Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Staljinistički odnos prema vjeri

Objavljeno

na

Većinu medija u Hrvatskoj prošlih su dana posebno zaintrigirali jedan crkveni službeni pohod, jedno fotografiranje i jedan bezobrazluk na vjerničkom skupu. Budući da su ta događanja mogla ostaviti nejasnoće i nedorečenosti u široj društvenoj javnosti, potreban je makar kratak osvrt na svaku od tih pojava.

Premda je Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije u utorak 2. travnja objavio priopćenje da je u Zagrebačku nadbiskupiju stigao u bratski pohod bivši predsjednik Poljske biskupske konferencije umirovljeni nadbiskup Jozef Michalik te da je taj bratski pohod bio programiran u dogovoru zagrebačkoga nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića i prefekta Kongregacije za biskupe kardinala Marca Ouelleta, pojedini su mediji tu vijest tako interpretirali da korisnici medija nisu mogli doznati ni vjerodostojne podatke ni istinu. Najdalje je u bujnosti mašte otišao Večernji list u izdanju od srijede 3. travnja u tekstu koji bi tobože trebao biti novinski izvještaj i u popratnom komentaru. Ne ulazeći u pojedine tvrdnje iznesene u tim tekstovima, ostaje zapanjujuća i ozbiljnu novinarstvu posve neprimjerena odvažnost da se bez ikakvih argumenata ili ikakvih vjerodostojnih izvora kao pouzdani podatci iznose konstrukcije. Svaki novinar ima pravo na svoje mišljenje i na njegovo iznošenje, no ako je to mišljenje bez pokrića u relevantnim argumentima, onda je to podmetanje kukavičjega jaja medijskim potrošačima.

Dezinformiranje

Više medija i više medijskih djelatnika javnost je dezinformiralo da je u Zagrebačku nadbiskupiju stigla »apostolska vizitacija«, premda je u priopćenju Tiskovnoga ureda Zagrebačke nadbiskupije precizno navedeno da je riječ o »bratskom pohodu«. Naime, u crkvenoj praksi ima više oblika i naravi vizitacija pa je za ispravno razumijevanje događanja potrebna preciznost, korektnost i poznavanje tematike o kojoj se želi javno iznositi. Pohod (latinski vis’rtatio) dio je redovitoga crkvenoga života: tako svaki dekan svake godine pohodi župnike odnosno upravitelje župa na svom području, ili postoji kanonski pohod (visitatio kanonica) koji se vrši u određenim vremenskim razmacima te se u opširni zapisnik zapisuje zatečeno stanje župe ili koje druge crkvene ustanove, npr. sjemeništa, društva vjernika, redovničkih ustanova i slično. Zahvaljujući kanonskim pohodima, većina mjesta (župa) ima očuvane pisane tragove iz svoje drevne i novije prošlosti. Postoji također pohod metropolita sufraganskim biskupijama i slično – i sve je to dio redovitoga crkvenoga života.

Postoje i izvanredni pohodi na raznim razinama kad za to postoje objektivni razlozi. Bitna razlika između apostolskoga (visitatio apostólica) i bratskoga (visitatio fraterna) pohoda u tome je što apostolskoga pohoditelja šalje osobno papa, a bratskoga pohoditelja može poslati više instanci Rimske kurije, uključujući i papu. Kad papa šalje apostolskoga pohoditelja, daje mu i velike ovlasti te on može donositi i donosi sasvim konkretne odluke. Bratski je pohoditelj bez ovlasti i poslan je čuti različite osobe koje djeluju u nekoj crkvenoj pravnoj osobi te na temelju njihova iskaza dati izvještaj tijelu ili poglavaru koji ga je poslao i ohrabruje pravnu osobu koju pohodi. Kako je navedeno u priopćenju Tiskovnoga ureda Zagrebačke nadbiskupije bratski pohod nadbiskupa Michalika imao je svrhu »dati potporu zagrebačkomu nadbiskupu, pomoćnim biskupima, svećenicima, redovnicima, redovnicama i posebice vjernicima laicima u provođenju obnove koju je pokrenula i zacrtala Druga sinoda Zagrebačke nadbiskupije«.

Sektaški

Preveliku pozornost nekih medija privuklo je manje ni više nego obično fotografiranje predsjednika SDP-a s katoličkim vjeroučiteljem. Taj čin sa zgražanjem i osudom primili su pojedini istaknuti članovi te političke stranke, kao i pojedini novinari, očito skloni duhu i stajalištima tih članova. Upravo je nezamislivo da bi u nekom demokratskom pluralnom društvu moglo biti uopće problematizirano banalno fotografiranje jednoga javnoga djelatnika s drugim javnim djelatnikom, pa bio to i vjeroučitelj. Više je nego šokantno da članovi političke stranke, koja se voli isticati kao demokratska, mogu tako sektaški i podcjenjivački misliti o vjeroučitelju, dakle zakonitom nastavniku u hrvatskom školskom sustavu. Takva reakcija na to benigno fotografiranje otkriva koliko je još uvijek neiskorijenjen staljinistički, dakle ekstremni komunistički odnos prema vjeri, vjerskoj pouci i nositeljima vjerske pouke, a to otkriva koliko su ta shvaćanja daleka i nespojiva s ikakvom demokracijom.

U normalnom društvu baš svako remećenje kakve tribine, bez obzira na njezin sadržaj ili predavača, mediji i javno mnijenje trebali bi tretirati kao nedopušteno remećenje, tj. kao incident, a dogodilo se da su upad i remećenje izlaganja na vjerničkom skupu u studentskoj dvorani, umjesto osude, doživjeli promociju. Svatko ima pravo na svoje mišljenje o svakoj osobi, ali nitko nema pravo gaziti slobodu ikoje osobe, pa ni one koja je izdržala zatvorsku kaznu koju je odredio ljudski nesavršeni sud. Stoga se nameće pitanje: Vraća li se to Hrvatska u najgrublji komunizam?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Šerbedžija nije sudjelovao u ratu jer se oženio. Sve drugo su priče.

Objavljeno

na

Mnogi su bili uvjereni da je glumac Rade Šerbedžija početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, odnosno u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata napustio Hrvatsku da ne sudjeluje u njezinu stvaranju, tim prije jer je Srbin, a mi smo se borili protiv srpske agresije i okupacije. Međutim, zahvaljujući ekskluzivnom razgovoru Ivice Marijačića u Hrvatskom tjedniku (8. kolovoza 2019.) s predsjednicom RH Kolindom Grabar Kitarović, a na koji su  tek sada reagirali odvjetnici Čedo Prodanović i Jadranka Sloković (Hrvatski tjednik, 19. rujna 2019.,) saznali smo pravu istinu o Šerbedžiji.

Odvjetnici u ime svog klijenta odgovaraju da je neistinita tvrdnja, koja je iznesena od strane urednika ovog tjednika g. Marijačića da je g. Rade Šerbedžija 90-tih otišao u Srbiju poduprijeti Miloševića, jer je proslavljeni umjetnik u to vrijeme otišao u Beograd „zato što je sklopio brak sa svojom suprugom gđom. Lenkom Udovički gdje su do odlaska u inozemstvo, jedno kraće vrijeme živjeli“. Osim toga, navode odvjetnici, „uz malo dobre volje, autor, kao i svatko drugi, lako je mogao utvrditi  kako je g. Šerbedžija  bio protivnik režima Slobodana Miloševića, a ne njegov zagovaratelj“.

„Isto tako, notorno je da je g. Šerbedžija sudjelovao u demonstracijama protiv režima Slobodana Miloševića, pisao i objavljivao pjesme protiv njega i sl. Zbog objavljivanja takvih neistinitih navoda, na najgrublji način povrijeđeno je pravo osobnosti g. Rade Šerbedžije, odnosno njegovo pravo na dostojanstvo, ugled i čast“ – ističu Šerbedžijini odvjetnici u rubrici „pisma čitatelja“ ovom tjedniku.

Znači, ako smo dobro razumjeli ovaj demanti, nije istina da je Šerbedžija u vrijeme Domovinskoga rata dezertirao, pobjegao, da nije želio braniti hrvatsku državu, već je istina da se u to vrijeme jednostavno „poklopilo“ njegova svadba i agresija, pa zbog obveza prema ženi nije mogao biti na dva mjesta- u Hrvatskoj i Srbiji.

U Hrvatsku se sa svojom Lenkom vratio nakon završetka Domovinskoga rata, kad smo već izbrojali najmanje 15 tisuća mrtvih i doživjeli grozote kao u nekim njegovim najboljim  filmovima, poput onog kojeg je 1991. snimio u Srbiji – „Dezerter“. Nakon rata u Hrvatskoj je dočekan  kao „junak i osloboditelj“, a za zasluge (ili što god drugo) dobio je na raspolaganje i dio otoka Brijuni, gdje svake godine priređuje kazališne i ine derneke. Nu, gdje je bio svih tih godina u vrijeme velikosrpske agresije odvjetnici ne otkrivaju, a osobito ne kako to da se u to vrijeme  ni kao gost nije pojavio u Hrvatskoj. Ne znamo i nikad nismo čuli da je u vrijeme rata na bilo koji način pomagao hrvatske stradalnike, a još manje da se kao i neke druge njegove kolege borio za Hrvatsku, gdje i danas odlično živi. Ne znamo i nismo čuli ni to da je otkako se vratio jednu predstavu ili koncert posvetio hrvatskim braniteljima i stradalnicima, a još manje da je posjetio Vukovar ili Škabrnju, da je na tamošnjim grobljima ili masovnim grobnicama zapalio svijeću.

Jedino što znamo iz odgovora njegovih odvjetnika je činjenica da je u vrijeme kad se ginulo otišao u Srbiju da se oženi, a ne da podupire režim Slobodana Miloševića te da svi oni koji drugačije govore i pišu o ovom umjetniku ili umetniku na „najgori način povređuju njegovo pravo na dostojanstvo, ugled i čast“.

Stoga, oprosti dragi Šerbedžija za sve nevolje koje smo ti možebitno nanijelo, jer nismo imali pojima da si 90-tih imao velikih obveza, poput svadbe, i da je to glavni razlog što te nismo vidjeli ni čuli dok su drugi ginuli, kako bi ti jednog dana sa svojom obitelji mogao doći u slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu i na krvi onih koji su dali život za hrvatsku Domovinu otpočeo novi život!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Čemu služe Statut i Kodeks časti HND -a?

Objavljeno

na

Objavio

Opskurni lik koji piše za još opskurniji Index hr, Gordan Duhaček, nova je zvijezda lijevo-liberalno-anarhističke javne scene za koju je nabacivanje fekalijama na sve što se ne uklapa u njihov bolesni sustav vrijednosti „sloboda mišljenja i izražavanja“ – a svako protivljenje tom primitivizmu, vulgarnostima i zloćudnim lažima, klevetama i blaćenjima, znak „zaostalosti“, a ne rijetko i „udar na slobodu“.

Koju i čiju slobodu? Slobodu kojoj su temelj vulgarni izrazi, gadosti, psovke, primitivni vokabular kakav normalni i pristojni ljudi sa samopoštovanjem i elementarnim kućnim odgojem ne koriste ni u birtijama?

To jednostrano poimanje slobode – pri čemu je jednima (ljevičarima, liberalima, anarhistima) dopušteno sve (pa i ono što nigdje, ni u najdemokratskijim zemljama na svijetu nije), a nama drugima („desničarima“ i „konzervativcima“) se čak uskraćuje i pravo na obranu od tog vala primitivizma, u Hrvatskoj je postala neka vrsta „norme“ javnog ponašanja i komunikacije.

Dakako da je sloboda misli i izražavanja (pa i izgovorenom i pisanom riječju) neupitna tekovina demokracije i slobode i to nitko ne dovodi u pitanje.

No, što ćemo s odgovornošću za javno izrečenu ili napisanu riječ?

Može li se (bilo koga!) bez posljedica javno vrijeđati, izvrgavati ruglu, blatiti, klevetati, ponižavati i to na najprizemniji, najsiroviji i najvulgarniji način nepriličan javnoj komunikaciji?

Je li i to tekovina demokracije? Jesu li to civilizacijski dosezi naprednog i progresivnog društva? Bljuvotine i fekalije?

Ako jesu – što ćemo s temeljnim načelom slobode i demokracije po kojemu je sloboda svakoga od nas ograničena jednakom takvom slobodom drugog pripadnika društva?

Već je, nažalost, postalo uobičajeno da se bez ikakvih ograničenja i skrupula mogu kršiti temeljna ljudska prava (na dostojanstvo) i to čitavoj jednoj naciji i vjerskoj zajednici i to je čak hvale vrijedno, „napredno“ i „progresivno“ – naravno, kad su u pitanju oni koje se smatra „desničarima“ odnosno „konzervativcima“, ili točnije kad je riječ o Hrvatima i katolicima.

U svim drugim slučajevima to je „rasizam“, „ekstremizam“, „ksenofobija“, „fašizam“. Čak se i svaki pokušaj otpora (na pristojan način i rječnikom uobičajenim u javnoj komunikaciji) osuđuje kao „štetan“ i „nazadan“ i kvalificira kao „napad na slobodu mišljenja“.

Je li takvo stanje normalno i do kada ćemo mi Hrvati i katolici trpjeti ovu perverziju (ne nalazim primjereniju riječ, jer jedino ova barem donekle može izraziti ono što mislim)?

Zašto se sve uvrede i vulgarnosti koje se izraze (izgovore ili napišu) na račun većinskog hrvatskog naroda i katolika a priori i uvijek promatraju kroz prizmu „ljudskih prava i sloboda“ i „prava na javno izražavanje mišljenja“, a u obrnutim slučajevima – kad su meta neke druge ideološke, svjetonazorske, nacionalne ili vjerske skupine – to postaje „ekstremizam“, „rasizam“, „šovinizam“, „ksenofobija“, pa ne rijetko i „fašizam“?

Novi „mučenik“ lijevo-liberalno-anarhističke „slobodoumne“ i „progresivne“ scene (već spomenuti ospkurni tragikomični lik G. Duhaček) tvrdi kako se protiv njega vodi „kafkijanski proces“. I time se bave svi – od premijera do ministra policije, pravosuđa…i, naravno, medija. I to naveliko.

I sva ta buka „samo“ zato što je naš „Kafka“ javno (putem Twittera) izvrgnuo teškom ruglu jednu domoljubnu pjesmu („Vilo Velebita“) a time i sve one koji do nje drže – i ništa drugo. To što pjesma uživa kultni status u hrvatskome narodu, izraz je njegova ponosa i dostojanstva i što se zbog nje nekad robijalo po komunističkim kazamatima, koga briga?

Debilni uradak – kojega nitko sa zrncem zdrave pameti i mrvicom ljudskog dostojanstva ne bi bilo gdje objavio niti anonimno, a kamo li pod svojim imenom i u kojemu sve vrvi od fekalija (a one su sinonim za Hrvate i sve što je hrvatsko) – mogu braniti i zastupati samo jednako primitivni i beskarakterni pojedinci bez imalo morala, etike i savjesti.

I tu je u svemu najmanje kriv nesretni marginalac, najamnik i ekshibicionist koji radi za honorar i jedino uz pomoć takvih vulgarnosti i incidenata može privući pozornost javnosti.

Pravi krivci su oni koji čuče u busiji, potiču i stimuliraju ove bolesne pojave i potom svaki put spremno skaču u obranu takvih marginalaca i primitivaca, stoje iza objavljenih vulgarnosti i uvreda, zastupaju ih i brane i povrh svega promoviraju kao vrhunac „slobode izražavanja“.

Kako je vidljivo, takvih ima, itekako, na sve strane, pa i u „našem“ HND –u.

I nitko Hrvoja Zovka i njegove suradnike (koji su oštro i na prvu skočili u obranu svoga bacača fekalija Gordana Duhačeka – kako bi prevenirali svaku moguću društvenu osudu tog primitivizma i blaćenja cijelog hrvatskog naroda) ne pita, kako to da oni kao „legalisti“ i moralizatori koji nam drže lekcije i prijete prijavama međunarodnim asocijacijama ne poštuju vlastita pravila: Statut HND-a i Kodeks časti?

Pa eto (naravno, ne zbog Duhačeka, Zovka i njima sličnih, nego radi čestitih, savjesnih, moralnih i razumnih ljudi u ovoj zemlji koji se ne mire s pljuvanjem na bilo koga pa ni na Hrvate i katolike), podsjetimo kako u Statutu HND-a  i Kodeksu časti postoje odredbe u kojima se govori i o etičnosti novinarskog poziva, čuvanju dostojanstva i ugleda novinarske profesije, nužnosti poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske, o njegovanju kulture i etike javne riječi, uvažavanju civilizacijskih dostignuća i vrijednosti – i sve to, vjerovali ili ne, ide u korak sa slobodom javne riječi.

 

STATUT

HRVATSKOG NOVINARSKOG DRUŠTVA

OPĆE ODREDBE

(…)

Članak 9.

Ciljevi i svrha djelovanja HND-a su:

  1. a) ostvarivanje profesionalnih interesa, etičnosti i slobode javnog izražavanja;
  2. b) promicanje Ustavom zajamčenih prava javnosti da bude izvještena o svim zbivanjima u društvu, te prava svake osobe na slobodu izražavanja, mišljenja i dostupnost svim javnim glasilima;
  3. c) čuvanje ugleda i dostojanstva profesije;
  4. d) zaštita novinara od samovolje izdavača i vlasnika medija;
  5. e) materijalna i socijalna zaštita novinara.

(…)

Članak 47.

  1. Novinarsko vijeće časti prati poštivanje načela i normi Kodeksa časti hrvatskih novinara te povodom prijave o povredi Kodeksa donosi odluku o tome je li novinar povrijedio norme i načela Kodeksa časti.
  2. Kodeks časti hrvatskih novinara je akt koji donosi HND, a kojime se utvrđuju etička, strukovna i druga pravila ponašanja u medijima. 
  3. Novinarsko vijeće časti može samostalno pokrenuti ili zatražiti internu ili javnu raspravu od drugih tijela HND-a o pojavama u javnom informiranju i medijskom prostoru kojima se teško krše norme i načela Kodeksa časti hrvatskih novinara, a koja su ujedno temeljna i opća načela profesionalnog novinarstva.

(Vidi –  dijelove teksta istaknuo: Z.P.;  stranica posjećena 18.9.2019.)

 

KODEKS ČASTI HRVATSKIH NOVINARA

OPĆA NAČELA

Pravo na točnu, potpunu i pravovremenu informaciju te slobodu mišljenja i izražavanja misli jedno je od temeljnih prava i sloboda svakog ljudskog bića, bez obzira na rasu, boju kože, spol, jezik, vjeru, političko ili drugo uvjerenje, nacionalno ili socijalno podrijetlo, imovinu, rođenje, naobrazbu, društveni položaj ili druge osobine. Iz tog prava javnosti da bude upoznata s činjenicama i mišljenjima proizlazi i cjelina obveza i prava novinara. U svom su radu novinari dužni braniti ljudska prava, dostojanstvo, slobode i vrijednosti, uvažavati pluralizam ideja i nazora, opirati se svim oblicima cenzure, pridonositi jačanju pravne države i kao dio javnosti sudjelovati u demokratskoj kontroli moći i vlasti. Novinari se pridržavaju Ustava i zakona Republike Hrvatske, njeguju kulturu i etiku javne riječi i uvažavaju civilizacijska dostignuća i vrijednosti. Njihova je obveza pridržavati se profesionalnih etičkih načela. Ovim se Kodeksom utvrđuju ta načela te štite neotuđiva prava pojedinaca i pravo javnosti na informaciju.

NOVINARSKI POZIV

  1. U svom se djelovanju novinari vode etikom novinarskog poziva. Oni čuvaju ugled, dostojanstvo i integritet svoje profesije, međusobno surađuju i njeguju kolegijalne odnose i profesionalnu solidarnost.
  2. Polazeći od načela da su u demokratskom društvu javna glasila slobodna, samostalna, istraživačka i otvorena za različita i raznolika mišljenja, novinar za svoj rad snosi odgovornost pred javnošću, zakonom i svojom profesionalnom organizacijom. Iznošenjem vlastitog i kritičkog stajališta u traganju za istinom, kao osnovnim načelom u profesionalnom radu, novinar aktivno sudjeluje u stvaranju javnog mnijenja i kolektivnom rasuđivanju o temama od javnog interesa.
  3. Novinar ima pravo i dužnost odbiti radni zadatak koji je u suprotnosti s profesionalnim etičkim standardima novinarskog posla.
  4. Rad novinara podliježe kritici javnosti. Novinari i uredništva obvezni su pažljivo se i kritički odnositi prema svim primjedbama i preporukama koje im se upućuju.

(Vidi ovdje – dijelove teksta istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 18.9.2019.)

Čita li tko u HND-u vlastiti Statut i Kodeks časti – koji su temeljni dokumenti ovog strukovnog udruženja? Čisto sumnjam, jer to bi značilo da namjerno krše ova akta.

Jesu li teško vrijeđanje, ponižavanje i grubo omalovažavanje hrvatskog naroda i katolika „etičnost“ kojom se oni rukovode, jesu li to njihovi „civilizacijski dosezi“, je li to „čuvanje ugleda novinara“ i „zaštita dostojanstva profesije“ i na kraju, je li takav odnos prema većini građana u ovoj zemlji na tragu poštivanja Ustava i zakona Republike Hrvatske i doprinosi li harmoničnim i skladnim odnosima u društvu?

Nema apsolutne slobode – jer sloboda svakoga od nas ograničena je istom takvom slobodom drugog pojedinca. A ono što vrijedi za pojedince, vrijedi i za narode, rase, vjerske zajednice i društvene skupine. Bez izuzetka.

Krajnje je vrijeme da se postavi pitanje:

Do kada će Hrvati u vlastitoj zemlji trpjeti ovaj barbarski primitivizam i poniženja svake vrste?

Je li vrijeme da se tomu stane na kraj i konačno počne s primjenom zakonskih odredbi – ali, bez diskriminacije, jednako prema svakomu, koje god nacije, vjere, rase, vjerskog, ideološkog ili svjetonazorskog opredjeljenja bio?

Gospodine premijeru, ministre pravosuđa, gospođo predsjednice, saborski zastupnici, gospodo iz DORH-a, VAS PITAM! 

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari