Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Politika guši ekumenizam

Objavljeno

na

Na poziv požeškoga biskupa Antuna Škvorčevića, predsjednika Vijeća Hrvatske biskupske konferencije za ekumenizam i dijalog, u božićnom ozračju, pred početak Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana u četvrtak 17. siječnja, održan je u Biskupskom domu u Požegi susret episkopa Srpske pravoslavne Crkve u Hrvatskoj i predstavnika HBK-a« – priopćeno je istoga dana iz Hrvatske biskupske konferencije uz obavijest javnosti da su nazočni biskupi i episkopi s toga susreta objavili i zajedničku izjavu.

Svako je doba, a osobito vrijeme prije ili za same Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana, dobro za susrete, razgovore, za produbljivanje i osobnoga poznanstva i dobrohotnih uzajamnih osobnih odnosa te u načelu takvi susreti mogu biti doprinos i unaprjeđenju ekumenskih odnosa između Katoličke Crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne Crkve. Takvi ekumenski susreti započeli su nakon II. vatikanskoga koncila još u bivšoj saveznoj državi u okolnostima kad se provodila ateizacija cjelokupnoga društva, posebno kroz služenje vojnoga roka i obrazovni sustav, ali kad je prevladavajućoj jugoslavenskoj politici i te kako bilo stalo do što boljih ekumenskih odnosa u državi, no ne iz kršćanskih ili humanističkih, nego isključivo političkih razloga. U takvim okolnostima ekumenski susreti predstavnika Katoličke Crkve u Hrvatskoj i Srpske pravoslavne Crkve imali su unaprijed ograničen domet. Službena jugoslavenska historiografija u to je doba zastupala političke dogme koje su obuhvaćale i mitove o II. svjetskom ratu, o broju žrtava i krivnji hrvatskoga naroda, a svi zločini počinjeni pod vodstvom Partije bili su izbrisani i zanijekani, štoviše o tim zločinima nije se smjelo javno ni progovoriti. Njegovanjem historiografskih mitova, koji i danas žive po količini u vrlo impresivnim knjiškim izdanjima, od kojih su mnoga proširena i na strane jezike, i u glavama mnogih neinformiranih osoba, ta je politika doslovno trovala Srbe i Hrvate.

Mitovi

Na valu upravo tih historiografskih mitova – kad se s vlasti urušavao komunizam i kad su narodi koji su živjeli u zajedničkoj komunističkoj državi poželjeli slobodu i svoje nacionalne države, osobito Hrvati koji su stoljećima za tim težili – velikosrpska politika, osnažena bivšom saveznom vojskom, krenula je u opću agresiju i na Hrvatsku i na Bosnu i Hercegovinu, anulirajući 45 godina kakvoga-takvoga suživota. Nova situacija, u velikosrpskoj agresiji otvorenoga prolijevanja krvi i razaranja hrvatskih gradova, sela, crkvenih i drugih kulturnih dobara, bila je i ostaje veliki izazov za Katoličku Crkvu u Hrvatskoj i za Srpsku pravoslavnu Crkvu. I u tim okolnostima predstavnici dviju Crkava sastajali su se i donosili zajedničke apele za mir, pomirenje, suživot, a katolička strana i u tim je okolnostima svjesno i budno čuvala ekumensku otvorenost prema Srpskoj pravoslavnoj Crkvi, a da se pritom nikada nije ni pomišljala odreči istine i pravde. Ekumenizam, naime, nije irenizam, tj. mir pošto-poto, ni zamagljivanje svojih stvarnih stajališta da bi se stvorio privid pomirenja i dobrih odnosa.

Nakon vojnoga poraza i povijesnoga neuspjeha velikosrpske politike i nakon ustrojavanja i stasanja novih država Republike Hrvatske i Republike Srbije, očekivalo bi se da su za ekumenske odnose nastale povoljne vanjske okolnosti te da bi stvarno mogao početi proces istinskoga dijaloga. Održano je mnogo susreta na raznim razinama, više puta bila je ponovljena osuda zločina i izražena su žaljenja zbog žrtava u oba naroda, no ipak se ne bi moglo reći da su nove okolnosti bile dovoljno iskorištene, osobito za vjerske, kršćanske ciljeve ekumenizma.

Vraćanje političkog apela

Osporavanje pak svetosti bl. Alojzija Stepinca – koje je, očito vođena politikom, očitovala Srpska pravoslavna Crkva – premda je izazvalo osnivanje Mješovitoga povjerenstva Hrvatske biskupske konferencije i Srpske pravoslavne Crkve i premda je zajednički razmotrena uloga blaženoga Alojzija Stepinca prije, za vrijeme i nakon Drugoga svjetskoga rata, vratilo je politički apel u prvi plan ekumenskih odnosa i vrlo negativno djelovalo na stvarne ekumenske odnose. Premda su predstavnici dviju Crkava temeljito analizirali razdoblje II. svjetskoga rata, predstavnici SPC-a nisu promijenili svoje mišljenje makar se pokazalo da nema dokumenata za njega.

Šteta je što je taj politički aspekt ponovno prevladao i u požeškoj zajedničkoj izjavi. Ona, naime, održava dominantan pristup prošlosti uobičajen gledanjima u suvremenoj srbijanskoj politici, u kojoj se ignorira 45 godina u kojima su poniknuli čitavi novi naraštaji, koji nemaju baš ništa s događanjima u II. svjetskom ratu, a svjedoci su, mnogi i žrtve, rata devedesetih. S katoličke strane naivno je mržnju, kako se navodi u izjavi, uzeti kao razlog mnogih žrtava na obje strane, jer pravi je uzrok smišljena politika koja ne dopušta odmak ni od II. svjetskoga rata, a kamoli okretanje budučnosti. A ekumenizam bi trebao ponajprije poticati produbljivanje osobnoga odnosa i odnosa svih kršćanskih zajednica prema Isusu Kristu za što bolje služenje općemu dobru i tražiti međucrkvene oblike suradnje na tom polju.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Povijesni susret hrvatskih katoličkih biskupa i episkopa Srpske pravoslavne crkve

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Perspektiva kaosa u sljedećoj godini nije neizgledna

Objavljeno

na

Objavio

Laknulo mi je nakon što sam ovih dana obilno informirana da blizanačke bebe-pande u berlinskom zoološkom vrtu u najboljem raspoloženju očekuju božićne blagdane. Ako ste propustili tu važnu vijest: riječ je o prvim, još neimenovanim, panda blizancima koji su prije tri mjeseca rođeni u berlinskom zoološkom vrtu. Mama Meng Meng i tata Jiao Oing posuđeni su berlinskom zoološkom vrtu iz Kine, u sklopu međudržavne suradnje i osjetljive panda – diplomacije na najvišoj razini – između njemačke kancelarke Angele Merkel i kineskog predsjednika Xi Jinpinga.

Uz blagdan svetog Nikole, kada je običaj djeci stavljati poklone u čizmice, berlinske su bebe-pande uslikane s crvenim čizmicama u svojoj ZOO rezidenciji i virtualno su obišle svijet. Zbilja su ljupke. Iako, kršćani bi mogli prigovoriti da je riječ o (još jednoj) banalizaciji božićnih blagdana. Kinezi bi mogli optužiti Nijemce za pokrštavanje malih pandi, koje će im ionako po međudržavnom ugovoru biti vraćene kad odrastu. Ali oni to neće učiniti, jer se, za razliku od Zapada bave dugoročnom strategijom, a ne dnevnim tričarijama. Konzervativci bi mogli prigovoriti da se napredni i multikulturalni Berlineri, duboko uključeni u multikulturalne trendove, još jedino na pandama usude otvoreno slaviti božićne blagdane. Ali se ne usude prigovoriti, a i nemaju gdje progovoriti.

U isto vrijeme u Londonu je održan summit NATO-a. Potvrdio je loš osjećaj da se NATO nalazi pred najvećim iskušenjem i u najvećoj krizi poslije okončanja hladnog rata i raspada komunističkog bloka u Europi. Prije tridesetak godina NATO je izgubio neprijatelja – Sovjetski Savez kao predvodnika komunističkog bloka. A nema većeg iskušenja za vojni savez, što je NATO tada bio – nego izgubiti neprijatelja. Uspio je preživjeti, čak i ojačati zahvaljujući novim sadržajima (političkim pa i ekonomskim) i čvrstom vodstvu (američkom).

Još veće iskušenje

No danas je NATO ponovno u jednakom ili još većem iskušenju – danas ne zna tko mu je sve neprijatelj. Jesu li neprijatelj ojačane nacionalne države transformiranog komunizma, Kina i Rusija, koje osvajaju zapadnu sferu interesa visokom tehnologijom (Kina), energentima (Rusija), razgranatom špijunažom (obje)? Ili su neprijatelj transgranične ideologije poput radikalnog islamizma koje razaraju zapadna društva država članica NATO-a iznutra i stvaraju krizna žarišta izvana (Afganistan, ISIL)?

Jesu ili države članice NATO-a možda same sebi najveći neprijatelji, sa svojim međusobnom isključivim ideološkim podjelama između globalista i suverenista? Je li Erdoganova autoritarna Turska, sa snažnom islamističkom orijentacijom i sve bliskijim političko-vojnim povezivanjem s Rusijom, prijatelj ili neprijatelj NATO-a, iako je još uvijek članica? Je li sa svojim tradicionalnim iskakanjima iz NATO-a na svakom kriznom zavoju, Macronova Francuska oslonac ili kukavičje jaje NATO-a? Može li Trumpova ili možda neka posttrumpovska Amerika resetirati i ponovno ojačati NATO, ujedinjujući ga oko nekoga novog sadržaja, kao što je to učinila Clintonova Amerika nakon posthladnoratovske krize?

Kako je pokazao i londonski summit NATO-a, odgovora na ta pitanja zasad nema. A o tim odgovorima ovisi i sigurnost Europe i opstojnost onoga što podrazumijevamo pod zapadnom sferom u globalnom svijetu, izgrađenom na zapadnim vrijednostima.

Ali ta su pitanja prošla ispod medijskog radara. Unatoč tome što je i prošlih dana bilo razloga za političko-sigurnosna propitivanja u tri najmoćnije europske države i mnogo drugih. Nakon što je (ras)padajući njemački SPD preuzeo ultralijevi dvojac Norbert Walter-Borjans and Saskia Esken, zalazeća njemačka kancelarka Merkel je otišla na londonski summit NATO-a s novim utegom i novim izazovom za opstanak svoje velikokoalicijske vlade. No nije to samo pitanje opstojnosti aktualne vlade, već pitanje – kamo klizi Njemačka.

Francuskom predsjedniku Macronu u vrijeme summita je počeo opći štrajk, uz ponovno jačanje već pomalo zaboravljenih “žutih prsluka”. Uz pitanje – dokad će Macron i kamo ide Francuska? Velika Britanija je pred parlamentarnim izborima, u međuprostoru između Brexita i EU-a… A pogledamo li u vlastito dvorište – perspektiva kaosa u sljedećoj godini također nije neizgledna. U SAD-u je sljedeća godina izborna, što znači vrlo reducirane aktivnosti na vanjskopolitičkom planu. Rezultat: u eru pojačanih sigurnosnih izazova Zapad ulazi kao skupina suprotstavljenih, međusobno podijeljenih i iznutra podijeljenih država, što se odražava i na NATO-u, njihovu, odnosno našem glavnom obrambeno-sigurnosnom menadžeru, koji zahtjeva resetiranje i redefiniciju.

Ali ni to dakako nisu vijesti. Vijest je da je Donald Trump grozničavo držao Melaniju za ruku pri izlasku iz aviona. Što navodno upućuje na fobiju od stepenica. I da se je onda naljutio kad je čuo da su ga kanadski premijer Trudeau i francuski predsjednik Macron ogovarali u prisutnosti britanskog premijera Johnsona.

Nekoć su uoči velikih svjetskih kriza i ratova cvjetali kabarei, kockarnice, sve vrste lakih sadržaja i zabava. Danas u virtualnom svijetu, njihovu su ulogu, po mjeri suvremenoga lijenog čovjeka, preuzeli videoprilozi o Božiću među pandama i dvorski tračevi.

Do sljedećeg buđenja.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Medijsko licemjerje

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija Net.hr

Konačno je došao rok da hrvatska javnost sazna koji su to stvarni kandidati na predsjedničkim izborima te da započne predizborna kampanja pa je sada svakomu očito koliko su mediji do sada manipulirali i kandidatima i predizbornom kampanjom. Naime, svi koji su naumili sudjelovati u predsjedničkim izborima trebali su do 3. prosinca do 24 sata predati valjane potpise potpore, a Državno izborno povjerenstvo dužno je nakon provjere u roku od 48 sati objaviti popis pravovaljanih kandidata te od ponoči 5. prosinca do ponoči 20. prosinca, odnosno do 24 sata prije dana izbora, traje predizborna kampanja.

Mediji su se pobrinuli da je predizborna kampanja za predsjedničke izbore, koja je u stvarnosti počela u rano ljeto, mnogima već dozlogrdila, a zapravo prava, službena predizborna kapanja tek počinje 5. prosinca. Toliko medijsko podcjenjivanje procedure, koja je jedan od bitnih faktora svake demokracije, pa i svake korektnosti, očit je pokazatelj žive volje za manipulaciju, i to ne samo predsjedničkim izborima, kandidatima i predizbornom kampanjom, nego konkretnim ljudima u hrvatskom društvu. Štoviše podcjenjivanje procedure otkriva i totalitarnu svijest i političku volju da se nešto nameće javnosti i hrvatskim građanima.

Vrlo je izvjesno da su u toj manipulaciji sudjelovale i skrivene organizirane snage koje djeluju i izvan medija, a koje su »natjerale« aspirante da tako rano najave svoju kandidaturu. Nemoguće je ne sjetiti se koliko je od ljeta bilo pritisaka na Predsjednicu da se jasno očituje hoće li se ponovno kandidirati ili ne će. Više je nego tragično što je kao jedna od medijskih perjanica u toj manipulaciji sudjelovao i HRT, koji bi, kao javni servis, trebao očitovati puno više odgovornosti prema hrvatskoj javnosti i prema svakomu hrvatskomu građaninu.

Privilegiranje

Kampanja prije kampanje medijima je omogućila da neke kandidate nečuveno privilegiraju u odnosu prema drugima koje su kreatori glavne struje javnoga mnijenja unaprijed učinili drugorazrednima. Nije nimalo važno ni bitno je li netko od unaprijed »otpisanih« kandidata vjerodostojna osoba, stvarno prikladna i kompetentna za službu predsjednika države, jer stvarno nadmetanje mediji su rezervirali za samo tri kandidata i prema tome tamo od ljeta usmjeravaju cjelokupnu hrvatsku javnost. Dok su jedne aspirante za predsjedničke kandidate ignorirali, druge, predodređene, uvlačili su u dnevnopolitičke teme i tako jačali njihovu prisutnost u hrvatskoj javnosti.

Ni medijima ni glavnim kreatorima javnoga mnijenja nimalo nije smetalo što su pojedini aspiranti za predsjedničke kandidate manipulirali najavljujući promjenu predsjedničkih ovlasti premda je dobro poznato da je za to potrebna promjena Ustava, koje nema bez dvotrećinske suglasnosti političku scenu dobro zna da u sadašnjim okolnostima nema baš nikakvih izgleda za takvu promjenu Ustava. Znaju to dobro i manipulatori u medijima, kao i kreatori javnoga mnijenja, ali svejedno omogućuju pojedinim aspirantima za predsjedničke kandidate da obmanjuju makar slabije informirane birače. Posebno je nedopustivo da u tome sudjeluje i javni servis koji bi morao djelovati u službi svih građana, posebno onih slabije informiranih, jer je obrazovanje jedna od temeljnih zadaća javnoga servisa, koji ti građani i uzdržavaju.

Bizarne teme

U žaru kampanje prije kampanje iskopane su uz mnoge više ili manje bizarne teme i povlaštene mirovine koje je Predsjednica dodijelila biskupu i generalnomu vikaru koji su bili na službi u Vojnom ordinarijatu. Jutarnji list dao se u potragu tko su ti povlašteni ljudi iz Crkve te je, kako bi rekao narod, tjerajući lisicu, istjerao vuka. Pokazalo se – a što u javnosti koliko je poznato do sada nije bilo snažnije tretirano – da predsjednik Republike Hrvatske ima zakonsku ovlast dati povlaštenu mirovinu djelatnoj vojnoj osobi »koja ima osobite zasluge za unapređenje oružanih snaga, odnosno ako postoji drugi osobito važan razlog«. Predsjednica je tu odredbu primijenila na bivšega vojnoga ordinarija i njegova generalnoga vikara koji su svojim pastoralnim djelovanjem sigurno stekli »zasluge za unapređenje oružanih snaga«.

Da nisu ništa drugo učinili osim organizacije tolikih hodočašća u Lurd na Međunarodna vojnička hodočašća, gdje se Hrvatska vojska i prije ulaska Hrvatske u NATO savez u lijepu svjetlu predstavila na međunarodnoj razini, zaslužili su pristojne mirovine, kojih ne bi mogli imati jer kao svećenici nisu ni mogli imati puno mirovinskoga staža. Ne može biti sporno ni što su takve mirovine dobili i pojedini važni zapovjednici u Domovinskom ratu, ali može biti sporno što su takve mirovine dobile npr. tajnica pokojnoga generala i stjuardesa u vojnom helikopteru. No te povlaštene mirovine nije im dodijelila Predsjednica, nego prvi Tuđmanov nasljednik. Da nije bila riječ o crkvenim ljudima i o odluci Predsjednice, pitanje povlaštenih mirovina ne bi nitko pokretao, no kad je pokrenuto, pokazalo se da se moguća zloporaba do sada nije ni spomenula jer se »svoje« ipak javno ne proziva, što je očito medijsko licemjerje.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari