Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Upropašteni mandat – Analiza djelovanja i učinka Kukuriku koalicije

Objavljeno

na

Predajom izbornih lista Državnomu izbornomu povjerenstvu u ponedjeljak 19. listopada započeo je službeni proces parlamentarnih izbora pa je nastupio i trenutak za ocjenu djelovanja nositelja dosadašnje izvršne vlasti, koja se u Hrvatskoj oblikuje u skladu s ishodom parlamentarnih izbora, da bi, nakon konstituiranja i potvrde u Hrvatskom saboru, dominirala i nad Saborom.

[ad id=”68099″]

Upravo zato što si Vlada pripisuje i de facto iskazuje formalno najveću moć u hrvatskom društvu, te je dakle najodgovornija za stvarno stanje u svim segmentima društva, više je nego poželjno stručno, mjerodavno i vjerodostojno analizirati djelovanje i učinke Kukuriku koalicije, koja je oblikovala vlast u mandatu koji upravo istječe. Neobično je što takve analize, osim odgovarajućih društvenih institucija, ne poduzimaju čak ni političke stranke koje pretendiraju na osvajanje novoga mandata. Budući da članovi Vlade Kukuriku koalicije posljednje mjesece svojega mandata koriste za hrabro, možda čak i drsko, uvjeravanje javnosti da su mnogo učinili za boljitak zemlje i da za sobom ostavljaju mnogo uređeniju državu nego što su je zatekli, potreban je barem kratki novinarski osvrt na neke važnije segmente djelovanja i učinaka u posljednjem mandatu.

Kad je Kukuriku koalicija o Božiću 2011. preuzela vlast, uživala je potporu većega dijela hrvatskoga društva negoli su to pokazali sami izborni rezultati s početka prosinca 2011. jer već samim tim što je to bila nova vlast pobudila je nadu da će pokušati djelovati za dobro čitave hrvatske nacije, da se ne će usuditi favorizirati interese pojedinaca, pojedinih skupina i manjine na štetu većine odnosno općega dobra cijeloga hrvatskoga društva. Ta nada vrlo je brzo izgubila svaki temelj čim je nova vlast počela raspoređivati svoj kadar na vodeća mjesta u javnim poduzećima bez obzira na (ne)sposobnost pa je odmah postalo jasno da se favorizira interese pojedinaca i skupina na štetu općega dobra. Kako je ta Vlada započela, tako je u tom segmentu djelovanja nastavila do kraja mandata. Relativno brzo postalo je također vrlo providno da čak ni nositelji pojedinih portfelja nisu bili dorasli ni kompetentni za stvarne izazove te da osim fraziranja, a često i izazivanja sukoba, nisu mogli biti nositelji potrebnoga sudbinskoga zaokreta.

Umjesto prianjanja na rješavanje stvarnih vrlo ozbiljnih i urgentnih problema, osobito u gospodarstvu i uvjetima održivoga gospodarskoga djelovanja, dio Vlade posvetio se preodgoju hrvatskoga društva i nametanju svoje ideološke matrice cjelokupnomu hrvatskomu društvu. Nikada u povijesti hrvatskoga naroda nije bilo tako snažnoga i otvorenoga napada na obitelj kao za mandata Kukuriku koalicije. Za taj ideološki napad, u kojem je manjina agresivno ignorirala i podcjenjivala većinu u hrvatskom društvu, korišten je najprije obrazovni sustav, nametanjem većini, osobito katoličkim vjernicima, neprihvatljivoga zdravstvenoga odgoja, zatim i zakonodavstvo, osobito donošenje Obiteljskoga zakona, koji je Ustavni sud osporio, a onda i nove gotovo istovjetne verzije za koju se još ne zna hoće li moći opstati. Vlada Kukuriku koalicije u svom ideološkom preodgoju društva razvila je model javnoga demokratskoga i tajnoga diktatorskoga djelovanja ne mareći za nužnost stvarne pluralnosti u jednakopravnosti i slobodi svih svjetonazora. Posredovanjem svojih urednika i novinara ta Vlada indoktrinirala je hrvatsku javnost, osobito djelovanjem Hrvatske radiotelevizije, te je stvarala ozračje kontinuiteta s osamdesetim komunističkim godinama, zanemarujući demokratske promjene.

Među neprihvatljivijim potezima bila je i odluka da se rad tijela koje bi trebalo istraživati komunističke zločine i neoznačene grobnice u kojima su žrtve komunističkoga progona podvrgne Ministarstvu branitelja, tj. izvršnoj vlasti. Sva upozorenja na neprihvatljivost takvoga određenja, kao i mnogi opravdani zahtjevi, naišli su na hladno odbijanje i ignoriranje. Nije slučajno u javnost došla ocjena da je riječ o nenarodnoj Vladi jer su njezina postupanja često bila protiv sigurne i poznate volje stvarne većine u hrvatskom društvu. Može se bez ikakvoga pretjerivanja reći da je mandat Kukuriku koalicije bio izgubljeno vrijeme za pošteno, pravedno i nužno suočavanje s komunističkom totalitarnom prošlošću i totalitarnim mentalitetom koji ne samo preživljava, nego se i učvršćuje čak među mladima, koji su rođeni poslije 1990., a da se pri tome podvaljuje i fašizacija hrvatskoga društva.

Ostat će Vlada Kukuriku koalicije zapamćena po slanju policije na hrvatske branitelje i po bešćutnosti za opravdane zahtjeve hrvatskih branitelja. Bit će zapamćeno da je upravo ta Vlada iscjeđivala stanovništvo nametnutim neoprostivo visokim PDV-om da bi onda nešto popustila omogućujući stanovito povećanje plaća i populističkim potezima na kraju mandata kojima pokušava kupiti glasove birača. Vlada bez vizije izlaska iz krize odgovorna je za gubitak daljnjih pedesetak tisuća radnih mjesta, za novi val iseljavanja, i to mladih i školovanih, za izostanak strukturnih reforma pa Hrvatskoj predstoje teški napori za stvarni oporavak gospodarstva, za premale napore za korištenje europskih fondova… Ne može se preskočiti nevjerojatno veliko zaduživanje za puko pokrivanje troškova koji nisu uvijek bili nužni. Riječju, Vlada Kukuriku koalicije zaustavila je demokratski proces i pokušala vratiti kontinuitet s komunističkim razdobljem, potencirala moć i svojevrsno ideološko nasilje manjine nad većinom, otežala stvarni izlazak iz gospodarske krize, iz teškoća nezaposlenosti, siromaštva, izumiranja i iseljavanja mladih, dodatno financijski zadužila svakoga hrvatskoga stanovnika. Nije li riječ o upropaštenom mandatu, i nisu li bili u pravu oni koji su više puta tražili ostavku ove Vlade?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Fra Mario Knezović: Meritokracija ili vladari s malim IQ, a velikim egom

Objavljeno

na

Objavio

Čujem često kako je lako kritizirati, a teško dati rješenje problema. Kroz ovaj tekst ponuđeno je rješenje problema, sustava vladavine, društvenoga poretka, korumpiranih vođa, nemoralnih postupanja i krivo nasađenih ljudi.

Moj sinko, kaže djed unuku, ako sjekiru ili motiku na krivo nasadiš, nema rađe s njom. Izričaj „na krivo nasađen“ često čujemo. Usto svakodnevno čujemo kako nam je loše stanje, kako nas vode nesposobni ljudi, kako se do položaja dolazi preko „veze“, nepotizma ili nečijih preporuka koje „koštaju“.

Zašto je tomu tako? Zato što je nama nepoznat pojam meritokracija i njegova primjena. Meritokracija izvorno vuče korijen iz latinskoga jezika „meritum“, što bi na hrvatskome značilo zasluga – vrijednost.

Drugi dio riječi korijenski je iz grčkoga „kratein“, što znači vladati. Kada spojimo značenje, lako je zaključiti kako je meritokracija oblik vlasti u kojemu se administrativni i javni poslovi, odnosno svaka uloga koja zahtijeva društvenu odgovornost, dodjeljuje na temelju zasluga, a ne na temelju pripadnosti nekomu lobiju, obitelji (nepotizam i klijentelizam u najširemu smislu) ili ekonomskoj kasti (oligarhiji).

Meritokracija je između ostaloga protivnost ideji egalitarizma gdje se pojedincima bez obzira na kvalifikaciju, kvalitetu izvedbe, rad ili druge prednosti pripisuje jednak utjecaj i jednak pristup. Samo shvaćanje pojma odgovara na upit zašto nam je loše i zašto nas vode ljudi koji su na krivome mjestu, pa onda i „na krivo nasađeni“.

U knjizi „Zabranjeno kukanje“ Salvo Noe ističe kako je u svijetu na stvari kriza vrjednota i stručnosti i dokle god ne stavimo meritokraciju i zdrave vrjednote na prvo mjesto, kriza neće prestati. Suočeni smo s neprestanim povicima za promjenama, reformama, novim početcima, okretanjima novih stranica itd. No, pitati se je li moguće očekivati te promjene bez korjenitih zahvata u sustav vladanja, mentalitete namještanja položaja po načelu „kumova“?

Svaki preporod počinje od ljudi. Preporod mogu potaknuti osobe koje su u pravome trenutku na pravome mjestu. Preporod počinje od stručnosti. Primjerice, što bi bio da je ključne kaznene udarce u Rusiji umjesto Ivana Rakitića izvodio npr. Ivan Perišić ili Josip Pivarić? Vjerojatno je da Hrvatska ne bi postala viceprvak svijeta. To se u športu jasno vidi. No, na drugim područjima nesposobni i oni bez stručnosti uzeli su loptu i uporno prebacuju gol i ne postižu rezultate, ali im nitko ništa ne može, čak ne trpe ni prigovor zbog upornih promašaja.

Za takve je publika kriva što promašuju, gdje bi oni nešto bili krivi jer su si umislili da su „bogomdani“. Takvi onda, razumije se, nemaju ni odgovornosti za svoje postupke. To je zato što osobe koje nisu kvalificirane za neki posao nemaju ni mogućnost odgovornosti. Kako ćeš odgovarati za nešto o čemu pojma nemaš?
Takvima se „fućka“ što griješe, što nisu učinkoviti, što čine štetu, što ubijaju nadu.

Očito je taj stil vladanja javnim dobrima i obnašanjem javnih službi natjeralo britanskoga sociologa Michaela Younga da načini pojam „meritokracija“ o kojemu piše u svome djelu „Uspon meritokracije“ (The Rise of the Meritocracy, 1958.). On je na vrlo zanimljiv način obrazložio teoriju meritokracije formulom IQ + uloženi napor = vrijednost. Kako bismo pomogli onima, barem većini, koji vladaju, spomenimo da je IQ mjera za kvocijent inteligencije. Dakle, stvar je jasna. Na prvome mjestu inteligencija i znanje (kvalificiranost), na drugome mjestu vrjednote/moral će polučiti rezultate ili vrijednost.

Što mi imamo? Imamo mahom na položajima ljude s vrlo niskim IQ, a s vrlo visokim egom. Imamo u većini slučajeva u vodstvu one koji imaju vrlo malo ili nimalo vrjednota i morala, a jako mnogo korupcije i nemorala. S osjećajem jada u sebi čitamo imena nekih osoba koje se potpisuju nekim titulama stečenim u „večernjim“ školama. Neki čak toliko daleko idu pa se drznu potpisati da su i doktori znanosti.

U Bosni i Hercegovini je čest slučaj da osoba najprije dobije položaj, a tek potom traži za nju kvalifikaciju kupnjom diploma. Mogao bih poimence napisati na desetine takvih slučajeva. Ima li toga igdje? Najprije položaj, pa onda ispunjavanje uvjeta. Zamislimo da na kirurgiji zaposle osobu koja nije svršila medicinu, ali nema veze, kasnije će ta osoba pribaviti diplomu, a za početak neka vrši operativne zahvate. Sve su okrenuli naglavačke i zato se neće narod naći na nogama zadugo.

O tome sindromu, budimo pošteni, može se u manjoj mjeri govoriti i u crkvenim redovima. Nije slučajno Isus u svoje vrijeme govorio kako na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji (Usp. Mt 23,1). No, nisu za to krivi samo oni. Za to su krivi i oni koji prihvaćaju taj stil upravljanja u državi, društvu, Crkvi itd.

Veliki Platon u svome djelu „Država“ postavio je temelje teorije o vladavini meritokracije tezom da za državu nema lijeka sve dok se politička vlast i filozofija ne spoje, dok filozofi ne budu kraljevi, a kraljevi i vladari filozofi. Mi smo daleko od toga. U nas je jedina“filozofija“ koristoljublje, a kraljevi su oni koji su korupcijom i zloporabom položaja došli do novca i moći.

Gdje smo mi u toj priči? Hoćemo li samo ustvrditi ove činjenice i zabiti glavu poput nojeva u pijesak? Talijanski sudac i državni odvjetnik Giobanni Falcone daje savjet: „To što su stvari takve kakve jesu ne znači da takve trebaju biti. Samo je, da bi se zasukali rukavi i stvari počele mijenjati, potrebno platiti cijenu; stoga velika većina radije jadikuje nego da djeluje.“A dok ne bude drukčije, na pozornici naše svakidašnjice će i dalje trubiti unosna pjesma: „Imam kuma kojeg nitko nema.“

PIŠE: Fra Mario Knezović/Misija/SD

 

Fra Mario Knezović: Motivacijski govor, koji to nije, Zorana Milanovića je bio otužan…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Damir Pešorda: Od čega Čičak strahuje?

Objavljeno

na

Objavio

U intervjuu Večernjem listu Ivan Zvonimir Čičak kaže da se boji ”povratka totalitarizma u novom obliku”. Misli da je glavni problem tranzicije iz jednopartijskih sustava u demokratska društva bila činjenica ”da u tadašnjim komunističkim državama nije bilo izgrađenog civilnog društva na koje bi se mogla nasloniti ‘nova’ vlast, jer je sve bilo zatrto.”

Drži također da je problem i to što su vlast u Hrvatskoj preuzeli bivši komunisti predvođeni Tuđmanom. Koliko me sjećanje služi, pred prve višestranačke izbore Čičak je sa svojim dijelom Hrvatske seljačke stranke bio u koaliciji s Tuđmanom. Dakle, tada mu nije smetala Tuđmanova komunistička prošlost. Naravno, zbog Čičkove prevrtljivosti to koaliranje s HDZ-om bilo je kratko i bez ikakva korisna ploda.

Sada su to ionako efemerne činjenice iz bliske povijesti, međutim važno je spomenuti da su upravo bivši komunisti, osobito njihovi propagandisti u sferi kulture i medija odigrali ključnu ulogu u izgradnji takozvanog civilnog društva, dakako uz izdašnu financijsku pomoć izvana. Puhovski, Pusić, Tripalo, Prodanović… sve su to istodobno provjereni ”drugovi” i korifeji civilnog društva u Hrvatskoj.

Uz zdušnu pomoć ponekog bivšeg disidenta kao što je bio Čičak. Provjereni ”drugovi” se svoje komunističke prošlosti nikada nisu odrekli, dok je Tuđman s druge strane svoje mladalačke zablude osvijestio, evoluirao u hrvatskog državotvorca i na koncu se suprotstavio komunizmu onda kada je on bio najjači riskirajući pri tome ne samo položaj i karijeru, nego i golu egzistenciju. Istina bio je okružen i tipovima poput Manolića i Mesića, ali ih je znao i odstraniti iz HDZ-a kada je za to došlo vrijeme. S druge strane Čičak se Mesiću, opet ako me sjećanje ne vara, približio kada je ovaj otpao od HDZ-a i svjedočio u Haagu. Okrenuo se protiv njega tek kada ga Mesić nije htio imenovati za savjetnika ili veleposlanika u Srbiji.

No, od tih zgoda i zgodica važnije je prokomentirati Čičkovu slutnju o totalitarizmu koji je, pribojava se Čičak, pred nama. Tu bih se mogao složiti s Čičkom, ako se stvari ovako nastave razvijati, doista bismo mogli zaglaviti u totalitarizmu. Još gorem i još tvrđem od totalitarizama dvadesetog stoljeća jer su današnjim upravljačima na raspolaganju neusporedivo moćniji alati nego nekadašnjim.

Na žalost, i tu je Čičak bio na strani onih koji grade novi totalitarizam, dok je Tuđman, unatoč stanovitoj generalskoj krutosti, bio na strani koja taj novonastajući totalitarizam razgrađuje. Jer jačanje nacionalnih država za sada jest jedina brana sve agresivnijem globalizmu, ideologiji koja svijetu prijeti novim totalitarizmom.

Elementi za slagalicu totalitarističke strave već su tu, treba ih samo složiti i učvrstiti. Zasnivaju se na herostratskom rušenju svih tabua i potpunoj reviziji morala, pa čak i prirodnih datosti utoliko ukoliko one ne konveniraju s ludorijama nove ideologije koja se kiti atributom znanstvenosti, a sve se to nastoji cementirati terorom političke ispravnosti.

U tom kontekstu nacionalna zakonodavstva često predstavljaju prepreku širenju tih novih ”sloboda” i aberacija, a nacionalne granice kakvu-takvu prepreku planiranom miješanju stanovništva koje za cilj ima razaranje afektivnog zajedništva nacionalnih i drugih zajednica te potpunu atomizaciju društva. Izolirani pojedinci bez moralnog kompasa lak su plijen i pogodan materijal za oblikovanje i preoblikovanje po volji ili hiru upravljača.

Ovih će dana biti dvadeseta godišnjica smrti Franje Tuđmana. Gledano iz ove perspektive, njegovih nepunih deset godina ukazuju se – unatoč ratu i svim onim nevoljama koje uz rat idu – kao deset hrvatskih najuspješnijih godinu u posljednjih devet stoljeća. Zato su ih hrvatski neprijatelji precizno označili kao deset mračnih godina. Jer po logici neprijateljstva koje ih pokreće ono što je za Hrvate sjajno za njih je mrkli mrak.

Također, usprkos Čičkovim opservacijama o Tuđmanu kao komunistu, tih deset godina, osobito nakon što je Manolić odmaknut od vlasti, jesu i u demokratskom smislu najbolje hrvatske godine. To je i logično jer su nakon Tuđmanove smrti stare strukture i njihovi biološki i ideološki potomci, preuzevši HDZ i ostale stranke s hrvatskim predznakom, u potpunosti preuzeli poluge sistema u svoje ruke. I vratile se starim, protudemokratskim navadama promijenivši tek retoriku, to jest uskladivši je s retorikom ljudskopravaške ideologije globalizma.

Naravno, i Tuđman je griješio. Četiri su njegove ključne grješke bile: stavljanje ZAVNOH-a u Ustav, blagonaklon odnos prema Titu i njegovu nasljeđu u Hrvatskoj, neprovođenje lustracije nakon devedeset pete te ukidanje Hrvatske republike Herceg-Bosne, to jest pristajanje na to da Hrvati u BiH ostanu bez entiteta.

Međutim, lako je to reći iz ove perspektive, pitanje je jesu li se sve te stvari uistinu mogle i provesti i bi li njihovo provođenje izazvalo neku drugu teško popravljivu štetu po Hrvatsku? No, jednu sam stvar siguran: da se bilo koja od ovih stvari počela provoditi u Tuđmanovo vrijeme, Čičak i HHO bi bili žestoko protiv! Tako da… kad se uzme u obzir koji su sve likovi igrali važnu ulogu u hrvatskom javnom i političkom životu, Tuđmanu se ne može ništa zamjeriti. Stvorio je državu. Mi ćemo je urediti ili ćemo, da se poslužim čuvenom Milanovoćevom podjelom, pustiti Njima da je do kraja unerede.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari