Pratite nas

Kolumne

Ivan Miklenić: Zašto je politika poljoprivredi maćeha?

Objavljeno

na

Poljoprivreda

Na Agronomskom fakultetu u Zagrebu u petak 28. rujna održan je okrugli stol pod naslovom »Znanost i struka za održivu poljoprivredu u Hrvatskoj« na kojem je bilo riječi o gotovo svim bitnim pitanjima i problemima hrvatske poljoprivrede, a budući da je poljoprivreda jedan od zapuštenijih segmenata hrvatskoga gospodarstva, taj događaj zaslužuje pozornost i makar djelomičan osvrt.

Na tom okruglom stolu, na kojem su sudjelovali akademici i sveučilišni profesori, sudski vještaci i neposredni poljoprivredni proizvođači, iznesene su brojne bitne informacije kojih obično nema u javnosti, posebno u medijima, koje razotkrivaju gotovo zločinačko ponašanje politike prema tomu važnomu segmentu hrvatskoga gospodarstva.

Poljoprivrda

Gotovo zločinačko ponašanje politike nije se očitovalo samo u činjenici da se na taj skup nije odazvao nitko iz Ministarstva poljoprivrede ni iz Poljoprivredno-šumarske savjetodavne službe, nego se očituje i u uređenjima odnosno odredbama koje su u potpunosti plod službene državne politike, i to ne tek politike sadašnje vlade, nego i gotovo svih vlada do sada.

Na okruglom stolu rečeno je npr. da udio poljoprivrede u ukupnom hrvatskom BDP-u sada iznosi više od 30 posto pa je u zemlji koja je doživjela deindustrijalizaciju i u kojoj proizvodnja općenito u najmanju ruku stagnira, ako se čak ne smanjuje, upravo nevjerojatno što nema političke volje da se ta privredna grana digne na zdrave noge.

Poljoprivredna proizvodnja u mnogim poljoprivrednim granama konstantno opada, smanjuje se, a to sa sobom donosi sve veću depopulaciju čitavih hrvatskih regija i sve rapidnije stagniranje i izumiranje hrvatskih sela.

Politika koja bi stvarno bila u službi općega dobra, odnosno hrvatskih nacionalnih ciljeva i interesa, kao zjenicu u oku čuvala bi hrvatsko selo, brinula se da i mladi ljudi mogu ostati i dostojanstveno od svoga rada, od svoje proizvodnje, živjeti na selu.

Budući da rapidno propada čak i bogata Slavonija, jasno je da politika svojim dugogodišnjim (ne)činjenjem tjera mlade ljude sa sela ne samo u gradove, nego i preko državnih granica. Cijeli taj proces slabljenja poljoprivrede predugo traje da bi bio slučajan.

Bez definirane poljoprivredne strategije

Ne može biti slučajno da Hrvatske ni 27 godina od samostalnosti, kako je istaknuto na tom okruglom stolu, nema čak ni definiranu poljoprivrednu strategiju koja bi dala usmjerenje uzimajući u obzir komparativne prednosti pojedinoga područja u tako raznolikoj i tako klimatski pogodnoj Hrvatskoj.

Bez vlastite poljoprivredne strategije, rečeno je na okruglom stolu, Hrvatska je, unatoč svim brojnim komparativnim prednostima, pala na 40 posto dostatnosti proizvodnje za svoje potrebe, odnosno Hrvatska, zahvaljujući (ne)činjenju službene državne politike, danas više nije ni približno sposobna proizvesti hranu potrebnu za preživljavanje svoga stanovništva.

Takvo stanje nameće teško pitanje: Radi li to službena hrvatska državna politika na sustavnom razaranju temelja opstanka hrvatskoga stanovništva? Kakvu budućnost u kriznim vremenima ima država koja je u tolikoj mjeri ovisna o uvozu hrane?

Na okruglom je stolu rečeno da je hrvatski zakonodavac doveo domaće poljoprivredne proizvođače u diskriminirajući položaj jer se pri otkupu domaćih poljoprivrednih proizvoda odmah naplaćuje PDV (a pri uvozu poljoprivrednih proizvoda za plaćanje PDV-a predviđena je odgoda, pa je očito da je službena državna politika stala na stranu uvoznoga lobija, na očitu štetu poljoprivrednih proizvođača.

Službena politika štiti uvoznike, koji na hrvatsko tržište često plasiraju poljoprivredne proizvode bitno lošije kvalitete od domaćih i na taj način nelojalnim konkuriranjem uništavaju ne samo poljoprivrednu proizvodnju, nego i hrvatsko selo, a to znači da je ta politika odgovorna i za izumiranje stanovništva u Hrvatskoj.

Kad bi hrvatska poljoprivredna politika bila u službi općega dobra, najprije bi organizirala otkup da baš svatko može prodati svaki svoj višak poljoprivrednih proizvoda te se ne bi događalo da sada ipak objektivno siromašna Hrvatska pušta u čistu propast znatan dio poljoprivrednih proizvoda koji imaju svoju vrijednost.

Hrvatska ima stručnjake

Kao jedan od bitnih problema na okruglom stolu istaknut je manjak obradiva zemljišta te česte političke i interesne igre davanjem u najam državnoga zemljišta. Istodobno činjenica je da sve više nekoć obrađivanih poljoprivrednih površina počiva u zapuštenosti ili postaje šikarom jer je politika učinila da se, kako se često čuje na selu, danas ništa ne isplati proizvoditi.

Hrvatska ima stručnjake, rečeno je na okruglom stolu, koji su sposobni uspostaviti zdrav sustav koji može vratiti dostojanstvo poljoprivrednomu proizvođaču, inspirirati poljoprivrednike, osobito mlade da se usavršavaju u poljoprivrednim stručnim znanjima (bez čega se ne može biti ni produktivan ni konkurentan), te koji može osigurati otkup i spriječiti nelojalnu konkurenciju uvoznoga lobija.

To je moguće u Hrvatskoj postići, ima i znanstvenika i stručnjaka, ali samo uz uvjet da politika poštuje struku, umjesto da je, kao do sada, zloupotrebljava za ciljeve i interese određenih interesnih skupina.

Više je nego nečuveno da se službena državna politika tako maćehinski odnosi prema gospodarskom sektoru koji je toliko vitalno bitan za svaku državu i za svako društvo, a u Hrvatskoj taj je sektor bitan i za opstanak sela, za opstanak života izvan gradova, ali i za opstanak hrvatskih građana u svojoj domovini.

Svi hrvatski političari, a osobito zastupnici u Hrvatskom saboru, koji su kronično nezainteresirani za poljoprivredu, žele li imalo služiti općemu dobru, dužni su se upoznati sa svim problemima koji su izneseni na tom okruglom stolu.

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači

Objavljeno

na

Objavio

Nekad davno, dok je u Hrvatskoj još vladao komunizam, postojala je samo jedna partija, Savez komunista. No, i u takvom sustavu gdje nije bilo slobodnih izbora, stvarni život probijao je svoj put, pa je bilo izbora s više kandidata. Postojale su, naime, partijske frakcije koje su za čelne funkcije kandidirale svoje ljude. Na taj su način 1980-ih birani i šefovi partije i omladine.

Tridesetak godina poslije, u višestranačju, kao da radimo puni krug nazad. U vladajućem HDZ-u održani su izbori za novog predsjednika Mladeži HDZ-a. Nije bilo protukandidata, pa je glatko prošao momak izabran prije toga u stranačkom vrhu, 29-godišnji Ivan Vidiš. Naravno, ima savršeni životopis, koji podsjeća na karijerni put šefa stranke Andreja Plenkovića, za kojega je, uostalom, Vidiš kao pripravnik i radio u Bruxellesu u doba kad je Plenković bio europarlamentarac , piše Davor Ivanković/VečernjiList

Vidišev je otac, naravno, diplomat i MVP-ovac, kao i kompletna aktualna vladajuća politička elita Hrvatske. Mladi Vidiš je vjerojatno dobar izbor, no porazno je što je svoju političku karijeru započeo uz demokratski deficit. Bez natjecanja, sučeljavanja s protukandidatima, odmjeravanja i svladavanja vještine izborne kampanje, nego je već kao mladi političar postavljen dekretom. To je kriva poruka i time mu je već u startu učinjena medvjeđa usluga. No, ako mladi Vidiš nije imao izbora, imao je vrh HDZ-a, no ipak je mladež natjerao na izbore po dekretu. S tih izbora mediji su Vidiša samo spomenuli, ali su citirali Plenkovića i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića. Plenković je svojoj mladeži poručio da bude hrabra i odvažna, Jandroković da mora biti buntovna, kritična, kreativna i inovativna. Kako će, za ime Božje, ti mladi biti sve to kada ih se zarana podučava dekretu vodstva umjesto demokratskoj proceduri. Da slušaju šefove, pa će, još ako imaju i društveni pedigre, ući u kastu državnih činovnika. I kako onda sada zvuči poruka vladajućih mladima da ostanu ovdje, da će biti bolje. Ma na temelju čega? Poruka im je to da nikad neće imati priliku za demokratsko natjecanje.

Plenkoviću i njegovu vodstvu to očito nije problem jer u hrvatskoj političkoj javnosti najvažniji je rezultat, a ne procedura. I Plenković je u ljeto 2016. na čelo HDZ-a došao bez protukandidata. Bilo je zainteresiranih, kao i u slučaju mladog Vidiša, ali su im stranački oligarsi “sugerirali” da odustanu od kandidature. I jesu, pod parolom da bi “njihova kandidatura dovela do polarizacije unutar HDZ-a”. Olakotna okolnost pri izboru Plenkovića je to da baš i nije bilo vremena za “širi izborni postupak”, jer je do parlamentarnih izbora bilo samo nekoliko mjeseci. Bez obzira na taj alibi, sada, s obzirom na nastavak nedemokratskog unutarstranačkog trenda, može se reći da će ono započeto u demokratskom deficitu kasnije završiti demokratskim deficitom.

Da procedura, principi i kakav-takav moralni ustroj hrvatskog parlamentarizma tonu prema dnu pokazujue i aktualni parlamentarni kaos, kao i onaj u zagrebačkoj skupštini. U postupcima u kojima više ništa nije sveto sada već deseci zastupnika i vijećnika pretrčavaju u drugi tabor, kao na sajmovima na hrvatskim periferijama. Sve bizarnije pretumbacije postaju model, a ne poremećaj. Zašto? Prvo, zato što to nimalo ne smeta onima koji čine moralni harakiri, drugo, stoga što to nimalo ne smeta vladajućima i osigurava im poziciju, a treće, ujedno i najgore, zato što takvu rabotu hrvatski birači još uvijek ne kažnjavaju. Naprotiv. Za njih ti vješti politički nakupci postaju narodni junaci i hajduci, kojima treba aplaudirati jer su se dobro snašli.

Za razliku od situacije u Saboru i zagrebačkoj Skupštini, kada je ona očajna Splićanka dala mito splitskom kirurgu da joj spasi muža, po zakonu je bila jednako kriva zbog davanja mita kao i onaj tko ga je primio. Za taj moralni rasap u politici posljedice bi trebali snositi i prebjezi i oni koji su ih na to navukli. A kada je riječ o prebjezima kojima je bila ugrožena egzistencija i pristojan život, što ih stavlja u poziciju ucijenjene žrtve, tada je krimen onoga koji ih je politički vabio i veći. I dok nema sumnje da prebjezi imaju svoj rok trajanja u politici samo do idućih izbora, nije sigurno da će i vladajući osjetiti posljedice. Politički pragmatizam Plenkovića i Bandića jest efikasan, premda nakaradan politički i moralno. Postoje veliki izgledi da oni nastave s istom praksom zato što nemaju straha da će im se to obiti o glavu. Jer da je drukčije ne bi Hrvati Bandića birali šest puta, ili Stipu Mesića dva puta. Nažalost, od hrvatskih političara gori mogu biti samo hrvatski birači.

Davor Ivanković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce

Objavljeno

na

Objavio

Josip Jović – Tko se sve to tamo miješa u BiH

Saborska Deklaracija o položaju Hrvata u BiH kreće se u okviru već milijun puta izrečenih stavova o cjelovitosti, eurointegracijama, ravnopravnosti i konstitutivnosti. Prigovori Bože Petrova i Milijana Brkića kako je riječ o nedovoljno jasnom i konkretnom apelu, koji je Brkić nazvao lukom i vodom, apsolutno su na mjestu.

Ostaje dojam kako je Deklaracija donesena više radi umirivanja vlastite savjesti nego radi želje da se nešto stvarno i učini, pa se predlagači, osim Bože Ljubića, i nisu pretjerano trgali u obrani od kritika i napada.

U saborskoj su raspravi na Deklaraciju žučno i zlobno reagirali Vesna Pusić, Nenad Stazić i još neki s tog spektra duginih boja, ali s jedne druge točke gledišta. Oni su Deklaraciju ocijenili kao flagrantno miješanje u unutarnje stvari druge države te kao nastavak “pogubne Tuđmanove politike”.

A tko se sve nije miješao i ne miješa se u unutarnje stvari susjedne države za koju je uopće teško kazati da je država i koje ne bi ni bilo da nije tog miješanja. Miješa se SAD, miješa se EU, miješa se Rusija, miješa se Srbija, miješa se na naročit način i Turska, a da nitko od ovih koji su sada graknuli nisu ni slova prozborili.

Opasno je samo kad se miješa Hrvatska, koja je također potpisnica i jamac Daytonskog sporazuma na koji se svi, s različitim tumačenjima, pozivaju. Ma baš njih briga za tamo neke ustašoidne Hercegovce, najbolje da nestanu.

O “miješanju Hrvatske” prosvjedovao je trojac bivših visokih predstavnika (Bildt, Ashdown, Schiling), koji su “stabilnost” gradili potiskivanjem najmalobrojnijih, a pridružili su im se Stjepan Mesić i Ivo Josipović. I Željko Komšić na valu bošnjačkog unitarizma, na kojem je isplivao na mjesto člana Predsjedništva, vrišti o miješanju Hrvatske, prijeteći kako bi Hrvati u središnjoj Bosni mogli doživjeti sudbinu sunarodnjaka u Posavini.

Zašto, pitaju se protivnici Deklaracije, nije bilo prigovora na izborni sustav onda kad je izabran Dragan Čović, nego tek sada nakon Komšićeva izbora. Opet jeftino i netočno. Čović je biran po tada važećem izbornom zakonu, a tek nakon toga je Ustavni sud taj zakon proglasio neustavnim. Njegovu promjenu tražile su sve hrvatske stranke u BiH pune dvije godine prije najnovijih izbora. Čovićev je izbor bio legitiman jer su ga birali Hrvati kao svoga predstavnika, dok su Komšića birali Bošnjaci, što je čista podvala i izigravanje duha Daytona.

I ne radi se samo o izboru članova Predsjedništva, nego i o izboru zastupnika u domovima naroda. Svođenje cijelog problema na unutarstranačke i osobne motive je namjerna banalizacija problema. Ne radi se tu ni o HDZ-u ni o Čoviću ni o Komšiću. Oni su samo likovi jedne višedesetljetne, pa i višestoljetne drame.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari