Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: ‘Patriotizam’ i ‘nacionalizam’

Objavljeno

na

Opširan tekst pod naslovom »Kako danas mjeriti domoljublje ako ne uspješnim radom za Hrvatsku umjesto rukom na srcu za sebe?«, objavljen u Političkom magazinu »Obzoru« Večernjega lista od subote 22. veljače, aktualizirao je dio inauguracijskoga govora novoga hrvatskoga predsjednika pa taj dio govora i zbog toga zaslužuje makar djelomičan osvrt.

Predsjednik se u govoru poslužio pojmom »patriotizam« umjesto hrvatskim izrazom »domoljublje«, što mu se možda ne mora zamjeriti, no budući da je po funkciji pozvan da bude na stanovit način predstavnik svih članova hrvatskoga društva, pojam »domoljublje« sigurno bi bio bliži velikoj većini u hrvatskom društvu. Istina je da u hrvatskom društvu postoje članovi koji pojam »domoljublje« ne mogu izustiti, bilo iz ideoloških bilo iz političkih razloga, pa bi se uporaba pojma »patriotizam« mogla shvatiti kao stanoviti kompromis.

Domoljublje

Činjenica je da u hrvatskom jeziku svaki pojam koji završava na »izam« u sebi nosi konotaciju zaoštravanja i u tom smislu i negativnost, pa je bolje, kad je govor o vrjednoti, uporabiti neopterećeni pojam kao što je po sebi »domoljublje« (jednako su tako objektivno neopterećeni pojmovi »čovjekoljublje« ili »bogoljublje«). Poteškoća je pritom što je pripadnicima stanovitih ideoloških krugova već sam pojam »domoljublje«, premda je uvelike istoznačnica pojmu »patriotizam«, previše obojen hrvatski i za njih zbog toga neprihvatljiv. Ne treba ulaziti u meritum je li Predsjednik izabrao pojam »patriotizam« umjesto pojma »domoljublja« jer se priklonio onima kojima je teško i izustiti pojam »domoljublje« ili je i njemu taj pojam previše hrvatski ili iz nekoga drugoga svoga razloga.

Zanimljivo je da je Predsjednik pojam »patriotizam« u svom govoru najprije upotrijebio u obranaške svrhe ustvrdivši: »Svakoga dana borit ću se da tu lošu praksu, da se ljudima osporava patriotizam i dobre namjere u borbi za Hrvatsku, prokazujem jer nas ta praksa, nažalost, prati kao, kako bi Tin Ujević rekao, mramorna gromada, kao tamna sjena već 30 godina. Učinit ću sve da to prestane.« Izvjesno je da su on osobno i politička stranka kojoj je bio na čelu dobivali takve prigovore, no ne može poreći da posebno ta politička stranka nije dala velike povode za takve prigovore: dovoljno se sjetiti glasovanja u Hrvatskom saboru protiv potpune samostalnosti Republike Hrvatske.

Neosporno je i da velik dio pripadnika hrvatskoga društva bez obzira na etničku pripadnost, osobito većina hrvatskih branitelja, nije mogao uvijek prepoznati »dobre namjere u borbi za Hrvatsku« u nekim političkim krugovima u Hrvatskoj, jer dobre namjere u smislu objektivnih hrvatskih nacionalnih ciljeva I Interesa jednostavno nije ni bilo. Hrvatska je, nažalost, još jako daleko od Iskustva stabilnih zapadnih demokracija u kojima su legalni i legitimni nacionalni ciljevi i interesi neupitni bez obzira na to koja je politička stranka ili opcija na vlasti. Stoga bi, ako Predsjednik želi da nestanu takvi prigovori, trebao zajedno s mnogim drugim društvenim faktorima snažno poraditi da objektivno dobro Hrvatske postane neupitno dobro svih relevantnih političkih snaga u Hrvatskoj. U tom smislu trebao bi zajedno s mnogim drugim društvenim faktorima poraditi i na tome da glavna struja javnoga mnijenja prestane istiskivati legalne i legitimne hrvatske nacionalne ciljeve i interese, pa i domoljublje kao takvo.

Pojmovna konfuzija

Predsjednik je, može se reći s pravom, suprotstavio patriotizam i »surovi nacionalizam«, ali pod uvjetom da budu jasni pojmovi. Ako nacionalizam znači pojavu u kojoj je na prvom mjestu mržnja prema drugomu narodu (ili drugim narodima), to je fenomen koji nema ništa zajedničko s patriotizmom ni s domoljubljem. Za mržnju prema drugim narodima nekada se rabio pojam »šovinizam« i uvijek je s pravom bio shvaćan kao krajnje negativna i nedopustiva pojava, a danas se često u krugovima globalističke ljevice u značenju šovinizma rabi pojam nacionalizam. Pritom je problem što se često i u političkom govoru i u glavnoj struji javnoga mnijenja i u mnogim medijima svakoga tko se iskreno zauzima za legalne i legitimne nacionalne ciljeve i interese etiketira kao nacionalista, a nacionalno i ljubav prema svomu narodu kao nacionalizam.

A istodobno, ne uviđajući i ne prepoznajući te nove naglaske u glavnoj struji javnoga mnijenja, mnogi po starim navikama domoljublje, nacionalno, poistovjećuju s nacionalizmom, razlikujući ga i od nacizma i od šovinizma. Ta pojmovna konfuzija, koja se možda stvara često i namjerno, ipak ne bi smjela dovesti do toga da prosječan čovjek ne razlikuje pozitivnu i poželjnu ljubav i dobrohotnost prema svojoj domovini, prema svomu narodu i prema svojoj državi, a da zbog toga ne bude odmah optužen za mržnju prema drugim narodima i drugim državama.

Da je Hrvatska od svoje uspostave vođena u zdravu duhu domoljublja, odnosno da su političari provodili legalne i legitimne hrvatske nacionalne ciljeve i interese, ne bi bila činjenica da ni danas, gotovo 30 godina od osnutka, još nije na svoje zdrave noge postavljen ni jedan jedini segment hrvatskoga društva. Može li to biti slučajnost?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Ne vjerujem u floskule o reformama i borbi protiv klijentelizma

Objavljeno

na

Objavio

SDP-ovci se u pravilu uspješnije umrežavaju u državne i društvene sustave, HDZ-ovci su u pravilu više okrenuti prema ad hoc bogaćenju i osobnom luksuzu. Jednako su ili slično politiku dosad uglavnom poimali i njihovi različiti izazivači

Sjećate li se reformi? Onih ‘strukturnih i ozbiljnih reformi’ koje podrazumijevaju ‘bolne rezove’ i ‘stezanje remena’, a koje su se kao glavna izborna obećanja ponavljale u svim predizbornim kampanjama? E, da bi se četiri godine poslije ustanovilo da su to bile samo prazne priče.

Floskule o reformama starije su čak i od našeg višestranačja. I u jednopartijskom sustavu, kad god bi se prenapregnuo, iz ladice bi se izvlačila ta moćna riječ – reforme. A one bi se naposljetku svele na preimenovanje problema, rotaciju izvršitelja i očuvanje sustava. Tako je bilo i poslije. Jedine supstancijalne reforme sustava koje su u nas provedene nametnute su izvana i dogodile su se u sklopu pristupnih pregovora s Europskom unijom.

Otada je prošlo desetak godina, ali taj reformirani sustav opet ne funkcionira kao u Austriji ili Danskoj, pa čak ni kao u Češkoj ili Slovačkoj, koje su nam bliže prema povijesnim iskustvima. Štoviše, i gospodarstvo i javni poslovi i društvene djelatnosti toliko su zarobljeni političko-državnim klijentelizmom da su nepodnošljivo ovisni o volji različitih političko-interesnih lobija. Da se ne bismo zavaravali, nisu doze političkoga klijentelizma lišene ni Austrija ni Danska, a kamoli Češka ili Slovačka.

No u nas je on toliko dominantan da blokira i guši gospodarski i društveni razvoj. Zato nema te stranke, partije ili platforme koja se na ovim izborima neće ‘boriti’ protiv političkog klijentelizma: od političkih klasičara HDZ-a i SDP-a do njihovih lijevih ili desnih izazivača, piše Višnja Starešina / Lider media

Egzistencija umjesto odgovornosti

Zašto ja u uspjeh te njihove bitke protiv klijentelizma ne vjerujem? I HDZ i SDP imaju politički klijentelizam ugrađen u svoj stranački odnosno partijski kôd, koji je velikim dijelom još totalitaran. To znači da politički angažman za klasičnog HDZ-ovca ili SDP-ovca ne znači samo odgovornost za upravljanje državnim sustavom unutar kojega gospodarstvo, društvene djelatnosti, pojedinci imaju prostor za slobodno natjecanje i razvoj. Za njih politički angažman u pravilu znači: osigurati materijalno vlastitu egzistenciju kao i egzistenciju šire obitelji, ovladati svim procesima u državi i društvu – od pravosuđa do gospodarstva ili kulture – kako bi se moglo pomoći prijateljima uz neku naknadu ili protuuslugu. I osobito: ne puštati u taj prostor nikoga tko bi narušio postojeća pravila.

Postoje i razlikovne nijanse: SDP-ovci se u pravilu uspješnije umrežavaju u državne i društvene sustave, HDZ-ovci su u pravilu više okrenuti prema ad hoc bogaćenju i osobnom luksuzu. SDP-ovac na ministarskoj poziciji sudjelovat će u klijentelizmu tako što će njegova partnerica otvoriti konzaltinšku tvrtku čiji će projekti imati privilegirani prolazak u njegovu ministarstvu. HDZ-ovcu će u dvorište zalutati mercedes kao ‘dar’ poslovnog prijatelja ispred vile koju je ‘darovala’ pokojna teta iz Amerike. Dosadašnja praksa pokazala je da su politiku jednako ili slično poimali uglavnom i njihovi različiti izazivači – od laburista preko trećih putova do pravaša…

Nije bitka, nego proces

Tek od Bandićeva parlamentarnog djelovanja dobili su zajedničko ime – žetončići. A oni rijetki, koji su politiku zamišljali drukčije, ubrzo bi nestajali, čak i ne došavši u priliku pokazati bi li to drukčije (prije svega promjene u pravosuđu i u javnoj upravi) znali i ostvariti.

Nije realno očekivati da bi nova trenutačna ponuda izazivača –​ Škorin Domovinski pokret, renovirana platforma Mosta ili mreže zagrebačkih anarhističko-lijevih platformi – mogla unijeti drastične promjene u tu glumljenu bitku protiv političkoga klijentelizma. Jer, kako god okrenete rezultat, dobijete nekoliko pojedinaca dobre volje nasuprot čvrstom sustavu koji brani status quo.

Ali neki pozitivni pomak bilo bi već i sustavno političko javno govorenje o političkom klijentelizmu i njegovim pojavnim oblicima. Politički se klijentelizam i ne može pobijediti u bitci, već postupno smanjivati u procesu. Lagani napredak može se sagledati na dva primjera.

Hrvatska je vlada nakon izbijanja afere ipak morala poništiti narudžbu nabave zaštitnih rukavica vrijednu 19 milijuna kuna (2,5 milijuna eura) od ad hoc osnovane tvrtke stranačkih (HDZ-ovih) simpatizera iz Pule.

Vlast BiH za 5,3 milijuna eura kupila je neispravne kineske respiratore preko Srebrne maline iz Srebrenice, tvrtke stranci (SDA) bliskih poduzetnika. Eto, tu promjenu zasad uvode reforme koje nam je nametnula Europska unija i koje polako ipak sužavaju prostor klijentelizma. Korak po korak, ako prije ne propadnemo, piše Višnja Starešina / Lider media

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Zoranova Partija je bila na drugoj strani

Objavljeno

na

Objavio

Slavimo Dan državnosti. Obilježavamo 30. obljetnicu konstituiranja višestranačkog Hrvatskog sabora, nakon 45-godišnje diktature jedne, komunističke partije. Zoran Milanović ne voli taj datum. Za njega je to “datum kada je jedna stranka – nije bitno koja – preuzela većinu u tri vijeća Sabora Socijalističke Republike Hrvatske”. Za njega to nije radostan dan kada je voljom naroda Hrvatska iskoračila iz komunističkog totalitarnog sustava na put prema neovisnoj državi. Za njega je to tužan dan kada je njegova Partija izgubila i vlast i monopol na vlast. I tu je korijen ove priproste banalizacije Dana državnosti od aktualnog predsjednika države.

Prema osobnom nahođenju aktualnog predsjednika države, hrvatski Dan državnosti bio je u 9. stoljeću. Čak tisuću godina prije nastanka modernih europskih nacionalnih država. “Ovo je malo privatluk”, kaže predsjednik, komentirajući 30. svibnja kao Dan državnosti. To je, po njemu, “datum koji nas dijeli” pa bi on opet vratio Dan državnosti na 25. lipnja, “datum koji nas ne dijeli”. A ne dijeli nas nikada samo ono što izglasa Partija. No ni to baš nije sretan datum za Milanovićevu partiju. I tog 25. lipnja 1991., kada je Sabor izglasao deklaraciju o neovisnosti, Zoranova Partija je bila na drugoj strani. Ivica Račan je izveo svoje zastupnike iz sabornice kada se je glasovalo o Deklaraciji. Sjećate li se zašto? Jer u Deklaraciju nije ugrađeno stvaranje jugoslavenske asocijacije!

I kada je preimenovana Partija (SDP) 2000. ponovno osvojila vlast, odlučila je promijeniti i izbrisati sve što podsjeća na prvo desetljeće hrvatskog višestranačja, stvaranja, obrane i oslobađanja države (u njihovu izričaju “mračne devedesete”). Jedan od prvih poteza bilo je ukidanje Dana državnosti 30. svibnja, koji je narod istinski osjećao i slavio. Za Partiju je to i dalje bio dan kada su izgubili vlast i monopol na vlast, a godinu dana poslije i Jugoslaviju. Prihvatljiviji im je ipak bio 25. lipnja, dan kada su se odbili izjasniti o neovisnosti hrvatske države. A kako bi izazvali potpunu zbrku i relativizirali i državu i Dan državnosti uveli su i – Dan neovisnosti, 8. listopada. E tog je dana (1991.), dan nakon što je JNA raketirala Banske dvore, pritisnuta raketama i tenkovima JNA, i Partija napokon digla ruku za hrvatsku neovisnost.

Tuđmanov govor

Konstituirajuća sjednica Hrvatskog sabora 30. svibnja 1991. ostat će upamćena i po programskom govoru izbornog pobjednika, a potom i prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana. Govor je to koji i danas plijeni svojim sadržajem i vizijom, čiji su značajni dijelovi do danas ostali neostvareni. Evo tek kratkog podsjetnika.

“Naše prvotne zadaće moraju biti da promišljenim koracima i odlukama zakonodavne, izvršne i sudske vlasti svim građanima i svojim državljanima osiguramo: normalne uvjete za slobodno poduzetništvo i stvaralaštvo, pravnu i građansku sigurnost, rad, štednju i slobodan život u civilizacijskom poretku po uzoru na demokratske države suvremenog svijeta”, poručio je Tuđman. Kao sljedeće prioritete je naveo: uključivanje u Europu i europeizaciju Hrvatske, ustanovljenje poretka pravne države i modernizacija državne uprave, duhovna obnova, odnosno “stvaranje društva u kojem će ljudske i radne sposobnosti, te građanske i moralne vrline, a ne podrijetlo i svjetonazorsko opredjeljenje, određivati položaj i vrijednosne sudove o pojedincu u društvu”, stvoriti uvjete za pravnu i financijsku sigurnost svih gospodarsko-poduzetničkih pothvata, demografsko oživljavanje, povratak i uključivanje iseljeništva, nužnost promjena u javnim službama…

“Stari režim ostavlja nam na mnogim područjima duhovnu i materijalnu pustoš, osobito u školstvu i obrazovanju. Potreban nam je koliko povratak našim općeeuropskim obrazovnim tradicijama, toliko i korjeniti zaokret u budućnosnu informatičku eru. Na području kulture i umjetnosti valja ukloniti posljedice prisile idejnoga jednoumlja”, govorio je Franjo Tuđman pred Saborom prije 30 godina. Tjedan dana ranije, prije predaje vlasti, Partija je predala JNA oružje hrvatske Teritorijalne obrane, čime je Hrvatska praktički razoružana, nasuprot Miloševićevu velikosrpskom projektu i JNA spremnoj da ga provede.

Čitajući trideset godina “starog” Tuđmana, koji je slavio demokraciju, slobodan politički izbor i u nemogućim uvjetima stvorio državu i slušajući njegova aktualnog nasljednika Milanovića, koji slavi komunizam, relativizira demokraciju, prezire državu i u ime “progresivnosti” i “modernosti” ukida jedan za drugim simbole državnosti, stječe se dojam da u nas vrijeme ide unatrag. No to su samo duge i teške posljedice one “moralne pustoši”, “idejnoga jednoumlja” i jugoslavenskog nacionalizma, koji nisu nestali s višestranačjem i s raspadom jugoslavenske države, već su kao korov premrežili i preuzeli sve stranke i partije, sve sustave hrvatske države i društva.

Da bi stvorio hrvatsku državu, Franjo Tuđman morao je istisnuti iz sebe Titova generala. Da bi danas mogao postati hrvatski predsjednik, Zoran Milanović mora u sebi čuvati i njegovati Titova gardista. Da bi opravdao povjerenje svojih komesara.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari