Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Tko može slaviti Dan pobjede

Objavljeno

na

U spomen na 5. kolovoza 1995. kad je Hrvatska vojska oslobodila Knin, središte srpske pobune i važan centar velikosrpske imperijalističke politike, u Hrvatskoj je na taj dan uveden Dan pobjede, Dan domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, no i ove 2019. godine nameće se pitanje tko je to zapravo u Republici Hrvatskoj pobijedio i tko stvarno može slaviti pobjedu. Pitanje nije nipošto retoričko ni formalno, jer da je retoričko, ne bi ni trebalo na njega odgovarati, a da je tek formalno, odgovor bi jednostavno glasio: Dan pobjede u Hrvatskoj može slaviti kako tko hoće. Pitanje je dakle vrlo stvarno i propitkuje cjelokupno stanje suvremenoga hrvatskoga društva, aktualno stanje hrvatskoga naroda i hrvatske države te ne bi smjelo ostati bez isto tako stvarna i istinita odgovora.

Naime, cilj Domovinskoga rata bio je obrana i oslobođenje Hrvatske, a eventualni neuspjeh ili poraz u tom ratu bio bi doslovno poguban do te mjere da Hrvatska nikada ne bi doživjela državnu samostalnost, a hrvatski narod doživio bi vjerojatno još veće stradanje negoli u II. svjetskom ratu i poraću, a da velike sile ili tzv. međunarodna zajednica za to ne bi ni marile. Borba hrvatskih branitelja u ratu protiv velikosrpskoga agresora bila je dakle na život i smrt, ne samo njih na bojišnicama, nego i mnogih drugih koji su bili nepoćudni kako komunističkoj nomenklaturi tako i velikosrpskim imperijalistima.

Stvarni temelj Hrvatske

Od eventualnoga poraza hrvatski se narod vjerojatno nikada više ne bi oporavio, a svoga bi se hrvatstva postidjeli i odrekli mnogi uključeni u komunističku partiju i u obavještajne izdajničke i doušničke mreže, kao i njihove obitelji… Od Hrvatske, njezine kulture i njezine budućnosti ne bi ništa ostalo. Vojna obrana i pobjeda u Domovinskom ratu stoga je jedini, stvarni temelj države Hrvatske i opstanka hrvatskoga naroda.

Logično bi bilo da tu očevidnu istinu konsenzusom prihvaćaju sve zdravorazumske i organizirane snage u Republici Hrvatskoj, no to se ipak svih ovih 24 godine nije dogodilo. Odmah po oslobođenju okupiranih dijelova Hrvatske organizirane interesne skupine, kao i državna politika od 2000. godine, nametnule su Hrvatskoj svojevrsnu luđaku košulju, zarobile je iznutra te je ne prestaju gušiti. Nije Hrvatska slučajno tako jeftino ostala bez svojih banaka, najperspektivnijih poduzeća kao što su bile »Prvomajska«, »Pliva«, »INA«… a nije ni slučajno da se sadašnje vlasti hvale svojim tobožnjim uspjehom što su najvažnije hrvatske poljoprivredne resurse posebnim zakonom predale kao velikoga dužnika u ruke stranomu kapitalu, koji ne želi ni da središte uprave nad hrvatskim ponajboljim poljoprivrednim resursima bude u Hrvatskoj.

Koliko je moćna nametnuta luđačka košulja u hrvatskom gospodarstvu najbolje se vidi što je Hrvatska gotovo u svemu na najlošije rangiranim mjestima na ljestvicama Europske unije. Interesne skupine, koje su uvelike uništile hrvatsko gospodarstvo i ne prestaju ga gušiti, smišljeno razaraju materijalnu osnovicu eventualnoga gospodarskoga razvitka i napretka hrvatskoga naroda i tako, očito smišljeno, razaraju učinke uspješne obrane i pobjede u Domovinskom ratu.

Nije slučajno…

Nije slučajno i na političkom području Hrvatskoj nametnuta i navučena luđačka košulja te hrvatski birači ni uz najbolju volju i ni uz najveće napore ne mogu na izborima izabrati državno vodstvo koje bi stvarno služilo legalnim i legitimnim hrvatskim nacionalnim ciljevima i interesima. A kad oko 400 tisuća birača dadne svoj potpis kojim traži promjenu izbornoga zakonodavstva, onda to vlasti u konsenzusu s najvažnijim formalnim opozicionarima izigravaju kao da su birači djeca u dječjem vrtiću. Ne može biti slučajno da je političar koji u Hrvatskoj ima apsolutno najjači legitimitet, dakle predsjednik Republike, lišen gotovo svake stvarne moći, a svu moć imaju u rukama oni s puno manje legitimiteta ili čak bez legitimiteta, koji se često potire neprincipijelnim političkim kupoprodajama.

Nije slučajno da od više od 400 ubijene djece u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku baš ni o jednom hrvatskom djetetu nije snimljen dokumentarne, a kamoli igrani film. Nije slučajno da gotovo nitko od pripadnika obavještajnih služba bivše savezne vojske ili savezne države nije odgovarao za ratne i druge zločine koje su naređivali i činili, pa ni gotovo četvrt stoljeća od završetka rata hrvatske žrtve nisu dobile ni minimalnu pravnu satisfakciju. Ne može biti slučajno što ni hrvatske žrtve II. svjetskoga rata i posebno poraća, čije su kosti razbacane po oko 1500 masovnih grobnica diljem Hrvatske, Slovenije i drugdje, ni gotovo 30 godina od uspostave države nisu doživjele stvarno iskazivanje pijeteta ekshumacijom i časnim pokopima…

Nije li stvarni odgovor na pitanje tko može slaviti pobjedu u Hrvatskoj: samo oni koji su Hrvatskoj, hrvatskomu narodu nabili luđačku košulju?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Vulinovih 11’

Objavljeno

na

Objavio

Dva događaja u svega tjedan dana dosta su zorno pokazala tko je destabilizirajući faktor na teritoriju bivše države, regije, odnosno zapadnog Balkana, kako ga vole nazivati bjelosvjetski političari kojima ide na živce nabrajati taj niz suverenih država nastalih sagorijevanjem bivše Jugoslavije.

Milorad Pupovac, dakle, nije bio u pravu kada je faktorom destabilizacije nazvao RH, jer nisu časnici HV-a zaustavljeni na granici sa Srbijom da bi prošvercali uniforme i obukli ih, pred kamerama usred Srbije, pa izazvali skandal, nego su ti ekshibicionisti bili 11 oficira Vojske Srbije. Da nisu bili zaustavljeni od hrvatskih graničara, došli bi do Jasenovca i tamo se presvukli u službene uniforme Vojske Srbije pa bi to bila velika sramota za RH i Plenkovićevu Vladu. Kako se u Srbiji ništa tako važno ne može dogoditi bez izravnih naredbi predsjednika Vučića, jasno je da je on bio upoznat s planom provokacije, piše Davor Ivanković/VL

“Vulinovih 11”, kako je te srbijanske vojne ekshibicioniste, mora se priznati, dosta duhovito nazvao Plenković, ovaj put nisu uspjeli u namjeri, no ne treba sumnjati da će ih to obeshrabriti. Drugi događaj pak nema takve folklorne i crnohumorske elemente, a samo naizgled ne tiče se Hrvatske, nego susjedne BiH. Njima je Vučić izveo puno zahtjevniju i znatno zlokobniju provokaciju. Predsjednik Srbije, u pratnji ministra “rata” Vulina, ali i ministra financija Maloga (stvarno se tako zove – Siniša Mali) “obreo” se u Drvaru, gdje je organizirao narodni dernek. S njime je u taj gradić stiglo i kompletno vodstvo Republike Srpske pa su uz njih grunule i bujice tjelohranitelja i agenata.

Za one koji se sjećaju partizanskih filmova, sve je to sličilo na onaj “Desant na Drvar” kada su, naravno, u filmovima uvijek stupidni Nijemci desantirali svoje specijalce, a na kraju uspjeli zarobiti jedino uniformu “Ljubičice bijele”, Tita, koji je, međutim već bio dao petama vjetra. Vučić se, dakle desantirao, s cijelom svitom, narod ga je dočekao jer su tamo Srbi u većini, a jedini je “problemčić” u tome što Drvar nije u Republici Srpskoj, nego spada u Federaciju BiH, 10. kanton, odnosno Hercegbosansku županiju, kako je nazivaju Hrvati i čije je sjedište u Livnu.

Hrvati su na taj dan namjeravali obilježiti datum oslobađanja Drvara, kao i Jajca 1995., kada su, nakon Oluje postrojbe HV-a i HVO-a krenule dokrajčiti rat i razne srpske vojske, no Srbi su ih čak mjesec dana prije upozorili da je ta “fešta” njihova te da će baciti balvane na cestu prema Livnu i, ako treba, oružjem zaustaviti Hrvate! Vučiću je ovo bio prvi “svesrpski” nastup izvan državnih granica Srbije i administrativnih granica Republike Srpske te ga valja zabilježiti kao novi korak k ostvarivanju državne strategije Srbije. I po svemu je podsjećao na istupe srbijanskih emisara koji su krajem 1989. i 1990., uoči rata, dolazili u Hrvatsku i potpaljivali pobunu Srba.

Njegove poruke bile su usmjerene i prema “domaćinima”, Hrvatima i Bošnjacima, čija je vlast na papiru i u Drvaru, a poručio im je da Srbi neće dopustiti da ih nazivaju agresorima. Dao je do znanja da 13. rujna Srbi smatraju okupacijom i etničkim čišćenjem. “Svi pokušavaju umanjiti naše žrtve i proglasiti nas agresorima. I ne samo rata 1990.-ih, nego i onih koji su stvarali nacističke države. Iznenada su i oni postali osloboditelji”, rekao je Vučić u Drvaru. Koja je strategija vezana uz taj kraj u kojemu su Srbi etnički u većini, a koji nije dio RS-a, postalo je jasno kada je Vučić najavio sve veću pomoć i subvencije za ove “četiri opštine – Drvar, Grahovo, Glamoč i Petrovac”. Davor Ivanković/VL

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Borislav Ristić: Naša teorija zavjere

Objavljeno

na

Objavio

Dan odmora nakon dugog i teškog radnog tjedna, subota ujutro. Neki su se već uspjeli i umiti, dok drugi, još uvijek pospani, kroz krmeljive oči, s tragom od jastuka na licu, posežu za dnevnim novinama ne bi li što prije doznali što se novoga dogodilo u svijetu. Tako, izranjamo iz blaženog carstva snova s namjerom da doziranim porcijama jave unesemo kakav-takav red u dan pred nama.

No, pritom je najbitnije pravilno dozirati tu stvarnosti, jer je važno očuvati balans između jave i sna kako nas stvarnost koja nam se nudi ne bi potpuno i naglo preplavila. Stvarnosti je neophodno staviti podočnjake ne zato da bismo se sačuvali od njene navodno “gorke istine”, već da bismo se pripremili na njena izvrtanja, pretjerivanja i laži. To je mjera predostrožnosti koja je bitna kako bismo u ovoj našoj komediji života zadržali određenu dozu neozbiljnosti, da na kraju sami ne bismo ispali namagarčeni, piše Borislav Ristić/VečernjiList.

Stvarnost nam se voli predstavljati kao jasno definiran lanac uzroka i posljedica, iako je tu već na prvi pogled jasno da se radi o popriličnoj zbrci. Život nam se voli predstavljati kao logičan niz naših svjesnih izbora, iako na kraju uvijek imamo osjećaj da smo nasjeli, suočeni s iznenađujućim i nepredviđenim posljedicama naših postupaka. Zbog te kompleksnosti života često imamo osjećaj da nemamo potpuno kontrolu nad njim i da nam se istina smije u lice.

Možda zato poneki među nama u nemogućnosti da se nose sa stvarnošću koji ih okružuje, umjesto stalne borbe, posežu za jednostavnim izgovorima. Oni samima sebi izgledaju kao lutke na koncu koji povlači netko drugi, pa im je lakše postati nemoćna žrtva nekih “viših sila”. Tako, umjesto da živimo, bavimo se objašnjenjima propuštenih prilika. Umjesto da svijet naselimo našim odlukama, mi naš duh naseljavamo isprikama.

Ovaj rašireni kult gledanja na sebe kao žrtvu, stvorio je danas čitave pokrete koji parazitiraju na podilaženju tom osjećaju nemoći. Ako pogledamo oko sebe vidjet ćemo koliko su sveprisutne različite lažne teorije koje bi trebale “objasniti” ovu našu kompleksnu stvarnost, a hrane se našim osjećajem nesigurnosti.

Prema njima Zemlja je ravna ploča, čovjek tek treba otići na Mjesec, a u cjepivima se nalaze ljuske od zmaja, sto ljutih trava i zmijski rep. Uglavnom, pored tako bajkovitih objašnjenja kome treba dosadna stvarnost? Tako smo i nakon osamnaest godina od rušenja newyorških tornjeva mogli svjedočiti sve kreativnijim i kreativnijim objašnjenjima tko stvarno stoji iza tih napada.

Događaji poput ovog su takvi da posljedice kao da nadilaze bilo kakav mogući pojedinačni uzrok. Pred njima se osjećamo nemoćno i psihološki je razumljivo da se razum ne može zadovoljiti nikakvim objašnjenima, što kod ljudi izaziva osjećaj sličan paranoji. No, pogrešno je kod takvih objašnjenja pripisivati gubitak razuma. Naprotiv, “radi se o tome da se izgubilo sve osim razuma”.

Stoga kritičari teorija zavjera redovito griješe kada tvrde kako su one popularne zbog toga što ljudima nude jednostavna objašnjenja. To očito nije tako. Ljudi ne vole jednostavna objašnjenja. Da je tako, tabloidi i Hollywood bi odavno ostali bez značajnog dijela prihoda. Teorije zavjere se i razvijaju zbog toga što nam objašnjenja nekih događaja djeluju prekratko i prejednostavno. Ljudi znaju da svijet nije uređeno i pregledno mjesto svekolike prozirnosti, već kompleksan, a uzroci mnogih događaja često leže u tami.

To osobito vrijedi kada dođemo na teren politike. Svi znamo da je politika po samoj svojoj naravi prikrivena i da je vlast “dobro organizirana manjina”. Unatoč tome što nam političari vole govoriti o “transparentnosti”, politika u biti predstavlja sklapanje urota. Urota je to u kojoj narod slijedi političara na putu vlastite štete.

Međutim, pravi problem s teoretičarima zavjere je što njih zavjere ovoga tipa ne zanimaju. Stvarnost u koju oni vjeruju uvijek ima neki “viši” uzrok pored onog postojećeg. Oni rezoniraju po principu koji je zgodno opisao Dostojevski: “Prava istina se uvijek čini nevjerojatna. Da bi istina ispala vjerojatnija, treba joj svakako dodati malo laži.”

To je mistifikacija koja savršeno odgovara logici moći. Vjerovanje da postoji neka ”tajna moć” je sve što joj treba kako bi imala vlast nad nama. To je ona moć koja nam u zamjenu za siguran posao, osigurava nesigurnu budućnost. A što bi se dogodilo kada bismo prestali vjerovati u tu “tajnu”? Morali bismo odustati od samonametnute i pomalo udobne poze žrtve, te prestati vjerovati u trenutno najveću teoriju zavjere. Teorija je to po kojoj naša bolja budućnost ovisi o broju žetončića koji se ubacuju u demokratski fliper opjevane stabilnosti.

Borislav Ristić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari