nekako ta dva lipa, topla, urbana pogleda

Jerbo kako san na novo s’vatila
Nakon onoga derneka SNV
Novosti u biti samo promiču kršćansku satiru

To in je na prvomu mistu

Tek na drugomu mistu in je pokazivanje ljubavi prema Državi u kojoj izlazu

Jerbo da nije tako
Nikad oni kune iz našega proračuna vidili ne bi
Nikad

Ova Vlada
To se znade
Ne da ti ni kune ako kršćanin i domoljub nisi

Ni kune

I ima i pravo
Pa jesmo li Država su većinskin kršćanskin narodon ili nismo

E,
A kad već jesmo
I red je da se to vidi u svemu što se iz proračuna plaća

Bravo Plenki
Priznan ti i tuten rađu maksimalno

Pusti ti Ivane
Raznorazne
Dezerteri neka predaju od neki puzajući agresija

Za te straja nema
Svaku agresiju ti i u mraku pripoznaš i razabireš

Iskustvo je to veliko
Ne dolazi to tek tako

‘Ko to ne konta neka komodno su Mirelon, Beron, Komšon i tak’ima drće i komentira

Neka lipo šara o tomu
Doklen sve upiru
Duševni, diviji gudini
I koje bi sve nacijonalnosti mogli bit’ Komšini Jugo glasači

Il’ neka broji otoke
Na Komšinoj razvedenoj obali kojoj
Jedan most u izgradnji
Osinj
Odman iza ručka pravi.

 

Barbara Jonjić / Narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari