Connect with us

Kolumne

Ivan Miklenić: Politika razara ekumenizam i suživot

Published

on

Od 18. do 22. kolovoza u Zadru, Splitu i Požegi održani su ekumenski susreti visokih predstavnika Katoličke Crkve kao domaćina i Srpske pravoslavne Crkve (SPC) kao gostiju: patrijarha srpskoga Irineja primili su predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, zadarski nadbiskup Želimir Puljić i splitsko-makarski nadbiskup i predsjednik Vijeća HBK-a za dijalog sa SPC-om Marin Barišić, a slavonskoga episkopa Jovana Ćulibrka požeški biskup Antun Škvorčević.

[ad id=”68099″]

Ti susreti – posebno oni u Zadru i Splitu, koji su održani javno u katedralama koje čuvaju pijetet prema zajedničkim kršćanskim svetcima iz doba crkvenoga jedinstva – imaju veliku važnost za razvijanje ekumenskih odnosa Katoličke Crkve u Hrvatskoj i SPC-a, no boravak srpskoga patrijarha u Hrvatskoj ostavio je istodobno i gorak okus, jer pojedinim političkim stajalištima ponovno je otvorio stare rane u odnosu Hrvata i Srba.

miklenicKatolički biskupi primili su visoke predstavnike SPC-a primjereno, s punim uvažavanjem, poštovanjem i otvorenošću, i tako još jednom očitovali da je Katolička Crkva u Hrvatskoj neopozivo na ekumenskom putu koji je zacrtao II. vatikanski koncil i koji je, nedvojbeno, jedini suvremeni Kristov put za sve Kristove učenike. Nadbiskup Puljić rekao je da taj susret nadilazi dimenzije lokalnih granica i prostora te je jasno istaknuo: »Imajući pred očima 20. st. i brojne napetosti od kojih su trpjeli Hrvati i Srbi, kako zbog ratova svjetskih razmjera, tako i zbog lokalnih sukoba i razmirica, poželio bih da ovaj susret bude doprinos miru i stabilnosti u Hrvatskoj i Srbiji. Uvjeren sam da voditelji naših vjerničkih zajednica, episkopi i biskupi, župnici i parosi, kao i zauzeti vjernici laici, mogu na tom planu puno doprinijeti. Premda su ožiljci nedavnih ratnih stradanja još uvijek svježi, pa teren nije najpogodniji za ekumenska druženja i poruke, smatram da se mi kršćani ne smijemo umarati širiti ljubav, snošljivost i praštanje.« Tim riječima predsjednik HBK-a ne samo da nije bježao od aktualnih stvarnih okolnosti, koje su posljedica velikosrpske agresije, nego je upravo evanđeoski istaknuo važnost da i hrvatski katolici i srpski pravoslavci na svim crkvenim razinama neumorno šire uzajamnu ljubav, snošljivost i opraštanje. Kao predsjednik Vijeća HBK-a za dijalog sa SPC-om nadbiskup Barišić je istaknuo da bi želio da »s ovim danom progovori ta komisija u susretima, da bi se lakše mogli sagledati pastoralni i ljudski odnosi te problemi na terenu«. Riječ je o mješovitoj komisiji koju tvore predstavnici HBK-a i SPC-a, koja je formalno osnovana još u bivšoj saveznoj državi, a prvi se put susrela za vrijeme rata, u siječnju 1992., u švicarskom gradu St. Gallenu, a drugi, i za sada posljednji put, u studenome 1998. u prostorijama Tajništva HBK-a u Zagrebu.

I patrijarh Irinej otvoreno je u Zadru kršćanski i ekumenski rekao: »Prošlost je ostavila traga, ali njome se ne ponosimo. Gospod želi našu zajednicu. I mi svi činimo i trebamo činiti, ako već nismo zajedno, ali da budemo bliski jedni drugima. Na nama je, na našim Crkvama, vrlo velika odgovornost. Onakvi kakvi budemo mi, konkretno vi i ja, koji predstavljamo svoju Crkvu, takvi će biti i naši vjernici. Jer oni gledaju u nas, podržavaju nas i čine ono što mi želimo. Pa da se potrudimo da činimo i živimo ono što Gospod želi. Jer svi smo njegov narod.« U Splitu je pak opet vrlo evanđeoski, uz ostalo, rekao: »Apsurd je da ono što nas razdvaja postaje važnije od onoga što nas sjedinjuje. Te različitosti učinile su da smo prestali biti jedno i postali smo neprijatelji. To je strašna rana na Crkvi Kristovoj.« Također je dodao: »Krajnje je vrijeme da vrhovi Crkava sjednu, analiziraju vrijeme i prilike i da se vrate vremenu kad je ova crkva postala hram Božji i da se vrate vremenu našeg zajedničkoga života … da razmislimo i unesemo jedan novi element u naš život i da nam kršćanstvo ne bude filozofija, nego stvarni život.« Sve su to dragocjene i aktualne poruke, koje su zdrave smjernice za sve kršćane, osobito katolike i pravoslavce, i ne samo za ekumenske odnose, nego i za izgrađivanje jedne, svete, apostolske i sveopće Crkve Kristove.

Bilo bi dobro da se patrijarh Irinej u svojim istupima zadržao na tim stvarnim kršćanskim stajalištima. Nažalost, za svojega boravka u Hrvatskoj izrekao je i više političkih poruka te se tako pridružio orkestriranim memorandumskim eskalacijama vodećih srbijanskih političara. U propovijedi u Manastiru Krka rekao je da su manastiri Krka, Krupa i Dragović podignuti u 14. st. i nastavio: »Znači da mi Srbi nismo ovdje došli s Turcima, kako to mnogi žele reći. Ovo je srpska postojbina, kao i svih drugih.« Te riječi izraz su velikosrpskoga projekta koji se razmahao početkom 20. stoljeća, kad je, bez ikakva pokrića u povijesnim izvorima, osnivanje Manastira Krka antidatirano za više od dva stoljeća – kako je vidljivo iz knjige Ante Jurica »Gradovi, utvrde i sakralni spomenici uz Krku i Čikolu«. Iz tih patrijarhovih riječi jasno je zašto je 2014. čestitao Božić pripadnicima svoje Crkve »u Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Lici, na Kordunu i Baniji«. U dijelu hrvatske medijske javnosti osuđene su i patrijarhove riječi: »Zato oni koji su činili zla, činili su to naši susjedi, činili smo to djelomično i mi, naši prema njima, u mnogo manjoj mjeri.« Ta stajališta dio su velikosrpskoga političkoga projekta koji živi u Srbiji i ponovno truje dio hrvatskih Srba, a riječ je doslovno o zločinačkoj, razornoj politici, koja je izazvala čak tri rata: agresiju Srba na Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo, i koja je sposobna razoriti ne samo sve ekumenske pokušaje i napore, nego i suživot Hrvata i Srba, Hrvatske i Srbije.

Ivan Miklenić / Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari