Pratite nas

Razgovor

Ivan Poljaković: Pobačaj je znak dekadentnog društva!

Objavljeno

na

Danas je tužan dan za Hrvatsku i za sve Hrvate jer je Ustavni sud donio odluku koju obrazlažu činjenicom da je još Zakon o pobačaju donesen 1978. godine u skladu s Ustavom današnje RH, iako je taj Zakon donesen u vrijeme komunističkog režima bivše države.

Naši oponenti govore kako svi mi, protivnici pobačaja želimo društvo vratiti u neka mračna vremena. No, to nije tako, upravo je suprotno – komentirao je sveučilišni profesor Ivan Poljaković, samo nekoliko sati nakon što je u četvrtak Ustavni sud RH donio odluku koja se čekala punih 26 godina, a kojom se odbacuje zahtjev za zabranom pobačaja te da Sabor RH mora u roku od dvije godine donijeti novi zakon.

Profesor zadarskog sveučilišta održao je predavanje pod nazivom – Pobačaj – znak dekadentnog društva, piše Zadarski list

Sve počinje seksulanom revolucijom

Predavanje je održano u dvorani Nadbiskupskog sjemeništa “Zmajević”, a organizirala ga je Incijativa – 40 dana za život u povodu početka istoimene korizmene kampanje.

Osvrnuo se na pobačaje kroz povijest čovječanstva do danas, podsjećajući kako su još puno prije Krista, nećudoredni Židovi imali veliki broj pobačaja te su čak žrtvovali svoju rođenu djecu. Naglasio je kako u Nizozemskoj i nekim drugim europskim zemljama i danas postoji legalizirano ubojstvo djeteta do 12 godina zbog, kako je rekao, bolesti ili “ako vam se ne sviđa”.

– I Hitler je u vrijeme Drugog svjetskog rata ubio 1,5 milijuna djece i onda nam kažu da naše društvo želimo vratiti u mračno doba. Tu su i marksisti , koji izvrću stvarnost i povijesne činjenice, a neki od njih i danas predaju na fakultetima.

Pobačaj je ubojstvo, a sve zlo počinje nakon seksualne revolucije kada na scenu stupa – kontracepcija. No, iako sam vjernik i cijeloga sam života u Crkvi, kao instituciju je moram kritizirati, jer u mojih 60 godina života nikada nisam čuo niti jednog svećenika da je s oltara rekao bilo što protiv kontracepcije. I iako vjera nema veze s ovim jer je jednostavno i znanstveno dokazano da život počinje začećem, u ovom je slučaju Crkva zakazala i moram je kritizirati – naglasio je Poljaković.

Moralno osakaćeno društvo

Kada je o kontracepciji riječ, Poljaković je nastavio kako je znanstveni podatak da je sigurnost kondoma 75 posto te to uposredio sa skakanjem padobranom pitajući – tko bi normalan skočio padobranom, ako bi znao da je vjerojatnost da će sigurno doskočiti – 75 posto.

– Da ne govorimo dalje o različitim problemima kontracepcije. Dakle, ako su primjerice, mladi ljudi zajedno samo zbog užitka onda imate abortus. Ne možete biti protiv abortusa, a za – kontracepciju.

U vrijeme kada sam se ja rodio nije bilo razvoda, nije bilo abortusa… Zašto? Zato jer nije bilo kontracepcije. Širenje abortusa i sve veći broj pobačaja je znak dekadentnog društva, moralno osakaćenog – zaključio je ovaj sveučilišni profesor.

Svojim je argumentima potom počeo pobijati sve one u hrvatskom društvu danas, koji podržavaju pobačaj, pa je tako naveo, njihov stav da fetus nije ljudsko biće. Potkrijepio je to podatkom kako danas u svijetu nema znanstvenika, embriologa koji neće potvrditi da život počinje začećem.

– Zagovarči abortusa zagovaraju nešto što nije znanstveno dokazano kao što je svojevremeno “lupio” i bivši ministar u SDP-ovoj Vladi Rajko Ostojić koji je rekao da život počinje kad se dijete rodi. Taj je čovjek i još Medicinski fakultet završio!

Znanstveno je dokazano kako posljednji organ u ljudskom tijelu koji u potpunosti sazrijeva i to do 25-te godine života – je mozak. Znači, sve vas mlađe, netko bi mogao “koknuti” – zaključio je Poljaković.

Dodao je kako je fetus jedinstveno ljudsko biće koje je samo u ženinu tijelu i ona ga nema pravo ubiti.

> H. Hitrec: I dalje na snazi jugoslavenski zakon o pobačaju koji je imao političku funkciju

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Zdravko Tomac: Nikakva presuda nas ne smije pokolebati u borbi za istinu

Objavljeno

na

Objavio

Razgovor s prof. dr. sc. Zdravkom Tomcem ususret haaškoj presudi hrvatskoj šestorci

Dvadeset i devetog ovog mjeseca očekuje nas izricanje pravomoćne presude hrvatskoj šestorci u Haagu. Kakva su Vaša očekivanja kad je ishod tog predmeta u pitanju?

Kažu da se u politici, a Haaški sud je puno više politika nego pravosuđe, ništa ne događa slučajno. Mislim da datum objavljivanja presude upravo na “29. novembra”, praznik bivše Jugoslavije, nije slučajno izabran.

Ta činjenica, što mi govore mnogi poznanici i građani, izaziva zloslutne slutnje da Haaški sud i ovaj puta neće biti pravedan. Kada bi se sudilo po činjenici i istini, onda bi ne samo Hrvatska nego i optuženici morali biti oslobođeni svake krivnje.

Zbog toga je teško reći kakva će presuda biti. Zavisi od odnosa političkih snaga i planova gospodara svijeta, koji upravljaju Haaškim sudom.

Teško je predviđati jer ako se presude donose na bazi odnosa političkih snaga onda se ništa ne može predvidjeti.

Navest ću mogućnosti. Po pravdi trebala bi biti oslobađajuća presuda.

Međutim, kako pravde nema puno u Haaškom sudu sve je moguće. Mislim da će se napraviti kompromis. Haaški sud će odustati od suđenja Hrvatskoj za udruženi zločinački pothvat. Ali vjerojatno neće osloboditi u potpunosti okrivljenike. Vjerojatno će im smanjiti kaznu.

Već do sada Haaški sud je nanio veliku nepravdu Hrvatskoj i hrvatskom narodu

U prvostupanjskoj presudi spominje se tzv. „udruženi zločinački pothvat“. Na čemu se uopće temelji ta konstrukcija i koje su njezine opasnosti po Hrvatsku?

Bezbroj puta je već dokazano, pa i sam sam o tome napisao nekoliko knjiga i stotine članaka i analiza, kao i mnogi drugi, da je udruženi zločinački pothvat konstrukcija i izmišljotina i krivotvorina i sramota za međunarodno pravo. Već do sada Haaški sud je nanio veliku nepravdu Hrvatskoj i hrvatskom narodu.

Međutim, činjenica da su Gotovina i Markač oslobođeni krivnje i da je pravomoćnom presudom Hrvatska oslobođena krivnje za navodni udruženi zločinački pothvat daje nadu da bi se to moglo ponoviti.

Međutim, kako se uvijek presude donose većinom glasova i nadglasavanjem, teško je predvidjeti čiji će utjecaj prevladati na Haaškom sudu.

Bez pete hrvatske kolone sve to ne bi bilo moguće

Kako gledate na odnos vladajućih političara svih ovih godina trajanja predmeta kad je šestorka u pitanju?

Nema nikakve dvojbe da je jedan broj hrvatskih političara, političkih stranaka, hrvatskih medija, intelektualaca i javnosti ustvari podržavao Haaški sud i njegove krivotvorine i lažne optužbe. O tome sam napisao nekoliko knjiga u kojima sam argumentima dokazao da je dio hrvatskih političara ustvari vodio veleizdajničku politiku protiv hrvatskog naroda.

Podsjećam da je Hrvatsko nacionalno etičko sudište sastavljeno od 50- tak bivših političara, ministara, državnih odvjetnika, istaknutih intelektualaca, akademika i sveučilišnih profesora, branitelja, za moralnu veleizdaju, uključujući i antihrvatsko djelovanje i pomaganje Haaškog suda osudilo za veleizdaju između ostalih Stjepana Mesića, Ivu Josipovića, Zorana Milanovića, Budimira Lončara, Vesnu Pusić, Milorada Pupovca i druge. Obrazloženje tih presuda, koja su javna i dostupna, nitko nije osporio.

Sve loše što se događalo hrvatskom narodu ne bi bilo moguće bez te jake pete haaške kolone.

Jesu li neki političari svojim izjavama i postupcima davali legitimitet tezama tužiteljstva?

Mnogi političari u Hrvatskoj pridonijeli su podizanju lažnih optužnica protiv optuženih. Ponavljam, bez pete hrvatske kolone sve to ne bi bilo moguće.

Zašto su mediji ignorirali postupak protiv šestorke, a posebno maestralnu obranu generala Praljka?

Praljak

Što se tiče medija, nema nikakve dvojbe, da su se glavni mediji ponašali skandalozno i antihrvatski. Napisao sam tekst u svojoj novoj knjizi “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo”, koja će biti promovirana 23. studenog u 18 sati u dvorani Vijenac na Kaptolu, jedan tekst o tragičnoj sudbini generala Praljka. S argumentima sam dokazao da general Slobodan Praljak po svom humanom postupanju i čovještvu zaslužuje da ga se predloži kao kandidata za Nobelovu nagradu za mir.

Taj tekst inspirirao je akademika Josipa Pečarića da napiše pismo predsjednici države i da javno predloži generala Slobodana Praljka za kandidata za Nobelovu nagradu za mir. Pokrenuo je i peticiju koju mnogi potpisuju. Kao obrazloženje toga prijedloga uzeo je moj tekst o Slobodanu Praljku.

O svojoj sudbini odlučuje hrvatski narod, a ne haaški sud

Koliko će presuda imati utjecaja na rješavanje hrvatskog pitanja u BiH?

Svaka presuda ima utjecaj i imat će utjecaja ma kakva bila na događanja ne samo u Bosni i Hercegovini nego i na sudbinu hrvatskog naroda u cjelini. Međutim, želim ponovno naglasiti da nikakva presuda, ma kakva bila, ne može promijeniti istinu o junačkoj borbi hrvatskog naroda za slobodu. Povijest je napisana o toj borbi i nju ne može pisati i promijeniti haaški sud. Dakle, bez obzira kakva presuda bila hrvatski narod će obraniti istinu i izboriti se za istinu.

Međutim, svakako da negativna presuda može izazvati nove probleme. Ali ipak o svojoj sudbini odlučuje hrvatski narod, a ne haaški sud.

Kako bi se hrvatska politika trebala postaviti nakon presude u slučaju da ishod ne bude povoljan po Hrvatsku?

Pitate kako bi se hrvatska politika trebala postaviti nakon presude u slučaju da ishod ne bude povoljan po Hrvatsku? Još jedanput ponavljam, borba za istinu i pravdu mora se nastaviti složno i odlučno. Nikakva presuda nas ne smije pokolebati u borbi za istinu, ali nepovoljna presuda za optuženike i za hrvatski narod u cjelini može izazvati nove probleme.

Važni su sloga i odlučnost. Važno je djelovati. Vjerujem da na kraju pravda pobjeđuje i da nitko ne može hrvatskom narodu nametnuti lažnu krivnju i povijesne krivotvorine. Ali važno je boriti se i biti svjestan da bez složne i uporne borbe nije moguće savladati eventualne teške posljedice nepovoljne presude.

Davor Dijanović / HKV

Višnja Starešina: Hrvatska ‘šestorka’ i hrvatska šutnja

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Priča o Sarafini Lauš, travničkoj Hrvatici koja je u ratu izgubila muža i trojicu sinova

Objavljeno

na

Objavio

Foto: dnevnik.ba

Priča Sarafine Lauš, travničke Hrvatice, istjerane iz rodnog sela Ćukle, u kojem je izgubila trojicu sinova i muža, na simboličkoj razini, priča je i svih Hrvata u Središnjoj Bosni. Kako to, u razgovoru za Dnevnik.ba, baka Sarafina i opisuje – sve se zna, a ustvari, nitko ništa ne zna. Ostati sam, na, kako kaže, ledini, bez sinova i muža, a da za zločin nitko nije nikada odgovarao, sudbina je brojnih hrvatskih obitelji u Središnjoj Bosni.

Sarafina Lauš, iz travničkog sela Ćukle, u lipnju  1993. izgubila je trojicu sinova (Miroslav 1971., Fabijan 1961., Dragan 1959.) i muža Ivu (1939. godište). I ona sama bila je žrtva tzv. Armije BiH. Osim u logoru u Ćuklama, bila je zarobljena i u Zenici jedanaest mjeseci.

Njena obiteljska tragedija, tragedija je  i svih nas  u Središnjoj Bosni. Nalogodavci i počinitelji poznati, na stotine pisanih i usmenih iskaza, nekoliko istraga, no i dalje je to, još jedan u nizu – zločina bez kazne. Bila je i svjedokinja pred Haaškim tribunalom  u predmetima Blaškić i Kordić/ Čerkez.

Sarafinu Lauš posjetila sam  u njenoj obiteljskoj kući u selu Donje Putićevo prema Travniku. Žilava je to i hrabra baka, govori britko i jasno, onim ‘starinskim’ hrvatskim jezikom, svojstvenim Središnjoj Bosni, a zapažanja o životu uopće koja iznosi, kao da su netom ispala iz likova neke  od fratarskih kronika pisanih u ovim krajevima. Nekada davno.

Međutim, Sarafinina tragedija, iako je bila davno, za nju je svakog dana jednako živa. Kao da se jučer dogodila.

Sarafina Lauš, kaže, zna tko je odgovaran za smrti njenih sinova. Zna to i pravosuđe, ali i sva hrvatska javnost.

Omer Luković,  Jasmin Luković, Avdo Delić iz Ćukala i Safet Dejić iz zeničkog sela Stranjani, mogu dati brojne odgovore. Ako im se, pitanja, postave. No, nadležni pravosudni organi, to ne čine, ni dvadeset i više godina, poslije.

„Bez dice, kuće, ostaneš sam na ledini“

„Zašto je to sve bilo, obitelj raseljena, boli me što nema njih četvorice, moj Miro je tada imao 22 godine, ostala sam sam s osmero dice, valja to priranit, bez dice, kuće, ostaneš sam na ledini“, kaže Serafina.

Baka Sarafina, inače, rodila je  jedanaestoro djece.

Jedno joj je preminulo kao dijete, rat joj je oduzeo trojicu sinova i muža. Dvojica, od trojice, poginulih sinova obitelji Lauš, u trenutku pogibije, imali su zasnovane obitelji,  po četvoro djece. Sarafina ima još tri sina,  četiri kćerke, 26 unučadi i 10 praunučadi. Obitelj, uglavnom, raseljena po europskim zemljama.

Govori mi kako gleda TV stalno i da se “samo sikira“. Na početku razgovora pomalo nepovjerljivo priča, no onda objašnjava, da su je nedavno posjetili „neki anamo njiovi novinari i rekli da je ona kazala da je njenu dicu HVO ubio“.

Pita me i jesam li čula što je rekao Bakir Izetbegović da je spreman za rat, ogorčeno uzdiše i govori “eno im ledina svima koji to opet ‘oće“.

„Bosna vavik i naša bila“

Njen sin, Tihomir, s čijom obitelji i živi, povremeno se ubacuje u razgovor. Kada su Hrvati proglašavali samoupravu, Tihomir je kao vojnik, stajao s kolegama ispred vojarne. I sam je bio pripadnik HVO-a.
„Razljutilo je kad je čula da je Bosnu Alija ostavio Erdoganu u amanet“, dobacuje, uz smijeh, Tihomir.

Sarafina, pomalo ljutito, odgovara da je “Bosna vavik i naša bila“.

„Ma jest bona, ražljutilo me to, kako neće, pa Bosna  je vavik i naša bila“, kaže Sarafina.

Sarafina nastavlja komentirati vijesti koje slušamo u pozadini na javnom servisu Federacije BiH.

„Pa šta je sve u Bugojnu bilo, naše ništa ne ide u javnost, nema televizije, ništa ne možeš, meni je teško, al’ zamisli ti bugojanskih matera, one ne znaju ni di su im dica, nemaju di sviću upalit, ja sam svoje sa’ranila na Pra’uljama“, kaže Sarafina.

„Ne tražim ništa, samo pravdu“

Sarafina govori da samo traži pravdu, a ne novčanu odštetu.

„Ne tražim ništa, ne treba meni odšteta, nikakve pare, samo pravda, znadem ko mi je dicu pobio, i oni znaju, teško čekaju da i ja još umrem“, kaže Sarafina i dodaje kako oni misle da neće imati tko o ovom pričati poslije njene smrti, ali da će uvijek netko ostati, ima sve zapisano.

Navodi i kako je njenog sina, Miroslava, tada  dvadesetdvogodišnjaka, zarobljenog pripadnika HVO-a, navodno,  netko htio spasti.

Nakon obavljenog namaza, zarobili i ubili Hrvate

„Bili smo zarobljeni svi u toj garaži, izveli su ga, odveli ga, izveo ga Dejić Safet, jedan mu k’o biva rek’o da bježi da ga ne ubiju, poslije se čulo, strijeljali su ga, to je bilo sve na uranku“, kaže Serafina.

Kada je počeo rat, govori Sarafina, zaklinjala je sinove živim Bogom da nikoga ne diraju.

„Šta su oni kome skrivili tada bili, eto, šta, dajte pravdu, od Boga pravdu, ako za Boga znate“, govori Sarafina.

Opisujući svoj doživljaj traumatičnih zbivanja u Ćuklama i inače na tom dijelu hrvatskih sela, Sarafina kaže, da nije slutila da će joj to, nekadašnje, bivše, prve komšije napraviti.

„Onda su rekli da se to desilo  nakon namaza, na uranku su nas odveli i zarobli, otišli Bogu da se mole pa to napravili, je li im to Bog?“, pita se Sarafina.

Dok su bili zarobljeni u Ćuklama, prisjetila se Sarafina, “tuklo ih je i provociralo“. Kada je ona puštena, “ne zna šta je dalje bilo, al’ govorili su joj naši  da je bilo svega“.

Nad hrvatskim zarobljenicima iživljavala se čak i muslimanska djeca 

„Možeš ti zamislit’, pored svi’ ti stra’ota, jednom su dicu poslali, pa mi onde zarobljeni, a dica nas muslimanska pljuju, eto, zar to nije iživljavanje?“, pita se Sarafina.

Opisuje i kako su muslimanska djeca po selu uzivikivala da će hrvatska sela biti njihova jer je to rekao, Alija Izetbegović, ratni lider današnjih Bošnjaka.

„Prid sami rat sam osjetila da će nešto biti, vraćala se iz crkve i došla, kad moja unučad utirana u naš hodnik, muslimanska djeca im viču, sve će ovo naše biti, Alija je reko“, prisjeća se Sarafina.

Imaju li hrvatske majke pravo u Bosni biti žalosne?

„Žrtve su žrtve, ja to razumim, sve mi se isto desilo, ali nema televizije, samo se priča da su njihove majke žalosne, mi izgleda nemamo pravo, biti ni žalosne“, kaže Sarafina.

Govori i kako rijetko ide u Ćukle, a da susjedi sve znaju, no, isprike nema.

Vojnici tzv. Armije BiH nisu se mogli dogovoriti tko će uzeti kuću Lauševih, pa je zapalili 

„Bježe od mene kad me vide u selu, ni’ko mi nikad izvini nije rek’o, a ima ih koji su mi dicu mogli spasiti, pa nisu“, kaže Sarafina.

Vojnici tzv. Armije BiH nisu se mogli ‘nagoditi’ tko će zaposjesti njenu obiteljsku kuću, izgrađenu tek pred rat, pa su je zapalili.

„Sve se to,bona, od krvavi, hrvatski, nokata gradilo i napravilo, kad odem tamo, ne mogu, ne znam, od tuge, sve to kada vidim“, govori Sarafina.

„Poklat’ ustaška govna da se ne troše metci“

Prisjetila se i zarobljeničkih 11 mjeseci u Zenici.

„Nas je ostalo, 11 stari skroz, odvezlo nas na Ovnak, u kombiju nam ezan na kaseti puštalo, eto, to ti je, i veli jedan, treba poklat’ ustaška govna pa ih zatrpat’,  da, govorio je on, ne troše metke na nas“, govori Sarafina.

Napominje i da su dva dana lutali po bosanskim šumama, skrivali se, uz šiblje i granje, a kada bi dolazili SFOR-ovci, onda bi ih opet poslali u šumu, da se ni ne zna da su zarobljeni.

Sjeća se kaže, i da je jedan vojnik, govorio i napominjao na Izetbegovićeve upute da ne smije biti službeno zarobljenih.
„To ti je to bona, znači, odmah su nas tili ubit’, dok nas zarobe, ni sama ne znam kako sam se iz tog pakla spasila“, govorila Sarafina.

Prisjetila se i pomoći neke Srpkinje u logoru u Zenici, ali i strahota koje joj je govorila.

„Donosila mi je nekad hranu, i jednom mi rekla, da su nekog Srbina u Zenici, u stanu, vrlom peglom ubili, eto, znade li ti za to ‘ko?“, pita se Sarafina.

Podsjeća  i kako su vojnici govorili “ima li hrvatske đubradi po Zenici, ako ima, sve ih kupi, pa živi štit od njih“.

Nakon što je razmijenjena s ostalim hrvatskim civilima, Sarafina je, neko vrijeme boravila u Vitezu. Vitez je, inače, nakon pada Travnika, bio pod najvećim pritiskom nadmoćnijih snaga tzv. Armije BiH. Sarafina, o tome, govori vrlo ilustrativno.

„Ono kad bi nekad došla struja, gledala sam Aliju na televizoru, baško što sad u tebe gledam, i on njima govori da ode u neke strane zemlje, a da oni na koljenima moraju ući u Vitez, ako ne osvoje Vitez, nema Bosne“, govori Sarafina.

Kaže i da ne zna kako su Hrvati u  Središnjoj Bosni uopće ostali ovdje.

„Njiova vojska iđe, napalo nas sa svi’ strana,  ništa ti mi imali nismo. Bogu se priporuči i u nebo gledaj. Kad se sitim, ko god je ovom dolinom prošao, svaka vojska, vavik udarala bijedu hrvatsku u Bosni“, kaže Sarafina.

Dok njen sin prebacuje na HRT i počinje Dnevnik s prvom vijesti iz Vukovara Sarafina mi govori da je Središnja Bosna “sva puna majkih  Vukovara, Srebrenice“.

Žrtva Središnje Bosne kao da ne postoji

„Znaš ti koliko je nas ovakih po Središnjoj Bosni, po Lašvanskoj dolini, majke u Vukovaru, Srebrenici, razumim ja tu bol, al’ ‘ko ti bona, išta znade, o nama ovdi? Baško da i ne postojimo“, govori Serafina.

Spominje i postupak  u Haagu protiv hercegbosanske šestorke. Kaže da Hrvati iz Središnje Bosne nisu ni mogli u Hrvatsku, sve i da su htjeli.

„Kažu stalno neki združeni podu’vat, eto, k’o biva, mi njia napali, treba svak’ za svoje odgovarat’, al’ nešto mi je to čudno. Pa Bosna bila u blokadi, mi nismo ni mogli u  Hrvatsku, a tamo sve puno muslimanskih izbjeglica, sve i da smo ’tili, di ćeš, ni’ko iz ovog pakla, pobići nije mogao“, prisjetila se Sarafina.

„Sve bi im halila, samo da su moja dica živa“

Na  pitanje zašto nije s obitelji nakon rata otišla u Hrvatsku ili u treće zemlje Sarafina kaže da ne može nigdje drugo nego u Bosni, bez obzira, koliko je sve boli.

„Kud god da odem, ne bi mogla živit’ nigdi drugo nego u Bosni. Veže me zemlja. Zjapi sve prazno, narod nam izgino, krave pokrepale, ljudstvo se istribilo, al’ nek’ svak’ upamti, i naši i nji’ovi, di god tuđe otmeš, nema sreće, znaj“, kaže Sarafina.

Razgovor  privodimo kraju, uz popijenu bosansku kavu, a Sarafina mi, dok se opraštamo u dvorištu, govori da “sve napišem, slobodno“ jer se “ne plaši“.

„Sve  bi im i halalila i pripisala, i kuću tu i njive sve, samo da su mi moja dica živa“, zaključila je Sarafina Lauš.

Dnevnik.ba 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari