Pratite nas

Kolumne

Ivan Pepić: KOS-ovsko ustašovanje Adisa i Amele Pokvić u Uskoplju

Objavljeno

na

Prošlo je od tad gotovo tri desetljeća, pa vjerujem da su Hrvatska i Hrvati čuli za operacije Kontraobavještajne službe JNA (KOS). Dvije su simbol djelovanja KOS-a na samom početku Domovinskog rata: Operacija Opera i Operacija Labrador.

Prva je bila dugotrajna, cilj joj je bio propagandno dezinformirati domaću i svjetsku javnost, prikazati Hrvatsku kao pro-fašističku državu, unijeti oštru polarizaciju u hrvatsko društvo, koje je već bilo zahvatilo balvansko ludilo i stvoriti kontroverzu oko nekih odluka hrvatskog vojno-političkog vrha (nešto od toga i danas nalazi mjesto u današnjoj hrvatskoj pučkoj tradiciji na temelju montiranih snimki: Slavonija za krš, Vukovar za Dubrovnik, Posavina za Hercegovinu).

Druga poznata operacija je Labrador. 19. kolovoza 1991. KOS je izveo bombaške napade na židovska groblja na Mirogoju i u Židovskoj općini u Zagrebu. Svjetska javnost bila je zgrožena, demokratska Hrvatska prikazana je kao antisemitska nasljednica ustaškog režima.

Hrvatska policija nudila je 14 tisuća dolara za pronalazak terorista. Ipak, hrvatska policija otkrila je da su napade detaljno isplanirali i odradili KOS-ovi agenti koji su u jesen iste godine planirali i napad na sinagogu u Zagrebu.

Koliko je bila deplasirana ocjena o antisemitizmu hrvatskog vrha svjedočio je i Židov Jakov Bienenfeld pred Haškim sudom.

On je ocijenio da je Slobodan Praljak imao ključnu ulogu u izvlačenju Židova (njih oko 400) i ne-Židova (oko 800) iz opkoljenog Sarajeva, u razdoblju od 14. studenog 1992. do sredine 1993. I ne samo to: Praljkovi konvoji stizali su puni lijekova i drugih humanitarnih potrepština, piše Ivan Pepić / Večernji list

U svemu tome Bienenfeld je pohvalio i Antu Jelavića i Ljubu Ćesića Rojsa. Pobjedom u Domovinskom ratu KOS je napustio Hrvatsku. Ostao je, međutim, možda tek njegov obrazac, ponavljanje istih (pred)ratnih teza u medijima i koješta drugo što iskusniji ljudi od mene nanjuše u čas. Zašto je sve ovo bitno, danas?

KOS-ovu radnu metodologiju su definitivno uspješno apsolvirali neki stari i mladi bošnjački novinari, prisutni u privatnim (npr. Žurnal) i javnim (BHRT i FTV) medijima.

Hrvatska se davno prestala baviti Bosnom i Hercegovinom, pa evo najnovije vijesti: u Uskoplju su 5. kolovoza osvanuli grafiti “neće balija ostat”, “biće još Srebrenica”, “Nož, žica, Srebrenica”, i to sve nakićeno s “U” i križevima. Inače, Uskoplje je općina u Srednjoj Bosni koju dijele Hrvati i Bošnjaci.

Novinarka BHRT-a Amela Pokvić napravila je prilog o tom događaju s Adisom Pokvićem čija je imovina pošarana.

Nakon intervjua, isti dan uslijedila je hajka protiv Hrvata. The Bosnia Times napisao je članak “POVAMPIRILE SE USTAŠE: Osvanuli fašistički grafiti u GRADU HEROJA”. Mediji i twitteri sarajevskog građanluka su gorili, anglosaksonski “scholarsi” vjerno su prenosili što su im bošnjački novinari i kolege tvitali. “Povampirele ustaše” je, vjerujem, svima dobro poznata formulacija.

Četiri dana kasnije, nakon što je dio hrvatske javnosti posumnjao u autentičnost grafita i poslije policijskih istraga, Adis Pokvić je priznao da je – pazite sad! – on sam crtao grafite po Uskoplju. Novinarka Amela Pokvić nije rekla – opet pazite – da je sestra tog istog umjetnika Adisa Pokvića!

Brat i seka inscenirali su postojanje povampirenih ustaša u Uskoplju. KOS-ovska metoda slična Operaciji Labrador optuživanja Hrvata u BiH za ustaštvo nije nastala u Uskoplju 2019.

Valja se prisjetiti grafita na Partizanskom groblju u Mostaru, gdje svakih par godina Deutsche Welle i objektivni otvoreno-društveni mediji naprave reportažu o ‘ustaškim grafitima’. Ti grafiti uključuju svastike (inače: to ‘ustaše’ ne crtaju), parole poput “ja ustaša, otac komunista…” (riječ ‘otac’ ne postoji u rječniku bh. Hrvata), nekonzistentno korištenje glagola ubiti (umjesto grafita ‘ubij Turčina’ najčešće vidimo ‘ubi Turčina’, a i oni najnepismeniji znaju da se piše ‘ubij’), morbidne fraze o Srebrenici (Hrvati ne ismijavaju Srebrenicu; tamo su slali humanitarnu pomoć tijekom rata) i niz pravopisnih grešaka, poput one u Uskoplju (‘biće’ umjesto ‘bit će’).

Adis Pokvić je nažalost među onima koji nisu svladali hrvatski pravopis, pa mu je akcija pala u vodu. Kao što je to bio slučaj s napadima na predsjednicu Hrvatske Kolindu Grabar Kitarović, većina novinara i političkih aktera nije se ispričala zbog hajke protiv Hrvata u BiH u kojoj su sami sudjelovali. Ovo je samo kap u moru.

Dok je Hrvatska svim silama uništavala KOS i uspostavljala moderne (protu)obavještajne strukture, KOS-ovski agenti i metode ušle su u sam politički i vojni vrh bošnjačkih struktura.

Recimo, Sefer Halilović bio je od 23. godine djelatnik KOS-a a kasnije jedan od najvažnijih generala Armije BiH. Tu je i Fikret Muslimović, on je suzbijao vjerski fanatizam u Jugoslaviji, a suodgovoran je za islamističko iživljavanje u BiH kao savjetnik Alije Izetbegovića, šef sigurnosti i šef Uprave za moral Armije BiH.

Enver Mujezinović, KOS-ovac koji je u proljeće 1992. postavljen u vrhu Ministarstva odbrane BiH i bošnjačke tajne službe AID, fascinirao je Izetbegovića poznavanjem Kur’ana.

Zajedno s drugim suradnicima KOS-a Mujezinović je formirao i vodio zločinačke ‘Ševe’. Jusuf Jašarević, nekadašnji KOS-ovac, načelnik Službe vojne bezbjednosti Armije BiH, suodgovoran je za zločine nad Hrvatima u Uzdolu i Grabovici. I tako dalje.

Što je dodirna točka svim KOS-ovskim agentima u vrhu bošnjačkih vojnih, medijskih i političkih struktura? Aktivno promoviranje i sudjelovanje u ratu protiv Hrvatske i Hrvata u BiH, jučer, danas, sutra.

Metode koje je posadio KOS široko su prihvaćene od vjernih apostola: kvazi-građanskih (strani grantovi i stipendije) i nacional-islamskih (SDA) struktura u BiH. Agende im se poklapaju, kao i način djelovanja.

Događaj iz Uskoplja mora otvoriti oči Hrvatskoj i Hrvatima. Medijski teror, najčešće s FTV-a, godinama se provodi protiv Hrvata u BiH. Djelovanje brace i seke Pokvić nije slučajan, već dio dugogodišnje opipljive strategije stvaranja mržnje prema jednom cijelom narodu. I još nešto: kroz Uskoplje je prolazio Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrnu.

Na povratku na ulazu u Uskoplje muslimanske snage su ubile vozača Antu Vlajića i ranile četiri sudionika konvoja i jednog američkog novinara. Kroz to isto Uskoplje muslimanska Armija BiH oštro je zabranila ‘ustašama’ dostavljanje humanitarne pomoći židovskoj zajednici u Zenici u sklopu Bijelog puta.

Hrvati nisu mogli nesmetano i humano proći kroz Srednju Bosnu, a kamoli danas u njoj živjeti. Hoće li se euroatlantizirani susjed probuditi i ukazati na ostatke boljševičkog djelovanja, ukapljenog s dobrom dozom islam-nacionalizma, ostaje za vidjeti.

Ivan Pepić / Večernji list

 

HDZ BiH Uskoplje: Zaustaviti podmetanje nacionalne mržnje

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Negativna evolucija povijesti ponovno ubija nadu milijunima ljudi

Objavljeno

na

Objavio

Događaji oko Hong Konga promijenit će sliku Kine u svijetu. Mnogi su je doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima. Sada možemo vidjeti da je to bila zabluda

Zadnjeg dana lipnja, točno na 23. obljetnicu predaje britanske uprave nad Hong Kongom, kineske su vlasti donijele dugo najavljivani zakon o sigurnosti. Radi se o drakonskom zakonu, koji je donesen kao odgovor kineskih komunističkih vlasti na prošlogodišnje masovne prosvjede u Hong Kongu.

Već sutradan je po tom zakonu uhićeno 300 prosvjednika, kojima sada prijeti izručenje Kini i proces pred tamošnjim sudovima. Po tom zakonu, oni mogu biti suđeni za terorizam, subverzivno djelovanje i doušništvo sa stranim silama zbog izražavanja mišljenja, čime se na drastičan način ukidaju vladavina prava i demokracija u ovoj nekadašnjoj oazi slobode na Dalekom istoku.

Britanski je premijer Boris Johnson na ovo reagirao nudeći građanima Hong Konga državljanstvo, dok je američki kongres donio zakon kojim se uvode sankcije za neke kineske državne tvrtke.

Premda je Zapad sklon gledati na kinesku strategiju isključivo kroz geopolitičku i vojnu optiku, kao u biti racionalnu strategiju u duhu ciničnog konfucijanizma, stvarnost nam govori kako je ideologija samo srce tog režima, koje on želi po svaku cijenu očuvati.

Kada je kineski predsjednik Xi Jinping preuzimao dužnost glavnog tajnika KP Kine 2013., istaknuo je kako “historijski materijalizam osuđuje kapitalizam na izumiranje, a socijalizam na pobjedu”. Samo se osjećajem ideološke ugroze režima mogu objasniti koraci koje kineske vlasti poduzimaju prema Hong Kongu, kao i prema susjednim zemljama i, konačno, konfrontacije sa samim Zapadom.

Iz tog osjećaja ugroze proizlazi i kineska želja za svjetskom dominacijom, njena vojna ekspanzija, masivne investicije u infrastrukturu u namjeri da se kontrolira svjetske trgovinske tokove, kao i otvaranje fronti u domeni informatičkog ratovanja. Dovoljno je spomenuti kako Kina od 27 susjednih zemalja samo s tri ima prijateljske odnose.

Prema tumačenju samog Pekinga, ostvarenje kineskog sna o “novom dobu” u direktnoj je sprezi s diskreditacijom sustava vrijednosti liberalnog kapitalizma, vladavine prava i demokracije. Unatoč prihvaćanju određenih mehanizama tržišnog kapitalizma, kineske vlasti vjeruju da su oni predvodnici sustava koji se nalazi u oštroj opoziciji prema kapitalističkom svijetu.

U internom partijskom dokumentu iz 2013. Govori se o tome kako se Kina nalazi “usred intenzivne ideološke kampanje” u borbi za opstanak. Kao glavna prijetnja opstanku Kine navode se “podjela vlasti”, “neovisno sudstvo”, univerzalna ljudska prava”, “zapadne slobode”, “ekonomski liberalizam”, “sloboda tiska” i “slobodna razmjena informacija na internetu”.

Iz promašaja maoističke etape kineski komunisti su izvukli pouku da Kina može biti jaka samo ako je integrirana s ostatkom svijeta. Međutim, primjer Sovjetskog Saveza ih je naučio kako “otvaranje” krije svoje opasnosti. Po njima, kolaps SSSR-a je započeo Hruščovljevom kritikom Staljina. Xi Jinping na pitanje “Zašto je propao Sovjetski Savez?” kaže: “Odgovor je u sferi ideologije – preispitivanje ideologije je ludost!” U svom čuvenom referatu s 19. kongresa KP Kine 2017. godine, Xi Jinping je obznanio kako Kina ulazi u “novo doba”.

Prema njemu, prošlo je vrijeme kada je Kina “skrivala svoju snagu i čekala svoje vrijeme”, što je bila deviza kojom se vodio njegov prethodnik Deng Xiaoping u prvoj fazi “otvaranja”. Sada je došlo vrijeme da Kina tu snagu otvoreno pokaže i aktivno se uključi u promjenu međunarodnih odnosa i ostvarenje plana za kineskom dominacijom.

Događaji oko Hong Konga svakako će promijeniti sliku Kine u svijetu, koju su mnogi doživljavali kao “okrenutu sebi” i bez ambicija da nameće svoju ideologiju i sustav vladavine drugima.

Sada na primjeru Hong Konga možemo vidjeti da je to bila zabluda, te da kineski režim ne preza od poduzimanja drastičnih koraka kako bi svijet uskladio sa svojom ideologijom i podvrgnuo ga svojoj kontroli. U osnovi beskrupuloznog ukidanja demokracije u Hong Kongu stoji ideološka motivacija kineskog režima, a ne racionalna strategija.

Scene koje danas gledamo podsjećaju na podizanje Berlinskog zida i početak Hladnog rata između nekadašnjeg SSSR-a i Zapada. Negativna evolucija povijesti ponovno zatvara horizont nade milijunima ljudi koji bježe od blagodati komunističkog raja, dok se slobodni svijet suočava sa spoznajom o naravi monstruma kojeg je desetljećima tetošio i hranio

Borislav Ristić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Milan Ivkošić: Za Hrvatsku bi na vlasti bio najbolji HDZ; ali bez Škore

Objavljeno

na

Objavio

Sutra dolazi olakšanje, kao sunce poslije tolike predizborne kiše koja je natapala zemlju do gnjecavosti. U toj kiši fraza i protufraza nije bilo nijednog uvjerljivog programa koji bi, od pojedinosti do pojedinosti, zadovoljio birače i naveo ih na glasanje za određenu stranku ili koaliciju.

Zapravo je jedini program imao HDZ ali ponajviše zato što je četiri godine bio na vlasti pa znamo kako vlada i kako bi vladao. Restart koalicija počinje svoj program naglašavanjem kako je riječ o “strankama bliskih svjetonazora i sličnih programa socijaldemokracije, lijevoga centra, progresivne i liberalne demokracije i zelenoga razvoja”, piše Milan Ivkošić / Večernji list

Zapravo i nisu trebali ništa drugo napisati jer svak zna reći da je za “sveobuhvatnu transformaciju ekonomije i društva”, da je “Hrvatska ekonomski slaba, demokratski deficitarna, obrazovno zastarjela, infrastrukturno zapuštena, socijalno podijeljena i administrativno neučinkovita”, da je potreban “novi početak”, itd., itd.

Kad bi, na primjer, neki radnik zaposlen u državnoj ili privatnoj tvrtki tražio koji bi mu program donio veću plaću, manje troškove života i sigurnu budućnost za njegovu djecu, ne bi našao manje-više ništa. Stoga ću ponoviti što sam već napisao: desni će glasati za desne, lijevi za lijeve, srednji za srednje, ekstremni za ekstremne, Srbi za svoje, Istrani za svoje…

U Hrvatskoj i nisu mogući spektakularni obrati na izborima i velika premoć neke stranke. Unekoliko se taj prevrat dogodio na početku 2000. godine kad je “restart koalicija” Budiše i Račana uvjerljivo pobijedila HDZ, ali od tada do danas SDP je na vlasti dvaput teško razočarao a Budiša i njegova stranka su nestali, pa današnja Restart koalicija nema šanse ponoviti uspjeh oporbe s početka 2000. godine.

Razočarao je nekoliko puta i HDZ, uključujući i Plenkovićev, no ipak će te dvije stranke osvojiti najviše glasova na izborima i biti glavne u jednoj ili drugoj koaliciji. Dakle, na kraju će Hrvatska odlučivati – Plenković ili Bernardić. Za Hrvatsku bi vjerojatno ipak bilo najbolje da pobijedi HDZ, što će se zacijelo i dogoditi.

Živimo u teškim vremenima, koronavirus bacio nas je na koljena, ali je vlast jako dobro vodila zemlju od početka pandemije i nastojala da posrnulo gospodarstvo ne padne. Stoga bi bila jako rizična promjena vlasti, kao otprilike kad bi zbog nekih razloga kirurga u osjetljivoj fazi operacije bolesnika zamijenio kolega. No to vrijedi samo u slučaju da HDZ vlada uz pomoć glasova manjinaca i još nekih, bez Škore. Sa Škorom to bi bilo gore nego velika koalicija.

Prvo, na što bi sličila koalicija u kojoj je jedan partner nastao kao suprotnost drugome? To bi bilo kao kad bi tko kome oteo ženu ali bi po dogovoru svi živjeli u istoj kući i dijelili isti krevet. Ni stari ni novi muž ne bi bili muževi, niti bi žena bila njihova žena. Ako bi se Škoro radi koalicije odrekao svojih stavova, zašto mu je onda uopće trebalo tim stavovima zavoditi dio birača? Slično načelo vrijedi i za Plenkovića – on može sa Škorom samo ako se “poškori”.

Stoga bi zasigurno koalicija Plenković-Škoro bila puno konfliktnija od negdašnje koalicije HDZ-Most. A ta konfliktnost u vremenu u kojem je Hrvatska u “konfliktu” s teškim stanjem u gospodarstvu i s pandemijom za zemlju bi mogla biti opasna.

Škoru zapravo nacionalni interesi ne zanimaju, on je od njih i dosad bježao, samoljubivi narodni pjevač i bogatun sigurno ne bi mogao podnijeti drugorazrednu ulogu u koaliciji pa bi bio spreman na svaki lom da bi bio prvi.

Zato bi on u koaliciju s HDZ-om samo uz uvjet da Plenković ne bude premijer, jer Plenković je jedina osobnost u stranci kojoj Škoro nije ni do gležnja a htio bi za glavu biti veći od njega. Iz slične samoljubivosti Mostu nisu uspijevali savezi s tom strankom.

Most i danas pamti svoja posrnuća na vlasti, pa se uoči izbora, premda slab te će jedva biti parlamentarna stranka, okomio i na HDZ i na SDP, kao da im je ravan. I iznova se pozivajući na narod kod kojeg stoji katastrofalno.

Dakle, treba moliti Boga da HDZ, bude li relativni pobjednik, izbjegne Škoru i vlast sastavi s drugim partnerima. SDP bi u teško neideološko stanje unio ideološke kriterije, a Škoro, okrenut samo sebi i svojoj ne postojećoj veličini, to stanje i ne vidi.

Milan Ivkošić / Večernji list

Sve na jednom mjestu. Usporedba uspješnosti vlada HDZ-a i SDP-a

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari