Pratite nas

Kolumne

Ivan Pepić: KOS-ovsko ustašovanje Adisa i Amele Pokvić u Uskoplju

Objavljeno

na

Prošlo je od tad gotovo tri desetljeća, pa vjerujem da su Hrvatska i Hrvati čuli za operacije Kontraobavještajne službe JNA (KOS). Dvije su simbol djelovanja KOS-a na samom početku Domovinskog rata: Operacija Opera i Operacija Labrador.

Prva je bila dugotrajna, cilj joj je bio propagandno dezinformirati domaću i svjetsku javnost, prikazati Hrvatsku kao pro-fašističku državu, unijeti oštru polarizaciju u hrvatsko društvo, koje je već bilo zahvatilo balvansko ludilo i stvoriti kontroverzu oko nekih odluka hrvatskog vojno-političkog vrha (nešto od toga i danas nalazi mjesto u današnjoj hrvatskoj pučkoj tradiciji na temelju montiranih snimki: Slavonija za krš, Vukovar za Dubrovnik, Posavina za Hercegovinu).

Druga poznata operacija je Labrador. 19. kolovoza 1991. KOS je izveo bombaške napade na židovska groblja na Mirogoju i u Židovskoj općini u Zagrebu. Svjetska javnost bila je zgrožena, demokratska Hrvatska prikazana je kao antisemitska nasljednica ustaškog režima.

Hrvatska policija nudila je 14 tisuća dolara za pronalazak terorista. Ipak, hrvatska policija otkrila je da su napade detaljno isplanirali i odradili KOS-ovi agenti koji su u jesen iste godine planirali i napad na sinagogu u Zagrebu.

Koliko je bila deplasirana ocjena o antisemitizmu hrvatskog vrha svjedočio je i Židov Jakov Bienenfeld pred Haškim sudom.

On je ocijenio da je Slobodan Praljak imao ključnu ulogu u izvlačenju Židova (njih oko 400) i ne-Židova (oko 800) iz opkoljenog Sarajeva, u razdoblju od 14. studenog 1992. do sredine 1993. I ne samo to: Praljkovi konvoji stizali su puni lijekova i drugih humanitarnih potrepština, piše Ivan Pepić / Večernji list

U svemu tome Bienenfeld je pohvalio i Antu Jelavića i Ljubu Ćesića Rojsa. Pobjedom u Domovinskom ratu KOS je napustio Hrvatsku. Ostao je, međutim, možda tek njegov obrazac, ponavljanje istih (pred)ratnih teza u medijima i koješta drugo što iskusniji ljudi od mene nanjuše u čas. Zašto je sve ovo bitno, danas?

KOS-ovu radnu metodologiju su definitivno uspješno apsolvirali neki stari i mladi bošnjački novinari, prisutni u privatnim (npr. Žurnal) i javnim (BHRT i FTV) medijima.

Hrvatska se davno prestala baviti Bosnom i Hercegovinom, pa evo najnovije vijesti: u Uskoplju su 5. kolovoza osvanuli grafiti “neće balija ostat”, “biće još Srebrenica”, “Nož, žica, Srebrenica”, i to sve nakićeno s “U” i križevima. Inače, Uskoplje je općina u Srednjoj Bosni koju dijele Hrvati i Bošnjaci.

Novinarka BHRT-a Amela Pokvić napravila je prilog o tom događaju s Adisom Pokvićem čija je imovina pošarana.

Nakon intervjua, isti dan uslijedila je hajka protiv Hrvata. The Bosnia Times napisao je članak “POVAMPIRILE SE USTAŠE: Osvanuli fašistički grafiti u GRADU HEROJA”. Mediji i twitteri sarajevskog građanluka su gorili, anglosaksonski “scholarsi” vjerno su prenosili što su im bošnjački novinari i kolege tvitali. “Povampirele ustaše” je, vjerujem, svima dobro poznata formulacija.

Četiri dana kasnije, nakon što je dio hrvatske javnosti posumnjao u autentičnost grafita i poslije policijskih istraga, Adis Pokvić je priznao da je – pazite sad! – on sam crtao grafite po Uskoplju. Novinarka Amela Pokvić nije rekla – opet pazite – da je sestra tog istog umjetnika Adisa Pokvića!

Brat i seka inscenirali su postojanje povampirenih ustaša u Uskoplju. KOS-ovska metoda slična Operaciji Labrador optuživanja Hrvata u BiH za ustaštvo nije nastala u Uskoplju 2019.

Valja se prisjetiti grafita na Partizanskom groblju u Mostaru, gdje svakih par godina Deutsche Welle i objektivni otvoreno-društveni mediji naprave reportažu o ‘ustaškim grafitima’. Ti grafiti uključuju svastike (inače: to ‘ustaše’ ne crtaju), parole poput “ja ustaša, otac komunista…” (riječ ‘otac’ ne postoji u rječniku bh. Hrvata), nekonzistentno korištenje glagola ubiti (umjesto grafita ‘ubij Turčina’ najčešće vidimo ‘ubi Turčina’, a i oni najnepismeniji znaju da se piše ‘ubij’), morbidne fraze o Srebrenici (Hrvati ne ismijavaju Srebrenicu; tamo su slali humanitarnu pomoć tijekom rata) i niz pravopisnih grešaka, poput one u Uskoplju (‘biće’ umjesto ‘bit će’).

Adis Pokvić je nažalost među onima koji nisu svladali hrvatski pravopis, pa mu je akcija pala u vodu. Kao što je to bio slučaj s napadima na predsjednicu Hrvatske Kolindu Grabar Kitarović, većina novinara i političkih aktera nije se ispričala zbog hajke protiv Hrvata u BiH u kojoj su sami sudjelovali. Ovo je samo kap u moru.

Dok je Hrvatska svim silama uništavala KOS i uspostavljala moderne (protu)obavještajne strukture, KOS-ovski agenti i metode ušle su u sam politički i vojni vrh bošnjačkih struktura.

Recimo, Sefer Halilović bio je od 23. godine djelatnik KOS-a a kasnije jedan od najvažnijih generala Armije BiH. Tu je i Fikret Muslimović, on je suzbijao vjerski fanatizam u Jugoslaviji, a suodgovoran je za islamističko iživljavanje u BiH kao savjetnik Alije Izetbegovića, šef sigurnosti i šef Uprave za moral Armije BiH.

Enver Mujezinović, KOS-ovac koji je u proljeće 1992. postavljen u vrhu Ministarstva odbrane BiH i bošnjačke tajne službe AID, fascinirao je Izetbegovića poznavanjem Kur’ana.

Zajedno s drugim suradnicima KOS-a Mujezinović je formirao i vodio zločinačke ‘Ševe’. Jusuf Jašarević, nekadašnji KOS-ovac, načelnik Službe vojne bezbjednosti Armije BiH, suodgovoran je za zločine nad Hrvatima u Uzdolu i Grabovici. I tako dalje.

Što je dodirna točka svim KOS-ovskim agentima u vrhu bošnjačkih vojnih, medijskih i političkih struktura? Aktivno promoviranje i sudjelovanje u ratu protiv Hrvatske i Hrvata u BiH, jučer, danas, sutra.

Metode koje je posadio KOS široko su prihvaćene od vjernih apostola: kvazi-građanskih (strani grantovi i stipendije) i nacional-islamskih (SDA) struktura u BiH. Agende im se poklapaju, kao i način djelovanja.

Događaj iz Uskoplja mora otvoriti oči Hrvatskoj i Hrvatima. Medijski teror, najčešće s FTV-a, godinama se provodi protiv Hrvata u BiH. Djelovanje brace i seke Pokvić nije slučajan, već dio dugogodišnje opipljive strategije stvaranja mržnje prema jednom cijelom narodu. I još nešto: kroz Uskoplje je prolazio Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrnu.

Na povratku na ulazu u Uskoplje muslimanske snage su ubile vozača Antu Vlajića i ranile četiri sudionika konvoja i jednog američkog novinara. Kroz to isto Uskoplje muslimanska Armija BiH oštro je zabranila ‘ustašama’ dostavljanje humanitarne pomoći židovskoj zajednici u Zenici u sklopu Bijelog puta.

Hrvati nisu mogli nesmetano i humano proći kroz Srednju Bosnu, a kamoli danas u njoj živjeti. Hoće li se euroatlantizirani susjed probuditi i ukazati na ostatke boljševičkog djelovanja, ukapljenog s dobrom dozom islam-nacionalizma, ostaje za vidjeti.

Ivan Pepić / Večernji list

 

HDZ BiH Uskoplje: Zaustaviti podmetanje nacionalne mržnje

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Raspudić: ‘Jedva čekamo da se vratimo na ustaše i partizane i da sve opet bude normalno’

Objavljeno

na

Objavio

Kako odmiče sezona korone, živci su sve tanji, lovaca u mutnom sve je više, a upitnici nad glavom se množe. Uskoro više nikome neće biti do šale pa je ovaj tjedan posljednja umjesna prilika da se osvrnemo na humor u doba koronavirusa. Fenomen zaslužuje pozornost jer je pandemija, uza sav jad, proizvela i golemo iskrenje duha.

Postoje koronaštosovi koji su globalni, ali i neki specifično naši, koje je strancu teško objasniti, poput obavijesti da će od ponedjeljka učenici iz Imotskog pratiti nastavu preko Bujice. Osnovni razlog poplave koronahumora je činjenica da je u svakodnevici tolikog broja ljudi mnoštvo neuobičajenih, bizarnih situacija. Kao u nekom izokrenutom svijetu, počevši od osnovne poruke #ostanidoma parodirane kao #ostaridoma i činjenice da se nikada tako malo od čovjeka nije tražilo za spas svijeta ili barem Domovine.

Cijeli život te dižu iz kreveta, tjeraju s kauča, prisiljavaju da nešto radiš, a sada se od tebe traži suprotno. Već legendarni meme pokazuje dvije iste fotografije muškarca kako izvaljen na kauču spava otvorenih usta. Uz jednu piše “2019.- lijeno đubre”, uz drugu “2020.- odgovoran građanin”. Na istom tragu je i misao: “Apokalipsu sam zamišljao sa zombijima, naoružan do zuba, a ne da sjedim doma i perem ruke”. Poseban žanr čini humor na temu fizičke zapuštenosti u izolaciji – muškarci su omedvjedili, žene obrasle, ukratko: “Kad završi samoizolacija, na frizera će se čekati k’o na magnetsku rezonanciju”.

Muško-ženski, posebno bračni odnosi, oduvijek su neiscrpan izvor viceva, pa kako ne bi bili u stanju kućnog pritvora u kojem se nalazi cijeli svijet. Od ranih: “Talijani moraju biti u kući, ne smiju u kafić, na utakmicu, u kino, kod prijatelja… Isto k’o i ja otkad sam se oženio”, do karikature Tisje Kljaković na kojoj muž okrenut leđima gleda kroz prozor, a žena kaže: “Cili dan je u kući, ako ovo potraje mi ćemo se poubijati”. Peti dan izolacije kaže muž ženi: “Idi se malo prošetati, ja ću ti kaznu platiti”, a najavljuje se i novi zakon – tko izdrži sa ženom 14 dana u izolaciji imat će sva prava kao razvojačeni branitelji. U prilog tome govori i sljedeći bračni dijalog: “Gdje si pošao? Na balkon. Vraćaj se, jučer si bio!”. Svijet se izokrenuo i po pitanju odnosa starih i mladih. Danas djeca brane izlazak iz kuće starcima, koji pokazuju tvrdoglav neposluh: “Rekla sam ti da ne smiješ van! A kako Ankica smije? Ne zanimaju me tuđe mame”.

Školski humor je svijet za sebe. Nekada su mu glavni junaci bili Perica, učiteljica i ravnatelj, a sad je glavni hit škola preko televizije. “Sine, zašto nisi u školi? Izgubio sam daljinski”. “Ne uključujte HRT3, navodno je kontrolni u 9!”. Ili razgovor dviju osoba 2028.: “U koju si školu išao – ja na RTL2, ja na BHT1!”

Množe se i vicevi o specifičnoj patnji određenih društvenih skupina – tako će se zadrti kladioničari otići testirati na koronu samo da čekaju neke rezultate.

Koronahumor buja i u susjedstvu: “Ide hodža s maskom, pitam ga imaš li za mene jednu, kaže – džaba ti je stavljat’, bit će ti kako je suđeno”. Oko Hercegovaca je velika dilema je li ono stvarno ravnatelj KBC-a Mostar ili je riječ o skeču u maniri nadrealista. U međuvremenu, u Posušju majka savjetuje kćeri: “Nemoj s njim imati posla, on ti radi u Njemačkoj”.

Srbi, tradicionalno, o junaštvu: “E što me majko ne rodi prije šesto i nešto godina pa da padnem kao junak na Kosovu polju, a ne da kao pizda strepim tko će kihnuti na mene”. U Crnoj Gori karantena, spiker kaže: “Ljudi, za ovo smo trenirali cijeli život”. Uz pasivni heroizam, bračne odnose u karanteni i TV-školovanje, velika inspiracija su i novi fetiši, od toaletnog papira do zaštitnih maski: “Sve se nema (novca), a maska s čepom se nosi…”

Brojni su i novi stereotipi o Kinezima i njihovim prehrambenim navikama, te o Talijanima kao friškim objektima izbjegavanja. I političari dolaze na svoje, od Macrona koji poručuje: “Izbjegavajte starije”, preko Milanovića koji kaže – “Razumijem kako vam je, i ja sam jednom imao virus na računalu”, do nostalgičnog memea: “Kolinda je rekla da će Hrvati raditi od kuće, preko interneta… Vi niste vjerovali”. Tu je i mnoštvo drugih tema, od slojevitog odnosa između Chucka Norrisa i koronavirusa do činjenice da je Hajduk već mjesec dana bez poraza. Uvrstio bih tu i sočan trač kako Krešimir Macan vlastoručno izrađuje one “dječje” crteže u kojima su Beroš i Božinović prikazani kao superheroji. Priča za sebe su filozofski uvidi poput: “Bilo je i većih problema pa ih nismo riješili”, “Tko ne umre, preživjet će”, jer “Stanje je teško, ali nije ozbiljno”. Ima i ekonomskih: “Da nismo na vrijeme uništili gospodarstvo, sada bismo imali velike gubitke”. No misao je na kraju uvijek usmjerena prema budućnosti. Ukratko, i korone i Stožera i društvene distance nam je navrh glave: “Jedva čekamo da se vratimo na ustaše i partizane i da sve opet bude normalno”.

Nino Raspudić/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Hrstić: Mirovinsku reformu ne treba prepustiti koronavirusu

Objavljeno

na

Objavio

Nekad davno prije mnogo i mnogo godina, u vremenima oskudice i gladi, kaže priča, ljudi su svoje stare i nemoćne vodili u šumu da ih tamo dokrajče snjegovi i divlje zvijeri, kako bi koja usta manje omogućila ostalima barem neki zalogaj više te tako barem blijedu šansu dočekati sljedeće proljeće. U Japanu je to poznato kao “ubasute”, praksa ovjekovječena u Oscarom ovjenčanoj Baladi o Narayani. Radi se o mitskoj predaji, tvrde mnogi, dvojeći ima li to uopće ikakvu podlogu u stvarnosti, no činjenica da taj gotovo isti narativ ima svoju verziju kod mnoštva naroda širom svijeta govori nam da taj senicid, ubijanje staraca, možda i nije samo priča strave za laku noć iz vremena mnogo prije TV-a i Facebooka, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list:

(…)

Je li korona-kriza prevara, pitaju se pritom i dalje neki, a jedna od ključnih dvojbi jest statistička: umiru li ljudi “od” korone ili “s” koronom? Jer i kad bi se i gripa doista knjižila kao uzrok smrti svugdje gdje je prisutan virus influence, broj umrlih bi se statistički povećao desetak puta. No, posljednja analiza iz najpogođenijih gradova u Lombardiji mogla bi staviti točku na tu dvojbu.

Dobar primjer je gradić Nembro, oko 12 tisuća stanovnika, 10km od Bergama, koji u normalnom prosjeku u zadanom razdoblju prethodnih godina ima oko 35 umrlih, a sad već ima službeno 31 registrirani samo od Covida-19. No, pazi sad, ukupni broj smrti od svih bolesti zapravo je poskočio na 158, dakle normalna razina je upeterostručena u odnosu na prethodne godine! U Bergamu čak više nego 10 puta! Kao razlog smrti navode se razne bolesti, ali sasvim je jasno da katalizator ne može biti ništa drugo nego – korona virus. Dakle, rasprava “od” ili “s” koronom u ovom slučaju je bespredmetna. Naravno, za potpunu sliku valja vidjeti kakvi su podaci o ukupnoj stopi smrtnosti u drugim dijelovima Italije, tamo gdje nije došlo do kolapsa zdravstvenog sustava. Još zanimljivije bilo bi vidjeti koliko je ukupno umrlih od svih bolesti u najpogođenijim dijelovima Njemačke, te je li ili nije i taj broj znatno veći nego prethodnih godina. Da, dosadašnje analize nedvojbeno pokazuju, uglavnom(!) umiru stariji i višestruko bolesni. No, to što bi netko ionako umro za nekoliko mjeseci ili već za koju godinu ne znači da je prihvatljivo da mu se to vrijeme ukrade i da se s time valja pomiriti. Produljenje života civilizacijsko je dostignuće, a ne greška. Mirovinsku reformu svakako ne treba prepustiti Covidu-19!

(…)

No vidimo, nije nimalo lako “samoizolirati” sve koji su (možda!) bili u kontaktu s virusom, bilo bi to još mnogo teže kad bi kriterij bio koliko godina imaš. Mogli bismo se lako naći u situaciji da lovimo umirovljenike po ulicama. Kao oni ostarjeli hrvatski Bonnie i Clyde koji su nakon što su vratili ključ WC-a na benzinskoj gotovo usput priznali da su pozitivni na koronu: “Eh, da, možda ne bi bilo loše da obrišete taj ključ…” Kao u Narayani, mi Hrvatići nosimo naše starce na našim leđima. Ali ne puštamo. Bacamo mrve kruha, grančice i kamenjčiće. Na sve strane. Uzbrdo i nizbrdo. A bogme nose i oni nas, čak i potpuno odrasle. Očevi na leđima, majke na sisama. Iako bi na prvi mah najracionalnije bilo izolirati rizične skupine, žrtvovanje roditelja za nas jednostavno nije opcija. Kao europski rekorder po duljini zajedničkog višegeneracijskog života, odnosno kasnom odlasku odrasle djece iz roditeljskih domova, možda i nije tako čudno što je prema analizi s Oxforda siromašna Hrvatska rekorder i po oštrini mjera u odnosu na broj slučajeva korone, dok je bogata i socijalno osviještena Švedska rekorder po ignoriranju epidemije. Hrvati, obožavatelji kafića, zatvorili su ih prije no što se pojavio i prvi umrli od korone, dok Šveđani ležerno ispijaju kavice na zubatom skandinavskom suncu sa 34 mrtva samo jučer. I ne zabrinjava ih što imaju upola manje kreveta na intenzivnoj njezi nego Hrvati. Vidjet ćemo koliko dugo će stvarno izdržati. Jer, ako se nastavi eksponencijalni rast broja umrlih, nema te vlade koja će preživjeti udar ne dokaže li da je “učinila sve” u brizi za svoje birače, pardon, građane. I Trump se isprva junačio, a sad govori da će “obaviti dobar posao” ako umre “samo” negdje između 100 i 200 tisuća Amerikanaca.

Naravno, u hrvatskom slučaju to je dijelom posljedica propalog komunističko-socijalističkog antitržišnog eksperimenta, u kojem Hrvati, i ne samo oni, nisu mogli sigurno ulagati u ništa drugo osim u stambene kvadrate. U Švedskom slučaju to je posljedica činjenice da socijaldemokracija nije isto što i socijalizam, već prije neki neoliberalizam, koji propovijeda protestantsku racionalnost prije svega. U njoj je čak i država blagostanja posljedica hladne analize odnosa troškova i koristi, a ne, kao kod nas, suosjećajnih instinkta zajednice te strasti koje to blagostanje mogu često i dovesti u pitanje. No, oni koji navodno hladno racionalno sad u Hrvatskoj predlažu oštre rezove u javnom sektoru zapravo su u ovom trenutku najusijanije glave. Oni zlorabe krizu kako bi provodili svoju uobičajenu agendu, koja sama po sebi inače ne mora biti loša. Oni bi odmah odrezali ne samo stare već sve nepoduzetne. Ali ono što oni propuštaju uočiti jest da ovo ipak nije ona nova financijska kriza koju su najavljivali propovjednici katastrofe, već neka posve druga kriza. Nije ona zbog loših ekonomskih fundamentalnih pokazatelja, iako, kao i svaka kriza, razotkriva i loše fundamente.

Nažalost, vjerojatno će potrajati dovoljno dugo da te rezove izbjeći moći – nećemo. Ali, to ne smije biti prva reakcija. Prvo se mora održati likvidnost i kupovna moć, makar zaduživanjem i tiskanjem novca, uz opće moratorije na kreditne obveze i maksimalno korištenje europskih zaštitnih mehanizama. Ovo mora biti vrijeme solidarnosti. U trenutku elementarne nepogode, planetarne katastrofe kao što je ova, realni sektor nema pravo odsjeći proizvoljni dio javnog sektora i ostaviti ga u šumi na milost i nemilost divljih zvijeri, jednako kao što javni sektor nema pravo ugušiti one koji neposredno proizvode. Kao što papa Frane posve sam usred “zaglušujuće tišine” sablasno praznog trga svetog Petra reče svojem virtualnom stadu na dan kad je u Italiji u epidemiji službeno umrlo 969 ljudi: “Shvatili smo da smo na istoj lađi, svi slabi i dezorijentirani, ali istostodobno važni i potrebni, svi pozvani zajedno veslati, svi potrebiti uzajamne utjehe. Na toj lađi – mi smo svi.” Urbi et orbi!, zaključuje Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list.

Kolumnu u cijelosti pročitajte na Večernjem listu.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari