Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Sarajevsko očitovanje pravoga lica Crkve

Objavljeno

na

Pohod poglavara Katoličke Crkve pape Franje glavnom gradu Republike Bosne i Hercegovine – Sarajevu urodio je brojnim iznimno važnim porukama koje su upućene ne samo onima koji su Svetoga Otca slušali uživo, nego i vjernicima svih kršćanskih, velikih svjetskih religijskih i svih drugih vjerskih zajednica, svim odgovornima u međunarodnoj politici i svim ljudima bez obzira na to kojim skupinama pripadaju. Cjelokupno događanje u subotu 6. lipnja u Sarajevu bilo je svojevrsna nenametljiva, a vrlo rječita objava stvarnosti Crkve Kristove koja živi i djeluje u Katoličkoj Crkvi i koja je odjeknula ne samo po ljudskom krvlju natopljenom bosansko-hercegovačkom tlu, nego i, zahvaljujući medijima, čitavim svijetom. Uzalud bi bilo u cjelokupnom tom događaju Papina pohoda tražiti nešto novo, dosad nepoznato ili dosad neizrečeno ili neviđeno, a ipak baš se ta objava Crkve morala dogoditi i postati neosporni znak da su i danas na svakom pedlju kugle zemaljske mogući čovječnost, suživot, suradnja, pravednost, mir.

[ad id=”68099″]

Naime, čovjek kao slika Božja, kao biće najvišega dostojanstva u redu stvorenja, nikada u povijesti nije bio tako ugrožen kao u sadašnjem povijesnom trenutku čovječanstva. Nikada u povijesti čovječanstva nije se ulagalo toliko ni ljudskih ni materijalnih resursa za sigurnost, za normalan spokojan svakodnevni život ljudi kao danas, a ipak u ovo doba nema sata, a kamoli dana, da se ne bi prolijevala nedužna ljudska krv, da ne bi čovjek dizao ruku na čovjeka i da ne bi toliki životi bili ugašeni u nasilju koje prouzrokuje i čini – suvremeni čovjek. Premda se to čini nevjerojatnim, no po tolikim strahovitim posljedicama u kojima svakodnevno doslovno stradavaju toliki ljudi mora se zaključiti da nikada nije bilo toliko političara i ideologa koji sve svoje snage upiru i ulažu u razaranje pojedinih vjerskih, etničkih ili drugih skupina odnosno za uništenje konkretnih ljudi, i to od začeća do posljednjega izdisaja.

U takvim svjetskim okolnostima Papin izbor Sarajeva za apostolski pohod nije nimalo slučajan, formalan ili tek predstava, nije ni samo nastavak i potvrđivanje jednoga temeljnoga naglaska aktualnoga pontifikata – skrbi za rubne, slabe, one kojima je najteže, nego je javno očitovani realni povijesni trenutak života i djelovanja Katoličke Crkve u suvremenom svijetu, u suvremenom čovječanstvu. Ozračje žuđenoga mira, susretljivosti i uzajamnoga ljudskoga uvažavanja i nade u bolju budućnost, koje je – prema svjedočanstvima mnogih – zahvatilo gotovo sve ljude u Bosni i Hercegovini, bez obzira na njihovu vjersku ili nacionalnu pripadnost, nije, niti može biti, plod organizacije događaja ili prisutnosti ovoga ili onoga čovjeka, ma na kako važnom položaju bio, nego je plod očitovanja Duha Svetoga koji živi i djeluje u Crkvi Kristovoj, i to u svim i po svim članovima koji dopuštaju da ih on iznutra preobražava. Ne može jedan čovjek, pa bio to i papa, donijeti nekoj državnoj zajednici ili čitavom čovječanstvu mir i nadu u bolje danas i sutra, ali sve to, i još mnogo više i mnogo bolje, može ostvariti Bog po svojoj Crkvi koja nadahnuta, vođena i ojačana Duhom Svetim živi izvornu čovječnost, pravednost i mir i koja je sposobna svojim primjerom služiti općemu dobru svih ljudskih zajednica i čitavoga čovječanstva i biti »sol zemlje« i »svjetlo svijeta«.

Takvo životno očitovanje Crkve Kristove toliko je snažno da nisu bile potrebne ni posebne riječi pape Franje o opasnom stvarnom zatiranju katolika u BiH, ne samo u velikosrpskoj agresiji i bošnjačko-hrvatskom sukobu, nego i u neopozvanim planovima bešćutnih političkih i ideoloških mešetara na svim razinama. Papa Franjo dobro znade da je više nego opravdan vapaj kardinala Puljića: »Vas molimo: uključite nas u svoje molitve da u ovoj zemlji zaživi pravedni mir, jednakopravnost i otvaranje perspektive utemeljene u vjerničkoj nadi.« Bez izričitih riječi koje bi na postojeću goruću nepravdu upućivale, Papin pohod snažno je svratio pozornost općesvjetske javnosti, pa i onih koji odlučuju, na Bosnu i Hercegovinu i na neodrživo stanje tzv. luđačke košulje predviđene za dva »bolesnika«, a u koju su strpana tri. Papa Franjo vidio je već u očima djece koja su ga dočekala na aerodromu da u njima živi nada te je mogao kasnije s punim uvjerenjem istaknuti mladima: »Draga mladosti, vi ste, zajedno s Kristom, snaga Crkve i društva! Ako dopustite da vas on dotakne, ako se prepustite razgovoru s njime u molitvi, čitanju i meditaciji evanđelja, postat ćete prorocima i svjedocima nade!«

Svojevrsni vrhunac Papina pohoda dogodio se u sarajevskoj prvostolnici u svjedočenju banjolučkoga svećenika Zvonimira Matijevića, fra Joze Puškarića i s. Ljubice Šekerije, koji nisu samo posvjedočili o više nego potresnom trpljenju koje su doživjeli, nego i o svom kršćanskom opraštanju i vjerničkom pouzdanju u Boga. Više je nego plemenita gesta pape Franje što je zagrlio sve troje patnika i što je očitovavši svoju osobnu potresenost odlučio progovoriti iz srca, a ne izreći unaprijed pripremljeni govor. Poljubivši ruku i zatraživši blagoslov od svećenika patnika, papa Franjo spontano je omogućio da se očituje pravo lice Crkve Kristove: nije veličina u funkciji, položaju, časti ili vlasti, nego u ustrajanju u Kristovoj blizini, pa i pod cijenu neizmjerne patnje, a Kristova blizina ne može ne rađati i opraštanjem. Takvo očitovanje Crkve Kristove na djelu ne može ostati bez ploda za bolju budućnost svih ljudi Bosne i Hercegovine, a ne može ostati ni bez odjeka u cjelokupnom čovječanstvu bez obzira na to što će i dalje mnogi pokušavati ukloniti i uklanjati Boga da bi gospodarili ljudima.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Izbore u HDZ-u uvelike će odrediti prikriveni akteri

Objavljeno

na

Objavio

Da je Andrej kao Vladimir, HDZ možda i ne bi imao unutarnje izbore. Kod Vladimira Putina to je mnogo jednostavnije. U utorak u svome predsjedničkom govoru naciji najavi promjenu Ustava s većim ovlastima premijera i parlamenta.

U srijedu, zatečena najavom da Putin mijenja Ustav, cijela vlada daje ostavku da mu ne smeta u provedbi njegovih političkih vizija, a neokrunjeni car Rusije kao zeca iz šešira vadi premijera, svojeg partnera u hokeju i bivšeg šefa porezne uprave.

U četvrtak taj novi premijer, Mihail Mišustin mu je ime, najavljuje “kardinalne promjene u strukturi vlade”, a aktualni privremeni posjednici fotelja u vrhu ruske državne vlasti iščekuju što li je Putin njima namijenio u toj svojoj novoj viziji. Izvjesno je jedino koji je krajnji cilj najnovije Putinove ustavne revolucije: zadržati vlast i sveobuhvatnu kontrolu nad Rusijom i nakon isteka ovog, četvrtog po redu, predsjedničkog mandata.

U nas je ipak krhka tranzicijska demokracija napredovala u odnosu na ruski model dotle da Andrej Plenković, sve kada bi i želio, ne može ustavnom revolucijom ostati premijer i u sljedećemu mandatu. Ali je u odnosu na početničke devedesete i toliko nazadovala da glas birača ne vrijedi gotovo ništa, da politički inženjering starih struktura iz komunističkog doba ima najveći utjecaj u biranju i kontroliranju vlasti u državi.

Nazadovanje je toliko da je HDZ, stranka koja je pobijedila na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj, u posljednjih deset godina imao predsjednicu (Jadranku Kosor) izabranu javnom aklamacijom u sportskoj dvorani. Ona je poželjela svesti unutarstranačke izbore na izbor od jednog kandidata, no nakon javnog testiranja ideje morala je od nje odustati i izgubiti. Ali su nasljednici otišli korak dalje i uspjeli su ostvariti taj ideal izbora s jednim kandidatom: i Karamarko i Plenković.

A do prije nekoliko dana u stranačkim se kuloarima ozbiljno razmatrala još jedna inovacija u HDZ-ovoj stranačkoj demokraciji: da se izazove pad vlade kako bi se dobio alibi za promjenu statuta i tako izbjegla obveza izravnog izbora (jedan član jedan glas) za ključne stranačke funkcije.

Za očuvanje statusa quo u stranci, kao pozicije s koje se teži osvajanju ili zadržavanju vlasti u državi, Andreju je bilo dovoljno promijeniti stranački statut, zbog izvanrednih okolnosti (pad vlade) koje bi sam stvorio. Nije bilo nužno u ovom trenutku mijenjati i Ustav, kao u slučaju druga Vlade.

To što se takav rasplet ipak nije dogodio, već su iz vrha HDZ-a najavljeni unutarstranački izbori prije isteka statutarnog roka (17. travnja), ne govori o privrženosti demokratskim procedurama u sadašnjem vodstvu, već o spoznaji da bi to bila Pirova pobjeda, nakon koje slijedi urušavanje i izvjesni gubitak vlasti i moguće trajno propadanje stranke i njezinih klijenata.

I tako se HDZ, čak i prije nego što se očekivalo, našao pred unutarstranačkim izborima, s izvjesno više kandidata. Ne zato što to vodstvo želi, već zato što nema izbora. A o tim unutarstranačkim izborima iz nužde ovisi izravno rezultat parlamentarnih izbora – hoće li oni biti vrhunac izbornog inženjeringa starih struktura duboke države iz komunističkog doba, okrunjen velikom koalicijom (SDP-HDZ), stranaka koje su izgubile svaki politički sadržaj i prepoznatljivost osim osobnih interesa i klijentelističkog uvezivanja.

Jer ni od Davora Bernardića niti od Andreja Plenkovića više nije moguće očekivati neku novu političku energiju.
U konačnici, odlučuje se o tome hoće li se Hrvatska sveobuhvatnim političkim inženjeringom vratiti u novo sadržajno jednostranačje, koje ne donosi stabilnost, već propadanje? Ili će se promjenama u HDZ-u otvoriti vrata novom pokušaju političkog pluralizma? A o ishodu će odlučivati ne samo javni, već i oni prikriveni politički akteri.

Potpuna je poznanica aktualni šef HDZ-a i Vlade Andrej Plenković, političar koji je imao baš sve adute za kvalitativni politički iskorak Hrvatske prema pravnoj državi s ojačanim demoktratskim standardima, koja s dobro postavljenim savezništvima i partnerstvima može zaštititi svoje interese u hirovitom okruženju.

Imao je bolje karte od bilo kojeg svojeg prethodnika. A pretvorio se u autoritarnog birokrata, koji zaista vjeruje da su on i njegovi podobnici, mahom djeca iz crvenog inkubatora, predestinirani vladati nama, za naše dobro. Samo što to mi ne razumijemo.

Sudeći prema nedavnoj izjavi Davora Ive Stiera, da će alternativa sadašnjem vodstvu stranke biti za izbore spremna, s ciljem da ujedini stranku i promijeni smjer s jasnim porukama o klijentelizmu i identitetu, čini se da će Plenković protiv sebe imati ujedinjenu stranačku oporbu. Tome u prilog govore i recentni istupi vukovarskoga gradonačelnika Ivana Penave, zastupnika Mira Kovača, ministra Olega Butkovića…

No, rezultat će u velikoj mjeri odrediti i prikriveni akteri. Ovisit će i o tome jesu li stare strukture duboke države procijenile kako se više ne može održati vlast i stabilnost, već je oportuno prihvatiti promjene i nastojati ostvariti kontrolu nad epilogom. I drugo, jesu li klijentelističke strukture HDZ-a (koje se dobrim dijelom poklapaju s prethodnom kategorijom) prepoznale da će bez promjena u sljedećem krugu nestati i plijena.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

Premijer Plenković obećao Imoćanima brzu cestu Zagvozd-Imotski do 2023.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

KAD PRORADI ĆUD!

Objavljeno

na

Objavio

Na osnovi prethodnog ponašanja neke osobe vrlo je lako predvidjeti njezino buduće ponašanje. Ako je u prethodnom periodu osoba bila vedra i vesela, puna optimizma i vjere, tada isto takvo njezino ponašanje možemo očekivati i u budućnosti.

Na žalost kod mrguda je potpuno isto. Od njih možete uvijek očekivati namrgođenost, zatvorenost i čudnu samovolju. Tako vam je i s našim novo izabranim predsjednikom koji je već i prije službenog predsjednikovanja započeo s diplomatskim gafovima i samovoljom.

Pokazuje li nam to način na koji će biti predsjednik? Prilikom intervjua koji je Nova TV organizirala s budućim predsjednikom RH potvrdila se stara narodna poslovica „Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada“.

Prisjetimo se dosadašnjih inauguracija. Držeći izborni proces kao praznik demokracije sve dosadašnje inauguracije organizirane su svečano i dostojanstveno i odvijale su se pred očima cijele nacije. Istina, neki od predsjednika nisu željeli staviti lentu pa je tako uvijek bilo pitanja mora li se staviti lenta.

Lentu čini trobojnica koja je vjekovni simbol identiteta Hrvata. Hrvati su ju nosili, nose i nosit će u svim svečanim prilikama ponoseći se svojim rodom i domovinom. Pri tome nisu i nikada neće vrijeđali i umanjivali druge narode što je razvidno iz vjekovnog hrvatskog gostoprimstva. S pravom si možemo postaviti pitanje tko su ti koji ne žele nositi lentu. Jesu li oni uopće zaslužili biti izabrani predsjednicima RH. Kojem narodu ili političkoj opciji oni pripadaju.

Iako je nošenje lente određeno zakonom (Zakon o grbu, zastavi i himni Republike Hrvatske te zastavi i lenti predsjednika Republike Hrvatske (NN 55/90) – nosi se na Dan državnosti, pri predaji odličja, pri akreditiranju diplomatskih i konzularnih predstavnika i u drugim svečanim prilikama) predsjednici Stjepan Mesić i Ivo Josipović to nisu učinili pa su tako već i prije ustoličenja prekršili zakon, a Kolinda Grabar Kitarović pokušala se opravdati nestankom lente. S pravom si možemo postaviti pitanje treba li takvoj inauguraciji prisustvovati i voditi ju predsjednik Ustavnog suda kad se njenim provođenjem krši zakon. Kako je oko ove inauguracije krenulo ne bi se nimalo začudio da se zatražiti brisanje samog kraja teksta prisege u kojem se izriče „Tako mi Bog pomogao“.
Polaganje prisege u uredu predsjednika, kako je to najavio budući predsjednik, podsjeća me na neke tajne organizacije poput masonerije, o čemu javnost ne bi trebala ništa znati. Hoće li se inauguracija svesti na tulum predsjednika s par članova SDP-a.

Što to znači ne pozvati na inauguraciju diplomatske predstavnike drugih zemalja? Je li to možda predznak načina budućeg komuniciranja s međunarodnom javnošću?

Sjetimo se izjava gospodina Zorana Milanovića o drugim državama i njihovim predsjednicima, koje su nas u vrijeme dok je obavljao dužnost predsjednika Vlade posvađale s vjekovnim prijateljima i saveznicima. Sjetimo se zakona „Lex Perković“ zbog kojeg smo dobili packe, zakona koji nas je također udaljio od zapadne demokracije. Pitam se samo kako će se budući predsjednik zauzimati za provođenje u djelo Rezolucije Europskog parlamenta koja je usvojena 19. rujna 2019. pod nazivom “Važnost europskog sjećanja za budućnost Europe (2019/2819(RSP)“, kojom se izjednačuje nacističke i komunističke zločine. Ta rezolucija nastaje u kontekstu obilježavanja 30. godina pada Berlinskog zida, i na jasan način upozorava te podsjeća kako neke zemlje bivšeg komunističkog bloka (poput Hrvatske), unatoč pada Berlinskog zida i uvođenju demokracije, još uvijek nisu provele svoju „političku tranziciju“ usvajanjem prikladnog zakona o lustraciji poput drugih bivših komunističkih zemalja Srednje i Istočne Europe. Da je provedena Rezolucija EU 1481/2006. sasvim sigurno ne bi postojala potreba donošenja ove nove Rezolucije. Može li se očekivati provođenje ove rezolucije?

To će biti potpuno jasan znak jesu li predsjednik i SDP stvarni socijaldemokrati ili pripadaju stranci koja je samo promijenila ime a zadržala sadržaj i okvir komunističke paradigme. U tom kontekstu treba svakako imati na umu i ekstremnu izjavu koalicijskog partnera gospodina Kreše Beljaka kako UDBA od 1945. do 1990. očito nije ubila dovoljno ljudi, ali i svojedobnu izjavu gospodina Nenada Stazića izrečenu u Hrvatskom saboru kako je posao 1945. trebalo bolje odraditi. Na izjavu gospodina Stazića gospodin Milanović nije uopće reagirao, a vidjet ćemo što će učiniti povodom izjave gospodina Beljaka, svog podržavatelja i koalicijskog partnera SDP-a.

Izjava gospodina Milanovića o gradu Kninu, kako se u stvari radi o malom kolodvorskom sjecištu u Dalmatinskoj zagori potpuno je neumjesna i što više neprihvatljiva od osobe koja bi trebala biti predsjednikom Republike Hrvatske. Povijesni hrvatski kraljevski grad nazvati kolodvorskim sjecištem znači u potpunosti zgaziti hrvatski nacionalni identitet. Kad uzmemo u obzir najavu promjena u proslavi „Oluje“ u Kninu, o njezinom minimiziranju, s pravom se moramo zapitati kuda sve to vodi. Tako velebna vojno-redarstvena operacija kakva u povijesti ratovanja nikada do tada nije provedena, ratna operacija kojom bi se ponosila svaka druga država zaslužuje i velebnu proslavu, a ne neku mizernu lokalnu proslavu. Vojno-redarstvena operacija „Oluja“ ne samo da je simbol pobjede nad agresorom već je i upozorenje svakom tko bi eventualno pokušao napasti Republiku Hrvatsku. Umanjimo li značaj ove proslave sami ćemo sebi učiniti isto ono što su nam činili komunisti i velikosrpska kamarila proteklih 100 godina.

Kako išta dobro očekivati kad u jednom ovako kratkom intervjuu budući predsjednik počini toliko diplomatskih i političkih gafova? Hoće li jednom prestati to stogodišnje hrvatsko prokletstvo? Hoće, sasvim sigurno, no kako mi se čini ja to neću dočekati.

Način predstavljanja kandidata u ovoj predsjedničkoj kampanji samo je potvrdio moje prijašnje razmišljanje kako bi svi predsjednički kandidati trebali proći rigorozan zdravstveni pregled, a javnost bi trebala biti upoznata sa svim detaljima njihovog zdravstvenog stanja. Kad idete na ispit radi upravljanja motornim vozilima morate prije proći zdravstveni pregled kojim se potvrđuje vaša zdravstvena sposobnost za upravljanje motornim vozilima.

Upravljanje državom, a naročito vojskom neusporedivo je veća i odgovornija dužnost od upravljanja autom. Prisjetite se kako neki i ne prođu zdravstveni pregled pa ne mogu ni pristupiti vozačkom ispitu.

Zoran Čapalija – Čaplja

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari