Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Upropašteni mandat – Analiza djelovanja i učinka Kukuriku koalicije

Objavljeno

na

Predajom izbornih lista Državnomu izbornomu povjerenstvu u ponedjeljak 19. listopada započeo je službeni proces parlamentarnih izbora pa je nastupio i trenutak za ocjenu djelovanja nositelja dosadašnje izvršne vlasti, koja se u Hrvatskoj oblikuje u skladu s ishodom parlamentarnih izbora, da bi, nakon konstituiranja i potvrde u Hrvatskom saboru, dominirala i nad Saborom.

[ad id=”68099″]

Upravo zato što si Vlada pripisuje i de facto iskazuje formalno najveću moć u hrvatskom društvu, te je dakle najodgovornija za stvarno stanje u svim segmentima društva, više je nego poželjno stručno, mjerodavno i vjerodostojno analizirati djelovanje i učinke Kukuriku koalicije, koja je oblikovala vlast u mandatu koji upravo istječe. Neobično je što takve analize, osim odgovarajućih društvenih institucija, ne poduzimaju čak ni političke stranke koje pretendiraju na osvajanje novoga mandata. Budući da članovi Vlade Kukuriku koalicije posljednje mjesece svojega mandata koriste za hrabro, možda čak i drsko, uvjeravanje javnosti da su mnogo učinili za boljitak zemlje i da za sobom ostavljaju mnogo uređeniju državu nego što su je zatekli, potreban je barem kratki novinarski osvrt na neke važnije segmente djelovanja i učinaka u posljednjem mandatu.

Kad je Kukuriku koalicija o Božiću 2011. preuzela vlast, uživala je potporu većega dijela hrvatskoga društva negoli su to pokazali sami izborni rezultati s početka prosinca 2011. jer već samim tim što je to bila nova vlast pobudila je nadu da će pokušati djelovati za dobro čitave hrvatske nacije, da se ne će usuditi favorizirati interese pojedinaca, pojedinih skupina i manjine na štetu većine odnosno općega dobra cijeloga hrvatskoga društva. Ta nada vrlo je brzo izgubila svaki temelj čim je nova vlast počela raspoređivati svoj kadar na vodeća mjesta u javnim poduzećima bez obzira na (ne)sposobnost pa je odmah postalo jasno da se favorizira interese pojedinaca i skupina na štetu općega dobra. Kako je ta Vlada započela, tako je u tom segmentu djelovanja nastavila do kraja mandata. Relativno brzo postalo je također vrlo providno da čak ni nositelji pojedinih portfelja nisu bili dorasli ni kompetentni za stvarne izazove te da osim fraziranja, a često i izazivanja sukoba, nisu mogli biti nositelji potrebnoga sudbinskoga zaokreta.

Umjesto prianjanja na rješavanje stvarnih vrlo ozbiljnih i urgentnih problema, osobito u gospodarstvu i uvjetima održivoga gospodarskoga djelovanja, dio Vlade posvetio se preodgoju hrvatskoga društva i nametanju svoje ideološke matrice cjelokupnomu hrvatskomu društvu. Nikada u povijesti hrvatskoga naroda nije bilo tako snažnoga i otvorenoga napada na obitelj kao za mandata Kukuriku koalicije. Za taj ideološki napad, u kojem je manjina agresivno ignorirala i podcjenjivala većinu u hrvatskom društvu, korišten je najprije obrazovni sustav, nametanjem većini, osobito katoličkim vjernicima, neprihvatljivoga zdravstvenoga odgoja, zatim i zakonodavstvo, osobito donošenje Obiteljskoga zakona, koji je Ustavni sud osporio, a onda i nove gotovo istovjetne verzije za koju se još ne zna hoće li moći opstati. Vlada Kukuriku koalicije u svom ideološkom preodgoju društva razvila je model javnoga demokratskoga i tajnoga diktatorskoga djelovanja ne mareći za nužnost stvarne pluralnosti u jednakopravnosti i slobodi svih svjetonazora. Posredovanjem svojih urednika i novinara ta Vlada indoktrinirala je hrvatsku javnost, osobito djelovanjem Hrvatske radiotelevizije, te je stvarala ozračje kontinuiteta s osamdesetim komunističkim godinama, zanemarujući demokratske promjene.

Među neprihvatljivijim potezima bila je i odluka da se rad tijela koje bi trebalo istraživati komunističke zločine i neoznačene grobnice u kojima su žrtve komunističkoga progona podvrgne Ministarstvu branitelja, tj. izvršnoj vlasti. Sva upozorenja na neprihvatljivost takvoga određenja, kao i mnogi opravdani zahtjevi, naišli su na hladno odbijanje i ignoriranje. Nije slučajno u javnost došla ocjena da je riječ o nenarodnoj Vladi jer su njezina postupanja često bila protiv sigurne i poznate volje stvarne većine u hrvatskom društvu. Može se bez ikakvoga pretjerivanja reći da je mandat Kukuriku koalicije bio izgubljeno vrijeme za pošteno, pravedno i nužno suočavanje s komunističkom totalitarnom prošlošću i totalitarnim mentalitetom koji ne samo preživljava, nego se i učvršćuje čak među mladima, koji su rođeni poslije 1990., a da se pri tome podvaljuje i fašizacija hrvatskoga društva.

Ostat će Vlada Kukuriku koalicije zapamćena po slanju policije na hrvatske branitelje i po bešćutnosti za opravdane zahtjeve hrvatskih branitelja. Bit će zapamćeno da je upravo ta Vlada iscjeđivala stanovništvo nametnutim neoprostivo visokim PDV-om da bi onda nešto popustila omogućujući stanovito povećanje plaća i populističkim potezima na kraju mandata kojima pokušava kupiti glasove birača. Vlada bez vizije izlaska iz krize odgovorna je za gubitak daljnjih pedesetak tisuća radnih mjesta, za novi val iseljavanja, i to mladih i školovanih, za izostanak strukturnih reforma pa Hrvatskoj predstoje teški napori za stvarni oporavak gospodarstva, za premale napore za korištenje europskih fondova… Ne može se preskočiti nevjerojatno veliko zaduživanje za puko pokrivanje troškova koji nisu uvijek bili nužni. Riječju, Vlada Kukuriku koalicije zaustavila je demokratski proces i pokušala vratiti kontinuitet s komunističkim razdobljem, potencirala moć i svojevrsno ideološko nasilje manjine nad većinom, otežala stvarni izlazak iz gospodarske krize, iz teškoća nezaposlenosti, siromaštva, izumiranja i iseljavanja mladih, dodatno financijski zadužila svakoga hrvatskoga stanovnika. Nije li riječ o upropaštenom mandatu, i nisu li bili u pravu oni koji su više puta tražili ostavku ove Vlade?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Borislav Ristić: Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Objavljeno

na

Objavio

Krajem prošlog stoljeća svi su nas uvjeravali kako ćemo do 2020. putovati letećim automobilima, imati kolonije na Marsu i androide koji će obavljati poslove umjesto nas, a umjesto toga smo dobili realnost nesnosnih prometnih gužvi, hipnotizirane zombi generacije koje nepomično zure u svoje mobitele i migrantske kolone na granicama.

Ipak, svi volimo sanjariti o budućnosti. Prilika je to da, zavaljeni negdje na plaži, mozak pustimo na pašu i svoju prozaičnu sadašnjost obavijemo svijetom mašte o kojem nikome ne moramo polagati račune.

Možemo, tako, i dalje sanjariti o tome kako ćemo za desetak godina živjeti u ugodnoj hladovini ekoloških i samoodrživih “zelenih nebodera”, putovati na more ili kod rodbine nekim superbrzim prometalom, a roboti će nam odrađivati sve kućanske poslove.

Iako znamo da budućnost nikada ne ispadne onakva kakvom smo ju zamišljali, takva sanjarenja, oslobođena realističkih obzira, uvijek nam govore ponešto i o nama samima, piše Borislav Ristić / Večernji list

Ovo sada nije svijet kakvog smo zamišljali, ali možemo se tješiti time kako on ne odgovara ni nekoj orvelovskoj postapokaliptičkoj viziji komunističkog svijeta okrutnosti i bijede, u kojemu smo svi već trebali živjeti. Iako je Orwellova mračna vizija bila intuitivno razumljiva, ona nije bila realna.

Ljudima se ne može vladati strahom, kao što pokazuje jalova sudbina svih tiranija prošlosti. Stvar je obrnuta, ljudima se vlada udovoljavanjem i podilaženjem njihovim željama.

Pogledajte samo današnju stvarnost, ona je sva u službi ljudske lijenosti. Tako je zadaća poduzetnika da prepozna određenu ljudsku potrebu i da ju olakša.

Ako on udovolji toj našoj potrebi, mi smo mu to spremni platiti novcem. U tom nekom uskom smislu moglo bi se reći kako ispada da su svi izumi svijeta nastali upravo iz ugađanja našoj lijenosti, odnosno, ljudske potrebe da nešto napravi lakšim.

Paradoks je u tome da je lijenost majka izuma. Ne samo zato što lijenčina ima vremena za kreativnost nego upravo zato što se po samoj prirodi stvari tijelo u mirovanju opire svakom gibanju.

Spremno je smisliti more izgovora zašto se nešto ne može, ali ako se ipak mora – onda smisli način kako to učiniti na najlakši mogući način. I tako, dok nas se plašilo mračnom distopijom Orwellova svijeta, naš svijet sve više teži stvarnosti koju je u romanima “Vrli novi svijet” i “Otok” opisao Aldous Huxley.

Huxleyeva naoko utopijska budućnosti nije svijet rata i okrutnosti, već svijet u kojem vlada sveopće blagostanje. To je svijet bez patnje, u kojemu su individue slobodne od svake odgovornosti, nisu vezane brakom, obitelji, niti roditeljstvom. U tom svijetu nema potrebe za nacionalnim državama, jer se misli kako će se tako iskorijeniti svi ratovi.

Religije ne postoje, a ustoličena je samo jedna – hedonizam. Iskorijenjene su bolesti, kao i starenje. Ljudi su zdravi, lijepi i mladoliki. Svi žive u stanju nepomućenog egoizma. Seks je rekreativan i svi imaju slobodan pristup kontracepciji. U smrt se odlazi dragovoljno, programirano i bez boli.

Iako u Huxleyevoj viziji budućnosti postoji vladajuća klasa, takozvani Kontrolori, oni u biti imaju vrlo malo posla, jer daju ljudima ono što oni žele. To je hologramska tvornica želja. Samo nije jasno tko će ispunjavati sve te želje ako su svi slobodni raditi što žele? Koliko god vladalo blagostanje, ono nikada neće moći ispratiti taj porast želja, jer “lijenčinu ubija želja njegova”.

Svijet bez patnje, u kojemu je ispunjenje svakog prohtjeva čovjeku nadohvat ruke, uskoro postaje svijet u kojem život gubi smisao. Orwellov svijet je okrutan, ali je to još uvijek ljudski svijet, jer ipak ostavlja nadu u oslobođenje od ropstva.

Huxleyev svijet je svijet blagostanja, ničim narušene harmonije i slobode, ali je on nehuman, njegov je horizont zatvoren. To je život bez svrhe, koji nije vrijedan življenja. Užitak u blagostanju koje nam donosi tehnokratska civilizacija, za sobom vuče gubitak na duhovnoj strani.

To je stanje u kojem imaš sve, ali s ničim nisi zadovoljan. Oslobodili smo se okova ropstva samo kako bismo se objesili o gadgete naših želja. To stvara duhovnu pustoš i to je ono zastrašujuće i distopijsko u civilizaciji koju smo stvorili.

Svi izumi čovječanstva u funkciji su naše lijenosti i želje za komforom, ali što učiniti sa svim slobodnim vremenom ovoga svijeta ako ujutro nemate razloga ustati? Kako pobijediti taj duh nezadovoljstva i općeljudske apatije?

Ako kao civilizacija ne postavimo na pijedestal čovjekova života potragu za istinom i smislom, umjesto ugađanja željama, osigurana nam je budućnost prodanih duša – ljudi koji kao muhe bez glave trče za proizvodima iz nepresušne tvornice želja.

Borislav Ristić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Plenkovićevo ‘orošavanje’ Vlade

Objavljeno

na

Objavio

Ako ne bude iznenađenja, danas će dovoljno složnih ruku u Saboru potvrditi čak šest novih ministara. Što je razlog takvoj sječi? Prema premijeru, nagla potreba za “osvježenjem”.

Andrej Plenković je kao mandatar ocijenio da su “u političkim okolnostima koje su postale opterećujuća slika za Vladu, osvježenja bila nužna”.

Vladu bi najviše osvježio da je sam otišao, ovako je samo kozmetički “orošava”, umjesto političke i stručne druge lige, kojom ju je uglavnom inicijalno bio popunio, sada, pri kraju balade, mobilizira juniore i trećeligaše kao formalno osvježenje za naivne.

Ukratko, ne radi se ni o kakvoj bitnoj promjeni, već o šminkanju političkog leša da se potpuno ne rastoči do izbora.

Zašto nije išao do kraja pa, primjerice, osvježio Vladu Budimirom Lončarom, idealnim ministrom vanjskih poslova ovakve Hrvatske ili umjesto Nade Murganić za ministricu ustoličio Jelenu Veljaču?

Ionako su i Plenković i bivša ministrica Veljači podnosili raporte i dolazili joj podizati telefonske slušalice na ambiciozno zamišljenu humanitarnu večer na kojoj je, na koncu, unatoč visokim uzvanicima i kremi estrade prikupila manje nego što pjevačke zvijezde koje su joj nastupale uzmu za nastup u svatovima.

Zašto premijer nije u sklopu rekonstrukcije vlade s voljenim koalicijskim partnerom HNS-om dogovorio da i oni jednog “orose”? Primjerice, jesu li manji problemi u resoru ministrice Divjak nego Murganić?

Znači li ovolika smjena isključivo HDZ-ovih kadrova priznanje da su najbolji ministri u Vladi oni iz HNS-a? Je li im onda u zadnjoj godini trebao dati još koje ministarstvo? Teško je iz svega razabrati jasan i dosljedno proveden kriterija za “osvježavanje”, piše Nino Raspudić / Večernji list

Zbog čega je Zdravko Marić, Agrokorovo čudo od djeteta, manji uteg u javnosti od nekih smijenjenih ministara? Koliko se Plenković u samo tri godine politički ofucao dovoljno pokazuje njegov odnos prema medijima i aferama koje su pratili ili potencirali.

Na početku mandata je beskompromisno odbijao smijeniti Barišića i Zdravka Marića unatoč silnom pritisku javnosti, a sada osluškuje svaki šum, mediji i oporba mu kroje vladu pa mu ministri, što bi rekao jedan veliki pjesnik, bivaju kao u jesen na stablima lišće.

Nakon drugopozivaca koje je milom ili silom posmjenjivao, sada se odnekud vade i šalju u sigurnu političku smrt stranački trećopozivci. Ljudi kojima je, čast izuzecima, san snova biti ministar barem godinu dana, što će im, ako ništa drugo, ostati zapisano u CV-u i možda valjati za buduće karijere, jer dosadašnje im nisu impresivne.

Odigrana je figura izmjene u plesu političkih mrtvaca. Smijenjeni ministri su politički mrtvi jer su predugo bili uz Plenkovićev skut i podržavali velike ideološke zaokrete da bi se nakon njegovog pada mogli reciklirati, a s druge strane, njihovi nasljednici su unaprijed žrtvovani i dogodine se, uz dodatni uteg, vraćaju u anonimnost, jer posljednje Plenkovićeve ministrante sigurno sutra Stier, ili bilo tko drugi, neće držati u igri.

Znakovito je kako Plenković, s jedne strane, pokušava zamazati javnosti oči isturanjem anonimusa, a s druge mu, u užoj sviti, ostaju nedodirljivi isti ljudi još od Sanaderovog vremena.

Bit će zanimljivo vidjeti tko će biti novi politički tajnik HDZ-a. Hoće li Plenković i tu funkciju osvježiti nekim novim imenima, nepotrošenim ljudima s velikim ugledom u javnosti, poput, primjerice, Branka Bačića?

Gdje je onaj Mladen Barišić čiju je torbu s četiri milijuna kuna Bačić čuvao nekoliko mjeseci prije nego što ju je predao DORH-u, možda bi se i njega moglo iskoristiti za osvježivanje, barem za državnog tajnika u nekom ministarstvu?

Donedavno je glavna referenca za političko napredovanje bilo posjedovanje neke greške, oraha u džepu ili putra na glavi, svejedno. Greška, kao uporište ucjenjivosti, bila je najbolja preporuka. Toliko se tražila da je malo nedostajalo da je počnu navodili u CV-u – lijepo uza sve podatke o obrazovanju, radnom iskustvu, vještinama, navedeš i koju grešku imaš, točnije, čime si ucjenjiv.

To je, u ovakvoj političkoj kadrovskoj politici, veća preporuka za funkciju od završenog Harvarda. Kad te ima za što uhvatiti, onda si siguran kadar, možeš napredovati dokle hoćeš. Sve dok ne postaneš opterećenje, a onda ćeš pasti kada krene trend “osvježavanja”.

Sada se, s približavanjem izbora, počeo traži drugačiji kadar: nisu više u trendu oni s greškom, već penjači bez pokrića – ponudi mu funkciju o kojoj nikada nije mogao ni sanjati pa će ti biti do groba zahvalan jer zna da bez tebe ne bi došao do takvoga mjesta.

Ali to je varljiva nada, jer nakon nekog vremena ljudi povjeruju da zaista zaslužuju biti tu gdje jesu pa čak i žudjeti više. Koliko je legitimitet tih ljudi? Koliko se njih izvagalo na izborima?

Jedna od novih ministrica osvojila je 0,83 posto preferencijalnih glasova u svojoj izbornoj jedinici. No ako i nemaju politički legitimitet, jesu li to onda vrhunski eksperti u svojim područjima pa mi u stvari imamo vladu stručnjaka, a ne političku? Mediji javljaju da je novi ministar vanjskih poslova rođak Mate Granića.

To je napredak, da ne kažem osvježenje, jer nije mu brat ili sin. No glavno, zdravorazumsko pitanje u “operaciji osvježenje” je sljedeće: kako su ti ministri bili dobri prije pola godine, godinu ili dvije, a sada odjednom ne valjaju? Je li ih tada izabrao premijer, štoviše, i jamčio za njih?

Ostaje i pitanje koliki su to tereti koji stvaraju “opterećujuću sliku” o kojoj je govorio Plenković i koje su vrste. Ima li tu posla za DORH ili se postupalo po zakonu ali nemoralno (zakon je minimum moralnosti) pa je šteta politička? Ima li onda tu i premijerove političke odgovornosti?

Ne računajući četvero mostovaca, koji su odletjeli nakon promjene koalicijskog partnera, Plenkoviću je u manje od tri godine otpalo devet njegovih ministara, koje je kadrovirao HDZ, pod njegovom palicom. Devet ministara! Je li moguće da je u svima bio problem, osim u Plenkoviću?

Vjerovati u to jednako je naivno kao i misliti da ću mu ovo ishitreno orošavanje pomoći na izborima, počevši od unutarstranačkih na proljeće sljedeće godine.

Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Tko o čemu, HNS o poštenju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari