Pratite nas

Razgovor

Ivan Šantek: Očekujem da će ‘kapetan Dragan’ biti osuđen za sve zločine

Objavljeno

na

To je bio pravi pakao: Ivan Šantek iz Gline bio je zarobljenik zloglasnog kapetana Dragana.

Prisjetio se premlaćivanja i stravične torture koje je doživio zajedno sa 15 svojih suboraca

O onome što sam zajedno sa svojih 15 suboraca prošao, o torturi i zločinu, mogao bih vam pričati satima, započinje za 24sata.hr bolnu priču Ivan Šantek (57) iz Gline, bivši saborski zastupnik, jedan od bivših ratnih zarobljenika i žrtava Dragana Vasiljkovića poznatijeg kao ‘kapetan Dragan’.

Ljeta 1991. godine Šantek se sjeća kao da je jučer bilo. Svaka pojedinost, svaka izgovorena riječ, svaki udarac, svaki dan i besana noć, ostali su mu duboko urezani u pamćenje i nakon 26 godina.

U ratnom zarobljeništvu, kao mladić u dobi od 31 godine, proveo je od 26. lipnja do 14. kolovoza 1991. godine, a za tih 50 dana muke krivi ‘kapetana Dragana’, kojemu se i sudi za ratne zločine nad hrvatskim vojnicima i civilima, a kojeg presuda čeka u utorak na Županijskom sudu u Splitu.

Vasiljković svoju krivnju odbacuje, a Šantek nam je otvorio dušu i prisjetio se pakla koji je preživio.

Ispričao nam je kako su policijsku postaju u Glini, u kojoj je radio kao pričuvni policajac, 26. lipnja 1991. napali pripadnici pobunjene srpske paravojske “Martićevci i Knindže.”

– Hrvatska je 25. lipnja proglasila suverenost i nezavisnost. Te noći smo kolege i ja radili u policijskoj postaji u Glini. S nama su bila i tri Srbina, do kojih je došla informacija da će doći do napada na postaju. I stvarno je u pet ujutro napad na nas počeo. Mi nismo bili adekvatno naoružani, a naši su nam javili da će nam u pomoć stići specijalna policija iz Siska. Oni nisu uspjeli stići i mi smo sami, tako slabo naoružani, branili svoju postaju te je uspjeli obraniti. Tad je ranjeno nekoliko mojih kolega, a jedan od njih, Tomislav Rom, kasnije je u bolnici i preminuo – prisjeća se Šantek tog kobnog dana.

Nakon tri sata, koliko su branili postaju, u osam sati ujutro Šanteka i njegovih 15 kolega odveli su iz postaje.

– Jedan po jedan smo morali izaći iz postaje, razoružali su nas i rekli nam da smo mi zarobljenici. Trebali smo im za razmjenu za plitvičku skupinu, za Gorana Hadžića. Ubacili su nas u kamion i odvezli u neku šumu. Izvukli su nas, pobacali kraj nekog spomenika i uperili puške u nas. Pa su nas bacili u neku jamu i mlatili.

Potom su nas odvezli u mjesto Hajdić, pa u Dragotin, u neku vikendicu, gdje su se pojavili četnici. Imali su dugačke brade, šubare i kokarde. I tu su nas prebijali. Tukli su nas sjekirama, mlatili, a na zidu su čavlima nacrtali SSSS. Onda bi nam zapovijedali da se poredamo, zavezanih ruku na leđima, i to ljubimo, a mi nismo htjeli, pa bi nas opet tukli te nam nabijali glavu u taj zid i ta slova. Naše krvi na tom zidu ima i danas – priča nam drhtavim glasom Ivan Šantek dok se prisjeća tih stravičnih dana.

Njihovoj muci tu se nimalo nije nazirao kraj. Izmučene, prljave i gladne potom su prebacili u Golubić kraj Knina, gdje su ih mučili i spajanjem na struju.

– Ponovno su nas potrpali u mali furgon za namještaj, nismo imali zraka, pa smo prerezali gumu i naizmjence disali. Bili smo u polunesvjesti kad su nas dovezli u Golubić u neku garažu. Joj, kad se sjetim toga. Mala prostorija od svega pet, šest kvadrata, nas sedmero unutra, podijelili su nas, vani pakleno vruće. Nisu nam htjeli ni vode dati. Pa su nas kablovima tukli i spajali na struju.

Morali smo stajati na mokroj krpi dok su nas spajali na struju od 220 volti. Crijeva su mi se okretala kao veš mašina od bolova. Tukli su nas letvama, nogama, ma svim i svačim. Batinanje nije prestajalo, svaki dan nove metode. Samo su nas mlatili, neki nisu preživjeli. To je bilo sustavno, psihičko i fizičko mučenje. Prava tortura – kaže nam Šantek, a prisjeća se i dana kad se susreo i sa zloglasnim ‘kapetanom Draganom’.

– Nakon nekoliko dana odvezli su nas u staru bolnicu u Knin koju su preuredili u logor. Tamo smo slušali hvalospjeve o ‘kapetanu’, ja mislio to neka mrcina, vojničina. A onda je jednog dana kapetan i stigao. Kad sam vidio tog čovječuljka, onako mršavog, nisam mogao k sebi doći. Pomislio sam tad: ‘Joj, da smo mi sami s tobom, s tebe bi perje letjelo’. Hvalio nam se da su oslobodili Glinu i ušli u Karlovac te nam govorio da je hrvatski predsjednik Tuđman pobjegao avionom u Austriju. Iako nas on nije tukao, znao je sve što nam rade i to dopuštao.

Pogledao nas je i rekao drugom da je bitno da nemamo vidljivih tragova nasilja. A nama na tijelu nije bilo milimetra koji nije bio plav, no oni su pazili da nas ne tuku po glavi i licu kako se ne bi vidjele ‘šljive’ na snimkama beogradske televizije i Yutela, čiji su nas novinari stalno snimali i kojima smo morali govoriti da nas ne tuku, da se s nama dobro postupa – prepričava nam Šantek. On je u tih 50 dana smršavio 15 kilograma jer bi dnevno svatko od njih dobio jedno jaje i kilogram kruha za sve njih. Iako su mu to najgori dani životu, ponosan je na sebe i svoje dečke.

– Kad god bi nas tukli i premlaćivali, nitko od nas nije molio, plakao i vikao: ‘Nemoj mene, nisam ništa kriv’, nego bismo svi stoički podnosili batine i čekali da prođu. Strašno sam ponosan na te dečke – kaže nam dodajući kako su te dane živjeli od ponedjeljka do petka, jer su im tim danima obećavali da će biti razmijenjeni.

– Rekli bi nam da će nas u petak razmijeniti. Došao bi petak i ništa. Onda bi nam rekli da će u ponedjeljak. Pa se opet razočarali. I tako smo čekali dok konačno nismo dočekali taj 14. kolovoz, kad smo razmijenjeni za Hadžića – prisjeća se Šantek dodajući kako je u tim trenucima, najtežim danima svojeg života, stalno mislio samo na svoju obitelj.

– Najgore mi je bilo što naše obitelji nisu znale gdje smo i kako smo. Ni mi gdje su oni. Moja supruga je bila u progonstvu, otišla je s naše troje djece koji su imali pet i šest godina te tri mjeseca u Zagreb. Kad sam izašao, našli smo se – prepričava nam Šantek, danas otac čak šestero djece, koji uživa u mirovini.

– Teški su to dani bili, preteški. Ali nastavio sam živjeti, a sad uživam sa suprugom i djecom. Očekujem da će ‘kapetan Dragan’ biti osuđen za sve zločine. Nadam se da će ga hrvatski sudovi osuditi jer, takve zločine koje je on počinio, to je strašno – poručio je Šantek za 24sata.hr

Ivica Pandža Orkan: Slučaj Kapetana Dragana dokaz je direktne umješanosti Republike Srbije u rat na ovim prostorima

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Milijan Brkić: Plenkoviću u ovom trenutku krize pomažem da stranka bude stabilna

Objavljeno

na

Objavio

Zamjenik predsjednika HDZ-a, Milijan Brkić, gostovao je u Dnevniku Nove TV i progovorio o Agrokoru, aferi hotmail, novim ministrima i stanju u HDZ-u.

Također, odgovorio je na pitanje i je li sudbina premijera Andreja Plenkovića u njegovim rukama:

– Sudbina svakog od nas je u našim rukama, mi odlučujemo o svojoj sudbini, o svojim djelima i konkretnim potezima. Svi mi drugi, ako pomažemo svojim prijateljima i suradnicima, kako radim i ja u svoj djelokrugu rada jer sam zamjenik predsjednika HDZ-a, pomažem predsjedniku HDZ-a da stranka bude stabilna, pogotovo sada kada je u trenutku krize zbog slučaja Agrokor, no to je jedan izdvojen slučaj. Moramo gledati generalno, opće dobro države i našeg naroda.

Novinarka je Brkića pitala i o činjenici da je Plenković dio predizbornog spota ‘Vjerodostojno’ snimao u odvjetničkom uredu Borisa Šavorića, koji je kasnije angažiran na pisanju Lex Agrokor.

– Koliko ja znam, organizacijski spot snima agencija koja je za to angažirana od strane HDZ-a. Ja niti sam režiser, niti onaj koji je bio snimatelj, tako da to morate pitati neke druge, rekao je Brkić dodajući da nikada s Plenkovićem nije komunicirao o njegovom poznanstvu s odvjetnikom Šavorićem.

Na dodatno pitanje nije li ga to zanimalo kada se sve krenulo komplicirati s Martinom Dalić, Brkić je ponudio sljedeće objašnjenje:

– Gledajte, Martina Dalić i njen angažman kao potpredsjednice Vlade, ona je u jednom teškom trenutku kada se dogodio slučaj Agrokor, odradila jedan dio posla odgovorno, ali je očito i u tom svom poslu napravila određene greške u koracima. To sada izlazi na vidjelo, što se tiče afere Hotmail, što naravno ja ne podržavam i što se tiče takvog načina komunikacije – to je meni neprihvatljivo. No, pustimo nadležnim istražnim tijelima da naprave svoj posao, pa ćemo vidjeti tko je odgovoran.

Na pitanje je li i Plenković odgovoran u aferi s mejlovima, Brkić kaže da ‘svi mi koji smo na javnim dužnostima, a posebice oni koji su na najvišim dužnostima, smo moralno odgovorni za sve procese i sve ono što se radi u sustavu u kojem smo mi na čelu’.

– Što se tiče pitanja da li je znao ili ne, to morate pitati premijera. Ja osobno nisam sudjelovao u cijelom procesu oko Agrokora i svih aktivnosti koje su vođene. Naravno da premijer ne može znati sve što se događa, duboko sam uvjeren da je on tada radio u najboljoj vjeri za opće dobro i dobro hrvatskog gospodarstva, kazao je Brkić.

Novinarka ga je pitala kakvo je stanje u HDZ-u nakon afere.

– Ne brinite se vi za stranku. Kao što sam rekao, ne možemo sada gurati glavu u pijesak i reći da ovo nije jedan izvjesni problem, ali to je jedan izdvojen slučaj. Sjetimo se vremena prije godinu i pol dana i što se tada događalo. Sjetimo se krize Agrokora, sjetimo se 120 tisuća radnih mjesta, sjetimo se što bi bilo da Hrvatska Vlada nije aktivirala lex Agrokor, kazao je Brkić ponavljajući da su u postupku napravljene ‘određene pogreške’ i podsjećajući da su zbog njih ostavke podnijeli bivši izvanredni povjerenik Ante Ramljak i Martina Dalić.

– Nadležna državna tijela će utvrditi da li je bilo dogovornosti bilo koga od nas. Na kraju krajeva, već smo pet godina članica EU gdje je jedno od temeljnih prava, vladavina prava. Nemojmo više osuđivati ljude kao u onoj bivšoj tamnici našeg naroda, u bivšoj državi bez suda. Dakle, pustimo nadležnim tijelima da odrade svoj posao, a ako se utvrdi odgovornost, nitko nije iznad zakona, dodao je Brkić.

Na pitanje što je presudilo u odabiru Darka Horvata za novog ministra gospodarstva i Tomislava Tolušića za potpredsjednika Vlade, Brkić kaže da je Plenković procijenio zajedno s vrhom HDZ-a da u ovome trenutku ta dva čovjeka mogu odgovoriti na ove izazove koji su trenutno pred njima. Najavio je da će sigurno dobiti podršku saborskih zastupnika, a zatim se ponovno osvrnuo na istup predsjednika SDSS-a Milorada Pupovca, koji je između ostalog rekao da aktualnu Vladu podržava kako bi spriječio ili barem odložio povratak zla iz 2016. godine.

– Već sam rekao vašem kolegi Bagi da ako gospodin Pupovac misli da je HDZ zlo, onda ja osobno ne znam što on radi sa tim zlom zajedno o koaliciji. On je govori o Vladi iz 2015. Dakle on je jedan od onih koji je podržavao Vladu Tomislava Karamarka i itekako je dao svoj udio u toj Vladi. S druge strane, ako mu to zlo ne paše, on to mora jasno i glasno reći, kazao je Brkić.

– To su sve neke političke ucjene jer vam treba većina, kazala mu je novinarka.

– To je politička niša u kojoj se gospodin Pupovac nalazi, odgovorio joj je Brkić.

– Je li to i odgovornost HDZ-a? Dokaz da nije dovoljno jak samostalno?, upitala ga je.

– Gledajte, matematika je egzaktna nauka. U saboru morate imati 76 ruku da bi imali većinu. U toj konstelaciji snaga, nacionalne manjine gdje je i gospodin Pupovac sa svojom strankom član, podupiru aktualnu većinu, rekao je Brkić.

Govoreći o predstojećem izvještajnom saboru HDZ-a, Brkić je rekao da očekuje da će biti ‘dinamičan i živ’, a na pitanje hoće li netko dignuti ruku protiv vodstva, rekao je da se svaki izaslanik ima pravo prijaviti za govor i izreći svoj stav.

– Ja sam poznat kao osoba koja sve probleme nastoji rješavati unutar obitelji, a ne pred očima javnosti jer mislim da moramo biti odgovorni prema narodu i državi.

– Dakle, netko tko bi digao ruku protiv vodstva na tom saboru, bio bi protiv obitelji, točnije HDZ-a?, upitala ga je novinarka.

– Svatko ima pravo na svoj izričaj, na svoj stil. Ja govorim o sebi i svom načinu rada. Mislim da svi trebamo biti odgovorni i razmišljati o stabilnosti Hrvatske i stabilnosti HDZ-a koji je na čelu hrvatske Vlade, zaključio je Milijan Brkić intervju za Dnevnik Nove TV.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Domazet Lošo: Najveći hrvatski problem, nakon Tuđmana, je nepostojanje samosvjesne, čvrste domoljubne političke elite

Objavljeno

na

Objavio

Javno i otvoreno prvi sam upozoravao što se krije iza naglog rasta Agrokora. Nazivao sam ga monstrumom. Što se nažalost pokazalo točnim.

O krizi u Agrokoru, koja nakon afere „vruća pošta“ otvara niz novih pitanja o destruktivnom djelovanju domaćih i stranih političara, novinar portala dnevno.hr razgovarao je s piscem te analitičarom međunarodnih strategija i geopolitike, admiralom Davorom Domazetom Lošom. Na osebujan i lucidan način, admiral Domazet otkriva pozadinu ekonomske i političke krize u Hrvatskoj, ali i identificira njene uzroke, motive i nalogodavce.

Tko kontrolira hranu, kontrolira i ljude

Prije nekoliko godina prvi ste najavili budući financijski kolaps Agrokora i upozoravali državu na posljedice. Zašto se nije ranije interveniralo i kako je moguće da nisu postojali planovi za krizu koja se mogla predvidjeti?

Da, javno i otvoreno prvi sam upozoravao što se krije iza naglog rasta Agrokora. Nazivao sam ga monstrumom. Što se nažalost pokazalo točnim.

Nikada ništa nije dobro staviti sve pod jednu kapu, a ponajmanje je to poželjno za zemlju, vodu, poljoprivrednu proizvodnju i distribuciju hrane. A još je manje poželjno takvog monstruma proširiti na područje takozvanog “zapadnog Balkana”, po britanskom “Jugosfere”, odnosno “zemlje regije” i “ovih prostora” što su sve sinonimi za propalu Jugoslaviju.

Plan Agrokor, jer je o planu riječ, krenuo je onog trenutka kad je britanski ministar vanjskih poslova, britanskoj geopolitici neželjenog međunarodnog priznanja Hrvatske, ustvrdio da se to priznanje nije moglo zaustaviti, ali da će se s vremenom toj suverenoj državi Hrvatskoj, pobjednici u Domovinskom ratu, dati posve drugi sadržaj.

Taj je zločinački plan išao u dva smjera. Jedan je kriminalizacija Domovinskog rata, to jest percepcijski ga pretvoriti u građanski i Srbiju amnestirati za agresiju. A drugi je smjer bitna bogatstva Hrvatske, koja su vezana za proizvodnju i distribuciju hrane staviti pod upravitelja kojega ne krase strateška promišljanja, ali je zato obdaren poslušništvom i nezasitnošću.

Da se nije našao Todorić, našao bi se netko drugi sličan njemu. Primijenjen je naputak Henryja Kissingera iz 1974. koji glasi – “Kontroliraj naftu i kontrolirat ćeš države, kontroliraj hranu i kontrolirat ćeš ljude”.

Preko Agrokora, više ili manje, kontrolirani su svi državljani države Hrvatske. Došlo se u stanje koje se naziva “proizvodnja pristanka”. A pristalo se i pristaje na sve. Na rasprodaju i pitke vode, i plodne zemlje, i otoka, sutra i šuma.

Da ironija bude veća najproduktivniji i najsposobniji pa i najdomoljubniji, ako se tako može reći, dio hrvatskog stanovništva hrpimice odlaze u zemlje, koje se u medijima prikazuju kao “obećana zemlja”, a koje od bogatstava koje baštine Hrvati nemaju gotovo ništa.

U “planu Agrokor”, od 2000. godine svjesno su sudjelovale sve vlade i guverneri Hrvatske narodne banke. A za to oprosta nema i ne bi ga smjelo biti. Radi se o izdaji nacionalnih interesa. A koliko je poznato izdajice domovine veliki je Dante smjestio u posljednji deveti krug pakla i to u četvrti rov.

Kriza ima operatera, izvršitelje i nadziratelje

Postoji nekoliko dominantnih teorija o tome zašto kao društvo i država ne napredujemo. Ljevičari optužuju domoljube, desnica ostatak Udbe i komunistički mentalitet, a neki tvrde da je naša država postala svojevrsni poligon za razne socijalne i ekonomske eksperimente svjetskih sila međunarodnih moćnika. Što je najbliže istini, odnosno koji je po vašem mišljenju naš najveći problem?

„U pitanju je sadržan i odgovor. Sve što je navedeno naziva se “determinirani kaos” ili “nadzirani nered”. A u svakom nadziranom neredu ili upravljanoj krizi ima i operator krize i izvršitelji i područje krize, naravno, i nadziratelj krize.

Doktrina je jednostavna. Davno znana – “podijeli pa vladaj”. Ideologijski čimbenik u toj doktrini je bitan. Jednadžba je postavljena tako da se suprotstavljene ideologije neprekidno prozivaju koja je od njih zločinačkija u nekom povijesnom razdoblju, kako se ne bi dalo pravo mjesto i pravo značenje onoj zasadi na kojoj je stvorena samostalna država Hrvatska, a to je Domovinski rat. Pri tome se namjerno izostavlja da su i fašizam i nacizam i komunizam (ne)djela lijeve provenijencije.

Ako je Hrvatska od 2000. godine postala područje krize, a jest, ako ima operatora, izvršitelje i nadziratelja a ima, onda je posve razumljivo da je ona eksperiment međunarodnih svjetskih moćnika. Tu nema nikakve teorije zavjere, i radi se isključivo o geopolitičkom planu o kojemu je otvoreno govorio britanski ministar vanjskih poslova već sada daleke 1992. godine.

Ostaviti ime, a sve ostalo izmijeniti, kako bi se napokon ostvarila zamisao Marxsa i Engelsa o istrebljenju Hrvata te “bljuvotine od naroda” kako su se to 1848. izrazila ova dvojica tvoraca jedne od najmračnijih ideologija u povijesti čovječanstva.

Najveći hrvatski problem, nakon Tuđmana, je nepostojanje samosvjesne, čvrste domoljubne političke elite. Sve su vlade od 2000. poslušničke, ne svome hrvatskom narodu i državljanima države Hrvatske, nego bjelosvjetskim središtima moći bilo da je riječ o Bruxellesu, Londonu, Washingtonu ili Berlinu.

Svaka je iduća vlada od te godine bila gora od prethodne, a sve su imale isti zajednički nazivnik – nerazumijevanje hrvatskih nacionalnih interesa, odnosno svjesno su djelovale suprotno tim interesima.

Na strateškoj razini rješenje je jednostavno – promicati hrvatske nacionalne interese, a ako su ugroženi braniti ih – bez obzira tko bio ugrozitelj i kakvu moć imao. Moralna snaga naroda je ta koja u konačnici uvijek pobjeđuje. Zar Domovinski rat nije zorna potvrda navedene tvrdnje?“

KOS je važniji čimbenik od Udbe

S obzirom na to da ste u bivšoj Jugoslaviji stekli visoku vojnu i obavještajnu naobrazbu, neovisno o pogrešnoj ideologiji, možemo li usporediti snagu i sposobnost tadašnjih službi, analitičara, stručnih kadrova s današnjim mogućnostima hrvatske obavještajne zajednice?

„Jedna ispravka. U bivšoj Jugoslaviji stekao sam svu moguću vojnu naobrazbu, uključujući i najvišu školu, školu strategije, ali nisam obavještajno. Naime, ta se teza namjerno provlači od onih koji ne žele istinu.

Budući da sam vrlo rano objavljivao stručne i znanstvene radove i bio zapažen poglavito u području borbe protiv “pametnih raketa” i borbi protiv podmornica, geostrategije i geopolitike, naravno i vojnog umijeća s dužnosti zapovjednika razarača Split (kojega sam 1980. doveo iz tadašnjeg Sovjetskog Saveza) bivam 1986. premješten u zapovjedništvo Ratne mornarice na dužnost načelnika analitike za NATO, u obavještajni odjel. I tako se dogodilo, vjerojatno Božjom providnošću, da se idućih pet godina sustavno bavim doktrinom zapadne vojne misli.

Poslije će se u Domovinskom ratu to pokazati kao bitnim za pobjedu. Naime, i mojim doprinosom Hrvatska je vojska od samog početka baštinila, ne pravocrtnu doktrinu, nego modularnu strukturu projekcije vojne moći.

Predsjednik Frano Tuđman je kao povjesničar, general i državnik znao da je u ratu nemoguće pobijediti bez djelotvorne vojnoobavještajne službe, i tu je najodgovorniju zadaću, uz dužnost načelnika Glavnog stožera, povjerio meni rekavši, “meni treba vaše znanje, i vaš um, vama je znano da se rat dobiva na razini strategije, a to bez pravodobnih i istinitih informacija o neprijatelju ne ide”. I tako sam postao načelnik Obavještajne uprave Glavnog stožera Hrvatske vojske.

U Hrvatskoj se programno stvara negativna slika o “obavještajnim službama”. Ne samo to nego se neprimjereno obavještajne službe poistovjećuju s protuobavještajnima. A to nije i ne može biti isto. To su posve različita područja.

Sve se može zlorabiti, ako se želi i ima interesa, pa i službe. Nije isto obavještajna služba u totalitarnim sustavima i u demokraciji. Hrvatskoj je državi temelj demokracija i obrana od srpske agresije.

Politički i vojni establišment u Beogradu pod vodstvom Slobodana Miloševića imao je na raspolaganju potpuno razvijen i obavještajni i protuobavještajni sustav Jugoslavije i JNA. U Hrvatskoj se sve svodi na UDBU, i daje joj se prevelika moć i važnost, ili bolje rečeno daju joj pojedini pripadnici UDBE, kao Josip Manolić i njegova družina. U biti oni sami sebi daju značenje.

U vrijeme agresije na Hrvatsku glavni čimbenik igre i igara bila je Kontraobavještajna služba JNA, skraćeno KOS. Ona je osmislila i izvela operacije naoružavanja srpske manjine u Hrvatskoj, Labrador, Operu, Operu II, Štit, miniranje Židovske općine u Zagrebu i groblja na Mirogoju, i operaciju Slog.

Ova potonja, to jest Slog, je operacija kako ovladati medijima i zadržati medijsku moć nakon pobjede u Domovinskom ratu. Po njihovim podatcima 400 novinara i medijskih djelatnika ostavljeno je u strukturama. Zar je onda čudno da danas mediji isključivo, na ovaj ili onaj način, pišu i djeluju protiv Hrvatske i njezinih nacionalnih interesa? Žalosno je vidjeti na što se svela medijska kuća koja se naziva Hrvatska radiotelevizija.

U Domovinskom ratu Hrvatska je pobijedila jer je imala hrvatski obavještajni sustav. Imala je analitičku sposobnost odanih ljudi, a to je ključni čimbenik svake uspješne obavještajne službe – analitika i odanost.“

Što se zapravo dogodilo s hrvatskim obavještajnim sustavom nakon 3. siječnja 2000. godine?

„Danas, hrvatska obavještajna zajednica, u pravom smislu te riječi, i ne postoji. Ona je nestala 2000. godine kada je tadašnji predsjednik vlade Ivica Račan rasturio hrvatski obavještajni sustav i uz asistenciju Ranka Ostojića ostatak predao britanskom MI6. To je jedan od bitnih razloga zašto se Hrvatska našla u ovako žalosnom stanju.
Ono što se danas naziva “hrvatski obavještajni sustav” nije ni surogat, iz crtića oskarovca Dušana Vukotića.“

Čitavu Hrvatsku treba proglasiti ekološkim dobrom

Kako zaustaviti egzodus Hrvata? Kome je u interesu da se Hrvatska raseli?

„Da se Hrvatska raseli u interesu je svjetskim centrima moći. Na globalnoj razini počeli smo živjeti vremena Orwellovog “Velikog brata” i njegova tri geopolitička tabora “Oceanija”, “Euroazija” i “Istazija”. Dakle, Sjedinjene Države, Rusija i Kina. A kada se veliki hrvaju, onda, kaže mudra izreka, stradaju mali. A svi oni za sebe hoće, a tako je više od dvije tisuće godina, istočnu obalu Jadrana, najljepši kutak planeta Zemlje.

Za zaustaviti egzodus Hrvata, na strategijskoj razini postoji rješenje. Opisao sam ga 2016. u svojoj knjizi “Hrvatska geopolitička strategija za 21. stoljeće ili Hrvatsko njihalo”, a ono glasi – cijelu Hrvatsku proglasiti ekološkim dobrom, ili u prijevodu nacionalnim parkom, jer po Stockholmskoj deklaraciji iz 1972. Hrvatska jedina ima uvjete za to. A to znači da nacionalno bogatstvo za stalno ostaje Hrvatima i državljanima države Hrvatske, a time i budućim naraštajima.“

Ako je Marina Dalić koordinator jedne interesne grupacije koja je izvlačila novac iz Agrokora, tko se nalazi na suprotnoj strani? Predsjednik vlade Andrej Plenković govorio je više puta da se iza afere “vruća pošta” kriju interesi određenih struktura i skupina, ali nije bio konkretan. Može te li vi identificirati tu suprotnu stranu u sukobu oko Agrokora?

„Da je Marina Dalić koordinator jedne interesne skupine je otkrivanje, recimo tako, “tople vode”. Ona je, kao jedna od četiri hrvatske jahačice apokalipse, ostale tri su Obuljen, Divjak i Pejčinović-Burić, došla s iskaznicom Međunarodnog monetarnog fonda.

Predsjednik vlade Andrej Plenković, je protagonist briselske “Kule babilonske”, i zadužen je da u svemu vidi “rusku zavjeru”. On to nije rekao, ali je nedvojbeno mislio na Moskvu. Pa zar nije, ničim izazvan tri puta, u nekom obliku, navijestio rat Rusiji i oslobađanje “okupiranih područja Ukrajine”?

Mala poduka za predsjednika vlade. Hrvatski informacijsko-telefonski serveri ne nalaze se u Hrvatskoj, a trebali bi, nego u inozemstvu. To je sa stajališta obavještajne sigurnosti neoprostiv grijeh.

Do te, sada već čuvene “vruće pošte”, mogli su bez problema doći i američka CIA, i izraelski Mossad, i britanski MI6, a prije svih njemački BND, naravno i ruski FSB, a i umješna vojska hakera sa svih meridijana i paralela.

Inače, u ovakvim operacijama, specijalnog i informacijskog ratovanja ‘izdajnik’ je onaj koji ti prvi donese glas, odnosno onaj koji te najviše tapše po ramenima.  A što se tiče gospodina predsjednika vlade Andreja Plenkovića on je svoju namijenjenu ulogu stvaranja kaosa i to determiniranog u Hrvatskoj odigrao, nažalost vrlo uspješno.

Očigledno da se nakon Račana, Sanadera, Kosorice, Milanovića i Plenkovića, traži novi operator krize jer je o tome riječ. Naime, u “determiniranom kaosu” ili “upravljanoj krizi” vlada pravilo “igra uvijek mora teći dalje”.

dnevno.hr

 

Admiral Davor Domazet Lošo: Danas se vodi rat bez vojnika i bojišnice (VIDEO)

 

Davor Domazet-Lošo: Ima nade za ovaj hrvatski narod

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati