Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Što su donijeli izbori?

Objavljeno

na

Netom održani parlamentarni izbori u Hrvatskoj, koji su protekli u miru i demokratskom ozračju, vjerojatno su više nego ikada očitovali stvarni odnos hrvatskih građana prema politici i prema političkim ponudama između kojih su mogli birati te potrebu da se konačno Hrvatska pokrene, piše Ivan Miklenić/Glas Koncila

Činjenica da je od izbora apstiniralo čak 1 485 157 odnosno 39,15 % birača, a to je više apstinenata nego 2011. godine kad ih je bilo 1 462 303, rječito govori da se politika u hrvatskom društvu nije uspjela opošteniti ni steći veću vjerodostojnost kod četvorice na deset hrvatskih građana. Premda je politika, kao skrb za opće dobro određene društvene zajednice ili države, po sebi dobra, poželjna i cijenjena, ona u hrvatskom društvu ipak nije na visokoj cijeni jer se do sada premalo očitovala kao stvarna, zauzeta i iskrena briga za boljitak, za opće dobro. Relativno visoka apstinencija rječita je poruka političarima da podbacuju, da nisu vjerodostojni, te bi i to trebalo prepoznati kao potrebu da se političke stranke i koalicije brže demokratski čiste od na bilo koji način kompromitiranih članova, čak i lidera.

[ad id=”68099″]

Ovi izbori po svom ishodu ponovno su vrlo snažna poruka zaslijepljenim, ali vrlo ambicioznim pojedincima i skupinama, često okupljenim u tzv. malim strankama, koji se posve nerealno uključuju u političko nadmetanje, često podcjenjujući i zanemarujući temeljne mehanizme koji su nužni za eventualno upravljanje državom. Činjenica da ih birači nisu prepoznali trebala bi biti jasna poruka da je nastupio krajnji čas da se reorganiziraju, pristupe okrupnjavanju, demokratski i kadrovski ojačaju da bi mogli imati stvarnu kompetenciju. Bez kompetencije ne može se voditi ni malo poduzeće, a kamoli država. Oni pak iz malih stranaka koji znaju da nisu dorasli voditi državu, a ipak žele sudjelovati u političkom natjecanju za vlast, očituju da su žrtve vlastitoga interesa i vlastite pohlepe te se na taj način i sami diskreditiraju. Otvoreno treba reći da svatko tko svjesno i sebično pridonosi atomizaciji političkoga djelovanja zapravo razara hrvatsko društvo i njegove potencijale.

Za Hrvatsku bi sigurno bilo dobro kad bi imala tri ili četiri jake političke stranke koje bi se jasno profilirale i koje bi izgradile i strogo njegovale svoj realni politički program i svjetonazorski identitet da bi mogle biti jedna drugoj stvarna časna konkurencija, odnosno poštena opozicija u svim eventualnim lutanjima i zanemarivanjima općega dobra. Naime, od 2000. godine kad su se na vlasti izmjenjivale dvije stranke odnosno koalicije sa svojim partnerskim strankama (od kojih su mnoge zahvaljujući tom predizbornom koaliranju izgubile čak i svoj identitet!) rodilo se iskustvo da se ne mijenja kvaliteta upravljanja, nego se mijenjaju samo interesne skupine čiji članovi sjedaju u fotelje, a u glavnini jednako loše i jedni i drugi štite legalne i legitimne hrvatske nacionalne interese, pa nije čudno što je Hrvatska uvelike tonula.

Kad se objektivno pogleda stvarni učinak mandata tzv. Kukuriku koalicije, zapanjujuće je kako je ta grupacija dobro prošla na ovim izborima, premda je u odnosu na prošle parlamentarne izbore izgubila 215 695 glasova. Teško je reći koliko je to učinak vrlo intenzivne kampanje te koalicije (u kojoj nije nedostajalo manipulacija, poluistina i neistina, i u kojoj se iskazala kao vrlo vješta), a koliko utjecaja glavne struje javnoga mnijenja koja sustavno i uporno iz većine medija »obraća« hrvatske stanovnike u površne i pomodarske liberale i ljevičare. No svakako bi svoju uspješnost dosadašnja vladajuća garnitura trebala prepoznati u činjenici da nije imala ozbiljne i vjerodostojne političke oporbe ni u Hrvatskom saboru ni na hrvatskoj stranačkoj političkoj sceni. Naime, ako je ikoja vlada od 2000. godine zaslužila da bude na izborima kažnjena, onda je to najviše zaslužila upravo dosadašnja vlada Kukuriku koalicije, a to se ipak nije dogodilo jer politički suparnici očito u očima birača nisu bili dovoljno vjerodostojni. Uostalom, po procjenama nekih analitičara, vodeća opozicijska stranka nije omogućila ni demokraciju ni napredovanje sposobnih i slobodnih ni u svojim redovima, pa nije mogla biti uvjerljiva ni u predizbornoj kampanji.

Ovi parlamentarni izbori snažno su potvrdili da brzo raste broj birača koji nemaju povjerenje u stranke i koalicije koje su se izmjenjivale na vlasti od 2000. godine jer su to povjerenje višestruko izigrale i prokockale. Na tom valu opravdanoga nezadovoljstva na političkoj sceni pojavila se nova politička snaga pod imenom Most koja sa svojih 19 zastupnika uvelike drži ključeve Banskih dvora te ovoga časa ima znatno veću političku snagu negoli to iskazuje sam broj zastupnika. Most je mimo svih skrovitih dirigiranja postao novi važni faktor na hrvatskoj političkoj sceni te ima jedinstvenu priliku potaknuti toliko potrebne i poželjne stvarne promjene u upravljanju državom i u uspostavi zdravih temelja za stvarni boljitak hrvatskoga društva i svih hrvatskih građana. Ta povijesna prilika ujedno je za Most iznimno velika odgovornost koje se ne treba bojati dok se god vjeruje u svoje ideale i postupa po svojoj iskrenoj savjesti. Za dobro hrvatskoga naroda, hrvatskoga društva i svih hrvatskih građana nije važno tko će i kako participirati u izvršnoj vlasti, nego je presudno da se konačno pokrene kotač nužnih promjena, promišljenih, utemeljenih ne samo u stručnom znanju, nego i u mudrosti, i da se zaustavi dosadašnje razvodnjavanje i urušavanje. Politički i drugi pritisci mogu biti zastrašujući, no dobronamjerni, hrabri i mudri mogu im se efikasno oduprijeti.

facebook komentari

Hrvatska

Ante Gugo: Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja ponukala su me da napišem ovaj tekst. Prvi je Facebook status jedne prijateljice u kojem je zamolila da u dvije tri riječi kažemo prve asocijacije na spomen Vukovara.

Bez puno razmišljanja napisao sam – smrt i bol. Možda mi je to bila prva asocijacija i zato što sam pisao samo dan prije obljetnice okupacije grada heroja, možda i stoga što sam prije dva dana bio u Rijeci na 11. danima Vukovara u Rijeci i slušao priče vukovarskih branitelja dok su gimnazijalcima na Sušaku pričali što su sve prošli i doživjeli, a možda i zato što je vukovarska tragedija postala dio kolektivnog sjećanja hrvatskog naroda.

Razmišljao sam o tome i kad sam napisao svoj komentar ispod prijateljičine objave, kad mi je kao poruka mobitelom stigla fotografija letka ispisanog ćiriličnim pismom kojim se poziva na „Koncert narodnih igara i pesama“ u Bršadinu i to 19. studenog, dan nakon obljetnice pada Vukovara, na dan kad su zarobljenici i ranjenici odvezeni na masovna stratišta i likvidirani, na dan kad još tugujemo, sjećamo se i suosjećamo s onima koji su izgubili svoje bližnje. Za trenutak sam se zapitao kakav čovjek može to napraviti, a onda sam shvatio da ne može. Čovjek to ne može napraviti isto kao što ljudi nisu mogli onako razarati Vukovar i ubijati njegove stanovnike.

Razarali su grad dugo i brutalno. Na kraju su zauzeli prostor bez kuća i ulica. Ubijali su ljude bez milosti. One koje nisu ubili nisu poštedjeli zato da bi im udijelili milost. Poštedjeli su ih zato da bi ih odveli u logore u kojima su ih mučili i iživljavali se nad njima na najgore moguće načine. Nisu to bili ljudi. Te zvijeri čak nisu bili ni plemeniti predatori. Bila su to bića s dna evolucijskog lanca, lešinari i hijene, bez imalo časti. Razarali su grad i ubijali su ljude, ali ga nisu razorili i nisu pobili Vukovarce.

Odvozili su ih kamionima na stratišta, pucali su u bespomoćne i zarobljene i kosti im zatrpali hladom i vlažnom slavonskom zemljom nad kojom se tih dana vukla gusta magla. Oluja je rastjerala i tu maglu iznad grobova hrabrih Vukovaraca. Pod svjetlom slobode zaliven ponosom proklijao je na obali Dunava novi život, prkosan i postojan.

Svojim „Koncertom narodnih igara i pesama“ pokušavaju pljunuti na grobove naših junaka, ali ne mogu. Oni nas mogu ugristi, kao što zvijer potajice ugrize podvijena repa, ali svi naši ožiljci od njihovih ranijih ugriza toliko su tvrdi na našoj koži da će baš na njima slomiti zube. Njihova je kazna baš to što jesu, jadnici bez časti i ponosa. Njihova je kazna što svakog jutra, kad pogledaju je li se pojavilo sunce na obzoru moraju pogledati vukovarski vodotoranj na kojem naše se barjak vije. Njihova je bol to što svaki put kad pogledaju prema Srbiji, zemlji koju su sanjali onako velikom kakva nikad neće biti, što im pogled do tamo zaklanja taj naš barjak rođen na stratištima naših junaka. Zato nek im bude. Neka uživaju u vlastitoj patnji ako ih to veseli, piše Ante Gugo/vecernji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što sam novo naučio o Vukovaru?

Objavljeno

na

Objavio

Knjiga povjesničara Ive Lučića “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine

Je li došlo vrijeme da se, nakon gotovo trideset godina od samostalnosti hrvatske države, konačno počne razlučivati žito od kukolja u njenim temeljima?

Ovih dana, u vrijeme kada obilježavamo obljetnicu pada Vukovara, traje ispitivanje visokih dužnosnika iz ‘90-ih pred saborskim istražnim povjerenstvom.

Kao neku vrstu alternative emisiji Dobro jutro Hrvatska na četvrtom programu HRT-a, od deset ujutro možemo gledati kako se neki sjećaju, neki ne sjećaju, a neki kažu kako su u to ratno vrijeme bili zabavljeni važnijim poslovima pa nisu obraćali pozornost na dubiozne privatizacije, ali ne objašnjavaju zašto se u takvom vremenu nije moglo odgoditi te procese za vrijeme poslije rata.

Koliko god sve to bilo mučno gledati, radi se o zdravom procesu, koji ni po čemu ne može uzdrmati temelje države, kako bi neki htjeli, već ih samo eventualno očistiti i ojačati, piše Nino Raspudić / Večernji list

U tim temeljima leži i herojska obrana i stradanje Vukovara, velika priča čije brojne segmente još treba obraditi. Ovog tjedna javnosti je predstavljena knjiga “Vukovarska bolnica: svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” povjesničara Ive Lučića, čiji su izdavači Hrvatska liječnička komora i Hrvatski institut za povijest.

Na temelju svih raspoloživih dokumenata i razgovora s još živim akterima, od liječnika vukovarske bolnice, do zapovjednika obrane grada, knjiga govori o vukovarskoj bolnici, ali daje i širi povijesni i politički kontekst bez kojeg nije moguće u potpunosti shvatiti što se i zašto u jesen 1991. dogodilo u Vukovaru. 
Primjerice, iako se smatram barem prosječno upućenim u hrvatsku povijest, veliku su mi novost predstavljala događanja u Srijemu u revolucionarnoj 1848., prezentirana u novoj knjizi o vukovarskoj ratnoj bolnici, a koja se frapantno podudaraju s nekim stvarima koje će se dogoditi stoljeće i pol kasnije.

U svibnju 1848. pobunjeni Srbi su proglasili “srpsku Vojvodinu” koja je obuhvaćala Srijem, Banat i Bačku, tražeći “političku slobodu i nezavisnost srpskog naroda pod carskim austrijskim domom i ugarskom krunom”. Lokalni srpski pobunjenici potpomognuti “dobrovoljcima” iz Kneževine Srbije koje je organizirao i poslao Aleksandar Karađorđević, sukobljavali se s Vukovarcima koji su organizirali obranu, u sklopu koje je bila i “narodna garda” koja je štitila gradske ulice. Pobunjenici su tijekom te revolucionarne godine počinili brojne pljačke i teže zločine, poput mučkog ubojstva mladog grofa Huge Karla Eltza ispred njegova dvorca. Nakon što su im srpski pobunjenici opljačkali vino, Iločani početkom kolovoza 1848. pišu Glavnom odboru da se protive “dopisima pisanim ćirilicom”. Ponavljam 1848. godine! Zlikovci će kasnije postati “pobunjenici kojima je oprošteno”, radi mirne reintegracije u, tada, “austrougarskoj kući”.

Knjiga daje i presjek povijesti zdravstva u Vukovaru i okolici, između ostalog i podatak da je u Prvom svjetskom ratu u Bršadinu pokraj Vukovara otvorena najveća vojna bolnica u Austro-Ugarskoj monarhiji, bolje reći cijeli bolnički grad kapaciteta 7000 ležajeva. U vukovarskim i okolnim bolnicama već do ožujka 1915. liječen je 142.971 bolesnik i ranjenik. Zasjenjen Drugim svjetskim ratom, kojeg još raščišćavamo, Prvi svjetski rat je u svijesti naših ljudi odavno pao u drugi plan, iako je i on donio golema ljudska stradanja o čemu svjedoče i navedene brojke iz vukovarskih bolnica. Uslijedila je prva Jugoslavija pod snažnom srpskom dominacijom, koja se u vukovarskom kraju iskazala i naseljavanjem tzv. solunaša, srpskih dragovoljaca iz Prvog svjetskog rata kojih je bilo 30 tisuća, da bi nakon rata broj osoba kojima je priznat taj povlašteni status narastao na 200 tisuća, od kojih je dobar dio korišten za etnički inženjering doseljavanjem u nacionalno miješane sredine poput Srijema.
 Drugi svjetski rat donio je velike zločine nad Srbima u Srijemu – samo su u Dudiku kraj Vukovara ustaše strijeljale 455 ljudi.

Uslijedili su zločini pobjednika, protjerivanje Nijemaca i novo koloniziranje.
 Jugoslavija i bratstvo i jedinstvo u Vukovaru su izgledali tako da je od 13 sudaca općinskog suda 12 bilo srpske nacionalnosti, iako su po popisu iz 1991. Hrvati bili brojniji. To je samo jedan od primjera nerazmjerne zastupljenosti Srba u vlasti u Hrvatskoj u odnosu na udio u stanovništvu za vrijeme Jugoslavije, što dijelom baca i novo svjetlo na srpsku pobunu nakon pada komunizma.

Uz medijskom manipulacijom utjeran strah od hrvatske države kao nove NDH, otpor prema samostalnoj Hrvatskoj djelom je zasigurno bio i otpor prema gubitku privilegija, jer u situaciji slobodnih, višestranačkih izbora, i bez tutorstva Beograda bilo je očekivano da će participiranje u vlasti ići prema barem približnoj razmjernosti u odnosu na udio u stanovništvu.
Toliko o mitu o bratstvu i jedinstvu. Nacionalna borba u Vukovaru i Srijemu neprekinuto traje već od 1848., a pred rat se “bratstvo” iskazivalo golemim nerazmjerom na rukovodećim pozicijama .
Ne čudi stoga da je srpski interes na prvim izborima isprva inkorporiran u SKH-SDP, koja je dobila više od 50% na prvim izborima u Vukovaru 1990. Gradonačelnik postaje njihov kandidat Slavko Dokmanović.

SDS nije sudjelovala na tim izborima pa su Srbi mahom glasovali za SKH-SDP, kao i dio Hrvata. No kad dolazi do definitivnog pucanja, vukovarski SKH-SDP-ovci listom prelaze u SDS, a naročito će se “proslaviti” Dokmanović i Goran Hadžić.
Među onima koji su razorili Vukovar “četnici” su bili malobrojniji od ideoloških i ikonografskih sljednika “partizana”. Agresiju na Vukovar u srpskoj propagandi pokušavalo se legitimirati pričom o antifašizmu i borbi protiv ustaša. Osiguranje operacije i sprečavanje deblokade grada bio je zadatak Prve proleterske gardijske mehanizirane divizije, koja je bila sljednik Prve proleterske, najpoznatije partizanske postrojbe iz Drugog svjetskog rata.

Veliku ulogu u razaranju i zauzimanju grada imala je i Gardijska motorizirana brigada SSNO-a sljednica Pratećega bataljona Vrhovnoga štaba Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije. Zapovijedao joj je pukovnik Mile Mrkšić. Izaslanstvo te brigade je 4.11. 1991. posjetilo grob Josipa Broza Tita u Beogradu i u spomen knjigu upisalo sljedeću prisegu: “Pripadnici gardijske motorizovane brigade se obavezuju da će nesebičnim i maksimalnim zalaganjem i herojskim držanjem, po ugledu na proslavljene borce pratećeg bataljona, pobedonosno završiti povereni nam zadatak u oslobađanju Vukovara.”
 “Oslobodili” su ga, između ostalog, kršeći ne samo tzv. Zagrebački sporazum već i brojne međunarodne konvencije. Odveli su zarobljenike iz bolnice i skloništa, uključujući i ranjenike i – strijeljali ih na Ovčari.

Najmlađa žrtva na Ovčari bio je 16-godišnji Igor Kačić, a najstarija Dragutin Bosanac, koji je imao 72. Ubijena je u visokoj trudnoći Ružica Markobašić, a nije bilo milosti ni za 60-godišnju Janju Podhorski.
Ono što upada u oči je da je takav model egzekucije zarobljenika i ranjenika već viđen. Jugoslavenska vojska i komunističke tajne službe ranjenike su izvlačili i ubijali bez suda i 1945., koristeći isti model prethodnog dehumaniziranja, stavljanja žrtava u kategoriju ne-ljudi, ustaša, za koje ih onda ne obvezuju konvencije, pravo na suđenje, ljudskost i drugi obziri.

Knjiga o vukovarskoj bolnici u objašnjavanju političkog konteksta podsjeća i koliko su dugo kadrovi iz Hrvatske poput predsjednika Saveznog izvršnog vijeća Ante Markovića i njegovog sekretara za inozemne poslove Budimira Lončara ostali u Beogradu u vrhu vlasti Jugoslavije. Marković je tek mjesec i dva dana nakon pada Vukovara, 20. prosinca 1991. podnio ostavku, i to ne radi agresije JNA na Hrvatsku, već zato što se nije slagao s proračunom za iduću godinu, valjda jer nije bio dovoljno razvojni. Lončar se povukao tjedan dana prije. Nasuprot njima, treba spomenuti hrvatske građane ljude srpske i crnogorske nacionalnosti koji su sudjelovali u obrani Vukovara i demokratske Hrvatske, a koje bilježi i knjiga o vukovarskoj bolnici.

Pokazuje se kako Vukovar nije samo grad na kojem se materijalno nasukala sila jugoslavenske vojske već i mjesto definitivnog moralnog kraha jugoslavenštine. Knjiga “Vukovarska bolnica, svjetionik u povijesnim olujama hrvatskoga istoka” vrijedan je prilog novijoj hrvatskoj povijesti i povijesti zdravstva u Hrvatskoj. Ona je i podsjetnik i poticaj drugim povjesničarima, piscima, dokumentaristima da iskoriste ovaj pogodan trenutak, jer nakon 26 godina povijesni odmak od ključnih događaja ugrađenih u temelje hrvatske države je dovoljno veliki, a, istovremeno, dobar dio protagonista još je živ i može biti dragocjen izvor i korektiv autorima.

Nino Raspudić / Večernji list

Škabrnja Vukovar ljubi, Vukovar Škabrnju voli!

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari