Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Sarajevsko očitovanje pravoga lica Crkve

Objavljeno

na

Pohod poglavara Katoličke Crkve pape Franje glavnom gradu Republike Bosne i Hercegovine – Sarajevu urodio je brojnim iznimno važnim porukama koje su upućene ne samo onima koji su Svetoga Otca slušali uživo, nego i vjernicima svih kršćanskih, velikih svjetskih religijskih i svih drugih vjerskih zajednica, svim odgovornima u međunarodnoj politici i svim ljudima bez obzira na to kojim skupinama pripadaju. Cjelokupno događanje u subotu 6. lipnja u Sarajevu bilo je svojevrsna nenametljiva, a vrlo rječita objava stvarnosti Crkve Kristove koja živi i djeluje u Katoličkoj Crkvi i koja je odjeknula ne samo po ljudskom krvlju natopljenom bosansko-hercegovačkom tlu, nego i, zahvaljujući medijima, čitavim svijetom. Uzalud bi bilo u cjelokupnom tom događaju Papina pohoda tražiti nešto novo, dosad nepoznato ili dosad neizrečeno ili neviđeno, a ipak baš se ta objava Crkve morala dogoditi i postati neosporni znak da su i danas na svakom pedlju kugle zemaljske mogući čovječnost, suživot, suradnja, pravednost, mir.

[ad id=”68099″]

Naime, čovjek kao slika Božja, kao biće najvišega dostojanstva u redu stvorenja, nikada u povijesti nije bio tako ugrožen kao u sadašnjem povijesnom trenutku čovječanstva. Nikada u povijesti čovječanstva nije se ulagalo toliko ni ljudskih ni materijalnih resursa za sigurnost, za normalan spokojan svakodnevni život ljudi kao danas, a ipak u ovo doba nema sata, a kamoli dana, da se ne bi prolijevala nedužna ljudska krv, da ne bi čovjek dizao ruku na čovjeka i da ne bi toliki životi bili ugašeni u nasilju koje prouzrokuje i čini – suvremeni čovjek. Premda se to čini nevjerojatnim, no po tolikim strahovitim posljedicama u kojima svakodnevno doslovno stradavaju toliki ljudi mora se zaključiti da nikada nije bilo toliko političara i ideologa koji sve svoje snage upiru i ulažu u razaranje pojedinih vjerskih, etničkih ili drugih skupina odnosno za uništenje konkretnih ljudi, i to od začeća do posljednjega izdisaja.

U takvim svjetskim okolnostima Papin izbor Sarajeva za apostolski pohod nije nimalo slučajan, formalan ili tek predstava, nije ni samo nastavak i potvrđivanje jednoga temeljnoga naglaska aktualnoga pontifikata – skrbi za rubne, slabe, one kojima je najteže, nego je javno očitovani realni povijesni trenutak života i djelovanja Katoličke Crkve u suvremenom svijetu, u suvremenom čovječanstvu. Ozračje žuđenoga mira, susretljivosti i uzajamnoga ljudskoga uvažavanja i nade u bolju budućnost, koje je – prema svjedočanstvima mnogih – zahvatilo gotovo sve ljude u Bosni i Hercegovini, bez obzira na njihovu vjersku ili nacionalnu pripadnost, nije, niti može biti, plod organizacije događaja ili prisutnosti ovoga ili onoga čovjeka, ma na kako važnom položaju bio, nego je plod očitovanja Duha Svetoga koji živi i djeluje u Crkvi Kristovoj, i to u svim i po svim članovima koji dopuštaju da ih on iznutra preobražava. Ne može jedan čovjek, pa bio to i papa, donijeti nekoj državnoj zajednici ili čitavom čovječanstvu mir i nadu u bolje danas i sutra, ali sve to, i još mnogo više i mnogo bolje, može ostvariti Bog po svojoj Crkvi koja nadahnuta, vođena i ojačana Duhom Svetim živi izvornu čovječnost, pravednost i mir i koja je sposobna svojim primjerom služiti općemu dobru svih ljudskih zajednica i čitavoga čovječanstva i biti »sol zemlje« i »svjetlo svijeta«.

Takvo životno očitovanje Crkve Kristove toliko je snažno da nisu bile potrebne ni posebne riječi pape Franje o opasnom stvarnom zatiranju katolika u BiH, ne samo u velikosrpskoj agresiji i bošnjačko-hrvatskom sukobu, nego i u neopozvanim planovima bešćutnih političkih i ideoloških mešetara na svim razinama. Papa Franjo dobro znade da je više nego opravdan vapaj kardinala Puljića: »Vas molimo: uključite nas u svoje molitve da u ovoj zemlji zaživi pravedni mir, jednakopravnost i otvaranje perspektive utemeljene u vjerničkoj nadi.« Bez izričitih riječi koje bi na postojeću goruću nepravdu upućivale, Papin pohod snažno je svratio pozornost općesvjetske javnosti, pa i onih koji odlučuju, na Bosnu i Hercegovinu i na neodrživo stanje tzv. luđačke košulje predviđene za dva »bolesnika«, a u koju su strpana tri. Papa Franjo vidio je već u očima djece koja su ga dočekala na aerodromu da u njima živi nada te je mogao kasnije s punim uvjerenjem istaknuti mladima: »Draga mladosti, vi ste, zajedno s Kristom, snaga Crkve i društva! Ako dopustite da vas on dotakne, ako se prepustite razgovoru s njime u molitvi, čitanju i meditaciji evanđelja, postat ćete prorocima i svjedocima nade!«

Svojevrsni vrhunac Papina pohoda dogodio se u sarajevskoj prvostolnici u svjedočenju banjolučkoga svećenika Zvonimira Matijevića, fra Joze Puškarića i s. Ljubice Šekerije, koji nisu samo posvjedočili o više nego potresnom trpljenju koje su doživjeli, nego i o svom kršćanskom opraštanju i vjerničkom pouzdanju u Boga. Više je nego plemenita gesta pape Franje što je zagrlio sve troje patnika i što je očitovavši svoju osobnu potresenost odlučio progovoriti iz srca, a ne izreći unaprijed pripremljeni govor. Poljubivši ruku i zatraživši blagoslov od svećenika patnika, papa Franjo spontano je omogućio da se očituje pravo lice Crkve Kristove: nije veličina u funkciji, položaju, časti ili vlasti, nego u ustrajanju u Kristovoj blizini, pa i pod cijenu neizmjerne patnje, a Kristova blizina ne može ne rađati i opraštanjem. Takvo očitovanje Crkve Kristove na djelu ne može ostati bez ploda za bolju budućnost svih ljudi Bosne i Hercegovine, a ne može ostati ni bez odjeka u cjelokupnom čovječanstvu bez obzira na to što će i dalje mnogi pokušavati ukloniti i uklanjati Boga da bi gospodarili ljudima.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: I nacifašizam i komunizam su obilježili povijest Europe u prošlom stoljeću

Objavljeno

na

Objavio

Zašto je rusko-poljski spor zasjenio sjećanje na holokaust

Umjesto da spaja u spoznaji korijena zla, sjećanje na holokaust danas ponovo politički dijeli Europu. Ovih se dana obilježava 75. obljetnica oslobađanja logora Auschwitz s dvije velike komemoracije i jednim velikim političkim prijeporom. Glavna komemoracija održana je ovih dana u Jeruzalemu u nazočnosti svjetskih lidera.

S komemoracije je u znak prosvjeda izostao poljski predsjednik Duda, jer je izostavljen s liste govornika. On će u ponedjeljak održati poljsku komemoraciju u samome memorijalnom logorskom kompleksu Auschwitz-Birkenau, na koju nije pozvan ruski predsjednik Putin, a izostat će i najviša državnička razina uzvanika.

Ishodište rusko-poljskog spora (i) oko komemoracije holokausta jest u sve agresivnijoj Putinovoj naraciji velike sovjetske pobjede u Drugom svjetskom ratu, kojom legitimira svoje pravo na ideološko-političko mentoriranje Europi, nastojeći izbrisati iz povijesnog sjećanja da je to sovjetsko oslobađanje od nacizma za srednju i istočnu Europu značilo novo pokoravanje i nametanje komunističkog sustava. A sve one koji ne dijele tu njegovu naraciju, u staroj boljševičkoj maniri optužuje za povijesni revizionizam.

U Putinovoj povijesnoj naraciji, komunizam kao sustav nije ni u čemu sporan, ne postoji sporazum Ribbentrop – Molotov kojim dva totalitarna režima – dogovorno dijele, okupiraju i uništavaju Poljsku, već je Poljska sudionica holokausta u onom dijelu u kojem ju je već 1939. “oslobodila” Crvena armija.

Prije nekoliko mjeseci, otišao je korak dalje, optužujući izravno Poljsku za izazivanje Drugog svjetskog rata. S druge strane, Poljska se pokušala obraniti metodom iz totalitarnog spektra – zakonom koji bi branio propitivanje sudjelovanja u holokaustu.

Rusko-poljski spor koji je proizveo dvije komemoracije holokausta samo je vrh ledenog brijega europskog ili šireg zapadnog odnosa prema nasljeđu nacifašizma i komunizma. To nasljeđe prepušteno je selektivnom zaboravu po mjeri vlastite političke ugode.

Tako se države zapadne Europe koje su sudjelovale u holokaustu danas toga tek maglovito sjećaju jer je ugodnije zaboraviti, a prema komunizmu su uvijek bile benevolentne jer ih se nije ticao, jer su ih 1945. oslobodili zapadni saveznici predvođeni SAD-om, a ne istočni saveznici pod okriljem Crvene armije. Izuzetak je Njemačka. Druge države koje su bile sudionice oba totalitarizma, poput srednjoeuropskih država ili Hrvatske, selektivno se sjećaju obaju i često ih koriste tek kao instrumente u unutarpolitičkim obračunima.

Dovršavajući film o kardinalu Stepincu, posljednjih sam mjeseci imala i niz izravnih susreta s posljedicama hrvatskog selektivnog sjećanja o holokaustu. U hrvatskom javnom prostoru gotovo je nepoznato što su to nürnberški rasni zakoni, što znači zakonom propisati eliminaciju jednog naroda – Židova.

Maglovito znanje o tome kako je funkcionirao taj sustav rasne eliminacije u Pavelićevoj NDH, a kako drugdje u Europi. Ali kada netko prepozna svoju gimnaziju u Križanićevoj kao mjesto na koje su dopremani uhićeni zagrebački Židovi i odatle deportirani u Auschwitz, slijedi šok i pitanje: zašto mi o tome ništa ne znamo? Zašto nema nikakve spomen-ploče?

Dio razloga je u ugodi zaborava. Ugodnije je ne sjećati se da su vlasti NDH donosile i provodile rasne zakone. Drugi je razlog što u jugoslavenskoj komunističkoj naraciji pitanje holokausta i progona Židova praktički nije postojalo, osim u tragovima. U službenoj režimskoj propagandi gotovo nema žrtava, samo pobjednici – osloboditelji i krivci – neprijatelji naroda.

A nakon sloma komunizma pioniri te režimske propagande ponovno instrumentaliziraju holokaust, kako bi opravdali propali režim i propalu jugoslavensku državu. Rezolucija Europskog parlamenta iz rujna prošle godine, o važnosti sjećanja na žrtve totalitarnih režima, pokazuje put spoznaje djelovanja totalitarnih sustava na demokratskim standardima.

To je danas važno da bi se prevenirali totalitarizmi. No to ne znači vagati tko je više kriv – nacizam ili komunizam. Svakoj je žrtvi njezin tlačitelj ili krvnik najviše kriv. To znači mjeriti svaki totalitarizam jednakim mjerilom ljudskih prava i sloboda. A ne kako je kome zgodnije ili manje neugodno.

Jer upravo zbog tih kriterija – ne tiče me se i nije mi zgodno – i nacifašizam i komunizam su uspjeli obilježiti povijest Europe u prošlom stoljeću.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Prešućena rujanska Rezolucija Europskog parlamenta o važnosti europskog sjećanja

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

HODAK: Hrvatski cinkeri rade ‘punom parom’

Objavljeno

na

Objavio

Lovro Kuščević, Tomislav Tolušić i Milan Kujundžić odrađeni su profesionalno, pedantno, pikantno, uporno i uspješno. Lov na Kuščevića, Tolušića i Kujundžića bolje ne bi odradio ni CNN. Da nije bilo nekoliko krkana koji su bezobrazno i brutalno napali novinarku Slobodne Dalmacije i otvarali vrata auta u kojem je bila, pokušavajući slikati kuću ministra zdravstva, moglo bi se zaključiti da je akcija odrađena savršeno. To je pravo istraživačko novinarstvo! I Milan će sada alejom Lovre Kuščevića i Tomislava Tolušića odšetati u povijest. Zasluženo…

Ipak je on trebao biti izabran za osobu tjedna u subotnjem Obzoru. Od toliko HDZ-ovih raskošno talentiranih kandidata izbor je pao na župana Alojzija Tomaševića koji je, u stilu raspojasanog tamburaša, ”istamburao” svoju suprugu. Navodno je sud kao olakšavajuću okolnost uzeo u obzir činjenicu da navodnu ljubavnicu nije ni taknuo.

Ipak, zadrte ognjištare na Fejsu nešto smeta. Zašto mediji nisu tako zdušno istražili i stan u elitnom dijelu Zagreba koji je još kao predsjednik bio kupio Stipe Mesić? Zašto su o imovini Ive Sanadera i svim njegovim nepodopštinama dok je predsjednikovao progovorili tek kada je pao (poskliznuo se) s vlasti?

Zašto su naši istraivački novinari, kada su već odlično započeli istraživati aferu Borg, odjednom zašutjeli? Dok su Lovre, Tolušić i Milan uživali i medijskoj pompi i nisu silazili s naslovnica naših pisanih i elektroničkih medija, naš je Stipe u svom nekretninskom poslu ostao potpuno prekriven maglom zaborava.

Slična magla prekrila je i raspletaj operacije Borg. Sjećate se kada je svojevremeno Stipe Mesić bio kupio ”stančinu” u elitnom dijelu Zagreba? Koštala je nešto više od tri milje kunića. Stipe je dostojanstveno i ponosno odšutio režanje klerofašista od kud’ mu lova. Od čekova ne bi imao dosta ni za garažu. Sumnjalo se da je u pitanju honorar od predavanja u prepunom Domu Hrvatske vojske u  kojem Stipe održao predavanje ”Divizioni u Regionu”, uz simultani prijevod na hrvatski.

Ali, taj ”rašomon” prekinuo je sam Stipe pa je nakon godine šutnje otkrio da mu je lovu pozajmio ”bez kamate i bez povrata” prijatelj iz Slovenije. I svi su odahnuli. Opće je poznato da ako se Hrvat nađe u frci, dovoljno je da se obrati Slovencu i problem je riješen. Svi sretni i zadovoljni. Tada Slobodna nije slala svoju hrabru novinarku da snimi ”stančugu” koja je dovela do naglog zatopljenja dviju ”bratskih i prijateljskih zemalja”.

Dobro je znati: ako nam je frka odmah u Sloveniju po lovu. Bratstvo i jedinstvo, skovano u NOB-u, čvršće je od čelika. I sad na Fejsu sitni provokatori predlažu da netko od studenata napiše doktorat na temu ”Fenomen različitog zanimanja medija za nekretninske poslove Mesića, Kušćevića, Tolušića i Kujundžića”. Na kraju, tužna je sudbina Stipe Mesića. Zasjenile su ga potpuno nove medijske zvijezde Kuščević, Tolušić, Žalac, Kujundžić.

Zanimljiva je i nedavna presuda slovenskog Vrhovnog suda koji je poništio presudu Leonu Rupniku, slovenskoj inačici našeg Ante Pavelića. Politička pastorala. Draža Mihajlović i Nedić su već odavno rehabilitirani u Srbiji, Leon Rupnik im se sada pridružio u Sloveniji. Jedino u ”Lepoj njihovoj” i dalje traje lov na ustaše i ZDS…

Hrvatski cinkeri rade punom parom. Hrvoje Zovko prijeti da će odmah obavijestiti ”međunarodne organizacije” kako su ”ustaše” u Imotskom u dva navrata otvarali vrata od auta novinarke Slobodne Dalmacije. Svoju pravovjernost i partizansku svijest te žal za ”regionom”  dokazujemo i koncertima Lepe Brene, pjevanjem ”Jugoslovenke”, oduševljenjem Borom Čorbom, Bajagom, stavljanjem crvene zvijezde na riječki neboder, obnovom Titovog broda… Mentalitet koji se skoro ne razlikuje od onog iz doba 8. svibnja 1945. godine. Neke su laži u međuvremenu dobile čak status apsolutnih istina. U Drugom svjetskom ratu Židovi su nastradali samo u NDH. Nedićev brzojav Hitleru da je Srbija ”Judenfrei’‘, nitko ni ne spominje.

Sve oči su sada uperene u Pučku pravobraniteljicu Loru Vidović. Od nje se kao prut trese i Beljak. Naglo je ublažio  svoje liberalno-antifašističke stavove. Nakon krokodilskih suza za sporom UDB-om i nedovoljnim brojem likvidiranih hrvatskih državljana u ”inostranstvu”, Šokre je posipao svoju ”long play” glavu pepelom i izjavio: ”Ako je Bleiburg zločin, onda je zločin i Oluja”. To je zabrinulo i starog HSS-ovca Hrga, koji je, sav zabrinut, izjavio: ”Mislim da Beljaku treba medicinska pomoć”.

A kome ne treba nakon stockholmskog polufinala u rukometu. Na Fejsu bruje ”stručne” analize. Neki pišu: ”I vaterpolisti bi pobijedili da Hercegovci igraju vaterpolo”; ”Doček rukometaša biti će u Mostaru. Za Hrvate iz Hrvatske bit će organiziran prijevoz autobusima”. Čudim se da tzv. antifašisti i jugo-komunisti, titoisti, homići, liberali… nisu postavili pitanje smiju li Hercegovci uopće zabijati golove za Lijepu našu ako ne plaćaju porez u RH. I na kraju jedno pitanje koje me muči već dulje vremena.

Sjećam se Gorana, Ivice i Janice, nogometaša u Parizu i Moskvi te sličnih događaja. Svi su ti događaji i uspjesi naših športaša izazivali nezapamćeno oduševljenje masa, uzlet nacionalnog ponosa, nevjerojatno veselje, euforičnost i izraze domoljublja. Pola milijuna razdraganih građana čekalo je Vatrene u Zagrebu, a onda dođu izbori i ti isti izaberu predstavnike onih, koji zbog tih športskih uspjeha, piju Normabele. Njih tobože ne zanima ”fudbal” i šport. Kada Vatreni žele da im na Trgu bana Jelačića pjeva Thompson ”Čavoglave”, dobivaju ospice i loše spavaju.

Kada ste vidjeli Stazića, Beljaka, Grbina, Marasa, Jovanovića, Josipovića, Mesića, Pusićku, Taritaš Mrak, Radu i familiju, Antu Tomića, Juricu Pavičića… na takvim manifestacijama? Svi se oni uredno distanciraju od športskih uspjeha jer ti uspjesi ujedno znače i promociju Republike Hrvatske. Iako hrvatski šport od države dobiva na godišnjoj razini, po Eurostatu, samo 221 milijun kuna, šport je glavni generator nacionalnog ponosa, veselja i promocije Hrvatske u svijetu. Kada se uzme u obzir iznos od dvije milijarde i 400 milijuna kuna koje država izdvaja za kulturu onda bi naša kultura trebala biti naš generator nacionalnog ponosa i hrvatske prepoznatljivosti u svijetu.

Međutim, Oliver Frljić, Rade Šerbedžija, Ante Tomić, Jurica Pavičić, Miljenko Jergović i razni naši filmski režiseri boje se i pomisliti na fenomen Vukovara, a kamoli snimiti film o hrvatskom Alamu. No, to je tipično hrvatski fenomen. Najviše novca dobivaju oni koji Hrvatsku najmanje poštuju i vole. Šport je konkretan i mjerljiv u pogledu uspješnosti. Kultura, osim rijetkih pojedinaca, nije egzaktno mjerljiva i kod nas uglavnom neuspješna. Ona se više brine o klimatskim promjenama i pitanjima sigurnog seksa, kad ti se vraća muž, kokainom i Abelom, legalizacijom prostitucije u Nizozemskoj tako da ”kurve rata” sada mogu slobodno štajgati pred Haaškim sudom.

Dok se god predmet na sudu zove ”sudski spor”, ništa od brzog pravosuđa.

Usput rečeno, kad smo već kod kulture, ovih sam dana gledao monodramu Dragana Despota po Krležinom djelu ”Na rubu pameti”. Briljantna predstava i sjajan glumac Despot. Težak krležijanski tekst je jedino Krležino djelo napisano u prvom licu jednine. Ne znam jesam li bolju monodramu ikada gledao. Nevjerojatno uspješnom glumom Despot je u 70 minuta, bez sekunde odmora, uskrsnuo pred publikom svu Krležina ironiju, sarkazam i razmišljanja o ljudskoj gluposti, amoralnom društvu…. Ovacije koje je dobio zaslužio je u cijelosti. Ali to je Krleža. Djelo je napisano 1938.g. Stoga i dalje stoji moja ocjena za Frica. Krleža je čovjek od glave do (četrdeset) pete.

Pa kad smo već zapeli na hrvatskoj kulturi, trebao bi netko odgovoriti na jedno ”kulturno-umjetničko” pitanje koje je postavio premijerni primjerak naše kulture Jurica Pavičić, Jugoslaven od glave do pete. On postavlja na prvi pogled tipično orijunaško pitanje: ”Nije pitanje kakav je ‘General’, nego kako se dogodilo da se taj film snimi”.

Film koji je do sada gledalo daleko najviše ljudi u RH. Film koji, uz biografski motiv, ima i temu koja se zove ”Oluja” 5. kolovoza 1995. godine Pavičiću, s obzirom na godine i ideološku sljepoću, može puno toga promaknuti. Ali ne i Oluja. I meteorološka svakoga izluđuje, a kamoli ova domoljubna. Nema u tom filmu Save Kovačevića, sedam neprijateljskih ofenziva, Sutjeske i Neretve… Jurica očito ne zna da je Sutjeska odavno diskvalificirana jer je Sava Kovačević navodno bio dopingiran!

Tko je dopustio da se snimi film o hrvatskoj pobjedi nad ”Slobinim zečevima” kako ih je sam Slobodan Milošević nazvao.  E, sad će sa 4. Splitskom obračunati naš Jurica, Nenad Polimac i slični. Još im fali samo kulturnjak s Breona – Nenad Stazić. Film se mora ocjenjivati s dva aspekta. Umjetničkog i zanatskog. Zadrte ”jugoslavenčine” zapele su za svjetonazorski. I nije Vrdoljak krajem siječnja ostao sam kako Jurica sam sebe hrabri. Ostao je s daleko najgledanijim filmom, a Pavičić, Tomić, Polimac i društvo ostaju samo rubni relikti prošlosti.

Ostaje i teror nekvalificiranih koji se žele nametnuti svojom toksičnom retorikom. No, to je davno pročitana knjiga. Oni su jedna jadna disfunkcionalna  jugo-obitelj koja polako odumire. I ubrzo će ispasti iz prosječne hrvatske memorije. K’o što su ispali i pokojni Miljenko Smoje, Jurjević Baja i ostali, a ostaju zauvijek Hajduk, Torcida, 4. Splitska, Goran, Bajdo Vukas…  Zadnji orjunaši na otocima maštaju o ”talasima” s istoka i čekaju da ih zadnji val odnese ”u selo malo”. A možda ih vjetar otpuhne i nešto prije…

Na žalost splitske Orjune više ne vrijedi stara njemačka poslovica: ”Što gluplji seljak to veći krumpir”.

Romina Peritz predstavlja nam lik i djelo umjetnika Nemanje Cvijanovića: ”Umjetnik  koji je svojom zvijezdom petokrakom na vrhu nebodera razljutio desničare”. Peritzka nas je jednim podnaslovom definirala. Umjetnika vole ljevičari. Ovu vrstu umjetnosti sigurno vole. Kada su se na traktorima probijali do ”otadžbine”’, bez crvene zvijezde, znali su da će njihovo vrijeme opet doći. Ne u otadžbini, nego u Hrvatskoj. Vrijeme radi za njih. Rezolucija Vijeća EU nije obvezujuća. Sada će brojni branitelji i dragovoljci iz Rijeke godinama gledati kako im je ”umjetnik” Nemanja lijepo objasnio tko je zapravo pobijedio 5. kolovoza 1995. godine u Rijeci. Za utjehu će moći posjetiti bravarev brod, a na kraju se mogu zapaliti u stogu sijena. A sijeno je ionako namijenjeno stoci.

Tako se urušava Tuđmanova Hrvatska. Čudno, kada HDZ čvrsto stoji malo desnije od centra. Taj centar bi trebalo ”centrirati” posebnim viskom. Superlativi umjetniku ispadaju iz usta Peritze k’o bomboni. Prosto ne može da ”veruje” zašto desničari ”besne”. Tako će ”u sklopu Rijeke EPK 2020. godine Cvijanović izvoditi projekt ”Zajednički Manifest komunističke partije i ujedinjenog građanstva Rijeke”… Amen. Čekajmo neku drugu priliku.

Uvukao se u sebe, a oni su ga upravo tamo čekali…

Darko Pavičić, kaptolski ekspert, javlja: ”Vatikan gura hrvatske biskupe u ekumenizam sa SPC-om”. Darko nam ujedno i daje kratku definiciju ekumenizma kao zajedničkog vjerskog izričaja. Sada su postali jasniji mnogi potezi Rima i pape Franje. Sada je jasnije što je sa slučajem Stepinac, ali jedno nije jasno. Kako to da su SPC jasno definirali kao agresivnu parapolitičku organizaciju u Crnoj Gori, Makedoniji, na Kosovu… a jedino u RH žele ”zajednički vjerski izričaj”?

Papa Franjo kao da nema pojma o Domovinskom ratu, o tome koliko je u to vrijeme bilo sravnjeno s zemljom katoličkih vjerskih objekata i koliko je katolika poginulo. Koliko smo mi Hrvati srušili objekata SPC-e? I sada dragi Porfirije, preko apostolskog nuncija mons. Giorgia Linguea, čija je diplomatska karijera vezana za Srbiju, polako uvodi ekumenizam ili, otvoreno rečeno, Kaptol je izgubio diplomatsku bitku sa SPC-om.

Je li to našim svećenicima jasno, ili i dalje pokorno, suprotno općem uvjerenju, provode ”zajednički vjerski izračaj” s onima koji su bili kreatori otpora mladoj Hrvatskoj državi 1991. godine? Taj otpor smo oružjem i borbom slomili, a sada nam Vatikan, pomoću Porfirija, šalje poruke o Stepincu. Niži kler je već dugo svjestan tko nam u Vatikanu muti vodu. No, neki naši biskupi dramatično podsjećaju na naše političare. Poltronski zanemaruju mišljenje vjernika i običnog puka koji je već odavno svjestan da mu oni na koje se je mogao osloniti u 45 godina komunizma polako okreću leđa. Blaženi Alojzije Stepinac proglašen je od strane Pape Ivana Pavla II. blaženim 3. listopada 1988. godine u Mariji Bistrici. I to valjda treba, po Papi Franji, biti dovoljna satisfakcija Hrvatima.

Njegova beatifikacija ne smije Vatikanu služiti kao ucjena za bacanje hrvatskih katolika u zagrljaj onima koji dobro paze da umjesto Hrvatske govore o Slavoniji, Lici, Dalmaciji, o srpskim krajevima.. Kada nije išlo preko JNA, sad se proba preko Vatikana. I na kraju za podsjetiti je kako je svećenstvo već jednom sačuvalo hrvatski katolički identitet kroz 45 godina komunističke diktature. Mora ga sačuvati i opet bude li trebalo.

Pokojni don Anto Baković jednom je rekao: ”Nastavimo li ovakvom jalovom i mlohavom populacijskom politikom, imat ćemo uskoro u Hrvatskoj manjak djece, a višak pedofila”.

Zvonimir Hodak / direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari