Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Sudjelovanje u Isusovoj uskrsnoj pobjedi

Objavljeno

na

Uskrs – najveće otajstvo kršćanske vjere

Uskrs

Ozračje proslave najvećega otajstva kršćanske vjere Isusove muke, smrti i uskrsnuća ove je godine u Hrvatskoj uvelike u znaku protivljenja nametanju rodne ideologije, sastavnice zapadne kulturne revolucije, i projekta sveobuhvatne nove ideologije globalizma.

Proizvela je to Vlada uputivši u Hrvatski sabor prijedlog za ratifikaciju sporne Istanbulske konvencije, dodavši joj, kako stručnjaci kažu, pravno irelevantnu interpretativnu izjavu. Vrlo je dobro za suvremeno hrvatsko društvo i za budućnost hrvatskoga naroda što se dogodio veliki javni skup koji je jasno očitovao neslaganje s tim Vladinim potezom i koji je pokazao da se hrvatski birači ne mire s pojavom da od njih izabrani političari zapravo izdaju temeljne vrjednote svojih birača.

Taj skup, koji je stao u obranu zdravorazumske i znanstvene judeokršćanske istine o čovjeku, što je nepromjenjivi nauk Katoličke Crkve, prerastao je u legitimni politički prosvjed s vrlo preciznim političkim zahtjevima, no nije imao, kako je dio medija tvrdio, službenu potporu hijerarhijskoga dijela Crkve jer se on svjesno ne želi politizirati.

Hrvatski biskupi vrlo su jasno više puta progovorili i o rodnoj ideologiji i o pokušajima njezina uvođenja u pravni i obrazovni sustav, te su, može se reći, sve učinili što spada na njih. Skup, ostvaren dakle bez formože se reći, sve učinili što spada na njih.

Skup, ostvaren dakle bez formalne hijerarhijske crkvene potpore, otkrio je da kršćani, katolici u hrvatskom društvu postaju sve svjesniji i sve odgovorniji u preuzimanju i svoje društvene odgovornosti i to je vrlo dobra vijest za ukupno hrvatsko pluralno društvo u kojem, želi li biti slobodno i demokratsko, ne bi smjelo biti svjetonazorskoga, posebno opasnoga ideološkoga nametanja ni u kojem obliku.

Političari, koje biraju hrvatski birači, dužni su odgovarati svojim biračima, poštivati, štititi i razvijati vrjednote svojih birača ili, ako to ne mogu, odstupiti s vlasti, jer sve drugo je manipulacija i nasilje.

Razotkrivanje rodne ideologije

Razotkrivanje rodne ideologije u suvremenom hrvatskom društvu iznimno je važno događanje jer senzibilizira cjelokupnu hrvatsku javnost na pojave novih vrlo opasnih ideologija. Posve je razumljiv osobit senzibilitet u hrvatskom društvu za ideologije i ideološka nasilja jer je hrvatski narod pretrpio iznimno velike žrtve od najvećih ideologija 20. stoljeća: nacizma, fašizma i komunizma.

Naime, velik dio čovječanstva izložen je posljednjih nekoliko stoljeća ideološkim projektima koji nastaju u skrivenim radionicama i imaju velike ambicije uređivati i određivati ne samo koliko bi ljudi uopće smjelo živjeti na Zemlji, nego i kako bi ti ljudi trebali živjeti.

Pritom nastaju intelektualna domišljanja koja imaju cilj na poseban način istisnuti svaku povezanost čovjeka odnosno ljudskih zajednica s transcendentnim, s Bogom, i na mjesto Boga postaviti uski krug skrivenih i otuđenih moćnika koji onda upravljaju svime i koji su nedodirljivi, nikad ne idu ni na kakve izbore, a stalno su moćni i dominiraju.

Povijest je već pokazala, a to znaju i kreatori novih ideologija, da se uklanjanjem Boga iz svijesti pojedinoga čovjeka i ljudskih zajednica otvara prostor za neograničene manipulacije sve do ubijanja ljudi, a da se pritom ušutka i izbriše svaka savjest. Ideolozi komunizma, kao i svi oni koji su komunizmom još uvijek inficirani, npr. ne vide nikakvu nehumanost u smaknućima bez ikakvoga formalnoga suđenja na stotine tisuća i milijune nedužnih ljudi.

Budući da su sve dosadašnje velike ideologije kad su preuzele kontrolu nad pojedinim narodima i državama pokazale iznimnu beskrupuloznost u »čišćenju« protivnika koje olako proglašavaju neprijateljima, ne smije biti iluzije da bi nove ideologije, koje promiču zapadnu kulturnu revoluciju i globalizam, mogle biti za dlaku bolje.

Stoga je baš svako svjesno, javno i odlučno suprotstavljanje ideologijama zapravo obrana humanosti, obrana čovjeka kao takvoga i obrana čovječanstva. Štoviše, suprotstavljanje tim novim ideologijama više je nego urgentna zadaća, jer ako se zakasni, ako zagovornici tih ideologija preuzmu kontrolu nad državama, nužno će uslijediti novi progoni, u prvom redu vjernika monoteističkih religija, a potom i svih ljudi koji se protive tim ideološkim konstruktima.

Gradnja kule

Povijest, koja je učiteljica života, pokazala je na primjeru ideologija nacizma, fašizma i komunizma, osim svih strahota na koje su spremne i koje prouzrokuju, da su ideologije samo ljudski projekt koji je u sebi osuđen na propast.

Propadanje ideologije komunizma, premda je to proces koji još nije dovršen, npr. vrlo jasno očituje da se ono događa iznutra, iz redova samih ideološki inficiranih i da ne može biti više nego tek sila za vremena. Gleda li se na povijesne procese vjerničkim, biblijskim očima, onda se pojave svih ideologija i njihovih vladavina mogu ispravno razumjeti u svjetlu gradnje kule babilonske o kojoj piše Knjiga Postanka.

Gradnja kule kao unitaristički projekt, koji unificira, briše i guši razlike, briše i guši osobnost i slobodu, za postizanje imaginarnoga cilja, ljudsko je postupanje koje Bog ne želi i ne će tolerirati. Bog, naime, toliko voli čovjeka i čovječanstvo, bez obzira na sve ljudske slabosti, nesavršenosti i zloće, da šalje svoga Sina da postane čovjekom, da preuzme urna sebe odgovornost za sve krivnje i sva zla, da Sin žrtvuje svoj život za oslobođenje svakoga čovjeka i čitavoga čovječanstva i da svojim uskrsnućem objavi definitivnu, neopozivu pobjedu dobra, ljubavi, istine pravde, slobode i mira. Iskreno i odvažno suprotstavljanje suvremenim ideologijama sudjelovanje je zapravo u Isusovoj uskrsnoj pobjedi, pa trebalo za to i više ili manje pretrpjeti.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Za našu Hrvatsku se isplati boriti. Jer, zaslužili smo bolje! Puno, puno bolje!

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatskom narodu vraćen je ponos! I sve lijepo što se događalo posljednjih mjesec i pol dana pokazalo je nekoliko stvari. Prvo, da ona tiha i domoljubna Hrvatska, neki bi je nazvali i marginalnom, i te kako postoji. Da još uvijek postoje ljudi satkani od istog materijala kao i svi oni ljudi koji su devedesetih ostavili sve i otišli braniti Domovinu.

No, ipak ima negativnih reakcija? Doduše, Pupovac se još uvijek nije oglasio, no nema sumnje, brzo će nastaviti svoju standardnu kuknjavu. Pogotovo jer se bliži Oluja. Pa ćemo ubrzo opet slušati o fašizaciji, ustaštvu u Hrvatskoj. Točno onako kako je zacrtano po projektu SANU 2. Nema iznenađenja.

No, dok čekamo na Pupovca, oglasili su se neki drugi koji trabunjaju o tome kako je doček reprezentacije zapravo trebao poslužiti za „meki ustaški državni udar na Hrvatsku, koji nije uspio“.

Ključno je pitanje, međutim, što je to zasmetalo dežurnim mrziteljima Hrvatske ali i onima koji se ne mogu identificirati s tolikim izljevom domoljublja da su se tako aktivirali. I odgovor je jednostavan.

Hrvatski reprezentativci nisu bili djeca koja su odrasla sa zlatnom žlicom u ruci. Potječu iz obitelji koje su ih naučile da se do uspjeha dolazi mukotrpnim trudom i radom, odanošću i poštenjem.

Netom prije finalne utakmice objavljena kratka snimka petogodišnjeg Luke Modrića, koji u prevelikoj jakni, na velebitskom kršu i buri tjera koze ne obazirući se na vukove koji ga zlokobno gledaju, govori više nego cijeli ispisani roman. Jer govori o čvrstoći tog mladog čovjeka i jakim korijenima zbog kojih je takav. A takvi su i drugi reprezentativci. I upravo su zbog toga uzor cijeloj Hrvatskoj, a pogotovo mladima.

Na svjetskom prvenstvu oni su, zajedno s velikim čovjekom i izbornikom Dalićem, prezentirali brojne vrline. U najvećim pobjedama pokazivali su skromnost, poniznost i jednostavnost, ali i upornost, borbenost, zajedništvo, te ljubav prema Domovini, Bogu, obitelji. I prema hrvatskim braniteljima kojima su posvećivali pobjede. Ti mladi ljudi javno su iskazivali ljubav prema svojim suprugama i djevojkama, nakon utakmica na travnjak su utrčavala njihova bosonoga dječica.

Sve su to vrijednosti s kojima se identificira ona tiha, ali ipak dominantna većina hrvatskog naroda. To su vrijednosti koje svi razumijemo unatoč tome što glasna i mizerna šačica stalno na silu nameće nešto drugo. Ma koliko god netko o tome šutio i pravio se da takva Hrvatska više ne postoji, doček naših Vatrenih pokazao je pravu istinu. Ljudi okupljeni na hrvatskim trgovima dijele te vrijednosti, a oni koji to ne vide ili ne žele vidjeti imaju (ili će imati) ozbiljan problem.

Otužno je bilo ovih dana slušati frustrirane pojedince – koji su zbog tih slika razdraganih reprezentativaca, hrvatskih ljudi, a onda i hrvatske predsjednice koja je svojim ponašanjem osvojila cijeli svijet – sipali jal i bijes.

Na primjer stanoviti Sandi Blagonić koji je čak zaposlen u HAZU-u o trošku državnog proračuna, a koji je na društvenim mrežama uz najgnusnije prostačke izraze vrijeđao hrvatsku predsjednicu. A onda mu to nije bilo dosta pa je u francuskim novinama, uz pomoć svoje stranačke drugarice SDP-ovke Marije Lugarić, napisao falsifikat protiv Hrvatske. A što treba očekivati od lika koji se hvali kako gleda utakmice u kojima igra hrvatska reprezentacija samo zato kako bi navijao protiv.

Pa neka mali frustrirani Sandi navija protiv, kao da je to nekog uopće briga. No, možda bi se trebalo postaviti pitanje etičnosti ( i zakonistosti) s obzirom na to da mu plaću isplaćuju porezni obveznici čiju državu blati po svijetu. Riječju, nek’ Sandi sam zaradi nešto, a onda može pisati što god ga volja.

Ili Krešo Beljak, predsjednik HSS-a, koji je prestao navijati za reprezentaciju jer se Thompson vozio u autobusu s našim nogometašima?! Inače, Beljak je poznata „moralna vertikala“ i šteta što Sandi o njemu nije napisao riječ-dvije kada je već blatio Hrvatsku.

Barem bi napisao nešto istinito. Jer Beljak je valjda svjetski raritet, provaljivao je u automobile i krao kasetofone, a sada kao saborski zastupnik, moralizira. Najbolji odgovor nakon njegove sramotne objave dale su društvene mreže pa ću citirati: Zamislite da se Beljak umjesto Thompsona vozio s Vatrenima – ostali bi bez medalja?!

Kad smo već kod Thompsona, zanimljivo je kako su se raznorazni blagonići i njima slični tipovi, brže bolje potrudili cijelom svijetu prikazati kako je na dočeku hrvatske reprezentacije bio – radikal, desničar, ustaša. Retorika ispala iz velikosrpske torbe. No, mene zanima koja je to pjesma kojom Thompson veliča ustaše ili nacionalizam?

Čavoglave i uzvik: Za dom spremni?! Mrzitelji bi trebali znati da je ta pjesma nastala spontano, između granata kojima su četnici ubijali i rušili Hrvatsku i da je kao takva služila za dizanje morala i nacionalnog ponosa. I bez obzira na uzvik koji na početku ima, treba ju se staviti u kontekst i vrijeme u kojem je nastala.

Čavoglave nemaju veze s ustaštvom, a ako nam taj uzvik nije smetao u Domovinskom ratu, ne treba ni sada. Druge Thompsonove pjesme mogu ne nekome sviđati ili ne, mogu ga slušati ili ne, no činjenica je da u njima nema ništa osim domoljublja, ljubavi prema vrijednostima hrvatske kulture i naroda, ljubavi prema Bogu i obitelji. I to je jedini razlog zbog kojeg se Thompson proganja.

Uostalom, kao i na dočeku Vatrenih. Unatoč jasno izraženoj želji izbornika i igrača da nastupe Thompson i Grdović, organizator je napravio sve da to zaobiđe. Reprezentacija nam je dala toliko sretnih trenutaka posljednjih mjesec dana, a organizatori nisu htjeli ispuniti tu želju.

Stigla je zapovijed: Nema hrvatovanja! Thompson je, na inzistiranje Vatrenih, pjevao preko podloge Klape Sv. Juraj, a kad je počeo pjevati drugu pjesmu, mikrofon mu je naprasno isključen, a doček zaključen. Pa neće valjda narod okupljen na trgu slušati ono što hoće kad su tu drugovi koji će odrediti što se može, a što ne može slušati.

No, nije važno. Te zabrane ne će poništiti činjenicu da će marginalci s hrvatskih trgova slijediti vrijednosti koje su tako lijepo prezentirali naši Vatreni. Jedna od njih je da se za našu Hrvatsku isplati boriti. Jer, zaslužili smo bolje! Puno, puno bolje!

Silvana Oruč Ivoš

 

Video prilog o Vatrenima koji morate pogledati!!

 

 

Nije Vrsaljko legao na voljenu zastavu s onakvim dječački snenim izrazom lica zato što je slušao jazz.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Marko Jurič: Politička cenzura uživo ili zašto su ugasili Thompsona?

Objavljeno

na

Objavio

Vlast koja je zanemarila puls naroda i njegove emocije, počela je odbrojavati vrijeme svog odlaska. A pogotovo kada se ide inatiti tom narodu kao što je bio slučaj sa sramotnim isključivanjem mikrofona Thompsonu usred pjesme. Potom su još potjerali nogometaše s pozornice kao da su to neki šmrkavci i tako ih poniziti.

Zaista vrhunac političkog amaterizma i gluposti. Tako se ne “vlada” ljudima, tako se ne ponaša odgovorna uprava, vlast, a pogotovo ne ona koja želi trajati i opstati. Emocije su sila, snaga ljudi, a pogotovo naroda. Tko to ne razumije i ne prepoznaje, plaća mu je u porazu, izbornom ili još drastičnijem. Tako je bilo u prošloj državi, tako je bilo svim vlastima ovoga svijeta i vremena. Tako će biti i ovim filistrima koji misle da mogu napraviti neku nacionalnu koheziju s malo patriotizma, onda red zloćudnog antifašizma, pa malo slatkorječivog manipuliranja. “I svi sretni.”

Ne ide to tako. Ljudi vide, pamte nepravde, nepravde stvaraju emocije, emocije se skupljaju i dođu do kritične točke kada postanu problem nacionalnih razmjera.

Planetarni sjaj nogometaša se ne može preuzeti ako se provede malo vremena u njihovoj blizini ili svlačionici. Svjetlo nije prelazno, ono nastaje unutarnjim procesima. Potrebno je prihvatiti izazov, krenuti u bitku, izložiti se naporima, porazu, da bi se postalo pobjednikom. Tek tada se pali svijetlo u čovjeku. Sve ostalo je kozmetika u cilju prikupljanja političkih bodova. A kada se Luki Modriću, Zlatku Daliću i pobjedničkoj ekipi onako uvali vritnjak na pozornici ti bodovi postaju jalovi.

I zato to ne može na dobro izaći.

Potom još slušati Krešimira Dolenčića koji izjavljuje kako je predstava bila gotova jer je isteklo vrijeme jest vrhunac političke gluposti i slijepila. Dolenčić je takav kakav jest. Problem je u onima koji velikom narodu nametnu patuljke s dirigentskom palicom da im vode slavlje. A Hrvati doista jesu veliki narod kad iz njih mogu narasti ovakvi divovi koji u mjesec dana osvoje svijet, nogometni.

Osim patuljaka koji ne razumiju svijet divova, tu je i priličan broj klimavaca koji misle “da nije trebalo pozivati Thompsona i kvariti narodu veselju”. Uljuđeni malograđanski establišment misli da nam ne treba ono što nas dijeli nego ono što nas ujedinjuje. Dakle ne Thompson, nego Dolenčić.

Ta uljuđena intelektualna scena domaćih palamudaša biranim riječima objašnjava kako može “Lijepa li si”, ali “Čavoglave” ne jer je to fašizam i crnokošuljaštvo. Doduše i u “Lijepa li si” im je sporno spominjanje Herceg Bosne, ali, eto kalkulantski su spremni na taj ustupak.

Međutim, žive ljude nije moguće secirati, a da ostanu živi i da ostanu ljudi, pa tako ni Luku Modrića ili Zlatka Dalića koji su poželjeli Thompsona sa izborom iz cijelog njegovog repertoara. To jednostavno ne ide. Jednako je i s narodom. Ili ga prihvatiti sa svim njegovim pjesmama ili biti siguran da će narod odbaciti one koji nameću svoje pjesme.

Uostalom, ima li i jedan uspješni hrvatski sportaš, koji postiže svjetske rezultate slušajući “Let 3” ili Milu Kekina? Nisam čuo za takvog.

To je zato što te pjesme ne pokreću, što u njima nema života, nema onoga što daju snagu?

Hrvatsku nije moguće secirati pa iz nje nešto uzeti, a nešto zakopati duboko u zemlju. To ne ide. To su mnogi pokušali i propali. Samo glup čovjek misli da je to moguće, da je Hrvatsku moguće odvojiti od Bleiburga, križnih putova, komunističkih zločina. Takva Hrvatska ne postoji, niti će ikada postojati. Svatko tko misli da je to moguće, nije za političke utakmice. Može pokušati na silu, pomoću raznih manipulacija, veza, korupcije, zaigrati neku utakmicu, ali će brzo pasti u svojem neznanju, ne poznavanju pravila igre, ali i zbog prezira ostalih igrača i publike prema sili koja ga je nametnula i postavila u igru.

Emocije i pamćenje naroda je prirodni refleks održanja, uvjet postojanja. One se bude i jačaju kada se nameće zaborav užasa i nepravdi. Užasi i nepravde imaju svoje uzroke i silnice koje su ih provele i ljudi ih pamte kako bi ih slijedeći puta preživjeli. To iskustvo i znanje prenose na svoje mlade naraštaje.

Kada je pisana predaja iskustva narodu oduzeta, onda se to iskustvo prenosi usmenom predajom ili pjesmom. Tako je uvijek bilo pa i te večeri slavlja

Slaba je korist to osuđivati, tome se izrugivati, kako to antife čine iz svojih sigurnih utvrda i s pozicija moći.

Želja nogometaša i simbolika Thompsona jest bila upravo zbog toga. Sjetiti se u trenutku slavlja i pobjede svih onih koji su zaslužni za to, a nema ih više jer su pali od ruke moćnika čiji krvni ili ideološki slijednici i danas vladaju Lijepom našom.

Ali još važnija od te bila je predaja tog nacionalnog iskustva, tog nacionalnog pamćenja na teror, na opasnost mladima. A mladih je te večeri bilo najviše. S onakvim lopovskim isključivanjem razglasa ta je poruka postala još snažnija. Kratka i jasna kao i to stišavanje zvuka. Jer tamo gdje se tišina silom utjeruje, tamo nastaje najjača buka. Logično, zar ne?

Marko Jurič/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori