Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Sarajevsko očitovanje pravoga lica Crkve

Objavljeno

na

Pohod poglavara Katoličke Crkve pape Franje glavnom gradu Republike Bosne i Hercegovine – Sarajevu urodio je brojnim iznimno važnim porukama koje su upućene ne samo onima koji su Svetoga Otca slušali uživo, nego i vjernicima svih kršćanskih, velikih svjetskih religijskih i svih drugih vjerskih zajednica, svim odgovornima u međunarodnoj politici i svim ljudima bez obzira na to kojim skupinama pripadaju. Cjelokupno događanje u subotu 6. lipnja u Sarajevu bilo je svojevrsna nenametljiva, a vrlo rječita objava stvarnosti Crkve Kristove koja živi i djeluje u Katoličkoj Crkvi i koja je odjeknula ne samo po ljudskom krvlju natopljenom bosansko-hercegovačkom tlu, nego i, zahvaljujući medijima, čitavim svijetom. Uzalud bi bilo u cjelokupnom tom događaju Papina pohoda tražiti nešto novo, dosad nepoznato ili dosad neizrečeno ili neviđeno, a ipak baš se ta objava Crkve morala dogoditi i postati neosporni znak da su i danas na svakom pedlju kugle zemaljske mogući čovječnost, suživot, suradnja, pravednost, mir.

[ad id=”68099″]

Naime, čovjek kao slika Božja, kao biće najvišega dostojanstva u redu stvorenja, nikada u povijesti nije bio tako ugrožen kao u sadašnjem povijesnom trenutku čovječanstva. Nikada u povijesti čovječanstva nije se ulagalo toliko ni ljudskih ni materijalnih resursa za sigurnost, za normalan spokojan svakodnevni život ljudi kao danas, a ipak u ovo doba nema sata, a kamoli dana, da se ne bi prolijevala nedužna ljudska krv, da ne bi čovjek dizao ruku na čovjeka i da ne bi toliki životi bili ugašeni u nasilju koje prouzrokuje i čini – suvremeni čovjek. Premda se to čini nevjerojatnim, no po tolikim strahovitim posljedicama u kojima svakodnevno doslovno stradavaju toliki ljudi mora se zaključiti da nikada nije bilo toliko političara i ideologa koji sve svoje snage upiru i ulažu u razaranje pojedinih vjerskih, etničkih ili drugih skupina odnosno za uništenje konkretnih ljudi, i to od začeća do posljednjega izdisaja.

U takvim svjetskim okolnostima Papin izbor Sarajeva za apostolski pohod nije nimalo slučajan, formalan ili tek predstava, nije ni samo nastavak i potvrđivanje jednoga temeljnoga naglaska aktualnoga pontifikata – skrbi za rubne, slabe, one kojima je najteže, nego je javno očitovani realni povijesni trenutak života i djelovanja Katoličke Crkve u suvremenom svijetu, u suvremenom čovječanstvu. Ozračje žuđenoga mira, susretljivosti i uzajamnoga ljudskoga uvažavanja i nade u bolju budućnost, koje je – prema svjedočanstvima mnogih – zahvatilo gotovo sve ljude u Bosni i Hercegovini, bez obzira na njihovu vjersku ili nacionalnu pripadnost, nije, niti može biti, plod organizacije događaja ili prisutnosti ovoga ili onoga čovjeka, ma na kako važnom položaju bio, nego je plod očitovanja Duha Svetoga koji živi i djeluje u Crkvi Kristovoj, i to u svim i po svim članovima koji dopuštaju da ih on iznutra preobražava. Ne može jedan čovjek, pa bio to i papa, donijeti nekoj državnoj zajednici ili čitavom čovječanstvu mir i nadu u bolje danas i sutra, ali sve to, i još mnogo više i mnogo bolje, može ostvariti Bog po svojoj Crkvi koja nadahnuta, vođena i ojačana Duhom Svetim živi izvornu čovječnost, pravednost i mir i koja je sposobna svojim primjerom služiti općemu dobru svih ljudskih zajednica i čitavoga čovječanstva i biti »sol zemlje« i »svjetlo svijeta«.

Takvo životno očitovanje Crkve Kristove toliko je snažno da nisu bile potrebne ni posebne riječi pape Franje o opasnom stvarnom zatiranju katolika u BiH, ne samo u velikosrpskoj agresiji i bošnjačko-hrvatskom sukobu, nego i u neopozvanim planovima bešćutnih političkih i ideoloških mešetara na svim razinama. Papa Franjo dobro znade da je više nego opravdan vapaj kardinala Puljića: »Vas molimo: uključite nas u svoje molitve da u ovoj zemlji zaživi pravedni mir, jednakopravnost i otvaranje perspektive utemeljene u vjerničkoj nadi.« Bez izričitih riječi koje bi na postojeću goruću nepravdu upućivale, Papin pohod snažno je svratio pozornost općesvjetske javnosti, pa i onih koji odlučuju, na Bosnu i Hercegovinu i na neodrživo stanje tzv. luđačke košulje predviđene za dva »bolesnika«, a u koju su strpana tri. Papa Franjo vidio je već u očima djece koja su ga dočekala na aerodromu da u njima živi nada te je mogao kasnije s punim uvjerenjem istaknuti mladima: »Draga mladosti, vi ste, zajedno s Kristom, snaga Crkve i društva! Ako dopustite da vas on dotakne, ako se prepustite razgovoru s njime u molitvi, čitanju i meditaciji evanđelja, postat ćete prorocima i svjedocima nade!«

Svojevrsni vrhunac Papina pohoda dogodio se u sarajevskoj prvostolnici u svjedočenju banjolučkoga svećenika Zvonimira Matijevića, fra Joze Puškarića i s. Ljubice Šekerije, koji nisu samo posvjedočili o više nego potresnom trpljenju koje su doživjeli, nego i o svom kršćanskom opraštanju i vjerničkom pouzdanju u Boga. Više je nego plemenita gesta pape Franje što je zagrlio sve troje patnika i što je očitovavši svoju osobnu potresenost odlučio progovoriti iz srca, a ne izreći unaprijed pripremljeni govor. Poljubivši ruku i zatraživši blagoslov od svećenika patnika, papa Franjo spontano je omogućio da se očituje pravo lice Crkve Kristove: nije veličina u funkciji, položaju, časti ili vlasti, nego u ustrajanju u Kristovoj blizini, pa i pod cijenu neizmjerne patnje, a Kristova blizina ne može ne rađati i opraštanjem. Takvo očitovanje Crkve Kristove na djelu ne može ostati bez ploda za bolju budućnost svih ljudi Bosne i Hercegovine, a ne može ostati ni bez odjeka u cjelokupnom čovječanstvu bez obzira na to što će i dalje mnogi pokušavati ukloniti i uklanjati Boga da bi gospodarili ljudima.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Oglasi

Komentari