Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Otpor izabranomu pravomu putu

Objavljeno

na

O referendumima

Kako je najavljeno, u Hrvatskoj će se od 13. do 27. svibnja prikupljati potpisi za raspisivanje dvaju referenduma: jedan o otkazivanju tzv. Istanbulske konvencije, a drugi o promjenama izbornoga zakonodavstva.

Kako je najavljeno, ide se na stvaranje preduvjeta za raspisivanje dvaju referenduma, a to implicira da se dogodila podjela koja ne može biti dobra, jer je ipak riječ o istomišljenicima (koji to jesu u bitnim pitanjima).

No ne može se poreći da se mnogi u Hrvatskoj u pitanjima koja se žele tretirati referendumima ne slažu sa službenom vladajućom politikom te imaju ne samo pravo, nego i dužnost pokušati se demokratskom metodom izboriti za svoje uvjerenje.

Prihvaćanjem Zakona o ratifikaciji tzv. Istanublske konvencije vladajući političari, kao i svi zastupnici koji su glasovali za ratifikaciju, pokazali su da im je važnije što o njima misle skriveni otuđeni autoriteti, koji nikada ne idu na izbore niti se žele istinito predstaviti javnosti, ni svjetskoj ni europskoj, pa ni hrvatskoj, negoli što misle birači koji su im dali svoj glas odnosno iskazali povjerenje na izborima.

Da je kojim slučajem ljevica u Hrvatskoj uspjela organizirati takva dva prosvjedna javna skupa, kao što su bili zagrebački i splitski protiv ratifikacije Istanbulske konvencije, i da se radilo ma o kojem god pitanju, vladajući političari pognuli bi glavu i ispunili bi te zahtjeve.

Ako bi kojim slučajem oklijevali u ispunjenju tih zahtjeva, uvelike instrumetalizirani i pristrani mediji ne bi im dali mira sve dok ne bi popustili i prihvatili zahtjeve.

Osviješteni hrvatski birački dobro pamte

No i vladajući političari i uvelike pristrani mediji, koliko god ignorirali važnost tih dvaju održanih prosvjedna skupova, čini se, zaboravljaju da osviješteni hrvatski birači dobro pamte i da ne mogu zaboraviti ponižavajuće ponašanje političara i ideologa.

Zaboravljaju također da je u prijeporu riječ o sudbinski važnom poimanju čovjeka i obitelji, stvarnosti iza koje stoji sam Stvoritelj, ali i stvarnosti koju mnogi prepoznaju kao narav, prirodu, a kad god se neprimjereno dira u prirodu, ona nikada ne ostaje dužna.

Što se tiče promjena izbornoga zakonodavstva, već je jako dugo jasno gotovo svima u Hrvatskoj, koji imalo promišljaju društvenu stvarnost, da postojeće zakonodavstvo onemogućuje izbor sposobnih ljudi koji bi mogli postaviti Hrvatsku na vlastite noge.

Birači u Hrvatskoj postojećim zakonodavstvom prisiljeni su birati između koalicijskih, stranačkih i drugih lista, a njihovi glasovi, ako nisu dani onima koji su prešli prag od 5 posto dobivenih glasova, zapravo postaju glasovi za liste za koje oni nikada ne bi dali svoj glas.

Birači su više puta iskusili da su glas dali listama s određenim imenima i prezimenima, a poslije izbora u Hrvatskom saboru pojavile su se posve druge zamjene… Nije potrebno posebno isticati koliko su nedopustivo velike razlike u potrebnom broju dobivenih glasova da bi netko ušao u Hrvatski sabor ni koliko je nedopustivo velika razlika vrijednosti pojedinoga glasa u različitim izbornim jedinicama.

Očito je da je umjetno i smišljeno stvoren izborni kaos u kojem jedne te iste političke stranke i opcije uvijek profitiraju.

Vjerojatno je jedinstven na svijetu hrvatski izborni specijalitet da najveća većina glasuje isključivo po građanskom ključu, tj. kao građani koji pripadaju hrvatskomu narodu, i to u Hrvatskoj koja je, kao i druge demokratske države, formalno ustavno definirana kao nacionalna država, a pripadnici nacionalnih manjina, kad biraju svoje predstavnike, biraju isključivo po nacionalnom ključu. Tako se u Hrvatski sabor izabiru predstavnici građana i nacionalni predstavnici manjina.

Potrebna je potpuna promjena izbornoga sustava

Očito je današnjoj Hrvatskoj potrebna potpuna promjena izbornoga sustava koji je na neki način bitna okosnica cijeloga državnoga i pravnoga ustroja neke zemlje.

Građanska inicijativa »Narod odlučuje« najavljenim pitanjima za referendum inicira zapravo tek djelomičnu promjenu izbornoga zakonodavstva. Ako bi to bio prvi korak prema svestranoj i bitnoj reformi državnopravnoga ustroja Republike Hrvatske, trebalo bi ga, sa stajališta zagovaranja općega dobra, odnosno zagovaranja legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih interesa, pozdraviti i podržati, no od ponuđenih promjena ne treba očekivati Hrvatskoj hitno potrebno cjelovito rješenje, dubinsku promjenu.

Ostaje nada da bi možda političari koji bi došli na vlast po novim izbornim pravilima, koja bi bila određena nakon uspješno održana referenduma, mogli inicirati daljnje nužne promjene i oblikovanje državnopravnoga poretka koji bi štitio i promovirao sva legalna i legitimna prava svih pripadnika hrvatskoga naroda i pripadnika svih postojećih nacionalnih manjina u Hrvatskoj.

Sve dok je na snazi postojeće izborno zakonodavstvo, svi koji su na vlasti ne žele niti mogu prihvatiti čak ni zahtjeve koje je iznijela građanska inicijativa »Narod odlučuje«, a kamoli bi mogli ili htjeli prihvatiti nužno potrebnu cjelovitu dubinsku promjenu državnoga i pravnoga ustroja.

Stoga unaprijed treba očekivati snažno opiranje i protivljenje čak i partikularnim zahtjevima za koje se sada želi pripremiti referendum, i to kako od političara gotovo svih opcija tako i od svih medija kojima odgovara status quo.

Svi koji stvarno žele boljitak, koji žele stvarno dobro za sve pripadnike hrvatskoga naroda, kako u zemlji tako i u dijaspori, koji žele stvarno dobro za pripadnike svih nacionalnih manjina u Hrvatskoj, što budu žešći, učestaliji i grublji napadi na inicijativu za promjenu izbornoga zakonodavstva, to bi je čvršće trebali podržati i pridobiti za nju što više neodlučnih.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Benjamin Tolić: Obrana kneza Milorada

Objavljeno

na

Objavio

Najava vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave da će se 13. listopada u Vukovaru mirno prosvjedovati protiv nekažnjavanja ratnih zločina počinjenih za srpsko-crnogorske oružane agresije na Hrvatsku izazvala je u Zagrebu pravu političku buru.

Državnu vlast osobito je uznemirila neodređenost Penavine najave. Penava je jasno i razgovijetno rekao da će građani mirno prosvjedovati protiv onoga što je država ružno sagriješila „mišlju“ i „propustom“, a na pitanje komu građani pripisuju te grijehe odgovorio je neodređeno, spomenom mjerodavnih državnih ustanova: policije, obavještajnih služba, državnog odvjetništva, sudova. Državna je vlast velikodušno pohvalila njegovu plemenitu pobudu, ali istodobno ga je upozorila da bi „marginalci“ (oni što zazivaju referendume o svemu i svačemu!) mogli zamišljeni mirni prosvjed „ispolitizirati“ i pretvoriti ga u ogorčen ulični izljev bijesa protiv Vlade. Stoga je, nastojeći spriječiti moguću političku štetu, državna vlast pritiskala Penavu da odustane od prosvjeda. No, Penava se nije dao.

„Javni“ su „radnici“, kao što i dolikuje, o tomu nešto petljali u javnim priopćivalima. Pravili su se da ne razumiju što je tu prijeporno, ali nisu zaboravljali svoju dužnost. Zdušno su pozivali nezadovoljnike: Pustite „institucije sistema“ da u miru rade svoj posao!

Bilo je to pametno. Vrlo pametno, sve dok nije počelo jesensko zasjedanje Hrvatskoga [državnog] sabora. Onda je, iznenada, došlo prosvjetljenje! U saborsko predsjedništvo i u sve zastupničke klubove, stigao je zahtjev braniteljskih udruga iz Domovinskoga rata da se u Saboru provede tematska rasprava o javnom djelovanju saborskoga zastupnika Milorada Pupovca. Hrvatski branitelji naime drže da Pupovac svojim javnim djelovanjem doprinosi nekažnjavanju srpsko-crnogorskih ratnih zločina počinjenih u Hrvatskoj, da iskazuje slijepu odanost srpskom predsjedniku Aleksandru Vučiću i da u svijetu sramoti Republiku Hrvatsku.

Zahtjevu se ni s činjenične ni s logičke ni s političke strane nema što prigovoriti. Ali složno su ga a limine odbili predsjednik Vlade Andrej Plenković i predsjednik Sabora Gordan Jandroković. Nad njim su se javno zgrozili svi istaknutiji jugani, a bivši general Hrvatske vojske Branimir Glavaš, kojega su oni s kojima danas druguje prije desetak godina obeščastili i kao ratnog zločinca poslali na dugogodišnju robiju, taj nesretni bivši general svoju je braću po oružju prijekorno prispodobio s negdašnjim jugoslavensko-komunističkim – SUBNOR-om.

Neka im bude!

Moja neznatnost ne dijeli generalove liberalne osjećaje prema srpskomu knezu Miloradu. Ne bih se ni družio s osobama poput Pupovca, Plenkovića, Jandrokovića, Glavaša. Ne stoga što bih mislio da su oni loši ljudi. To nikako! Samo, sramežljiv sam čovjek. S njima se ipak u nečemu duboko slažem. I reći ću to, jer znam da to nikada ne bi rekao nitko tko se s Pupovcem liže: U hrvatskoj je politici knez Milorad nedužan! Nevin, poput – Snjeguljice!

Čudite se: Kako to?!

Jednostavno. Knez Milorad se uvijek bavio srpskom politikom, bilo u jugoslavenskomu ili u otvoreno velikosrpskom ruhu. Od hrvatske je politike samo živio. Mrzitelji kneza Milorada odmah će mi skočiti u usta: A opaka laž s početka Domovinskog rata da smo pokatoličili desetak tisuća srpske djece, koju je širio po inozemstvu?! Što jest, jest. Lagao je knez Milorad. Laže i danas. Laže u domovini, laže u inozemstvu. Laže beskrajno mnogo. To je ružno, knez Milorad tako bez prestanka vrijeđa Boga jer krši Njegovu zapovijed.

Ali i za to ima olakotnih okolnosti napretek. „Otac srpske nacije“ Dobrica Ćosić složio ih je nekoliko u pohvalnicu laži koja zvuči uznosito poput Himna ljubavi sv. Pavla. „Mi“, veli Ćosić, „lažemo da bismo obmanuli sebe, da utešimo drugoga; lažemo iz samilosti, lažemo iz stida, da ohrabrimo, da sakrijemo svoju bedu, lažemo zbog poštenja, lažemo zbog slobode. Laž je vid srpskog patriotizma i potvrda naše urođene inteligencije.“

Knez Milorad je, nema sumnje, darovit i utjecajan lažljivac. Potvrđuje to i nedavna karikatura u mariborskoj Večeri nadahnuta njegovim lažima: Jean-Claude Junkcker stoji u plićaku Savudrijske vale u vojničkoj odori pod ustaškom kacigom i viče: Za dom spremni! Karikatura je uobličena kao poštanska marka, a na njoj piše: Nezavisna Država Hrvatska. Ustaštvo se, hoće reći slovenski karikaturist, nije preporodilo samo u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, zahvatilo je i sam Bruselj.

Lijepo. Bruselj se ne će naljutiti. Jer Bruselj ljubi kneza Milorada i njegove mudrosti. Da Bruselj nije nakon izbora god. 2003. dr. sc. Ivi Sanaderu priprijetio da za Hrvatsku nema članstva u Europskoj uniji ako ne uključi kneza Milorada i njegove Srbe u hrvatsku državnu vlast, danas bi knez Milorad bio nevažno političko biće u Hrvatskoj. Mogao bi se samo grozno kostrušiti kada ga Predsjednica nazove – političkim Hrvatom. Ovako, Bruselj je Milorada Pupovca pozvao za svoga svetca, i knez se je Milorad izlegao iz Sanaderove eurohrvatske maksime: „Nema cijene koju nismo spremni platiti za članstvo u Europskoj uniji.“

A nije knezu Miloradu lako. On je žrtvovao svoj obraz za dobrobit srpske narodne manjine u Hrvatskoj. A takvo što učinio je u Hrvatskoj samo još vrli energetičar Ivan Vrdoljak. On je, kako sam reče, žrtvovao svoj obraz za obrazovnu dobrobit naše djece. A žrtve treba štovati.

Stoga, dragi hrvatski branitelji, ostavite na miru kneza Milorada. Hodite 13. listopada u Vukovar i odande pitajte Andreja Plenkovića tko koga u Hrvatskoj „suhim zlatom plaća“ i sve što vas zanima o njegovim poslijeizbornim „stečevinama“. To je vaše demokratsko pravo.

Benjamin Tolić/Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Demokracije u Hrvatskoj – nema

Objavljeno

na

Objavio

Pravi uzrok svih naših zala, sve naše otužnosti, znaš li koji je? Demokracija, dragi moj, demokracija, odnosno vladavina većine. Jer kada je vlast u rukama jednoga, on zna da je jedan i da mora zadovoljiti mnoge.

No kada mnogi vladaju, onda misle samo na to da zadovolje sami sebe, tako dolazimo zapravo do najodvratnije tiranije. Najodvratnije zato što se zamaskirala slobodom.
Ovo nije napisao ni politolog ni sociolog, ni teoretičar društva bilo koje fele, autor je pisac, jedan od najvećih, Luigi Pirandello.

Pirandello, koji je cijeli svoj vijek posvetio analizi privida, “programatskim” djelom, dramom čiji naslov govori sve – “Tako je, ako vam se čini”, nije bio protivnik demokracije, on je samo bio protivnik svakog privida, bilo na antropološkoj razini (roman “Jedan, nitko i sto tisuća”), tako i na društvenoj pa onda, logično, i političkoj. U tom smislu ni ovo nije tekst protiv demokracije, nego protiv privida, u korist demokracije, piše Ivica Šola / Glas Slavonije

Prijevara

Kako je počelo novo zasjedanje Hrvatskog sabora, kako su na djelu stalno neka preslagivanja, a u SDP-u počela jesenska rasprodaja, govoriti o demokraciji može samo slijepac ili Lovro Kuščević. A možda i Saucha. Ili Glavaš… I Ronko bi dobro došao. Pa i Milanka Opačić, koja čak ne plaća svojoj (bivšoj) stranci članarinu jer je i tako stranci “previše dala”, ma što to značilo.

Zato o demokraciji u Hrvatskoj ne mogu pisati ozbiljno, počevši već od činjenice da je ova vlada i vladajuća većina prijevara demokracije i volje birača. No to ne znači da ću pisati neozbiljno, neutemeljeno, pa i u znanstvenom smislu. Jer ako liberal, ozbiljni mislilac, Carl Popper može reći kako “demokracija ne može postojati ako se televizija ne stavi pod kontrolu”, a svi u tome vide samo cinizam osvjedočenog demokrata, onda neka dođu u Hrvatsku nakon svakih izbora, nakon kojih prvo što vladajući naprave je invazija na HRT. Popper, dakle, zna što govori.

Velika je predrasuda da je demokratsko ponašanje samo ljudski prerogativ. Ne, mnoge životinjske vrste demokratičnije su od ljudi. Dozovimo u pamet izjavu, sada već famoznu, “kud Ivo, tud i ja”, koja oslikava krutu zbilju naše tzv. demokracije, i usporedimo je s ponašanjem čopora u nekih sisavaca.

Javno su dostupna znanstvena istraživanja iz područja zoologije i sociobiologije koja kažu kako mnoga životinjska krda, rekli bismo stranke na ljudskom području, ključne odluke donose većinom i ne slijede slijepo šefa čopora.

Kod nekih vrsta, kao što su gorile, slonovi ili babuni, verificirano je da kod ključnih odluka o smjeru kretanja ili premještanja staništa, slikovito govoreći, prema lijevo, desno ili centru, odluka se donosi kada je većina u suglasju, a ne kada se glava čopora digne i krene. Nema kud Ivo, Zoki, Andrej…, tud i ja.

Čelna gorila, šef čopora i te kako vodi računa o mišljenju svoje “baze”. U tom smislu u ljudskim demokracijama bilježimo regresiju. Dobro, možemo reći da to kod životinja nije produkt slobode, promišljanja, već goli instinkt za preživljavanjem. No je li slijepo slijeđenje vođa u politici na principu “kud taj i taj, tud i ja” nešto drugo od golog instinkta za preživljavanjem?

Nije li Desmond Moris u pravu kada čovjeka definira kao majmuna kojemu je opala dlaka? Jesu li takva ljudska ponašanja proizvod aksiološkog usmjerenja, ideje, misli, slobode ili instinkta za preživljavanjem? Jednako tako, što se bilo gorila bilo nekih drugih sisavaca tiče, oni su puno manje okrutni prema šefu čopora jer mu dok je živ ne zabijaju nož u leđa, a mužjaci za vlast u čoporu kreću tek nakon njegove smrti, a ne nakon što su ga ubili ili izbacili iz “stranke”.

Trgovina

Ono što mi nazivamo demokracijom zapravo treba nazvati onako kako se to zove u drugim područjima – trgovina. Kao što smo dozvali Pirandella u razbijanju privida, Popperov cinizam s televizijom, demokraciju kao trgovinu prepoznao je odavno Rousseau rekavši: “Demokracija može postojati samo tamo gdje nema nitko toliko bogat da bi kupio nekoga ni toliko siromašan i jadan da bi se prodao.” Nažalost, u nas je i jednih i drugih u izobilju.

Na kraju stoga jedan konstruktivan prijedlog. Smatram da bi demokraciju iz Sabora trebalo premjestiti na Njuškalo. I uvesti oglase. I ovako slagati vlast i vladajuću većinu: “Političar u najboljim godinama traži novu stranku iz vlasti u zamjenu za obustavu kaznenog postupka. Primam samo ozbiljne ponude.”

Ivica Šola / Glas Slavonije

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari