Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Treba li Hrvatskoj Dan antifašističke borbe?

Objavljeno

na

Državni vrh Republike Hrvatske sudjelovao je u ponedjeljak 22. lipnja u šumi Brezovici kod Siska na proslavi Dana antifašističke borbe te je na taj način dao iznimnu društvenu i političku važnost desetljećima ustaljenoj interpretaciji jednoga povijesnoga momenta koji nije lišen barem stručnih i znanstvenih osporavanja.

[ad id=”68099″]

Sama proslava toga dana, htio to tko priznati ili ne, od početka detuđmanizacije, a tako je bilo i ove godine, služi produbljivanju podjela u hrvatskom društvu jer je opet izrečeno više stajališta koja kroz prizmu povijesti o sadašnjosti govore često je falsificirajući i ideologizirajući s ciljem zaštite jednoga oblika totalitarizma i njegovih protagonista. Ne bi li baš o ovogodišnjem Danu državnosti, koji se 20. put slavi nakon što je pobjedom u vojno-redarstvenoj operaciji »Oluja« Republika Hrvatska osigurala svoj opstanak, trebalo preispitati postoje li danas, 20 godina nakon obrane RH – a što je stvarni temelj današnje RH – još uvijek razlozi da se kao državni praznik slavi Dan antifašističke borbe?

Naime, mudro je pod vodstvom prvoga hrvatskoga predsjednika izbjegnuto da se toga dana slavi događanje, koje neki osporavaju i koje vjerojatno ne bi moglo podnijeti znanstvenu kritičku povjesničarsku provjeru, pa je službeni državni praznik dobio naziv Dan antifašističke borbe. Mudro je također da je u vremenima kad nije bio siguran opstanak samostalne Republike Hrvatske uveden taj dan kao državni praznik jer je to bilo u službi nacionalne pomirbe i jer je to bilo u službi davanja važnosti i toj realnoj povijesnoj komponenti hrvatskoga naroda, jer nakon pretjeranih povlastica ignoriranje te komponente sigurno bi stvaralo nove neprijatelje samostalne Hrvatske. Obranom Hrvatske koja je krvavo plaćena mnogim životima hrvatskih vojnika i civila, patnjama mnogih ljudi i strahovitim štetama, postavljen je stvarni temelj moderne Republike Hrvatske, stvoreni su preduvjeti za razvitak ne samo samostalne, nego i stvarno slobodne, demokratske i prosperitetne europske hrvatske države te je nastalo potpuno novo doba u povijesti hrvatske državnosti. Prava hrvatska demokratska vlast (a za to nije dovoljno da neka grupa dođe na vlast demokratski na izborima) treba apsolutno principijelno osuđivati i jednako tretirati sve totalitarizme, sve zločine i sve zločince, kao i sve žrtve bez obzira na kojoj strani ili bez svrstavanja pale, te na taj način stvarno osloboditi sadašnje naraštaje od svih podjela i sukoba koji su u Hrvatskoj i bivšoj državi postojali prije Domovinskoga rata.

U prilog preispitivanja postojanja Dana antifašističke borbe kao državnoga praznika govori i podatak da u sadašnjim naraštajima stanovništva Hrvatske nema živih ni jedan posto građana koji su bili u II. svjetskom ratu u borbama na jednoj ili drugoj strani. Štoviše u Hrvatskoj pobjednici nad nacizmom i fašizmom likvidirali su sve koji su se borili na drugoj strani, a koje su dohvatili, kao i mnoge druge potpuno nevine antifašiste, jer su antifašističku borbu okaljali komunističkom revolucijom za najgrublje nasilno osvajanje vlasti. Od pobjede nad nacizmom i fašizmom – koja je povijesno iznimno važna i koju treba pamtiti poput velikih povijesnih obrana Europe od različitih osvajača – prošlo je više od 70 godina i u stariju dob ulaze već ljudi koji su u godini pobjede tek rođeni, a to su ljudi, kao i svi kasniji naraštaji, koji nemaju više nikakve stvarne veze s povijesnim nacizmom ili fašizmom.

Razmatranje pitanja treba li Dan antifašističke borbe slaviti kao državni praznik aktualizira i činjenica da se u Hrvatskoj, koja je stvarno većinom svojega stanovništva bila antifašistička, nakon 2000. godine pod antifašizmom skriva komunizam, koji je, osim što je bio antifašistički, bio i nenaravni totalitarni, revolucionarni, antihumani poredak. Favoriziranje antifašizma u Hrvatskoj uvelike je umjetno stvorena i podržavana magla iza koje se čuvaju povlastice te su u liberale presvučeni komunisti, njihovi sluge, potomci i simpatizeri iznova okupirali gotovo sve društveno relevantne položaje i još jednom učinili svojevrsnim građanima drugoga reda gotovo sve koji ne misle kao oni te ne prestaju iscrpljivati na sve načine hrvatsku državu. Kad bi se novac koji su skrivene komunističke snage utrošile za insceniranje najrazličitijih manifestacija nacizma i fašizma, poput kukastoga križa na stadionu Poljudu, utrošio za izgradnju potrebnih dječjih vrtića, vjerojatno bi sva djeca u Hrvatskoj imala osigurano mjesto u vrtiću.

Analizira li se hrvatsko europsko okruženje, ne postoji država koja bi među svojim državnim praznicima imala onaj u spomen na antifašističku borbu, a mnoge od tih zemalja razvile su demokraciju o kojoj hrvatski narod i hrvatsko društvo još uvijek tek mogu sanjati. Štoviše u političkom žargonu gotovo ne postoji ni pojam »antifašizam« jer te države žive sadašnjost, jer očito ne daju maha pa nemaju organizirane tzv. antifašiste koji bi poput onih u Hrvatskoj nijekali komunističke zločine i koji bi poput onih u Hrvatskoj megalomanski napuhivali žrtve koje su počinili zločinci na drugim stranama. Vrijeme je da se zaustavi manipulacija odnosom prvoga hrvatskoga predsjednika prema tzv. antifašistima i da se sadašnje naraštaje, osobito one koji su rođeni ili odrasli u samostalnoj Hrvatskoj, prestane inficirati komunizmom, nacizmom i fašizmom. Ako današnja Hrvatska imalo drži do svoje državnosti, onda će se već o ovogodišnjem Danu državnosti sjetiti svojih stvarnih temelja, a Drugi svjetski rat prepustiti povijesti. Nije li i u tom kontekstu nužno preispitati postojanje i smisao Dana antifašističke borbe?

Ivan Miklenić / Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Dodikovo BiH ne bih

Objavljeno

na

Objavio

Odluka Ustavnog suda BiH, u kojemu sjede trojica inozemaca, da državna zemljišta na području Republike Srpske pripadaju državi BiH, a ne Republici, izazvala su pravu razmjenu vatre između dviju strana, između kojih se našla i ona treća.

Milorad Dodik ultimativno traži da stranci, koji po njemu drže bošnjačku stranu, napuste Ustavni sud, a dok se to ne dogodi, Srbi će bojkotirati rad svih institucija, što se već počelo događati, jer su srpski poslanici u Vijeću naroda Parlamentarne skupštine na prošlotjednom zasjedanju unaprijed odbili sve točke dnevnog reda, a sam Dodik neće, veli, sudjelovati u radu Predsjedništva.

U više intervjua proteklih dana Dodik izjavljuje kako je odluka Ustavnog suda “startna pozicija za osamostaljenje“, kako je došlo vrijeme “kad ćemo reći doviđenja“, kako “u proljeće sljedeće godine više neće biti BiH“ itd.

Ulazak u NATO pakt ili davanje državljanstva useljenicima iz muslimanskih zemalja dodatne su točke prijepora. Što se Hrvata tiče, Dodik veli kako će podržati stvaranje “trećeg entiteta”, “ako ga oni (Hrvati) tako definiraju”.

Bošnjačka strana uzvraća teškim topništvom. Sudionik Daytonskog sporazuma Haris Silajdžić napominje kako su Dodikovi stavovi identični Karadžićevim 1991. godine, kada je ovaj bojkotom Skupštine BiH najavio rat. SDA se protivi ultimatumu, a njezin predsjednik Bakir Izetbegović traži oštre sankcije međunarodne zajednice.

Dragan Čović, nadajući se kompromisu, suglasan je u tome da Ustavni sud treba formirati bez stranaca. Njemu i HDZ-u Izetbegović poručuje kako podrškom Miloradu Dodiku neće dobiti priželjkivani novi Izborni zakon.

“Patriotski blok” koji čine SDA, Demokratska fronta Željka Komšića i Stranka za bolju budućnost Fahrudina Radončića, apeliraju na poštivanje Ustavnog suda i “zaustavljanje nasrtaja na državu”. Eto, sada i bošnjačke stranke traže poštivanje odluka Ustavnog suda, iako su odluke istog tijela složno ignorirali kad je ono bilo naložilo izmjenu Izbornog zakona.

SDA se prijetnjom HDZ-u kako potporom Dodiku neće dobiti novi Izborni zakon, stavlja u ulogu onoga tko daje milost, zanemarujući logiku kako do slaganja Dodika i Čovića možda ne bi ni došlo da su se spomenute izmjene dogodile prije nego je Komšić nametnut ili podmetnut Hrvatima.

Što se Dodika tiče, on vjerojatno ne bi bio ovako hrabar i otvoren da iza sebe ne osjeća neku moćnu zaštitu. Pitanje je ima li Hrvatska ikakvo rješenje ili barem ideju za sasvim mogući zaplet i rasplet stanja u državi koja nije nimalo funkcionalnija nego je to bila na početku.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Tko kupuje zemljište oko Sarajeva i što to znači?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Komorni predsjednik

Objavljeno

na

Objavio

isječak/hrt

Iako nisu neutemeljene, malko su ipak pretjerane kritike na račun novoizabranog predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića zbog svečane inauguracije održane u komornoj atmosferi, a k tome još i na lokaciji smještenoj u šumi uz goru, kao svojevrsnoj geohistorijskoj posveti duhu njegovih predaka. Netko se moguće našao povrijeđenim i što je na ustoličenju hrvatskog predsjednika, baš kao na utakmici reprezentacije kažnjene zabranom pristupa publici, što za Milanovićeva premijerskog stažiranja nije bila rijetkost, i ovdje bilo više novinara nego igrača i promatrača. Ipak, u obranu digniteta predsjedničke dužnosti treba naglasiti kako Milanović nema želudac od kevlera, ali i da kuburi s bolnim preponama. Jednostavno, čovjek nije kadar provesti dulje vrijeme, u njegovu slučaju to je već nekih 15-20 minuta, mirujući. Drugi razlog zbog kojeg ubrzani, redukcionistički pristup inauguraciji novom Predsjedniku ne valja uzeti za zlo je goruća želja da što prije ostvari prije 4 godine naprasno izgubljeno pravo korištenja državnim helikopterom. Primjerak te letjelice mora da se već dobro zagrijavao još tijekom same inauguracije kako bi bio na raspolaganju za potrebe prve ex-premijerove misije u premijernom predsjedničkom mandatu – operacije „Trk na Krk“! Pritom Milanović taj valjda jedini hrvatski toponim za kojeg je čuo neki američki predsjednik ne doživljava u istome smislu kao predsjednik Trump, nego kako bi opet, hm… je l’,… udovoljio zovu nestrpljivih predsjedničkih gonada, naravno o državnom trošku. Čemu onda pored akutnih potreba osobne naravi rasipati novac na iritantne državne ceremonije i slične, posve izlišne špelancije?

Nisu oni ka i mi …

Glede same svečanosti, osim klasičnog engleskog razgovora o vremenu s predsjednicom u odlasku, pri čemu jedino nije bilo jasno plače li nebo što ona odlazi ili što on dolazi – no, to će ionako pokazati vrijeme –  i glasovite Milanovićeve taštine, koja je ovaj put našla izraz u izbjegavanju ponavljanja teksta prisege za predsjednikom Ustavnog suda, najviše pozornosti je izazvao glazbeni dio programa. Prije svega, stekao se dojam kako je unatoč nešto slabijoj formi, ako je tako uopće moguće nazvati onaj zoran podsjetnik da je veljača mjesec mačje ljubavi, a koji su neki okarakterizirali izvođenjem nacionalne himne, Josipa Lisac mogla biti i bolje iskorištena. Naime, njezin repertoar krije čitav niz uspješnica koje poprilično precizno oslikavaju naprasit karakter („Hir, hir, hir,… sve je samo hir…“), ali i dosadašnja ostvarenja novopečenog Predsjednika („Magla svuda, magla oko nas…“), no Milanović je, vjerojatno motiviran i već spomenutom žurbom, milosrdno odlučio odveć ne opterećivati živahnu divu, koja tek što je zakoračila u sedamdesete.

Za pjesmu po želji izabrao je onu već uobičajenu za političko-svjetonazorski krug kojem pripada, zapravo jedinu na glasu kao domoljubnu koju tamo mogu nekako podnijeti – „Tvoja zemlja“ Vice Vukova. A mogu je podnijeti, ne zato što su njihovi pređi neposredno nakon nastanka pjesme Vukova proganjali, nego zato što se pjevač pred kraj života obratio na njihovu (ne)vjeru. U svemu tome olakotna je okolnost i što se hrvatski karakter te pjesme može nazrijeti tek u okviru društveno-političkog konteksta njezina nastanka. Inače, promatra li ju se izvan toga, ostavlja dojam univerzalne pjesme o zemlji u kojoj se mogu prepoznati i žitelji drugih država. Riječ je, dakle, o upravo onoj vrsti univerzalnosti kojom se hvali i pjevač koji je novome Predsjedniku dobrano pomogao da se dokopa dužnosti pa pomalo čudi njegov izostanak s liste gostiju. Razlog njegove izočnosti mogao bi ležati u zabavljačevoj nakani kako on, vrativši narodu predsjednika iz staroga miljea, svoju misiju vraćanja države narodu nije još okončao. Zgotovi li ju kako je krenuo, zacijelo mu ne gine neko visoko državno odličje u ovom predsjedničkom mandatu.

Nikoga barem donekle upućenog nije začudilo što uistinu lijepoj i skladnoj, ali pomalo već isluženoj skladbi „Tvoja zemlja“ Milanović nije pretpostavio hrvatskim duhom i životnom snagom za oktavu jaču „Dolazak Hrvata“ Marka Perkovića Thompsona, ili onu predivnu, koja laserski precizno reže hrvatsku novovjeku zbilju – „Zemlja dide mog“ Meri Cetinić. Ponajprije zbog upečatljivih didinih riči – „Upamti zauvik! Da u njima vire ni. Nisu oni ka i mi …“. E, kad bi Hrvati doživjeli predsjednika koji će otvoriti mandat s tom pjesmom! No, kako stvari stoje, to se sad čini otprilike jednako vjerojatnim koliko i da se Dario Juričan okomi na Emila Tedeschija pa poželi prisvojiti i dio njegove moći i imetka.

Predsjednik ili kadija?

Od samoga ustoličenja ipak je važnije zapitati se – kakav će to predsjednik biti Zoran Milanović? Njegovateljima njegova lika i djela je jasno da svojom vazda natmurenom, mrgodnom, pomalo i rabijatnom pojavom, svojstvenom epizodnom liku u stereotipnim američkim filmovima o tamošnjoj talijanskoj zajednici, on ne može poput njegove prethodnice pred svijetom figurirati kao vedro, privlačno lice Hrvatske. No, već izjavama danim u prvim danima poslije izborne pobjede Milanović je naznačio nišu u kojoj se kani ukotviti. A kako se ona posve podudara s planovima njegovih sponzora, odatle i upadljivo nastojanje da se putem tzv. neovisnih analitičara i inih medijskih šminkera u javnosti nametne narativ o Milanoviću koji nije više tek okorjeli suverenist, nego se u međuvremenu skroz promijenio i dovoljno sazrio da se prometne u pravog državnika.

Još tijekom kampanje Milanović je jasno iskazao namjeru kako se u predsjedničkoj ulozi vidi kao pravobranitelj naroda. No, ubrzo se pokazalo kako ne stremi biti samo braniteljem, nego i tužiteljem, pa i vrhunaravnim sudcem (odatle i simbolika ignoriranja predsjednika Ustavnog suda), moralnim arbitrom čiji će pravorijek oko aktualnih političkih, pa i širih društvenih prijepora, sud javnosti, tj. mediji, podupirati s poštovanjem doličnim državnom poglavaru. Drugim riječima, Milanović ima biti ne korektiv, nego moderator političkih procesa, neka vrsta nadograđene inačice Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, čiji autoritet proizlazi već iz same dužnosti, pri čemu mu, za razliku od tog parasudbenog tijela, ne trebaju nikakvi papiri kao formalno pokriće za presude. Vidjelo se to već kad je, usvojivši prerogative neformalnog vrhovnog državnog kadije, netom poslije izbora Milana Bandića proglasio krivim (normalno da je kriv kad je još u sedlu), a Kolindu Grabar Kitarović nevinom (logično da sad kad je srušena nije ništa kriva), usput joj velikodušno nutkajući službu u diplomaciji. Kao hodajući koncentrat pravde i polagatelj prava na vječnu istinu, vrhovni državni kadija je tu da u trku ispravlja sve stranputice nesavršenog pravosuđa, „uprljanog“ zakonima, dokazima, procedurama i sličnim nepotrebnim preprekama. A mediji su tu samo da se dive njegovu urođenom smislu za pravednost, brižno mu njegujući lik neporecivog autoriteta svijetla obraza.

Milanović kao Juričan

Uzevši to u obzir, sad je jasnije i zašto se „neovisni“ i „istraživački“ mediji nisu pretrgli tijekom kampanje propitkivati poslovne partnere Zorana Milanovića u zadnje 4 godine (poslije nekoliko kolumnističkih ćoraka ispaljenih sa stranica smještenih posred novina, priča ne samo što nije kulminirala baražnom vatrom, kako bi nesumnjivo bilo da se radilo o nekome sa suprotne strane barikade, nego upravo suprotno – što se kampanja više zahuktavala, interes medija za tu temu je jenjavao, da bi u završnici gotovo posve zamro. Hm… očito javnost ne mora baš sve znati.). Niti se tko ubio istražujući Milanovićeve veze s albanskim državnim vrhom oko kojeg je nedavno izbila neugodna afera s tamošnjom mafijom u glavnoj ulozi (hvaljena, financijski uspješna Milanovićeva tvrtka za pružanje savjetodavnih usluga se znakovito zvala EuroAlba – Alba asocira na Albaniju, ali i na zoru kao Zoran). Takve bi aktivnosti, naime, samo nepotrebno poljuljale opće povjerenje u predodređenog izricatelja službenih istina, de facto glasnogovornika struktura naslijeđenih iz komunističkog totalitarizma, koje su ga i isturile kao svojevrsnog čuvara njihova pečata kojim Hrvate žigošu u sve dragovoljnijem uzništvu, uspijevajući im zgaditi najbolje ljude i podvaliti mediokritete. U silnoj želji da pokažu kako je Milanović u životu ipak nešto konkretno radio, bliski mu mediji plasirali su dirljivu priču kako se početkom devedesetih kao student bavio prodajom skupih usisavača od vrata do vrata, zadržavajući pritom za sebe 300 maraka po prodanom komadu (kolika li je tek onda morala biti prodajna cijena tih aparata?). No, svojstvenom im šlampavošću iza koje stoji, nekad bi se reklo drugarska, a danas klijentelistička solidarnost, nisu se zapitali kakvoj je to klijenteli mlađahni Milanović mogao prodavati tako skupe usisavače u doba kad je prosječna plaća u Hrvatskoj jedva prelazila 200 maraka. I kad je velika većina Hrvata doista jedva spajala kraj s krajem.

Dok se Milanovića obzirno štiti od bilo čega što bi mu moglo narušiti vjerodostojnost kao vrhovnom arbitru svekolikih društvenih zbivanja, upada u oči i kako se povjerena mu uloga u znatnoj mjeri podudara s onom Darija Juričana. Ovdje je zapravo riječ o invertiranoj parafrazi tradicionalnih uloga vladara i dvorske lude u doba srednjega vijeka. Naime, tada bi dvorskoj ludi bilo dopušteno da kao neformalni glas naroda pred vladarom i pûkom ismijava oligarhiju kojom se vladar okružio. Danas su se, međutim, uloge formalnog, institucionalnog suverena Milanovića i izvaninstitucionalne lude Juričana stopile u jednu, tako da se jedva razaznaje tko je tu vladar a tko luda. Obojica prenose istovjetne poruke oligarhije svjetini. Ne ismijavaju oligarhiju koja ih je lansirala, nego kidišu na one koje je ruka iz sjene odredila da budu javno poniženi i osuđeni. A to su uglavnom oni koji se usuđuju stvarati višak na opću korist te drugi koji nekaj delaju. Zato se u tim lutkama na koncu, svejedno bila riječ o nominalnom vladaru ili dvorskoj ludi, ne pali pravednički žar kad je posrijedi porijeklo imovine, primjerice, Emila Tedeschija, Vanjke Špiljka, Danka Končara, Branka Roglića…

Predsjednik – nekom za kaznu, nekom za nagradu!

I nisu još poslovično revni mediji stigli izgraditi kuću cvijeća o Milanovićevu državničkom sazrijevanju i visokoj financijskoj osviještenosti, čemu je trebala posvjedočiti i skromna inauguracija, kad ih on sâm zaskoči. Kao tipični razmaženi pripadnik povlaštene kaste, kojem je novac uvijek padao s neba, a da se nikad za njega nije trebao ozbiljno pomučiti, Milanović, sve i da je to htio, nije mogao razviti osjećaj za javni novac. Tako je za katastrofalnih poplava u Slavoniji drčno poručivao kako Hrvatska ne će tražiti pomoć od Europe (uhvatila ga muka već od same pomisli da bi trebalo popunjavati nekakve glupe formulare). A sad je nonšalantan odnos prema novcu samo potvrdio ustvrdivši kako milijarda dolara koje Amerika izdvaja za inicijativu Tri mora nije ni za kavu (kako ne bi ostao neshvaćen, prisnažio je kako ni gledajući samo Hrvatsku to nije neki novac, a kamoli za dobar dio Europe kojem je namijenjen). Srećom po njega, Hrvati su ionako kronično skloni više osuđivati potraćene tisuće osvjetljene medijskim reflektorima od silnih milijuna i još silnijih milijardi zamračenih medijskom šutnjom. A takve su okolnosti dušu dale stvaranju ozračja u kojem će Milanovićev prijatelj Tedeschi žvake pretvarati u milijarde na vlastito dobro, a Milanović milijarde pretvarati u kave nauštrb općeg dobra. Za te bi kave, među kojima se ističe znamenita kava brenda „Uljanik“, svojstveno uvriježenom modusu operandi svojih predaka, velikodušno ostavio račun drugima da plate, da bi onda ti drugi to podmirili iz stvorenog viška, a ne kako bi on običavao, iz produbljenog manjka.

I bez kavanske sprdnje, uočljiva je naglašena Milanovićeva nezainteresiranost za inicijativu pod pokroviteljstvom najmoćnije sile svijeta, koja Hrvatskoj, osim konkretnog izravnog sadržaja, može i neizravno koristiti kao vezivno tkivo za snažnije povezivanje i pozicioniranje bloka postkomunističkih zemalja unutar EU. Naime, to su listom i zemlje prijateljice kohezije tj. neto-primateljice iz europskih fondova o čemu se upravo vode i za Hrvatsku iznimno važni pregovori. No, iz nekog tajanstvenog razloga Milanović kao da više vodi brigu o interesima onih koje bi inicijativa Tri mora mogla uznemiriti, nego kako bi Hrvatskoj mogla koristiti. A naljutiti bi mogla prije svega one kojima je bio, doduše, tek drugi favorit, ali ipak miljenik na izborima (prvi, hrvatska kopija ukrajinskog pajaca Zelenskog, im je unatoč silnom uloženom trudu otpao još u prvome krugu) – one u čijoj je kartoteci svakojakih „suverenista“ zaveden kao – 3OPAH!

Na istom bi fonu Milanović, za kojeg je Mađarska mala i nebitna država, išao u strateški savez s pet puta manjom Slovenijom (Milanović ima vrašku sreću što nije plavuša pa se na to nitko nije obrecnuo), državom poprilično okrenutom Rusiji, čija oligarhija, također naslijeđena iz komunističkog totalitarizma, gaji izvrsne odnose s pandanima u Hrvatskoj. U zadnje vrijeme kao poželjnog hrvatskog strateškog partnera Sloveniji pridodaje i Austriju pokazujući kako bi, sukladno svojoj introvertiranoj naravi, Hrvatsku najradije stjerao u alpski skijaški kutak, tamo gdje sunce zaklonjeno oštrim bridovima visokih planina ni ljeti na horizontu ne provodi više od kakvih 7-8 sati.

Što se, pak, tiče šire vanjskopolitičke slike, znakovito je kako su Milanovića nakon pobjede prvi kontaktirali upravo autokrati, mada ih, barem na riječima, baš i ne šmeka. S Erdoganom je navodno proćaskao kojih pola sata, dok Putin nije časio časa uputiti mu poziv na paradu povodom Dana pobjede u Drugom svjetskom ratu, kojeg je Milanović, ozaren poput ustreptala dječarca koji se upravo domogao ulaznice za El Classico (sraz Real-Barcelona), zdušno prihvatio. Upravo se u tome ogleda dubinski Milanovićev odmak u odnosu na politiku Grabar Kitarović, čak i dublji od hladnog, narogušenog, pa i ciničnog stajališta prema inicijativi Tri mora. Naime, dok su dežurni desni mjesečari na pasja kola grdili Kolindu Grabar Kitarović zbog nazočnosti skupu održanom povodom obljetnice početka Drugog svjetskog rata u Poljskoj (gdje nije bilo ni Srbije ni Rusije), a čija je ključna poruka bila jednaki odmak od dva vodeća totalitarizma 20. stoljeća, nasljednik joj Milanović sav razdragan odlazi na skup gdje će stupajući u istom ešalonu s Aleksandrom Vučićem slaviti pobjedu jednoga od tih totalitarizama. Pobjeda je to u hrvatskom kolektivnom sjećanju upamćena po zasipanju morem hrvatskih kostiju još uvijek neprebrojanih jama, rudarskih okana, tenkovskih jaraka,…. I kako onda ne primijetiti da su nešto tiši, ali Domovini vjerni Hrvati Milanovića dobili za kaznu, a oni vazda glasni, naizgled tvrdokorni, a opet tako povodljivi otpadnici – za nagradu!

Može li gore?

U teškim se trenutcima, a ovi za misleće Hrvate zasigurno takvi jesu, uvijek dobro dođe neki oblik utjehe. Onako kako, kad jako zaboli zub, pomaže metnuti oštar kamenčić u cipelu, taman i izgrebao nožne prste sve do krvi, sve samo kako bi se zaboravilo na i dalje itekako stvarnu zubobolju, tako i ovdje vrijedi svrnuti misli na nešto gore, gore od Milanovića. Taman takvo zlo objektivno i ne bilo na vidiku, to nije prepreka da ga se makar i u mašti pokuša konstruirati.

U tom smislu mogle bi pomoći definicije savršenog dezertera, a potom i savršenog ratnog profitera. Naime, baš kao što časni ratnici nisu svi isti, npr. nisu isti dragovoljci i mobilizirani vojnici, i u maločas navedenim, nimalo laskavim kategorijama postoji određeno stupnjevanje. Primjerice, onaj koji dezertira s crte bojišnice, ne mogavši podnijeti strahote kojima je izložen, a ipak o tome obavijesti zapovjednika, u neku je ruku, uvjetno rečeno, častan i plemeniti dezerter. Onaj koji učini to isto, ali tako da pobjegne glavom bez obzira, znatno je opasniji jer izlaže pogibelji suborce koji na njega računaju. Onaj koji ostaje u domovini, ali se ogluši na mobilizacijski poziv, u moralnom je pogledu još gori. Najpodmukliji je, time i savršen, zasigurno onaj dezerter koji, vidjevši da se spremaju teška vremena, preventivno utekne u inozemstvo kako poziv ne bi mogao zaprimiti, da bi se poslije pravdao kako ga, eto, nije bilo kući, jer je vani imao baš nekog važnog posla.

Na stranu sad što je dezerter već po naravi stvari ujedno i ratni profiter, osmotrimo pobliže slučaj ratnog profitera u užem smislu. Njega se često stereotipno poistovjećuje sa švercerom oružja, onoga koji bi oružje nabavio, a potom ga po višestrukoj cijeni preprodao koristeći ratnu nesreću za osobno bogaćenje. Ipak, i takav se ratni profiter morao suočiti s prodavačem oružja, obično nekim kriminalcem međunarodne reputacije, koji ga je mogao prevariti, oteti mu novac i ne isporučiti mu ništa, a u konačnici ga i smaknuti. Dakle, takav se ratni profiter izložio nemalom riziku pa samim time ne zaslužuje samo osudu, zgražanje i pogrde nego i priznanje. Naime, isporučivši nasušno joj potrebno oružje posve je opipljivo pripomogao obrani Hrvatske. Osjetno gori, savršeni profiter je onaj koji je od rata profitirao, a da pritom ništa nije riskirao. Primjerice, onaj koji je otišao iz Hrvatske u praskozorje rata (kao, recimo, dezerter iz primjera gore), pa se u pečalbi bavio nekim poslom, primjerice skladanjem i sviranjem, da bi netko drugi u jeku rata, kad je grmjelo i sijevalo, popularizirao njegove pjesme učinivši ih uspješnicama među ratnom nesrećom pogođenim ljudima. Da bi se potom, nakon što se dim ratnih vatri već razišao, odbjegli kantautor vratio kući zatekavši nemjerljivo veću tržišnu potražnju za svojim pjesmama nego u tuđini, pa se na tomu obogatio. Je li uopće zamislivo savršenije ratno profiterstvo, brižno očišćeno i od truna rizika?

Iako tako ljigavog tipa, koji bi objedinjavao oba ova savršenstva, čak ni u Hrvatskoj nije lako naći, ipak nije skroz isključeno da kad bi se kojim slučajem takav iznebuha pojavio i Hrvatima ponudio, da bi oni i za njim plazili, moguće ga i izabrali, kao što su nedavno izabrali ipak znatno manje nemoralnog Milanovića. Na takav scenarij navodi spoznaja kako su neki savršeni katolici na prošlim izborima bili toliko ogorčeni na svoju nesavršenu sestru zbog navodnih grijeha vezanih uz prakticiranje joge i numerologije, da nisu ni primijetili kako su u svoj svojoj savršenosti prionuli uz onoga koji, veseleći se u društvu pajdaša, poziva da se mani Očenaša. A k tome i radosno slavi pogansku inačicu Martinja, raširenog običaja kojim se izruguje najvećoj katoličkoj svetinji – Trojednom Bogu! Moguće su pomislili da je sve to samo šala, ili da se to, eto, izobičajilo pa je prihvatljivo, iako bi drugome šalu na tu temu s pravom zamjerili. Jer sa svetim nema šale. Ako je sveto. Dakle, kad su već spremno pristali uz takvoga, zašto onda, savršeni kakvi jesu, ne bi i uz savršenog dezertera i još savršenijeg ratnog profitera? Jer samo savršeni zaslužuju savršenog. A koliko su savršeni, pokazali su i u prvom i u drugom izbornom krugu, tako da je njihovoj savršenosti samo još onaj deveti granica. Štoviše, možda to nisu ni primijetili, ali i u njega su već jednom nogom debelo zakoračili, a kako su krenuli, najesen bi lako mogli i drugom. Jer ni u njih, ma koliko savršeni bili, vire ni, a razuma je još i manje. A što je vira bez razuma, taman kad bi je i barem zrnce bilo? Što drugo, negoli riba na suhom!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari