Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: U očekivanju oslobađanja

Objavljeno

na

Parlamentarni izbori 2015. godine mogli bi biti od povijesne važnosti ako bi birači četverogodišnji mandat povjerili ljudima koji su sposobni, spremni i odlučni donijeti nuždan zaokret u barem nekim od ključnih, sudbinskih područja ukupnoga života suvremenoga hrvatskoga društva i države Hrvatske. Čini se više nego prikladnim upravo u vrijeme izbora podsjetiti na barem neka od tih bitnih i životnih područja društvenoga i političkoga djelovanja koja tvore temelj zdravoga društvenoga života, zdravoga gospodarstva i temelj svekolikoga napretka i hrvatskoga društva i države, piše Ivan Miklenić/Glas Koncila

[ad id=”68099″]

Stvarna uspješnost baš svakoga djelovanja u ljudskom društvu ovisi o stvarnoj sposobnosti, kompetentnosti i umješnosti, i stvarnom zauzimanju, tj. djelovanju, radu. U suvremenom hrvatskom društvu ta obična maksima ne samo da se ne provodi u stvarnom djelovanju, nego je čak uvelike i neprovediva. Naime, da bi pojedina sposobna osoba uopće dobila priliku za djelovanje na onom području na kojem je najkompetentnija i najumješnija, mora se često najprije svrstati, da ne kažemo prodati, određenoj društvenoj političkoj, ideološkoj ili drugoj interesnoj skupini. Podobnost je i ove 2015. godine u hrvatskom društvu važnija od sposobnosti, a koja je to podobnost ispravna odlučuje otuđena i od javnosti skrivena skupina moćnika koji nikada i ne pomišljaju da bi izišli u javnost na izborno natjecanje koje bi legitimiralo njihovu sada uzurpiranu moć. Dok se Hrvatska ne oslobodi tih samozvanih, ali presudno moćnih tutora, mnogi stvarno sposobni ljudi, koji se ne žele prodati, bit će prisiljeni na golo preživljavanje ili na napuštanje svoje domovine, a hrvatsko društvo nastavit će nizati neuspjehe na svim područjima društvenoga života.

Projekt podobnosti posebno je vidljiv u samim političkim strankama koje se neistinito deklariraju kao demokratske, a u njima moć zapravo imaju maskirani eksponenti spomenutih tutora, pa su političke stranke u svojoj srži još uvijek uvelike kopije bivše komunističke partije, tj. i dalje je stvarna moć koncentrirana ili u rukama jednoga čovjeka ili u vrlo malobrojnoj skupini, redovito neslobodnih, a često i nesposobnih podobnika. Hrvatsko društvo odlučno i drastično je zaustavljeno u procesu demokratizacije pa je stvarna politika ili strogo pod kontrolom tutora ili onemogućena smišljenim usitnjavanjem i atomiziranjem svega onoga što nije pod kontrolom ili u duhu tutora. Nije li potvrda toga činjenica da u tako maloj zemlji kao što je Hrvatska djeluje više od 150 političkih stranaka od kojih su sada većina potpuno beznačajne, a zajedno bi mogle biti najjača stranka? Izlaz je iz te nesnošljive situacije stvarna demokratizacija i legalizacija frakcija unutar političkih stranaka i principijelno biranje vodstava po načelu jedan član jedan glas. Na državnoj razini izlaz iz demokratskoga zastoja je u korjenitoj promjeni izbornoga sustava koji bi trebao omogućiti davanje glasa točno određenoj osobi, koja bi onda odgovarala svojim biračima, i zabraniti koaliranje prije izbora, te bitno olakšavanje referenduma kao neposrednoga demokratskoga odlučivanja. Bez tih promjena Hrvatskom će gospodariti tutori, kojima se mogu uspješno suprotstaviti samo političari sa stvarnim demokratskim legitimitetom; moć dijeliti nesposobni poslušnici, sposobni će biti ili u zapećku ili tražiti uspjeh izvan Hrvatske, a Hrvatska i dalje stagnirati.

Oslobađanje iz okova tutora očitovat će se i u stvarnoj spremnosti za suočavanje s prošlošću, kako onom iz doba Drugoga svjetskoga rata tako i onom iz Domovinskoga rata, i to suočavanje koje će biti nepristrano, pravedno i lišeno svakoga dnevnopolitičkoga interesa. Hrvatsko društvo ne će moći biti normalno sve dok se stvarno principijelno i bez ikakva pridržaja po jednakom i jedinstvenom kriteriju ne osude zločini ustaša i partizana, desnice i ljevice, dok se svim žrtvama, bez obzira na kojoj strani pale, ne iskaže stvarni i iskreni ljudski pijetet (a to uključuje i iskapanje i časno pohranjivanje posmrtnih ostataka svih žrtava), i dok se korifeji totalitarizma ne onemoguće u svakom relevantnom društvenom utjecaju. To oslobađanje preduvjet je za stvarno slobodno zakonodavstvo, ali i za stvaranje pravnih okvira u kojima će svi segmenti pravosuđa služiti pravdi, istini i općemu dobru cjelokupne društvene zajednice, a ne više, kao sada, partikularnim interesima pojedinih skupina i čak pojedinaca.

Hrvatska država ne će moći stati na vlastite noge sve dok Domovinski rat, odnosno ideali koji su vodili hrvatske branitelje da su žrtvovali svoje živote, tijela i napore, ne postanu jedini stvarni temelj sveukupnoga društvenoga života. U sadašnjem povijesnom času ni jedno ni drugo smišljeno nije provedeno i smišljeno se provođenje tih najnormalnijih općih zahtjeva ne samo bojkotira, nego i onemogućuje, pa je državotvornost više izvrgnuta ruglu negoli prihvaćena kao vrjednota bez koje je nemoguć opstanak ikoje države. U stabilnim demokratskim državama državotvornost je u temelju svake demokratske političke stranke pa zato postoji u tim državama visok stupanj konsenzusa u temeljnim legalnim i legitimnim nacionalnim ciljevima i interesima te je i to jedini put bolje i uspješne Hrvatske. Naime, samo uvažavanje temeljnih legalnih i legitimnih hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa preduvjet je njegovanja nacionalnoga kulturnoga identiteta, obitelji i pronatalitetnih stremljenja, razvijanja obrazovanja, znanosti, zdravstva i proizvodnoga gospodarstva, primjerenoga hrvatskim komparativnim prednostima… O nužnom korjenitom zaokretu na navedenim područjima društvenoga života ovisi uspješnost ne samo sljedećega mandata, nego i hrvatskih građana i Hrvatske.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Bošnjaci i Srbi pripremaju razgraničenje, a gdje će Hrvati?

Objavljeno

na

Objavio

Vrlo zanimljiv sastanak dogodio se 8. ovoga mjeseca u Beogradu između srbijanskog kneza Aleksandra Vučića, turskog sultana Recepa Erdogana i troglavog Predsjedništva BiH, koje čine lukavi Šefik Džaferović, goropadni Milorad Dodik i ubogi Željko Komšić.

Razgovaralo se, kako je javno rečeno, o infrastrukturnom (cestovnom, plinskom, željezničkom, električnom) povezivanju Srbije i BiH. Spomenute su autoceste Beograd – (istočno) Sarajevo te Sarajevo – Novi Pazar. Dominirao je prijateljski ton u stilu “ti meni kneže, a ja tebi viteže…”.

Miriše na podjelu

Iskazujući svoj interes za mir na Balkanu dok je upravo spremao krvavi pohod na Kurde, miroljubivi je Erdogan uskliknuo: “Dragi prijatelju Vučiću!” Vučić mu je zahvalio za “stabilizirajuću ulogu na Balkanu”, ne skrivajući radost što će Srbija biti bolje povezana s Nevesinjem. Svi su odlučni nastaviti započete sastanke i razgovore, već u svibnju u Istanbulu, u Sarajevu i prije.

Prva je pomisao sa strane kako je teško povjerovati da se razgovaralo samo o miru i infrastrukturi (zar bolji partner za to ne bi bili, recimo, Kinezi nego Turci?). Nekako sve miriše na dogovor o razgraničenju i podjeli BiH na srpski i bošnjačko-muslimanski dio. Nedostajao je tu samo Vladimir Putin, ali bi to onda bilo preočito.

U igri bi mogao biti i Sandžak, koji je ničim izazvan spomenuo srbijanski lider. Nedavna Deklaracija SDA koja ide za unitarnim uređenjem države, izgleda, i ne odnosi se na Republiku Srpsku, već samo na ovaj dio koji se zove Federacijom, što je samo nastavak kontinuiteta obespravljivanja hrvatskog naroda. Zato što se Deklaracija, valjda, na njih ne odnosi nije bilo reakcija iz Beograda pa je čak i Dodik bio neobično suzdržan.

Gotov čin

Podozrenje s hrvatske strane izaziva činjenica da na ovom razgovoru nije bilo predstavnika hrvatskog naroda u BiH, jer to Komšić uistinu nije. On se, zapravo, profilirao kao najradikalniji negator hrvatskih interesa i kao ogorčeni protivnik miješanja države Hrvatske u unutarnje stvari BiH. Uostalom, on nije izabran za člana Predsjedništva tek iz inata, već da bi se plan podjele interesa dviju strana bez treće lakše proveo.

Na pomolu je konačno rješenje dugogodišnje bosanskohercegovačke krize. Mogu EU i Amerika biti protiv, ali ako se postigne dogovor u krugu Turska-Rusija-Srbija-Bosna, stvorit će se stanje gotovog čina.

A Hrvati su također pred konačnim rješenjem, iliti pred “endlosung kroatische frage”. Moći će izabrati jednu od tri solucije: pretvoriti se u komšiće, odseliti se u Hrvatsku ili u neku od trećih zemalja, možda čak i na Madagaskar, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Ljubić: Hrvati u BiH znaju što im je donio izbor Komšića, no znaju li pojedinci u RH što je donio Hrvatskoj

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić – Znamo li kad je uistinu rođena hrvatska država

Objavljeno

na

Objavio

U dvobroju uz Dan neovisnosti »Večernji list« na naslovnici je istaknuo temu pod naslovom »Znamo li kad je uistinu rođena hrvatska država«, a povod su toj temi različita mišljenja o tome kad bi trebalo slaviti rođendan Republike Hrvatske. Tema je intrigantna ne samo zbog različitih mišljenja o rođendanu naše države nego i zbog odnosa, i aktualnih posljedica toga odnosa, prema procesu osamostaljenja i naglascima koje pojedini povijesni datumi važni u procesu osamostaljenja bivše Socijalističke Republike Hrvatske sa sobom donose. Dodatnu aktualnost toj temi daju najave da če sadašnje vlasti uskoro izmijeniti Zakon o državnim blagdanima te kao Dan državnosti vratiti dan 30. svibnja.

Državnost, premda sadrži točno određene čimbenike kao preduvjete i međunarodno priznate pravne okvire, postoji i može živjeti a da nije realizirana ni de jure ni de facto. Upravo je takva državnost 9-stoljetno povijesno iskustvo hrvatskoga naroda: svijest o hrvatskoj samostalnoj državnosti živjela je od gubitka hrvatske samostalnosti ulaskom u personalnu uniju s Mađarskom početkom 12. stoljeća i nikada nije iščezla iz hrvatske narodne memorije. Bilo je povijesnih razdoblja kad je realizacija hrvatske narodne memorije.

Bilo je povijesnih razdoblja kad je realizacija hrvatske državnosti u samostalnosti bila dio nacionalnoga političkoga programa, katkad više katkad manje snažnoga, a bilo je i razdoblja kad je hrvatska državnost živjela samo u neformalnim skupinama i srcima ponajboljih hrvatskih sinova i kćeri. Hrvatska državna samostalnost bila je hrvatski nacionalni cilj koji nakon iskustva hrvatskoga kraljevstva nikada više nije iščeznuo ili bio utrnut u hrvatskom narodu i što je represija prema hrvatskomu narodu bila veća to je više bujao san i to je više rasla svijest o važnosti hrvatske državne samostalnosti.

Rasprave i razilaženja o tzv. rođendanu Republike Hrvatske zapravo su radosna i sretna događanja jer su moguća tek nakon iznimno dugoga i teškoga, krvlju i životima plaćenoga procesa osamostaljenja, no to ipak otkriva što je komu važnije, odnosno što je komu manje važno u aktualnom društvenom i političkom životu Republike Hrvatske. Činjenica je da je prva lijeva koalicijska vlast predvođena bivšom Komunističkom partijom, koja se presvukla u liberalno i demokratsko ideološko i političko ruho, ukinula opće prihvaćen Dan hrvatske državnosti – 30. svibnja u spomen na konstituiranje prvoga višestranačkoga Hrvatskoga sabora toga datuma 1990. godine.

Premda je tu promjenu predložio čovjek koji se smatrao katolikom i liberalom, i koji se poslije za taj svoj prijedlog pokajao, ona je prihvaćena većinskom odlukom da se tako ukine slavlje silaska formalnoga komunizma s vlasti odnosno slavlje diskontinuiteta s komunističkim poretkom u Hrvatskoj. Gledajući danas sa stanovitoga povijesnoga odmaka, očito je da se taj datum kao Dan državnosti nije mogao održati jer su u hrvatskom društvu sve do sada toliko ojačali, uvezali se i zagospodarili elementi komunističkoga nasljeđa i mentaliteta i to nipošto ne samo iz političke stranke sljednice bivše partije.

Dan kad je Hrvatski sabor 1991. donio Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, kao i Dan neovisnosti, kao dan kad se Hrvatska otkinula od državnopravnih veza s bivšom saveznom komunističkom državom te republikama i pokrajinama u njezinu okviru, nisu zaživjeli u hrvatskom društvu kao dani koji bi se stvarno mogli staviti kao rođendan Republike Hrvatske, jer u Hrvatskoj postoje političke snage koje ne samo da se ne mogu radovati onomu što se dogodilo tih povijesnih datuma nego ne mogu ni smisliti ni samostalnu ni ikakvu hrvatsku državu.

Koliko je takva politička i ideološka svijest snažna, vidi se na mnogim područjima društvenoga života te Hrvatska nikako ni gotovo 30 godina od osamostaljenja ne uspijeva stati na svoje čvrste gospodarske noge, iskoristiti brojne prirodne resurse i ljudske potencijale. Štoviše, Republika Hrvatska ni danas nema definirano što je stvarno njezin legalni i legitimni nacionalni cilj oko kojega bi, kao u svakoj normalnoj, demokratskoj i stabilnoj državi, bio postignut konsenzus relevantnih političkih snaga.

Ima razloga da se 30. svibnja 1990. uzme kao vrlo važan iskorak u procesu osamostaljenja Hrvatske, premda se ne smije smatrati irelevantnim ni datum izbora na kojima je velika većina pripadnika hrvatskoga naroda kao birača dala povjerenje i mandat novoj političkoj stranci, jer da u narodu nije bilo te svijesti, ništa ne bi bilo ni od državne samostalnosti. U tom procesu osamostaljenja također je vrlo važna Deklaracija o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske kao kucanje na vrata međunarodne zajednice, odnosno u društvo samostalnih država, što je međunarodnopravni temelj za postizanje vrlo važnoga pravnoga instituta – državnoga priznanja od postojećih samostalnih država.

No važnije od legitimnih i razumljivih različitih razmišljanja i od svih raspravljanja o slavlju rođendana Hrvatske svakako je davanje punoga smisla i stvarnoga sadržaja hrvatskoj državnosti u okvirima međunarodnoga prava i u unutarnjem uređenju da Hrvatska postane država koja ispunjava drevni san hrvatskoga naroda i zajamči opće dobro, pravdu, slobodu i dostojanstvo svim svojim stanovnicima. A u tome ima još mnogo posla.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari