Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Pokušaj ozbiljnoga kršenja zakona

Objavljeno

na

Dubinski problem

Jedan od većih dubinskih problema u hrvatskom društvu svakako je i izigravanje, nepoštovanje ili nedopustivo interpretiranje preciznih zakonskih odredaba, što potvrđuje da je od prava važnija politika te da zakoni i zakonske odredbe ipak ne obvezuju jednako sve građane i sve institucije.

Najnoviji primjer takva derogiranja zakona upravo je dopis od 16. svibnja ministrice znanosti i obrazovanja upućen svim osnovnim školama naslovljen predmetom: »Nabavka udžbenika obveznih predmeta za školsku godinu 2019./2020.« Odredba toga pisma, koja je bila protivna postojećemu Zakonu o udžbenicima, u očitovanjima predstavnika Vlade i toga ministarstva de facto je poništena te je izbjegnuto otvoreno kršenje zakona, no ostaje gorak okus i pitanje kako se uopće moglo dogoditi da se taj zakon tako proizvoljno tumači.

Naime u tom pismu (u kojem je umjesto hrvatske standardne riječi »nabava« upotrijebljena verzija koja se rabi u srpskom jeziku »nabavka«?!) ministrica znanosti i obrazovanja, koja je vlastoručno potpisala to pismo, javlja osnovnim školama i osnivačima osnovnih škola da se »sredstva za nabavu udžbenika za učenike osnovnih škola osiguravaju u Državnome proračunu« i da su »udžbenici nabavljeni sredstvima Državnoga proračuna vlasništvo škole«, a dodana je i »Napomena« u kojoj se navodi: »Sredstvima državnog proračuna nabavljaju se isključivo udžbenici obveznih predmeta.«

Politika

U toj »Napomeni«, koja citiranom rečenicom derogira ni manje ni više nego Zakon o udžbenicima, također se pojašnjava, a što je u skladu sa Zakonom o udžbenicima:

»Troškovi nisu osigurani za nabavu dopunskih i pomočnih nastavnih sredstava (radne bilježnice, zbirke zadataka, kutija za tehnički, likovna mapa, atlasi)« i dodaje, što je suprotno Zakonu o udžbenicima, »odnosno udžbenike izbornih predmeta«.

Tom »Napomenom« među »udžbenike izbornih predmeta« uvršteni su i vjeronaučni udžbenici, što je izazvalo reakciju i iz Crkve i koalicijskoga partnera sadašnje Vlade političke stranke »Bandić Milan 365 – Stranka rada i solidarnosti”

Zakon o udžbenicima i drugim obrazovnim materijalima za osnovnu i srednju školu« (NN 116/18) koji je na snazi od 29. prosinca 2018. u članku 14. stavku 1. doslovno propisuje:

»Sredstva za nabavu udžbenika za učenike osnovnih škola osiguravaju se u državnom proračunu.« Ta zakonska odredba ne može biti jasnija ni preciznija. Ipak se dogodilo da je tako jasnu i preciznu zakonsku odredbu pokušalo prekršiti tako važno državno tijelo kao što je Ministarstvo znanosti i obrazovanja! Kako je to moguće?

Posve je jasno da pokušaju derogiranja te jasne zakonske odredbe nisu »kumovali« pravni stručnjaci u Ministarstvu znanosti i obrazovanja jer tako jasnu i preciznu odredbu ni jedan pravnik nikada ne bi osporavao.

Očito na djelu je bila politika, koja po svoj prilici nije pitala ni struku ni pravnike u ministarstvu, a koja je pokušala ideološki tumačiti tu nedvosmislenu zakonsku odredbu i može se reći kazniti učenike koji polaze školski vjeronauk i njihove roditelje plaćanjem vjeronaučnih udžbenika.

Izvrtanje preciznih zakonskih odredbi

Golemi je problem u hrvatskom društvu ako ministrica nekažnjeno može tako izvrtati precizne zakonske odredbe. Ako ministri ne bi poštovali zakonske odredbe, odnosno ako bi ih otvoreno kršili, kao u primjeru vjeronaučnih udžbenika, što bi onda trebalo očekivati od drugih članova hrvatskoga društva?

Ako ministri ne bi poštovali zakone, tj. pravni poredak, i za takvo nepoštovanje ne bi odgovarali, tko bi onda i s kojim pravom mogao kazniti druge daleko manje upućene kršitelje zakona?

Ako ljudi na vlasti krše umjesto da poštuju zakonske odredbe i za to ne odgovaraju nikomu, što ostaje od pravnoga poretka, od države kao takve? Nameće se i pitanje: Jesu li to u Hrvatskoj nositelji vlasti iznad zakona, iznad zakonskih odredaba pa ih mogu proizvoljno interpretirati i primjenjivati?

Zakon o udžbenicima donosi precizne odredbe glede oblikovanja, stvaranja i odobravanja udžbenika i to se, što je normalno, jednako tako odnosi i na udžbenike za vjeronauk, pa je teško razumjeti zašto bi se onda iz nabave udžbenika za učenike osnovnih škola isključili upravo udžbenici za vjeronauk.

To je pitanje tim više na mjestu jer bi takvo postupanje bilo i protivno međunarodnomu »Ugovoru između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture« u kojem je precizirano da je vjeronauk »obvezan predmet za one koji ga izaberu« (članak 1.).

U tom kontekstu treba upozoriti i na nezakonito ponašanje onih škola koje od učenika koji su s roditeljima u 1. razredu izabrali školski vjeronauk traže da se o tom izboru ponovno izjašnjavaju premda je učenicima i njihovim roditeljima omogućeno da na kraju ili na početku školske godine prekinu školski vjeronauk.

Dobro je što su vlasti odustale od dijela sadržaja napomene u ministričinu pismu, pa će, kako je objavljeno, vjeroučenici dobiti i vjeronaučne i ostale udžbenike, no smije li izostati odgovornost za crno na bijelo očitovano kršenje zakona?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘General’ pred streljačkim vodom

Objavljeno

na

Objavio

Dok film Antuna Vrdoljaka “General” bilježi rekordnu gledanost, cijela plejada kritičara trudi se iz petnih žila obezvrijediti ga. Oni su mu iskopali grob prije nego što se rodio.

Neki su ga pogledali dva puta i ispisali dvije kritike, a neki ga, prema vlastitom priznanju, nisu uopće gledali, ali svejedno su napisali svoj osvrt.

Ništa u tom “skupom filmu” o generalu Anti Gotovini ne valja, običan kič. Sve je u njemu promašeno: i tema i scenarij i režija i fotografija i gluma. I što je posebno teško, film nije korektan prema Srbima, jer ne prikazuje dovoljno uvjerljivo njihov progon.

U toj ad hominem kritici pojedini su kritičari omalovažili i davne Vrdoljakove filmove, a sam Vrdoljak je predstavljen kao čovjek koji je šurovao sa svim vlastima i koji, gle čuda, ima kuću na Lašćini.

Nije teško razumjeti narod koji hrli u kina. Ta to je jedini film koji, zahvaljujući dugogodišnjoj kulturnoj politici i spomenutim kritičarima koji dominiraju u toj politici, govori o Domovinskom ratu. A opet, toliko je loših posve besmislenih, negledljivih filmova napravljeno u nas, također sredstvima poreznih obveznika, i ni na jednoga nije izliveno toliko žuči kao na “Generala”.

Nije zapravo teško razumjeti ni kritičare o kojima govorimo. General ne govori o Domovinskom ratu kroz prizmu zločina, desperadosa, izgubljenih i prevarenih tipova, ne priča o fašizmu i ustašama, o nemoralnim svećenicima, o ksenofobiji i homofobiji, o propaloj državi, ukratko, ne uklapa se u opći trend domaće produkcije.

Kritičari tih središnjih medija pišu izrazito političkim jezikom, temeljna im je emocija negativan stav prema ratu čiji je rezultat oslobađanje zemlje i kao da žale za “SAO Krajinom”, u čemu se nimalo ne razlikuju od svega onoga što je ovih dana izrečeno na Fruškoj gori iz usta Aleksandra Vučića i patrijarha Irineja.

General je, dakle, dočekan s napunjenim puškama i bajunetama. Ali je zato film Dane Budisavljević o Diani Budisavljević ovjenčan “Zlatnom arenom” i popraćen oduševljenim komentarima ovih istih kritičara. Budući da je to dokumentarno-igrani film, o njemu se može i mora govoriti kao o još jednom falsifikatu u funkciji propagande o hrvatskoj genocidnosti.

Neosporno je da je gospođa Budisavljević, o čemu govori film, spašavala kozaračku djecu tijekom Drugog svjetskog rata, ali nas taj film ostavlja bez odgovora na logično pitanje kako je ona sama mogla spasiti deset tisuća djece iz, kako se u i filmu govori, strašnih ustaških logora.

Mora da to ipak nisu bili logori i da su vlasti NDH, ma što o njima mislili, pomogle u spašavanju, o čemu postoje i dokumenti koji nikoga ne zanimaju ako se ne uklapaju u određeni tip propagande.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Davor Domazet Lošo: Narod će prihvatiti Vrdoljakov film o generalu Gotovini

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što nam je skrivio hrvatski turizam?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski turizam, pogotovo njegov segment vezan uz male iznajmljivače i ugostitelje, čudo je svjetskih razmjera s obzirom na to koliko se negativnih kampanja i emocija javnosti, točnije onih koji usmjeravaju javno mnijenje, iz godine u godinu obara na nj.

Slučaj trovanja talijanske obitelji ugljikovim monoksidom na unajmljenom brodu najnoviji je pokazatelj te bolesne atmosfere.

Potpuno nekritički, bez ikakve provjere, mimo svih pravila novinarske struke koja nalaže provjeru informacija iz više izvora, pogotovo kod teških nesreća sa smrtnim slučajevima, svi mediji su, gotovo sladostrasno, u utorak navečer prenijeli „vijest“ kako je talijanski državljanin umro, a njegova djeca se bore za život, nakon što su večerali školjke u poznatoj konobi u Hvaru. Dan kasnije doznala se istina. Do trovanja je došlo uslijed curenja ugljikova monoksida iz agregata koji je „suprotno pravilima struke, kao i izričitim tehničkim uputama sigurnosti korištenja uređaja“ bio smješten u strojarnici.

Uhićeni su vlasnik (23) i kapetan broda (27). Njihove godine upućuju na neiskustvo i neznanje koji u spoju s nekritičkom poduzetnošću mogu dovesti do katastrofalnih posljedica. Ugljikov monoksid je nezamjetljiv plin koji najčešće ubija zimi, u zatvorenim prostorijama, kod nas uglavnom zbog neispravnih plinskih bojlera, zbog čega su na robiji završavali dimnjačari koji su odgovarali za njih.

Ovaj tjedan doznalo se da je ugljikov monoksid uzrok pogibije nogometaša Emilijana Sale i pilota koji ga je vozio u malom avionu iznad La Manchea. Ti slučajevi upućuju na povećan oprez, ali i na potrebu strožeg reguliranja svega što izgara u zatvorenom prostoru.

U Minnesoti je tako nedavno, nakon smrti sedmogodišnje Sophie Beachler na obiteljskom brodiću, uvedena obveza ugradnje detektora plina u plovila te stavljanje naljepnica s upozorenjem na opasnost od ugljikova monoksida na sve brodove duže od 18 stopa.

Obitelj stradale djevojčice u kampanji za povećanu sigurnost isticala je kako je detektor koji košta 20 dolara mogao spriječiti njezinu smrt. Ne treba sumnjati da će nakon posljednjeg slučaja i kod nas porasti prodaja detektora ugljikova monoksida barem dijelom onoliko koliko je pala prodaja školjki nakon lažne vijesti o uzroku stradanja nesretne talijanske obitelji.

No da se vratimo na našu medijsku patku. Zašto su svi tako olako povjerovali da je konzumacija dagnji u poznatom hvarskom restoranu uzrok smrti Eugenija Vincija i teškog trovanja njegove obitelji?

Jedini mogući odgovor je na tragu narodne poslovice „Što se babi htilo, to se babi snilo“. Oni koji su, ponavljam, kršeći sva pravila struke, tu patku olako progutali i dalje širili, činili su to jer u dubini duše žude za sličnim turističkim debaklom.

Činjenica je da u Hrvatskoj ima ljudi koji se upuštaju u iznajmljivanje brodova a da nemaju osnovna znanja ni svijest o odgovornosti koju to nosi. Stručnjaci će sljedećih dana sigurno reći sve što treba o eventualnoj promjeni zakona i propisa o sigurnosti i iznajmljivanju plovila kad se ustanovi je li tu bilo rupa.

Sigurna posljedica tog nemilog događaja je da će neki turisti koji su namjeravali na sličan način unajmiti plovilo u Hrvatskoj odustati od toga, neki će biti stroži pri odabiru iznajmljivača i kapetana, a svi će se detaljnije raspitati o sigurnosti broda, točnije, ima li ugrađen detektor za opasne plinove. I to je normalna, očekivana i opravdana šira društvena posljedica tog nemilog događaja.

No koje će biti posljedice širenja lažne vijesti da su se gosti iz Italije smrtno otrovali dagnjama na hvarskoj rivi? Crna kronika koja je nekada bila sporedni dio novina, a danas je glavni, teoretski može djelovati edukativno, u smislu da nam se sa svakom nesrećom za koju iz medija doznamo rodi misao poput – stvarno treba poštovati ograničenje brzine, ne piti ako voziš, ne davati tinejdžeru jak auto, ne ići u japankama u planinu, ne rušiti na svoju ruku nosive zidove u stanu da ne bi došlo do urušavanja zgrade i sl.

Ali inflacija uvijek i u svemu dovodi do devalvacije pa pod poplavom crnokronikaških vijesti prosječan konzument medija s vremenom na njih otupi i teško da mu nakon površne kratkotrajne stimulacije pažnje preostane ikakva pouka. No neke, dovoljno jake i neuobičajene vijesti ipak mogu imati realan, performativan učinak.

Osobno sam se u to uvjerio u utorak navečer kada se medijima proširila lažna vijest iz Hvara. Šire društvo je te večeri naručivalo pizze na Čiovu i nitko od nas nije uzeo plodove mora, iako to uobičajeno činimo. Jer što očekivati od skromne lokalne pizzerije, ako u bogatom Hvaru u restoranu koji sigurno ima golemi promet i najbolju opremu, pobiju goste dagnjama?

Koliko se sumnjičavosti i odbojnosti zbog te laži ugradilo u podsvijest potencijalnih gostiju nemoguće je dokučiti. Neki mediji su uz lažnu vijest o uzroku trovanja talijanske obitelji donosili i cijele ekspertize o opasnosti konzumacije školjki, što bi u drugom kontekstu bilo hvale vrijedno, jer školjke jesu jedno od najrizičnijih jela i dobro je biti educiran o rizicima, ali u ovom slučaju su time samo utvrđivali poruku kako gost i u najboljim hrvatskim restoranima riskira život.

Jedne su novine čak u naslovu i proširile aferu: „Može li se ova tragedija povezati s nedavnom zapljenom 62 kg pedoća ‘bez papira’ na Hvaru?“ Ne treba ni napominjati kako su, preuzimajući prve informacije iz hrvatskih medija, i talijanski portali kao uzrok trovanja obitelji Vinci naveli školjke u restoranu na hrvatskom otoku.

Tko će odgovarati za štetu prouzročenu tom neistinom? Kako se osjećao vlasnik restorana taj i sljedeći dan? Izravnu, a pogotovo neizravnu štetu u takvom je slučaju nemoguće izmjeriti. Treba li vlasnik restorana, grad Hvar ili turistička zajednica tužiti one koji su najviše pridonijeli pronošenju lažne vijesti?

U pozadini tog brzopletog, neprofesionalnog, u konačnici zlonamjernog izvještavanja leži neka čudna kivnost na hrvatski turizam. Trijumfalni medijski napisi kako je ova sezona propala pojavili su se dok je još bila na početku, samo zato što je nešto slabija od prošle. A prošla, koju će kvantitativno biti teško nadmašiti, bila je rekordna zbog niza vanjskih okolnosti, pa bi bilo uputnije svaku sezonu uspoređivati s prosjekom, recimo zadnjih pet.

Posebnu vatru neki veliki kolumnisti rigaju na male iznajmljivače. Zanimljivo, ne na velike hotele, koji mogu biti u stranom vlasništvu, zapošljavati strance, uzimati svu stranu robu i na koncu cijeli profit dalje investirati ili trošiti u inozemstvu.

Ne, žarište kivnje je na malim iznajmljivačima, domaćim ljudima koji su se sami, bez pomoći države, dovijali i trudili, nekada iznajmljivali sobu-dvije s upotrebom kuhinje i zajedničkom kupaonicom, kasnije pomalo napredovali, zaduživali, širili, dograđivali, klimatizirali, došli do apartmana ili dva-tri, a takvih je najviše.

Bez pomoći države stvorili su svoj mali biznis, u kojem se za svoj račun narintaju tijekom ljeta, čiste i peru za gostima, a sve što zarade izvjesno će potrošiti u Hrvatskoj. Neki isključivo od toga žive cijele godine, neki time povećavaju kućni budžet, najčešće to bude jedna dodatna plaća u kućanstvu na godišnjoj razini, što osiguravaju dva-tri prosječna apartmana koja se iznajmljuju ljeti. Imajući u vidu kako funkcioniraju neke druge stvari u Hrvatskoj, spontani razvoj malog iznajmljivanja i ugostiteljstva ravan je čudu.

Tržište čini svoje i povećanje kapaciteta iz godine u godinu mora doći do plafona, kada će oni s lošijom ponudom ispadati iz igre. A napredak je iz godine u godinu očit, dijelom zahvaljujući i internetu – gotovo da više nema kartona uz cestu s natpisom „Zimmer-frei“, niti zabuna poput one mladog Talijana kojeg su pitali kako mu je bilo u Makarskoj pa je rekao „Bella Makarska, ma puttane troppo vecchie!“, pogrešno razumijevajući nakanu baba koje su agresivno salijetale turiste na kolodvoru čim bi sišli s autobusa, nastojeći ih odvući u apartmane iznad magistrale, sat vremena jahanja od mora.

Dežurni mračnjaci će, kakva god bila sezona i što god se i dobra i zla događalo u njoj, jednako lijevati otrov u medije, a dobronamjernu čovjeku ostaje samo držati palčeve da sezona bude dobra, s posebnom simpatijom za male igrače jer igraju o svom trošku.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari