Pratite nas

Razgovor

Ivan Šantek: Očekujem da će ‘kapetan Dragan’ biti osuđen za sve zločine

Objavljeno

na

To je bio pravi pakao: Ivan Šantek iz Gline bio je zarobljenik zloglasnog kapetana Dragana.

Prisjetio se premlaćivanja i stravične torture koje je doživio zajedno sa 15 svojih suboraca

O onome što sam zajedno sa svojih 15 suboraca prošao, o torturi i zločinu, mogao bih vam pričati satima, započinje za 24sata.hr bolnu priču Ivan Šantek (57) iz Gline, bivši saborski zastupnik, jedan od bivših ratnih zarobljenika i žrtava Dragana Vasiljkovića poznatijeg kao ‘kapetan Dragan’.

Ljeta 1991. godine Šantek se sjeća kao da je jučer bilo. Svaka pojedinost, svaka izgovorena riječ, svaki udarac, svaki dan i besana noć, ostali su mu duboko urezani u pamćenje i nakon 26 godina.

U ratnom zarobljeništvu, kao mladić u dobi od 31 godine, proveo je od 26. lipnja do 14. kolovoza 1991. godine, a za tih 50 dana muke krivi ‘kapetana Dragana’, kojemu se i sudi za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima, a kojeg presuda čeka u utorak na Županijskom sudu u Splitu.

Vasiljković svoju krivnju odbacuje, a Šantek nam je otvorio dušu i prisjetio se pakla koji je preživio.

Ispričao nam je kako su policijsku postaju u Glini, u kojoj je radio kao pričuvni policajac, 26. lipnja 1991. napali pripadnici pobunjene srpske paravojske “Martićevci i Knindže.”

– Hrvatska je 25. lipnja proglasila suverenost i nezavisnost. Te noći smo kolege i ja radili u policijskoj postaji u Glini. S nama su bila i tri Srbina, do kojih je došla informacija da će doći do napada na postaju. I stvarno je u pet ujutro napad na nas počeo. Mi nismo bili adekvatno naoružani, a naši su nam javili da će nam u pomoć stići specijalna policija iz Siska. Oni nisu uspjeli stići i mi smo sami, tako slabo naoružani, branili svoju postaju te je uspjeli obraniti. Tad je ranjeno nekoliko mojih kolega, a jedan od njih, Tomislav Rom, kasnije je u bolnici i preminuo – prisjeća se Šantek tog kobnog dana.

Nakon tri sata, koliko su branili postaju, u osam sati ujutro Šanteka i njegovih 15 kolega odveli su iz postaje.

– Jedan po jedan smo morali izaći iz postaje, razoružali su nas i rekli nam da smo mi zarobljenici. Trebali smo im za razmjenu za plitvičku skupinu, za Gorana Hadžića. Ubacili su nas u kamion i odvezli u neku šumu. Izvukli su nas, pobacali kraj nekog spomenika i uperili puške u nas. Pa su nas bacili u neku jamu i mlatili.

Potom su nas odvezli u mjesto Hajdić, pa u Dragotin, u neku vikendicu, gdje su se pojavili četnici. Imali su dugačke brade, šubare i kokarde. I tu su nas prebijali. Tukli su nas sjekirama, mlatili, a na zidu su čavlima nacrtali SSSS. Onda bi nam zapovijedali da se poredamo, zavezanih ruku na leđima, i to ljubimo, a mi nismo htjeli, pa bi nas opet tukli te nam nabijali glavu u taj zid i ta slova. Naše krvi na tom zidu ima i danas – priča nam drhtavim glasom Ivan Šantek dok se prisjeća tih stravičnih dana.

Njihovoj muci tu se nimalo nije nazirao kraj. Izmučene, prljave i gladne potom su prebacili u Golubić kraj Knina, gdje su ih mučili i spajanjem na struju.

– Ponovno su nas potrpali u mali furgon za namještaj, nismo imali zraka, pa smo prerezali gumu i naizmjence disali. Bili smo u polunesvjesti kad su nas dovezli u Golubić u neku garažu. Joj, kad se sjetim toga. Mala prostorija od svega pet, šest kvadrata, nas sedmero unutra, podijelili su nas, vani pakleno vruće. Nisu nam htjeli ni vode dati. Pa su nas kablovima tukli i spajali na struju.

Morali smo stajati na mokroj krpi dok su nas spajali na struju od 220 volti. Crijeva su mi se okretala kao veš mašina od bolova. Tukli su nas letvama, nogama, ma svim i svačim. Batinanje nije prestajalo, svaki dan nove metode. Samo su nas mlatili, neki nisu preživjeli. To je bilo sustavno, psihičko i fizičko mučenje. Prava tortura – kaže nam Šantek, a prisjeća se i dana kad se susreo i sa zloglasnim ‘kapetanom Draganom’.

– Nakon nekoliko dana odvezli su nas u staru bolnicu u Knin koju su preuredili u logor. Tamo smo slušali hvalospjeve o ‘kapetanu’, ja mislio to neka mrcina, vojničina. A onda je jednog dana kapetan i stigao. Kad sam vidio tog čovječuljka, onako mršavog, nisam mogao k sebi doći. Pomislio sam tad: ‘Joj, da smo mi sami s tobom, s tebe bi perje letjelo’. Hvalio nam se da su oslobodili Glinu i ušli u Karlovac te nam govorio da je hrvatski predsjednik Tuđman pobjegao avionom u Austriju. Iako nas on nije tukao, znao je sve što nam rade i to dopuštao.

Pogledao nas je i rekao drugom da je bitno da nemamo vidljivih tragova nasilja. A nama na tijelu nije bilo milimetra koji nije bio plav, no oni su pazili da nas ne tuku po glavi i licu kako se ne bi vidjele ‘šljive’ na snimkama beogradske televizije i Yutela, čiji su nas novinari stalno snimali i kojima smo morali govoriti da nas ne tuku, da se s nama dobro postupa – prepričava nam Šantek. On je u tih 50 dana smršavio 15 kilograma jer bi dnevno svatko od njih dobio jedno jaje i kilogram kruha za sve njih. Iako su mu to najgori dani životu, ponosan je na sebe i svoje dečke.

– Kad god bi nas tukli i premlaćivali, nitko od nas nije molio, plakao i vikao: ‘Nemoj mene, nisam ništa kriv’, nego bismo svi stoički podnosili batine i čekali da prođu. Strašno sam ponosan na te dečke – kaže nam dodajući kako su te dane živjeli od ponedjeljka do petka, jer su im tim danima obećavali da će biti razmijenjeni.

– Rekli bi nam da će nas u petak razmijeniti. Došao bi petak i ništa. Onda bi nam rekli da će u ponedjeljak. Pa se opet razočarali. I tako smo čekali dok konačno nismo dočekali taj 14. kolovoz, kad smo razmijenjeni za Hadžića – prisjeća se Šantek dodajući kako je u tim trenucima, najtežim danima svojeg života, stalno mislio samo na svoju obitelj.

– Najgore mi je bilo što naše obitelji nisu znale gdje smo i kako smo. Ni mi gdje su oni. Moja supruga je bila u progonstvu, otišla je s naše troje djece koji su imali pet i šest godina te tri mjeseca u Zagreb. Kad sam izašao, našli smo se – prepričava nam Šantek, danas otac čak šestero djece, koji uživa u mirovini.

– Teški su to dani bili, preteški. Ali nastavio sam živjeti, a sad uživam sa suprugom i djecom. Očekujem da će ‘kapetan Dragan’ biti osuđen za sve zločine. Nadam se da će ga hrvatski sudovi osuditi jer, takve zločine koje je on počinio, to je strašno – poručio je Šantek za 24sata.hr

Ivica Pandža Orkan: Slučaj Kapetana Dragana dokaz je direktne umješanosti Republike Srbije u rat na ovim prostorima

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Pupovac: Penava koristi ovo da bi se obračunao s onima s kojima se politički ne slaže

Objavljeno

na

Objavio

Milorad Pupovac bio je gost Intervjua tjedna Točke na tjedan N1 televizije.

Slažete li se da nema mira i pune reintegracije u Podunavlju?

Mi koji smo sudjelovali u stvaranju mira godinama smo stvarali pretpostavke za to. Mir i povjerenje su došli do određenog stupnja sve do prije pet godina, kad se to počelo narušavati. Od antićiriličnog prosvjeda do ovog zadnjeg tobože prosvjeda zbog neprocesuiranja zločina. Penava koristi ovo da bi se obračunao s onima s kojima se ne slaže politički, a to je moja stranka, i izlaže djecu golemom riziku i sukobima djece različitih nacionalnosti.

Gospodine Pupovac vi ste ovaj incident doveli u vezu s videom koji je objavio gospodin Penava gdje se vidi grupa učenika koji nisu stali na himnu. Policija kaže da to nije bio povod nego da je bila riječ o obračunu navijačkih skupina.

Tu izjavu policije demantiraju roditelji, direktor škole “Nikola Tesla”. Roditelji dječaka demantiraju da je on pripadnik bilo koje najvijačke skupine. S obzirom da se radi o vrlo uspješnoj i sređenoj obitelji, ne vjerujem da imaju išta za prikriti. Ne bih volio da itko koristi institucije države da promjeni karakter toga što se dogodilo. Dogodilo se da su petorica, od toga četvorica s fantomkama, napala dvojicu. Jedan je dobio udarac, pao na pod, pukla mu je arkada i bio je u opasnosti od ozbiljnijih ozljeda. Prebacivati krivnju na SDSS, kao što je to napravio gradonačelnik Penava, koji ne poštuje zakone i međunarodne konvencije o pravima djece, to prebacivati SDSS-u je tipičan način ljudi loših namjera, loših ciljeva i loše savjesti, kao što je očito slučaj kod gospodina Penave.

Hoćete li tražiti sankcije za Penavu od premijera Plenkovića

Mi nemamo tu vrstu međustranačkih odnosa da bismo jednoj stranci uvjetovali što činiti u politici. Ovdje su stvari jasne, povrijeđeni su zakoni i međunarodne konvencije. Čuli ste mišljenja pravobraniteljica, nadamo se da će DORH također istražiti je li povrijeđen Kazneni zakon. Naš Ustav sprječava poticanje mržnje i nasilja. Ustav sprječava da se dovode djeca u ovakve okolnosti u kakve ih je doveo gospodin Penava.

Plenkovićeva Vlada ne bi se dobro provela bez zastupnika manjina. Zašto ne biste tražili da se sankcionira takva politika? 

…Malobrojni su načelnici koji vode takvu politiku. S većinom u istočnoj Slavoniji imamo dobru suradnju. Znamo što je Vukovar. On pripada ni Hrvatima ni Srbima nego Penavi i njegovoj kliki. Otuđili su Vukovar. Premijer je svjestan što se događa i koliko je to usmjereno protiv djece, SDSS-a i koliko je upereno protiv HDZ-a i politike koju vodstvo vodi. Premijeru nećemo otežavati posao, a to je da oni koji dovode u pitanje njegovu politiku. Napadnute su tekovine mirne reintegracije..

Penava: SDSS je izašao s informacijama suprotnima policijskom izvješću

Nije li važnije da zaštitite maloljetne Srbe nego da otežavate posao Plenkoviću?

Što mislite da radimo, osim da štitimo maloljetnu djecu srpske nacionalnosti?

Može li Plenković na svojoj strani imati i Penavu Pupovca?

Što se tiče SDSS-a i mene, opredijelili smo se za politiku suradnje, a ne za politiku kakvu vode Penava i drugi ljudi. Opredijelili smo se za politiku koja želi sačuvati tekovine reintegracije zbog kojih je ova zemlja postala zemlja u punom smislu. Nije mi problem napisati pismo Europskoj komisiji da se vidi jesu li povrijeđene odredbe Pristupnog ugovora ili napisati pismo UN-u, Vijeću Europe, OESS-u da se krše prava manjina. Sasvim sigurno ćemo nešto od toga napraviti.

2019. je dvostruka izborna godina. Očito je da se planiraju dizati tenzije na međunacionalnoj osnovi. Vidjeli ste napad Mosta na premijera i inoministricu da zastupaju interese Srbije. Penava kaže da ste vi epicentar velikosrpske politike. Kako će premijer reagirati?

Umjesto da u Saboru raspravimo što smo postigli od ulaska u EU, kako smo se pozicionirali, kakav je naš utjecaj, koliko smo sredstava povukli, odjednom je jako važno da se sukobljavamo s predstavnicima Srba u Hrvatskoj koji su omogućili da postanemo članica… Umjesto da rješavamo pitanja sa Srbijom, odjednom nam ništa nije važno, ali ako imamo korist da blokiramo Srbiju, to nam je najvažnija stvar.

Treba li Hrvatska uvjetovati pristup rješavanjem pitanja nestalih?

Radi se na pitanju nestalih, ali ne rade Bulj i Grmoja, nego ozbiljni ljudi, jedan od njih je preko puta Vas… Postoje nestali Srbi i Hrvati, ponašamo se kao da su nestali samo pripadnici jednog naroda. Srbe, hrvatske državljane ne spominjemo.

Zašto ne uvjetujemo i to? To je dužnost države.

Nemojte meni govoriti to, ja želim da se to utvrdi, ali do sada je to bilo primarno političko sredstvo ucjene, a ne da se utvrdi sudbina nestalih. Postoje osobe srpske nacionalnosti koje su nestale, zašto se to ne spominje?… Gdje je priča o nestalim i ubijenim Srbima, protjeranim Srbima, unitšenim srpskim selima i naseljima, ja to nikome ne guram na nos, ali želim da se o tome zna. Ako ćemo gurati na nos, to će biti rat bez prestanka.

Nitko ne gura na nos. Radi se o bitnim procesima. Znate i sami koliko se zakona o pravima manjima uspjelo nametnuti političkim opcijama u Hrvatskoj koje tome nisu sklone, zašto to ne nametnuti i Srbiji?

Svaka zemlja pa i Srbija će morati ispuniti neophodne kreiterije. Neće inzistirati samo Hrvatska nego i EK te sve članice…. Srbija će sasvim sigurno morati ispunjavati uvjete. To nema sumnje i nitko ne može zaštititi nikoga.

Niste za to da se blokira put, ako nema pomaka na pitanju nestalih?

Osim tog pitanja postoji pitanje suđenja za ratne zločine, kulturnoga blaga, granice, prava izbjeglica, povratka, imovine. Sva pitanja čekaju da ih se riješi. Na tim stvarima se radi, vidjet ćete, uskoro će biti prvi susreti na visokom nivou predstavnika vlada koji će o tome raspravljati. Nije humano, ako postoje podaci o nestalima, moraju biti dostupni i razmijenjeni. Isto je i s ratnim zločinima, nitko ne smije nikoga skrivati.

Gospodin Penava vas optužuje da ste Vi taj koji sprječava istrage ratnih zločina i da posjećujete presuđene ratne zločince.

Ti ljudi koji su bili u istražnom zakonu u Osijeku, njima je bila izrečena sudska presuda, nije bila pravomoćna. Išao sam vidjeti u kakvim su zatvorskim uvjetima i na što se žale, dobili smo pritužbe. Nisam ni na koga vršio pritisak. Informacije koje sam dobio su relevantne za pitanje kako su prikupljani dokazi, kako su se neki iskazi isključivali, neki dokazi isključivali. Nikada SDSS nije dočekivao ratne zločince i iskazivao žaljenje zato što neki osuđeni zločinci, kao što je to činio Penava u slučaju Merčepa, nikada SDSS tako nije žalio. Ako je u pitanju pravo pritvorenika, moja obaveza kao zastupnika je da to radim. Radio sam to u Lepoglavi, Bilicama i to nikada nisam krio. Jeste li mene čuli da štitim ratne zločince, kao što je to činio Penava i njegova klika ili da sam nekoga proglašavao ratnim zločincem, kao što je činio Penava. Oni huškaju.

Još jednom vas upozoravam da držite Vladu Andreja Plenkovića

To kao što kažu desničarske stranke i gradonačelnici poput Penave. To je kao što oni kažu da Pupovac drži Vladu kako bi stvorili animozitet prema Pupovcu i Vladi. Mi podržavamo sve što vidimo da ima smisla podržavati, ako bi se mi povukli iz Vlade nastao bi kaos. Politička situuacija u zemlji je kaotična i svaki dan se doprinosi tome. Hoćete li nam suditi zato što želimo spriječiti da nastaje kaos i neredi? Možete. Koliko će trajati Vlada odlučit će Andrej Plenković i vladajuća većina. Ne postoji strah da se kaže nekima – Dosta je.

Pričate o prijevremenim izborima, velikoj koaliciji?

Ako se stvaraju okolnosti da se onemogućuje normalan rad Vlade, mi ćemo biti prvi koji će reći – Hvala, ali nećemo dalje.

Govorite o Bandiću?

Govorim općenito o situaciji u parlamentu.

Što je bio konkretan povod mladih da ne ustanu na himnu?

Ne znam. Ja sam za to da se njeguje ustavni patriotizam za sve građane, Hrvate, Srbe, Talijane. To je ustavni patriotizam koji neće samo biti pitanje himne, nego poštivanje zakona.

Čuli ste i predsjendika SAbora da se svi trebaju ustajati na himnu.

Sasvim je sigurno da se treba ustajati na himnu, ali ne treba se himna puštati svugdje. Stvaramo li pretpostavke da se poštuje himna, da li oni koji kradu, manipuliraju, koncentriraju političku moć na temelju među nacionalne mržnje, jesu li oni ti koji nas trebaju pozivati na poštivanje himne? Ja se dižem na himnu jednom tjedno za sve koji su me birali, je li mi bolje u Hrvatskoj? Jesam li priznat kao patriot? Nisam. Gleda me se kao četnika, neprijatelja zemlje, nerijetko kao ubojicu slika. Što da na to kažem? Tko je taj koji me može podsjećati na patriotizam pored takvih apatriota, takozvanih domoljuba, koji su sve drugo nego poštivaoci himne i Ustava. Ti da nekoga pozivaju, pogotovo djecu, kada trebaju da ustaju.

Smirite se, jeste li OK?

Ja sam jako u redu, samo oko mene nije u redu. Ono što činim je pravedan gnjev. Ne dižem se samo ja, diže se moja kolegica Dragana Jeckov kojoj je otac ubijen, a nikoga ne proganja i ne hoda okolo i proziva tko je ubio moga oca i zašto nije kažnjen.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Jan Ivanjek: HV je najbolja vojska u našem susjedstvu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Hina
Razgovor s vojnim analitičarom Janom Ivanjekom

Nedavno je propala nabava borbenih zrakoplova od Izraela, a ministar obrane Damir Krstičević najavaljuje da Hrvatska ne odustaje od nabave borbene eskadrile. Osim nabave zrakoplova nameću se i drugi aspekti modernizacije vojske, u situaciji u sve složenije geopolitičke i sigurnosne situacije u svijetu, ali u hrvatskome balkanskom okruženju. O ovoj problematici razgovarali smo s vojnim analitičarom Janom Ivanjekom.

Posljednjih tjedana svjedoci smo peripetija vezanih uz nabavu izraelskih borbenih zrakoplova F-16 Barak. Iz nekih krugova spominje se tzv. non paper dokument, prema kojemu je Hrvatska navodno bila upozorena od strane SAD-a pod kojim uvjetima možete kupiti izraelske zrakoplove. Državni vrh odbacuje postojanje tog dokumenta. Kako Vi komentirate sve te prijepore? Radi li se, zapravo, o američkom strahu da bi i druge države mogle nakon Hrvatske kupovati polovne i modernizirane zrakoplove od Izraela, nauštrb američkih financijskih interesa?

Izraelska želja da ponudi Barak nekolicini zainteresiranih zemalja, i time s vrlo priuštivim, a odličnim borbenim avionima itekako nagriza šanse daleko skupljem novom F-16. To je zasigurno bio faktor. Bilo je tu mnogo elemenata, ali stvar je zapela prije otprilike 2 mjeseca na razini srednjeg menadžmenta u Lockheed Martinu i State Departmentu. Dakako da je tu bilo i raznih lobiranja, pa i od strane suparničkih država, no nema jedne stvari koja je srušila posao. Jednostavno se previše toga posložilo, a kad zapne na srednjoj razini i ministri i predsjednici mogu vrlo malo učiniti osim ako se ne radi o golemim poslovima od nekoliko desetaka milijardi dolara.

Neki analitičari u stopiranju prodaje borbenih zrakoplova vide američko upozorenje Hrvatskoj zbog pojačanog ruskog i kineskog utjecaja…

U ovako važnim odlukama naravno da se gleda i na politčke i gospodarske aspekte, a naša sporost s LNG terminalom, koji je SAD-u važan projekt zbog umanjivanja europske ovisnosti o ruskom plinu, zatim ruske banke u Agrokoru i kineska izgradnja Pelješkog mosta vjerojatno predstavljaju određenu dozu frustracije za SAD. No oni znaju da smo mi njihovi čvrsti saveznici i premda bi se zbog ubrzavanja ovih problema, posebno LNG terminala, mogla koristiti isporuka aviona kao pritisak, to ne bi dovelo do razine potpunog ukidanja nabave samo po sebi.

Njima je interesu slabost HV-a

Isti oni krugovi koji su prije govorili o „starim kantama“ sada žustro prozivaju vladajuće i ministra Krstičevića za fijasko oko nabave borbene ekadrile. Da smo kojim slučajem kupili nove zrakoplove govorilo bi se o rastrošnosti, izgradnji škola, dječjih vrtića itd. Kome je u interesu miniranje nabave borbenih zrakoplova ako znademo da je upravo sigurnost jedna od temeljnih funkcija države?

Potkopavanje vojske popularno je upravo zato što je ona jedan od stupova države i nacije, ali ju se može napadati bez posljedica, i svakako da ima faktora u našoj zemlji koji iz vlastitih ideoloških razloga teško mogu podnijeti snažnu Hrvatsku vojsku. Susjednim zemljama s teritorijalnim pretenzijama i neumrlim ekspanzionističkim planovima također nikako ne odgovara moćno Hrvatsko ratno zrakoplovstvo koje bi moglo spriječiti agresije i djelovati po strateškim ciljevima te svojom snagom predstavljati nepremostivi faktor odvraćanja za razne oružane avanture. Njima je u interesu slabost HV-a. A dakako da ima i međunarodnih čimbenika kojima odgovara ravnoteža snaga između Hrvatske i Srbije i s nelagodom bi gledali kako Hrvatska uspostavlja potpunu zračnu nadmoć.

Govoreći o novome natječaju, ruski zrakoplovi već u startu su isključeni jer smo članica NATO-a, švedski zrakoplovi nemaju državna jamstva, a Švedska je i neutralna država (što bi moglo stvarati probleme s remontom u slučaju potencijalnih ratnih situacija), s Izraelom je posao propao… Je li sada jedina opcija SAD? Koja je po Vama najpovoljnija i najrealnija opcija?

Smatram da smo odabirom Baraka napravili najbolje što smo mogli sa štedljivošću, a da za to dobijemo izuzetno moćan avion. Sada kad je to propalo, treba odriješiti novčanik i ići na nove avione, i tu prvenstveno mislim na F-16 Block 70/72, koji među sudionicima prošlog natječaja jedini po borbenim sposobnostima nadmašuje Barak. Moguća opcija je i Gripen, no osim izostanka jamstava i švedske političke nesklonosti Hrvatskoj nama ponuđeni Gripen C/D je vrlo potkapacitiran avion koji nikako ne zaslužuje cijenu koja je za njega bila tražena. Da se razgovara o radikalno izmijenjenom i poboljšanom Gripenu E/F, koji ima potencijala biti uistinu dobar borbeni avion, bila bi to druga priča, no taj nam do sad nije ponuđen.

Veliki pomaci u modernizaciji HV-a

Borbeni zrakoplovi elita su svake vojske i jedno od glavnih sredstava odvraćanja. Zanima nas, međutim, Vaše mišljenje i o drugim aspektima razvoja, modernizacije i opremanja vojske. Koji bi, uz nabavu borbenih zrakoplova, po Vama trebali biti prioriteti u modernizaciji naše vojske kad je u pitanju nabava suvremenih oružanih sustava?

Do sada su napravljeni veliki pomaci, no ostalo je još jako puno posla u modernizaciji HV-a. U prvom redu to su sustavi protuzračne obrane srednjeg dometa, jer oružja u toj kategoriji uopće nemamo. Zatim bi trebalo zamijeniti zastarjela borbena vozila pješaštva M-80A s modernim zapadnim gusjeničarom i nastaviti opremanje borbenih vozila Patria AMV s 30mm topom u većem broju nakon što prvih 8 primjeraka bude naoružano istim do sredine godine.

Svakako treba razviti i integrirani sustav upravljanja bojištem u realnom vremenu, a nužno je grabiti naprijed u cyber ratovanju, ne samo defenzivnom, već i ofenzivnom. Razvoj i gradnja raketnih korveta za našu mornaricu bi dalo posla brodogradilištima i omogućilo opstanak specijaliziranih znanja povezanih s time. Starije helikoptere Mi-8 trebat će postupno zamijeniti zapadnim tipom, ali potreban nam je i pravi borbeni helikopter poput AH-64 Apachea koje su nedavno na Plesu obišli Krstičević i američki veleposlanik Kohorst, a vjerujem da to nije bilo slučajno.

Kako ocjenjujete dosadašnji mandat ministra Damira Krstičevića?

Krstičević je zasigurno najbolji poslijeratni ministar obrane. Kontinuirano diže vojni proračun prema 2% BDP-a, vratio je ukinute dodatke na plaću hrvatskim vojnicima i općenito znatno popravio moral u sustavu, vojnici sada imaju volje i želje natjecati se međusobno u izvrsnosti, a ne samo guliti dužnosti i što manje ljuljati brod, što je presudno za operativne sposobnosti.

Ustrojio je satniju mornaričko desantnog pješaštva s težištem obrane krajnjeg juga zemlje, ustrojio funkcionalnu pričuvu, vratio postrojbe u 5 gradova u sklopu novog operativnog razmještaja HV-a, ojačao suradnju s Izraelom i nastavio je razvijati s SAD-om te se uhvatio u koštac s nabavom borbenih aviona, što se nijedan ministar prije nije usudio. Također je vojsci vratio i duh i naslijeđa Domovinskog rata te tradicije postrojbi, što je opet važan faktor u održavanju morala i zajedništva vojske. I sve to samo na polovici mandata, a spominjem samo ona najveća postignuća do sada.

Kako ocjenjujete spremnost naše vojske u odnosu na države u našem okruženju? Možemo li parirati regionalnim „igračima“?

Hrvatska vojska znatno je popravila svoje operativne sposobnosti u posljednje dvije godine, što smo vidjeli i na velikoj vojnoj vježbi Velebit 18. Premda je Vojska Srbije brojčano veća, tehnološki je daleko zaostalija i sastavljena je u cjelini od ostataka JNA. Tek se ratno zrakoplovstvo počelo modernizirati, a segment borbenih aviona, MiG-ova 29 kojih je trenutno 10, jedini je u kojem je nadmoćna Hrvatskoj. Nabava novih lovaca je izuzetno važna upravo zato da se neutralizira ova prednost. Doktrina, taktike, tehnike i procedure još se uvelike oslanjaju na one povučene iz JNA. A kao što smo vidjeli nakon Velebita 18, kad je Srbija brže-bolje u svega mjesec dana organizirala malo veću vježbu iz sasvim propagandnih razloga jer se za to vrijeme korisna vježba ne može pripremiti, Hrvatska je preuzela inicijativu dok Srbija pokušava odgovoriti, od vježbi do opreme i modernizacije, i to je pozicija koju želimo zadržati.

Oružane snage BiH su protokolarna formacija koja bi se u slučaju bilo kakvog sukoba smjesta raspala po etničkim linijama, a Slovenija ima golemih problema s održavanjem minimuma operativnih sposobnosti. Mađarska ima kompetentnu vojsku, a u posljednjim je mjesecima sklopila više velikih ugovora o modernizaciji zračnih i oklopnih snaga. Kada govorimo o funkcionalnim sposobnostima, bez obzira na brojnost, HV je najbolja vojska u našem susjedstvu.

Nije pitanje hoće li biti sukoba, nego kada

Kakva je po Vama političko-sigurnosna situacija u okruženju, pri čemu prvenstveno mislimo na nestabilno balkansko okruženje? Koje su najveće potencijalne opasnosti i ugroze?

Nažalost, mi smo smješteni u dijelu Europe gdje nije pitanje hoće li biti budućih sukoba, nego kada. Štoviše, podijelimo li ratovanje na kinetičku, odnosno borbenu, i nekinetičku fazu gdje se djeluje politički, medijski, ekonomski, kulturološki, religijski i na brojne druge načine, vidljivo je da Domovinski rat predstavlja tek kinetičku pobjedu. Ratovanje se tada samo prebacilo u druge sfere, u kojima se ponovno stvaraju preduvjeti za buduće kinetičke sukobe.

Hrvatska se suočava s nizom regionalnih prijetnji, od radikalizacije Bošnjaka i njihove želje za hegemonijom nad hrvatskim narodom u BiH, preko neskrivenih ekspanzionističkih apetita Srbije i režima Aleksandra Vučića koji su u potpunosti uskrsnuli velikosrpsku ideologiju koja osim za ujedinjenjem s Republikom Srpskom teži dominacijom nad Crnom Gorom, Kosovom, a o gladi za hrvatskim tlom da se ne govori. Opasne su i tenzije koje manje udaraju na nas, ali mogu itekako destabilizirati turizam, a to su posebno prijetnje koje Srbija, javno ili preko režimskih glasila, upućuje Crnoj Gori, Kosovu, Makedoniji, Albaniji. No trenutno se, uz Hrvatsku, u režimskim tabloidima najviše demoniziraju Crna Gora i Albanci.

Što mislite o idejama o vraćanju obveznoga vojnog roka?

Vojni rok nam je potreban kao jamac mira i sigurnosti. Jedini način da se izbjegnu ratna razaranja i prelijevanje ratova na hrvatsko tlo je moćna vojska koja to može spriječiti. No populacijski smo premali da bi mogli održati isključivo profesionalnu vojnu silu dostatnu za samostalnu obranu protiv svake potencijalne ugroze, te ja stoga nužan neki oblik univerzalnog vojnog roka koji će stvoriti preduvjete za mobilizaciju znatnijih snaga u kratkom vremenu. Mi smo se u prvim, najtežim mjesecima Domovinskog rata i održali zbog golemog bazena mladih, vojno osposobljenih ljudi koji su odslužili vojni rok u propaloj državi.

U svijetu imamo sve kompleksniju geopolitičku i sigurnosnu situaciju: trgovinski rat SAD-a i Kine, neohladnoratovska nadmetanja SAD-a i Rusije, krizna žarišta na Bliskom istoku i sjevernoj Africi, u Ukrajini… Kako ocjenjujete globalnu geopolitičku i sigurnosnu situaciju?

Ona je vrlo osjetljiva, no vjerujem da će se velike sile suzdržati od sukoba, posebno Rusija i SAD. Opasnost predstavljaju regionalni ratovi, posredni sukobi odmjeravanja snage sila, poput Sirije, informatičke i cyber prijetnje, te širenje islamističkih ideologija, poput klasične prijetnje terorizma, ali i od opasnosti od prihvaćanja znatnih elemenata tog ekstremizma u izoliranim, većinom autogetoiziranim imigrantskim zajednicama koji potom postaju smjernice za daljnji razvoj tih zajednica, odgoj djece i mladih i slično, što nastavlja propagirati takvu ideologiju, te potpuno onemogućava ionako uvelike odbačenu ideju integracije u društva domaćina.

Razgovarao: Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari