Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Pokušaji podcjenjivanja predsjednice i njezine uloge

Objavljeno

na

Hrvatska javnost izložena je novoj vrsti medijskoga zabavljanja akterima visoke politike, pri čemu gotovo ništa ne znači što se stvarno događa, već je jedino važno zaštititi interese, svoje i svoje grupe, a pri tome upravo za to optuživati drugu stranu. Hrvatsko društvo, koje sve više stenje pod teretom krize i izbjegavanja njezina primjerenoga rješavanja, postalo je ovih dana poprište golemih manipulacija u kojima uz političare svoj veliki »doprinos« daju pojedini društveni analitičari.

Tim manipulacijama želi se ne samo ubiti i svaki tračak nade koja se probudila u velikom dijelu hrvatskoga stanovništva vezano uz preuzimanje uloge predsjednika države nove osobe, nego i, barem do isteka mandata sadašnje vladajuće garniture, zacementirati urušavanje gospodarstva i opće slabljenje hrvatskoga naroda.

Promatrajući aktualna događanja na političkoj i medijskoj sceni iz aspekta općega dobra cjelokupnoga hrvatskoga društva i svih hrvatskih stanovnika, ne može se ne vidjeti stanoviti šok što na prvu političku funkciju u Hrvatskoj nije došla osoba iz formalno politički prevladavajućega jata, a što je ugrozilo 15 godina pomno njegovani i ostvarivani kontinuitet slabljenja Hrvatske. To je stvarni politički i društveni kontekst u kojem je mogla izostati čak formalna čestitka novoj Predsjednici, u kojem je Vlada odmah krenula s nepromišljenom i nerealnom, najgrubljom, ali ipak providnom podvalom glede vile u Visokoj i u kojem se umjesto ljudskoga i službenoga razgovora događalo medijsko monologiziranje. Više puta nedvojbeno iskazana posesivna isključivost za vrijeme mandata Kukuriku koalicije ovih je dana posebno došla do izražaja i iskazala se isključivo kao panični strah za gubitak vlasti i utjecaja bez trunke brige i prihvaćanja odgovornosti za opće dobro hrvatskoga društva.

Poziv Predsjednice predsjedniku Vlade na razgovor – a bio je to jedan od njezinih prvih političkih čina u mandatu – najnormalniji je državnički potez te ne postoji ni ljudsko, ni logično, ni političko, ni pravno opravdanje za odbijanje toga poziva. Činjenica da je poziv ipak odbijen znači da je predsjednik Vlade pribjegao nezrelom i diletantskom politikantstvu, koje bi u svakoj normalnoj demokratskoj državi, normalnoj političkoj stranci i u svakoj normalnoj redakciji izazvalo zgražanje. Odbijanje razgovora može se opravdano protumačiti kao nepoštivanje hrvatskoga ustavnoga poretka i kao nepriznavanje ustavne funkcije predsjednika države. Nova Predsjednica je na pet godina predsjednica i predsjedniku Vlade i svim hrvatskim državljanima, štoviše ona ima iza sebe puno čvršći i jači pravni i politički legitimitet jer je ona osobno, pod svojim imenom i prezimenom, pobijedila na neposrednim izborima, nego što ga ima predsjednik Vlade koji ima legitimitet isključivo u sklopu koalicije koja je na parlamentarnim izborima dobila većinsku potporu birača. Dobila je više glasova negoli Kukuriku koalicija! Odbijanje suradnje s legitimnom Predsjednicom i podcjenjivanje njezine uloge znak je gotovo apsolutne neodgovornosti i zanemarivanja općega dobra i države Hrvatske i svih njezinih stanovnika.

Rečenica: »S obzirom na prirodu i način djelovanja Vlade, smatram da je važno da pripremite konkretne prijedloge, mehanizme za njihovo provođenje te procjenu financijskih i proračunskih učinaka« napisana u pismu predsjednika Vlade Predsjednici očituje podcjenjivačko izrugivanje, jer nitko zakonito ne može svoj posao i svoju obvezu prebaciti na drugoga. Takav stav zapravo je poruka Predsjednici da se nema što zanimati za gospodarsko i socijalno stanje u Hrvatskoj, a pri tome je (ne)namjerno zaboravljeno da bi gospodarsko i socijalno stanje primjereno trebalo biti briga baš svakoga hrvatskoga građanina, a posebno Predsjednice. Zato je bio logičan i primjeren odgovor iz Ureda Predsjednice da je »…nakon temeljitih analiza i obavljenih konzultacija s gospodarskim stručnjacima, došla do zaključka kako je najkonkretniji prijedlog za izlazak RH iz krize – ostavka predsjednika Vlade RH«. Time nije zatražila ostavku predsjednika Vlade, premda i na to ima kao i svaki građanin ljudsko, građansko, moralno i političko pravo, već je podsjetila predsjednika Vlade da je, s obzirom na stanje u zemlji, pred alternativom ili djelovati ili odstupiti. Koliko je takav stav Predsjednice opravdan argumentirano je u pismu koje je istoga dana uputila predsjedniku Vlade u kojem je ispravno navela: »Moja je dužnost brinuti se za građane te za politike i mjere koje će jamčiti redovito i usklađeno djelovanje te stabilnost državne vlasti« i u kojem je iznijela konkretne makroekonomske pokazatelje i opis stanja – a koje zahtijeva žurno i smišljeno djelovanje za opće dobro cjelokupnoga hrvatskoga društva.

Angažirano i konkretno postavljanje Predsjednice za boljitak hrvatskoga društva umjesto na potporu naišlo je na medijski nož i na političke optužbe da je to Predsjedničino stranačko svrstavanje. U tom krajnje nečasnom politikantstvu sudjelovali su i pojedini sveučilišni profesori – analitičari, koji vjerojatno ne mare što time pomažu u stvaranju ozračja u kojem će se svako zauzimanje za opće dobro u Hrvatskoj smatrati antivladinom politikom i svrstavanjem uz opoziciju. Svi koji osporavaju Predsjednici zauzimanje za opće dobro, za bolje funkcioniranje hrvatskih državnih institucija, pa tako i Vlade RH, za nužni zaokret u hrvatskom gospodarstvu i slično, zapravo se svrstavaju među one koji žele da Hrvatska i dalje tone i slabi. Ustavna i naravna građanska pozicija Predsjednice, koja se medijski i politički svjesno minorizira, daje joj neosporni legitimitet da u mandatu nikada ne posustane u zauzimanju za bolju Hrvatsku, a oni koji to opstruiraju svjesno se svrstavaju u protivnike boljitka Hrvatske.

 [ad id=”40551″]

Ivan Miklenić / Glas Koncila

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Silvana Oruč Ivoš: Aca u građanskom ratu – sa samim sobom

Objavljeno

na

Objavio

Mogla je to biti savršena predstava zamišljena po savršenom scenariju. Koju minutu prije 14 sati, činilo se kao da sve ide po planu i nedjeljni je voditelj već trljao ruke zamišljajući sutrašnje naslovnice iz kojih bi bilo razvidno da je on, popularni Aca, dao još jedan obol tezi kako nikada Hrvatska nije bila napadnuta.

Uh, možda će me opet potapšati Pupi, razmišljao je veselo. A kako i ne bi!?

Sve je razradio do detalja. Srbina i vukovarskog branitelja Predraga Mišića Peđu trebalo je samo malo pogurati da potvrdi tezu da se u Hrvatskoj umjesto nekakvog Domovinskog rata vodio građanski rat. Nek’ ovaj malo priča o Vukovaru, borbama i zarobljavanju da zadovoljim formu, mislio je Aca, nek se opusti, a onda ću ga dočekati. Jer, imao je on svoje argumente koje će ispucati u trenutku kad se Peđa ne bude ni najmanje nadao.

Piše: Silvana Oruč Ivoš

Negdje oko 47. minute je krenuo. Lagano. Bez nervoze. Pa sjedili su njemu nasuprot i veći zalogaji od ovog vukovarskog branitelja. Smireno je Aca Mišića priupitao što je zasmetalo Hrvatskoj konzervativnoj stranci u izjavi Aleksandra Vulina o tome da se u Hrvatskoj vodio građanski rat? Uslijedio je hladan tuš, Mišić ga je pogledao i hladno kazao da nije bilo nikakvoga građanskog rata već da je Hrvatska napadnuta i da je riječ o agresiji JNA.

I onda se naš nedjeljni voditelj počeo koprcati nadajući se da Pupi ne gleda TV. Panika je bila sve veća i odlučio je zaigrati na sve ili ništa te mrtvo-hladno izjavio da se radilo o građanskom ratu jer je bilo dosta ljudi srpske nacionalnosti koji su bili građani ove države i koji su se pobunili protiv Hrvatske, a kao dokaz toj tezi naveo je primjer Mišićeva brata koji je bio građanin RH i ratovao je na agresorskoj strani. „To su izdajice domovine“, opet je hladno odgovorio Mišić pa nedjeljnom voditelju nije ostalo ništa drugo nego da nervozno, kao posljednji pokušaj, pročita definiciju građanskog rata koju je netom prije početka emisije pažljivo prepisao s neke internetske stranice. I dobio je što je tražio. Vukovarski branitelj i Srbin (iako je to potonje manje važno) kazao mu je kako je Srbija napala Hrvatsku. I ostavio našeg nedjeljnog voditelja u neobranom grožđu.

No šalu na stranu. Možemo sada raspravljati o tome zašto ovaj voditelj Hrvatske televizije ne poštuje zakone. Možemo raspravljati i o tome zašto, očito namjerno, ignorira Deklaraciju o Domovinskom ratu koju je usvojio Sabor u kojoj jasno stoji da je Hrvatska vodila pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome, u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica. Ili, se možemo zapitati je li ovaj nedjeljni voditelj čuo za presudu Haaškog suda hrvatskim generalima iz koje je razvidno da se Hrvatska branila. Sve to Stanković bi trebao objasniti svojim poslodavcima, ali i svima koji plaćaju preplatu ili pune državni proračun.

No isto tako treba biti pošten i reći da se inzistiranjem na građanskom ratu Stanković samo pridružio sramotnom nizu onih koji su i s većih pozicija branili velikosrpsku tezu o podjeli krivnje, u koju se građanski rat savršeno uklapa. Od Josipovića, Pupovca, Vulina, Vučića, Irineja, Nikolića, a svojedobno se čak i Milanović zaigrao s tim terminom.

Josipović je čak išao toliko daleko da je inzistirao na tome da Hrvatska odustane od tužbe za genocid protiv Srbije pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu. I to bez obzira na to što je Međunarodni sud pravde kao najviše međunarodno pravosudno tijelo ustvrdilo da je Hrvatska bila žrtva agresije u cilju stvaranja homogene srpske države. To mu nije smetalo pa je i dalje radio sve da se Domovinski rat proglasi građanskim, a onda bi se moglo govoriti i o drugačijoj preraspodjeli krivnje.

Ipak, u Stankovićevoj emisiji čulo se još nešto iznimno važno, a što je dobilo znatno manji medijski prostor. Predrag Mišić Peđa otvorio je temu vođa srpske manjine u Hrvatskoj, posebno Pupovca i Milakovića u Vukovaru, te kazao kako oni zapravo štete srpskoj manjini i uopće nemaju potporu.

Argumentirao je to činjenicom da je Srđan Milaković u Vukovaru dobio tek sedam posto glasova. „Problem je dok se 145.000 ljudi u ovoj državi izjašnjavaju kao Srbi, Pupovac dobiva 8.000 glasova – ma koga on to predstavlja? U tome je problem, to je osnova problema. Koriste novac hrvatske države, a ne predstavljaju srpsku nacionalnu manjinu, nego SDSS koji je dobio 8000 glasova. Ostalih 137.000 živi za ovu Hrvatsku“, jasno je kazao Mišić. I to je jedina istina. Velikoj većini Srba u Hrvatskoj dosta je konflikata i ratnog huškanja u koje ih gura Pupovac.

I to je razlog zašto, unatoč zakonskoj mogućnosti, ne žele birati zastupnike s manjinske liste. A podsjetimo, na posljednjim parlamentarnim izborima čak 86 posto pripadnika srpske manjine u Hrvatskoj nije htjelo glasovati i birati svoje zastupnike na posebnoj listi.

Dovoljno je to snažna poruka da je zrelo vrijeme da se promijeni izborni zakon na način da se ukinu jednakiji i ostanu samo jednaki.

Silvana Oruč Ivoš / Hrvatsko Slovo

Marko Jurič: Kakva je ovo glupost HRT se ograđuje od svojeg novinara Ace Stankovića?

HNES donio etičku osudu Aleksandru Stankoviću, zvanom Aca

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Neki članovi povjerenstva kao “isljednici”

Objavljeno

na

Objavio

Neki članovi saborskoga povjerenstva o Agrokoru ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju jednu vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća

Na slučaju saborskoga istražnog povjerenstva za Agrokor nije teško uočiti dvije političke tendencije. Po logici zakona jedna se kreće prema ukidanju povjerenstva, dok bi druga, koju zastupa oporba, trebala krenuti preko relativizacije zakona i na kraju ukidanju prava.

Prva se kreće tragom demokratske tradicije i poštivanja vladavine prava, a druga, čiji su izraziti predstavnici mostovac Nikola Grmoja i sdpeovac Gordan Maras, starom balkansko i totalitarnim komunističkim nasljeđem, koje je sebi prisvajalo pravo na koruptivno ponašanje, dok se s protivnicima pokušavala obračunavati na vrlo radikalne načine.

Primjera takvoga licemjernog ponašanja tijekom 20. stoljeća je na pretek, a njegova balkanski načela formulirana su u izjavi srbijanskoga političara Nikole Pašića, kojem je zakon služio tek za obračun s političkim protivnicima, dok je svoje političke pristaše oslobađao od zakonskih obveza.

Novija inačica stare Pašićeve balkanske metode političkoga obračuna našla je potvrdu i poruci jugoslavenskoga komunističkog diktatora Josipa Broza, koji se u obračunu s nositeljima Hrvatskoga proljeća obračunavao pod geslom kako se sudci ne trebaju držati zakona kao pijan plota.

Koliko god ovako retrogradna tendencija bila škodljiva za razvoj hrvatskoga društva, ona je logična posljedica, ne samo ideološkoga nasljeđa dviju bivših jugoslavenskih diktatura, nego i cijeloga sustava sadašnjega hrvatskog pravosuđa, očito premrežena kadrovima sa starim balkanskim i jugokomunističkim mentalitetom, koje nažalost nije prošlo ni svoju minimalnu lustraciju.

Osim toga, u političkom smislu, nije nelogično ni ponašanje oporbe, koja u okviru saborskoga povjerenstva, doduše demagoškim smicalicama, poluinformacijama i neznanjem, snažno koristi povjerenički položaj kako na na slučaju Agrokora stjecala u javnosti toliko potrebne bodova za rušenje aktualne vlasti.

Naravno, to je posve legitiman politički postupak, koji doista šteti sadašnjoj vladi. Nu to nije problem oporbe, nego vladajuće većine, koja očito nije dorasla prijeporima s oprobom, a ni problemima Agrokora, koji nisu nastali preko noći.

Posve je druga stvar to što se i neki oporbeni članovi povjerenstva ne drže svoga zastupničkog i povjereničkog digniteta, nego izigravaju neku vrstu detektivske pa čak i “isljedničke” službe, koja više podsjeća na još neuvježbane pripravnike nekadašnjega NKVD-a, čija je želja za fizičkim uništenjem neprijatelja bila jača od načina i metoda njihova smaknuća.

Tu su metodologiju, nakon ubrzanih tečajeva, već od 1944. svladavali bivši oznaški i udbački likviodatori.
Srećom, danas još uvijek živimo u demokratskom društvu, a i formalni NKVD-e je nestao s političke pozornice pa se od nabrušenih komesara iz saborskoga povjerenstva za Agrokor ne treba bojati bar za fizičko uništenje.
Kako se povjerenstvo bavi pitanjima političke, a ne kaznene odgovornosti, njegov je prvenstveni cilj oblatiti, optužiti i dikreditirati političkoga protivnika.

Nu taj politikanstki cirkus ne će nanijeti samo štetu vladajućoj većini, nego bi se njegov utjecaj mogao prelijevati i na opće poslovno i gospodarsko ozračje, čime će račun platiti cijela hrvatska država.

Bajkovito izgleda da interpretraciju zakona tumači državni odvjetnik, a ne za to ovlaštena državna tijela.
Pokazuje li možda i to opće stanje u kakvom se nalazi hrvatsko pravosuđe?

Ivan Svićušić/Hrvatsko slovo

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari