Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Politika guši ekumenizam

Objavljeno

na

Na poziv požeškoga biskupa Antuna Škvorčevića, predsjednika Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog, u božićnom ozračju, pred početak Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana u četvrtak 17. siječnja, održan je u Biskupskom domu u Požegi susret episkopa Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj i predstavnika HBK-a« – priopćeno je istoga dana iz Hrvatske biskupske konferencije uz obavijest javnosti da su nazočni biskupi i episkopi s toga susreta objavili i zajedničku izjavu.

Svako je doba, a osobito vrijeme prije ili za same Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana, dobro za susrete, razgovore, za produbljivanje i osobnoga poznanstva i dobrohotnih uzajamnih osobnih odnosa te u načelu takvi susreti mogu biti doprinos i unaprjeđenju ekumenskih odnosa između Katoličke Crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne Crkve. Takvi ekumenski susreti započeli su nakon II. vatikanskoga koncila još u bivšoj saveznoj državi u okolnostima kad se provodila ateizacija cjelokupnoga društva, posebno kroz služenje vojnoga roka i obrazovni sustav, ali kad je prevladavajućoj jugoslavenskoj politici i te kako bilo stalo do što boljih ekumenskih odnosa u državi, no ne iz kršćanskih ili humanističkih, nego isključivo političkih razloga. U takvim okolnostima ekumenski susreti predstavnika Katoličke Crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne Crkve imali su unaprijed ograničen domet. Službena jugoslavenska historiografija u to je doba zastupala političke dogme koje su obuhvaćale i mitove o II. svjetskom ratu, o broju žrtava i krivnji hrvatskoga naroda, a svi zločini počinjeni pod vodstvom Partije bili su izbrisani i zanijekani, štoviše o tim zločinima nije se smjelo javno ni progovoriti. Njegovanjem historiografskih mitova, koji i danas žive po količini u vrlo impresivnim knjiškim izdanjima, od kojih su mnoga proširena i na strane jezike, i u glavama mnogih neinformiranih osoba, ta je politika doslovno trovala Srbe i Hrvate.

Mitovi

Na valu upravo tih historiografskih mitova – kad se s vlasti urušavao komunizam i kad su narodi koji su živjeli u zajedničkoj komunističkoj državi poželjeli slobodu i svoje nacionalne države, osobito Hrvati koji su stoljećima za tim težili – velikosrpska politika, osnažena bivšom saveznom vojskom, krenula je u opću agresiju i na Hrvatsku i na Bosnu i Hercegovinu, anulirajući 45 godina kakvoga-takvoga suživota. Nova situacija, u velikosrpskoj agresiji otvorenoga prolijevanja krvi i razaranja hrvatskih gradova, sela, crkvenih i drugih kulturnih dobara, bila je i ostaje veliki izazov za Katoličku Crkvu u Hrvatskoj i za Srpsku pravoslavnu Crkvu. I u tim okolnostima predstavnici dviju Crkava sastajali su se i donosili zajedničke apele za mir, pomirenje, suživot, a katolička strana i u tim je okolnostima svjesno i budno čuvala ekumensku otvorenost prema Srpskoj pravoslavnoj Crkvi, a da se pritom nikada nije ni pomišljala odreči istine i pravde. Ekumenizam, naime, nije irenizam, tj. mir pošto-poto, ni zamagljivanje svojih stvarnih stajališta da bi se stvorio privid pomirenja i dobrih odnosa.

Nakon vojnoga poraza i povijesnoga neuspjeha velikosrpske politike i nakon ustrojavanja i stasanja novih država Republike Hrvatske i Republike Srbije, očekivalo bi se da su za ekumenske odnose nastale povoljne vanjske okolnosti te da bi stvarno mogao početi proces istinskoga dijaloga. Održano je mnogo susreta na raznim razinama, više puta bila je ponovljena osuda zločina i izražena su žaljenja zbog žrtava u oba naroda, no ipak se ne bi moglo reći da su nove okolnosti bile dovoljno iskorištene, osobito za vjerske, kršćanske ciljeve ekumenizma.

Vraćanje političkog apela

Osporavanje pak svetosti bl. Alojzija Stepinca – koje je, očito vođena politikom, očitovala Srpska pravoslavna Crkva – premda je izazvalo osnivanje Mješovitoga povjerenstva Hrvatske biskupske konferencije i Srpske pravoslavne Crkve i premda je zajednički razmotrena uloga blaženoga Alojzija Stepinca prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskoga rata, vratilo je politički apel u prvi plan ekumenskih odnosa i vrlo negativno djelovalo na stvarne ekumenske odnose. Premda su predstavnici dviju Crkava temeljito analizirali razdoblje II. svjetskoga rata, predstavnici SPC-a nisu promijenili svoje mišljenje makar se pokazalo da nema dokumenata za njega.

Šteta je što je taj politički aspekt ponovno prevladao i u požeškoj zajedničkoj izjavi. Ona, naime, održava dominantan pristup prošlosti uobičajen gledanjima u suvremenoj srbijanskoj politici, u kojoj se ignorira 45 godina u kojima su poniknuli čitavi novi naraštaji, koji nemaju baš ništa s događanjima u II. svjetskom ratu, a svjedoci su, mnogi i žrtve, rata devedesetih. S katoličke strane naivno je mržnju, kako se navodi u izjavi, uzeti kao razlog mnogih žrtava na obje strane, jer pravi je uzrok smišljena politika koja ne dopušta odmak ni od II. svjetskoga rata, a kamoli okretanje budučnosti. A ekumenizam bi trebao ponajprije poticati produbljivanje osobnoga odnosa i odnosa svih kršćanskih zajednica prema Isusu Kristu za što bolje služenje općemu dobru i tražiti međucrkvene oblike suradnje na tom polju.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Povijesni susret hrvatskih katoličkih biskupa i episkopa Srpske pravoslavne crkve

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim

Objavljeno

na

Objavio

Više je razloga zbog kojih sam posljednjih godina izbjegavala pisati ili javno govoriti o hrvatskom strukturnom i sustavnom odbijanju da se suoči s totalitarnom prirodom komunističkog režima i njegovim zločinima. Ali ovih se dana dogodio razlog da učinim iznimku. U cintoriju crkve u Gračanima, u sjevernom dijelu Zagreba dovršena je spomen-grobnica žrtvama komunističkih vlasti. A to je ipak dijelom bila moja priča.

Gračani su paradigma poslijeratnih revolucionarnih likvidacija i upravo se zato drže tako čvrsto zatvorenim. Zato što se ondje jasno vidi kako su „likvidacije neprijatelja naroda“ bile pomno planirane, pažljivo organizirane i sustavno provođene.

Gračanski zdravstveni inspektor Miroslav Haramija, koji je bio zadužen za organizaciju i nadgledanje pokopa žrtava zabilježio je 20 lokacija masovnih grobnica sa 783 likvidirane žrtve i sačuvao svoje bilješke s označenim mjestima grobnica, zakopavši papire u vrtu. Još 1990. je iskopao i objavio svoje zapise. Nije dočekao da bilo koju od njih otkopaju. No svoja je saznanja prenio na svog zeta Josipa Sečena. A lokalna je zajednica počela komemorirati žrtve.

Gračani su postali moj dosje kada sam nakratko radila u uredu za istraživanje grobnica žrtava komunizma. Osnovan je u predizbornoj 2012. godini, političkim konsenzusom HDZ-a i SDP-a, da bi ga odmah nakon dolaska na vlast Milanovićeva kukuriku koalicija odlučila ugasiti. A mi smo odlučili ne nestati bez bitke.

No nije bilo lako naći saveznika na glasnoj HDZ-ovoj desnici. Jedinog tihog, ali efikasnog i pouzdanog saveznika u političkom spektru našli smo u zastupniku Davoru Ivi Stieru. Uskoro je stigla pismena potpora opstanku Ureda kao politički neovisne ustanove u vidu pisma tadašnjeg šefa kluba zastupnika pučana u Europskom parlamentu Josepha Daula premijeru Zoranu Milanoviću. Gašenje Ureda time nije zaustavljeno, ali dobili smo još koji mjesec. Da iskopamo nešto, u uvjetima snažne difamacijske kampanje i potpune sustavne opstrukcije.

Pokušali smo na velikogoričkom području. I nismo našli ništa. Policijske istrage izmanipulirane iznutra, navodile su na krivi trag i pogrešne lokacije. Ali smo naučili da veliki „mag“ za pronalaženje masovnih grobnica i iskusni operativac Udbe Ivan Grujić ima posebne strojeve – specijalnu sondu i georadar. I da je sve to samo gluma, dok ne nađete kost.
Najsličnije njegovoj specijalnoj sondi bilo je svrdlo za sadnju vinove loze.

Kupili smo taj stroj. Gračani su bili naša lokacija za biti ili ne biti. Promašimo li, znali smo da će nas saborska većina ugasiti prije ljetne stanke, kao nesposobne likove koji traže nepostojeće masovne grobnice. I krenuli smo sa svojim strojem u sondiranje, prema nacrtima M. Haramije. Moji kolege, ravnatelj Tomislav Anić i Miro Landeka svrdlali su u zapuštenom privatnom voćnjaku (zbog grobnice namjerno zapuštenom) usred Gračana, meni je stroj bio fizički prezahtjevan. Nešto je kvrcnulo i na stroju se pojavio zub. Savršeno zdravi, bijeli zub. Na drugoj lokaciji, na Medvednici, stroj je izbacio dio kosti.

Nalaze smo najprije pokazali predsjedniku Upravnog vijeća Ureda Andriji Hebrangu. „Što je to?, Otkud vam ?“- pitao je sve crveniji Hebrang. A kad smo mu rekli da smo kupili i stroj koji stopostotno detektira masovne grobnice, naš predsjednik Upravnog vijeća je pao u polukomu:“ Georadar ste kupili? Koliko to košta? Znate li vi za javnu nabavu. Uništit će nas.“ Naš stroj je koštao oko 150 kuna. Zahvaljujući njemu mogli smo mirno zatražiti od Grujića ekshumaciju grobnica Krivićev brijeg i Obernjak u Gračanima. I tako je počelo, sustavu unatoč.

Dobili smo vrijeme za sljedeći cilj: pronaći mjesto za dostojan ukop, mjesto memorije. Pronašli smo ga u cintoriju crkve u Gračanima. Lokalna zajednica, župnik, Ured nadbiskupijskog duhovnog stola, svi čija je suglasnost bila potrebna, bili su više nego spremni na suradnju, sretni što mogu sudjelovati. I do jeseni su ishođene sve dozvole. Ali je i zakon o ukidanju Ureda ponovo pušten u saborsku proceduru.

Pokušali smo prije izvjesnog kraja još nešto – urediti zajedničku memorijalnu grobnicu, ali i označiti mjesta onih skrivenih masovnih grobnica. Da budu mjesta sjećanja i spoznaje. Akademik Branko Kincl, član našeg Upravnog vijeća iznimno se angažirao da stignemo rok do Božića 2013. Tadašnji njemački predsjednik Joachim Gauck za posjeta tadašnjem hrvatskom predsjedniku Josipoviću 7. prosinca 2013. je na Pantovčaku izričito podržao istraživanje zločina komunizma. Dopisnik FAZ-a je pisao kako Milanovićeva Vlada želi ugasiti Ured. Stier je opet odradio svoju dionicu. Ali i Milanović je odradio svoju. Istoga dana saborska većina je ukinula Ured.

U tom trenutku trebalo nam je još koja tri mjeseca da u Gračanima napravimo ogledni primjer odnosa prema žrtvama komunističkih likvidacija za slične slučajeve u Hrvatskoj, na platformi rezolucija Vijeća Europe i Europskog parlamenta.

Bilo mi je drago kada mi je gospodin Sečen javio da je šest i pol godina poslije ipak napravljena grobnica u cintoriju crkve. Ali to je njihova, lokalna i ljudska pobjeda nad sustavom. I još jedan pokazatelj da nasljeđe komunizma nije za nama, već je tu – s nama, piše Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Fra Mario Knezović: Dokle? Dokle taj medijski teror i izluđivanje istine trebamo trpjeti?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Biste li za milijun dolara postali Amerikanci?

Objavljeno

na

Objavio

Danas mnogi ljudi odlaze u SAD sa željom da postanu njeni građani, dok bi Grenlanđanima sama Amerika mogla doći s čekom od milijun dolara svakom.

U ove sparne ljetne dane, kada se sve topi i gori, kao dobrodošlo osvježenje dođe priča o ledom okovanom Grenlandu. Grenland je uglavnom poznat kao velika bijela mrlja na karti svijeta, ucrtana na samom sjeveru Atlantskog oceana. Kada se pogleda na tu kartu, odmah se vidi kako je jako udaljen od Amerike i predstavlja prirodni produžetak danskog teritorija.

Grenland je arktički otok pod vlašću danske krune, nekada kao kolonija, a danas autonomna oblast u okviru Kraljevine Danske. Na njemu živi oko 56 tisuća stanovnika, mahom starosjedelaca Inuita, koji nastanjuju prostor koji zauzima površinu otprilike 38 teritorija Hrvatske.

Inuitima je draga danska kruna, ali ih muče i hamletovske dvojbe i vjerojatno se pitaju ima li što trulo u državi Danskoj? Htjeli bi biti neovisni, ali je problem tko bi to sve platio. Njihov bruto domaći proizvod je nešto preko 2 milijarde dolara.

Tekuće troškove im trenutno pokriva Danska, koja izdvaja 700 milijuna dolara godišnje, što je preko polovice njihovog proračuna. Sam Grenland, osim nešto ribarenja, u biti nema ekonomiju. Izvan glavnog grada Nuuka nema puteva i infrastrukture, piše Borislav Ristić / Večernji list

Ono, pak, čega bi na Grenlandu moglo biti su minerali i rijetki metali, a procjene govore i o mogućim nalazištima nafte i plina. Trenutno je nemoguće dati bližu procjenu punog potencijala tog otoka jer se samo mali dio njegovog rudnog bogatstva eksploatira.

Grenland je zanimljiv i kao potencijalno novo čvorište morskih puteva, koji bi s topljenjem arktičkog leda u budućnosti mogli postati novi Suez ili Panamski kanal.

Uzimajući sve u obzir, financijski stručnjaci s Wall Streeta iznijeli su kalkulaciju kako bi najviša procjena Grenlanda mogla dostići cifru od 500 milijardi dolara, što je veličina godišnjeg američkog vojnog proračuna. To su sve razlozi zbog kojih Grenland sve više postaje interesantan susjednim zemljama, od Norveške, Kanade, Rusije i SAD, pa sve do Kine.

I tako, od kocke leda u čašici svijetskih zbivanja do potencijalnog El Dorada modernih tehnologija i novog pomorskog sjecišta, između fantazije i zbilje, Grenland sve više pobuđuje pažnju. A ovih je dana taj arktički otok doveo čitav planet do usijanja nakon što je u medije procurila vijest o tome kako je američki predsjednik Trump sa svojim savjetnicima razmatrao mogućnost kupovine Grenlanda od Danske.

Na tu je vijest promptno reagirala nova danska premijerka, Mette Frederiksen, koja je odbila uopće razmatriti takvu ponudu, pritom ju nazvavši “apsurdnom”. Takvu njezinu reakciju Trump je ocijenio neprimjerenom od strane dužnosnika države s kojom SAD imaju saveznički i prijateljski odnos. Zbog toga je odgodio svoj najavljeni službeni posjet Danskoj, do koga je trebalo doći početkom rujna, za “doglednu budućnost”.

Kako je to često slučaj u Trumpovom pristupu problemima, i ovo diplomatsko zatezanje odnosa s Danskom oko Grenlanda moglo bi biti u funkciji ostvarenja nekog drugog cilja. Grenland je priča otvorena za budućnost, ali postoje ciljevi koje treba ostvariti u ovom trenutku. A koje trenutno ciljeve ima Amerika vezano za Dansku?

U tom svjetlu, moglo bi biti zanimljivo podsjetiti se stupanja na dužnost aktualne američke veleposlanice u Kopenhagenu, koja je tom prilikom pred Kongresom saslušana zajedno s Robertom Kohorstom. Objašnjavajući ciljeve i zadatke koje je dobila, na tom je saslušanju posebna pažnja bila posvećena blokadi izgradnje Sjevernog toka 2.

Kako Danska još uvijek nije dala dozvolu za izgradnju tog projekta, nekako se čini da će, nakon odbijanja razgovora oko prodaje Grenlanda, sada teško biti u poziciji ići u direktan sukob sa SAD, i odbiti suradnju i oko blokade ovog projekta.

A što bi se moglo dogoditi kada se jednom otopi diplomatski led s Grenlanda, pa Danci ipak odluče saslušati američku ponudu? Ako pođemo od njegove procijenjene vrijednosti na 500 milijardi dolara, to je vrijednost četiri danska godišnja proračuna.

Već samom prodajom bi Danci mogli relaksirati svoj proračun, a prodajom bi mogli i jako dobro zaraditi, pa bi dobijeni novac mogli, poput Norvežana, recimo, uložiti u mirovinski fond, tako da buduće generacije nemaju za čim žaliti. Sami Grenlanđani su sada, također, protiv prodaje. Oni su ponosni i suvereni, ali imaju problem što ne mogu opstati bez pomoći drugih. Danas Danci, sutra, možda, Amerikanci?

Tako dolazimo do pitanja što ako bi se u cijenu prodaje Grenlanda ukalkulirala i isplata od, recimo, milijun dolara svakom od 56 tisuća građana Grenlanda – bi li to promijenilo njihov stav?

Danas mnogi ljudi odlaze u SAD sa željom da postanu njeni građani, dok bi Grenlanđanima sama Amerika mogla doći s čekom od milijun dolara svakom. Što, dakle, ako bi pitanje za milijun dolara Grenlanđanima glasilo – biste li postali Amerikanci?

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari