Pratite nas

Komentar

Ivan Sklizović: ‘Intervju popa Pere’ i moj odgovor

Objavljeno

na

U “Večernjem listu”, od 11. ožujka o.g., objavljen je veliki intervju Branimira Pofuka s umirovljenim sisačkim pravoslavnim svećenikom Petrom Olujićem.
Protojerej stavrofor Olujić dobio je Nagradu Grada Siska za životno djelo, na prijedlog vijećnika iz redova HSP-a.

Cijeli intervju možete pročitati na ovom linku.

Sve što sam znao o proti Olujiću jest da je u pitanju izrazito korektan i pošten čovjek te cijenjeni građanin grada Siska, stoga su me dijelovi intervjua neugodno iznenadili.
Pokušat ću se ukratko osvrnuti na intervju.

1) U uvodnom dijelu intervjua, kao jedan od povoda, Pofuk ističe “ponovno bujanje netolerancije”. Kao i većina onih koji rabe ovu floskulu, ne daje niti jedan argument u prilog ovoj tezi. Također, ne obrazlaže stav o “ponovnom” bujanju.

2) Olujić spominje da dolazi u Sisak 1971. godine jer je glasio kao pomirljiv čovjek, koji će se najbolje snaći u “tadašnjim političkim previranjima i napetostima”. Znači li to da mu je zadatak bio obnoviti bratstvo i jedinstvo nasuprot tadašnjim hrvatskim težnjama za osamostaljenjem?

3) Sam Olujić navodi da je tretirao “bratstvo i jedinstvo kao svojevrsno evanđelje i smislu zajedništva i gradnje dobrih odnosa”. Također, pohvalio se da je bio u dobrim odnosima s većinom partijskih funkcionera i učiteljima u školama, i to u trenutcima sukoba svećenika i učitelja.

4) Bio je istaknuti član svećeničkog udruženja, “svojevrsnog svećeničkog sindikata” kojega su mnogi u Crkvenoj hijerarhiji smatrali produženom rukom Partije. Udruženje je bilo kolektivni član Socijalističkog saveza, a Olujić je bio član Glavni odbora.
Zbog svega navedenog, Olujić je primio plaketu ZAVNOH-a.

5) Kao primjer svoje pomirljivosti, Olujić ističe situaciju u kojoj se uspio izboriti da pogrebnu kolonu zajedno predvode križ i petokraka.
Zaboravlja li pritom koliko “križeva” je “petokraka” pobila i pobacala u jame? Zaboravlja li Domovinski rat koji je bio sukob “križeva” i “petokraka”?

6) Iako je rat osjetio na svojoj koži, Olujić izbjegava naziv “Domovinski rat”, ali i kvalifikaciju “hrvatski obrambeni rat”. Umjesto toga, radije govori o “posljednjem ratu”.

7) Olujić razumije strah i nesigurnost koja se širila među srpskim stanovništvom prilikom osamostaljenja Hrvatske jer mu je supruga s Korduna, a “u ovim krajevima, Baniji, Kordunu, ostalo je sjećanje na 1941.”.
Dakle, “strah i nesigurnost” su kod Srba normalni 50 godina kasnije, ali Hrvati ne bi smjeli imati živa sjećanja na događaje od prije 20 godina…?

8) U to vrijeme je Olujić ušao u socijalističku stranku, istu onu koja je bila protiv osamostaljenja Republike Hrvatske te se zalagala za očuvanje Jugoslavije.
To bi značilo da je Petar Olujić ’91., baš kao i ’71., stavio “bratstvo i jedinstvo svih naroda i narodnosti” ispred interesa države u kojoj živi i ispred interesa većinskog, domicilnog stanovništva.

9) Da su mu bratstvo i jedinstvo još uvijek na prvom mjestu, pokazuje i to što sisačkom biskupu Vladi Košiću zamjera nacionalizam i činjenicu da ne voli Broza.
Pojam “nacionalizam” u pejorativnom smislu shvaćaju i šire upravo oni koji mentalno još uvijek žive u Jugoslaviji. Zanimljivo je da Olujić istovremeno ne komentira srpski nacionalizam.
Usto, ne vidim razlog citiranju Broza ikojem svećeniku niti vidim svrhu isticanja ove anegdote prilikom intervjua.

10) Također, prota Olujić zamjera mons. Košiću isticanje Antuna Grahovara kao prvu žrtvu srpske agresije. Smatra da to samo raspiruje mržnju jer, prema sudskoj odluci, ubojstvo nije politički motivirano. Tu treba primijetiti tri stvari:
a) još uvijek postoje snažne indicije da je ubojstvo vlč. Tončija motivirano mržnjom;
b) pravo i pravda nisu uvijek komplementarni. Sudska odluka samo pokazuje nedostatak čvrstih dokaza za osudu prema zločinu iz mržnje;
c) ne spominje broj Srba koji se nalaze na popisu žrtava ratnog zločina, a da su zapravo stradali iz bilo kojeg drugog razloga.

11) Da se radi o dvostrukim mjerilima, pokazuje i Olujićev stav o 595 žrtava na području Siska. Naime, iako taj broj nikada nije potvrđen, a još manje dokazan, prota Petar uopće ne sumnja u njega i smatra ga vjerodostojnim.
Iako ne postoji poimeničan popis (navodnih) žrtava, taj broj slovi kao službeni na internetskim stranicama SNV-a. Temelji se na nekom biltenu (Srbi očito vole biltene) objavljenom u Srbiji prije 15-ak godina. Bilten je prepun dokazanih laži i gluposti, svojstvenih za velikosrpsku propagandu i megalomaniju. Između ostaloga, navodi se da su se tijekom Domovinskog rata u Sisku odvijala masovna smaknuća na javnim mjestima – strijeljanjem, vješanjem pa čak i dekapitacijom. Svi su ubijeni samo zato što su bili Srbi.
Ako su Siščani bili tako okrutni, kako je onda ijedan Srbin preživio rat u Sisku?

12) Zbog svega toga, Olujić smatra da bi Košić trebao pozvati na zajedničko služenje mise, katoličke i pravoslavne, “za sve žrtve na području Siska” jer su “tri osnovne stvari: pokajanje, praštanje i pomirenje”. Sed contra est:
a) Pomirenje je nemoguće bez praštanja, a praštanje nije moguće bez kajanja. Srbi ne pokazuju ni trunku kajanja, kako oni u Srbiji, tako i naši “domaći”, stoga je oprost nemoguć. Dakle, nema ni pomirenja. Ovaj zahtjev je upućen “na krivu adresu”; umjesto mons. Košiću, neka se gosp. Olujić obrati Srbima.
b) Organiziranje mise/liturgije za sve žrtve besmisleno je i protivno razumu. Zajednička komemoracija može biti isključivo za sve nevine žrtve. Ovako bi bilo apsurdno i uvredljivo, kao da se služi zajednička misa za zapovjednike Auschwitza i logoraše koje su ovi pobili.
c) Zašto bi svaki ekumenski dijalog KC-a u Hrvatskoj i SPC-a trebala inicirati KC? Zašto su hrvatski katolici ti koji uvijek upućuju apel srpskim pravoslavcima, sa željama za dijalog i izmirenje? Ponekad mi se čini da se zaboravlja tko je bio agresor, a tko žrtva.

13) Za crkvu sv. Spiridona u Petrinji ne postoje čvrsti dokazi što se točno dogodilo. Postoje insinuacije da je crkva minirana 12. kolovoza 1991., što očito nije bilo prije rata, kako to ističe gosp. Olujić.
Također, ne možemo govoriti o “agresiji pojedinaca na građane vlastite države”. Kao prvo, pogrješna je uporaba pojma “agresija”, a kao drugo, taj čin je usmjeren na građevinu, ne na ljude.

14) Nadalje, Olujić ističe da je o mnogim zločinima “odmah imao saznanja” te da je “neke od njih i sam pokopao”. Nije htio prije o tomu govoriti jer je smatrao “da ne treba paliti vatru”.
Prema zakonu, svatko tko ima saznanja o nekom kaznenom djelu, a to djelo ne prijavi, i sam čini kazneno djelo.
Dakle, navedeni zločini su se ili dogodili ili nisu. Ako nisu, gosp. Olujić iznosi neistinite tvrdnje. Ako jesu, onda je Olujić prešućivanjem prekršio zakone RH-a. No, to je slučaj za DORH.

15) Isto tako, bilo bi dobro preispitati što je Petar Olujić radio 1993. u Beogradu, kod patrijarha Pavla. U intervjuu Olujić navodi da je išao “riješiti neke osobne stvari i tražiti savjet”. S obzirom na to da je rat bio u punom jeku, a da patrijarh Pavle nije bio naklonjen Hrvatskoj, nije bilo vrijeme za odlazak u Beograd. Nije bilo ni mjesto jer odlazak u sjedište SPC-a u vrijeme kada SPC provodi huškačku četničku politiku, u najmanju ruku je nesmotren potez.

16) Sve u svemu, u intervjuu se očituje pomirljiva politika prote Olujića i zahtjev za priznavanjem svih grijeha i zločina. No, “propustilo” se spomenuti neke važne stvari: Hrvatska je žrtva srpske agresije, rat je bio obrambeni, rat je vođen na tlu Hrvatske, u Srbiji je u tijeku rehabilitacija četništva, podižu se spomenici zločincima iz Domovinskog rata, omalovažavaju se i vrijeđaju hrvatski sveci i blaženici, RH se nepravedno optužuje za “fašizaciju” i “reustašizaciju”…
Očito ni Branimiru Pofuku ni Petru Olujiću ove teme nisu bitne.

Svjestan sam da postoji mogućnost da ću zbog ovoga završiti u sljedećem broju famoznog “Biltena”. No, bolje i to nego prešutjeti istinu…

Ivan Sklizović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Mišetić: Milorad Pupovac i Dejan Jović NIKADA neće priznati: ‘Srebrenica je genocid’

Objavljeno

na

Objavio

Odvjetnik Luka Mišetić je u objavi na društvenim mrežama čestitao novinarima N1 jer su, kako je kazao, razotkrili Milorada Pupovca koji, kao i Dejan Jović, NIKADA neće priznati: ‘Srebrenica je genocid’

Čestitke za N1 što ste Pupovacu postavili teška pitanja. Može me osobno napasti onoliko koliko želi, ali novinari bi trebali vidjeti kroz njegove taktike. Milorad Pupovac i Dejan Jović NIKADA neće priznati: ‘Srebrenica je genocid'”, napisao je Mišetić.

Potom je u drugom tvitu napisao:

Većina u medijima dopušta Pupovcu i Joviću da se predstavljaju kao ‘Europljani’ i ‘progresivci’, dok istovremeno izbjegavaju moguću ‘kompromitaciju’ kod njihove glasačke baze priznavanjem genocida u Srebrenici. Zato, čestitke još jednom, N1. Časna ste iznimka. Razotkrili ste ga, napisao je Mišetić.

Podsjetimo, gostujući u studiju N1 Milorad Pupovac komentirao je i prozivku odvjetnika Luke Mišetića da negira genocid u Srebrenici.

Gospodin Mišetić je mene za nešto prozivao. Taj gospodin ne zavređuje da se osvrćem na njegove objede jer on je jedan običan ratni profiter koji nesreću Bošnjaka, Hrvata i Srba iz svoje američke debelje fotelje naplaćuje debelim i golemim sumama novca, uključujući i novce ove države. Zadnji je koji meni i Joviću može spočitavati da negiramo bilo kakvu vrstu zločina i bilo čije stradanje. Prema tome, molim Vas, nemojte me pitati o tome jer to je za mene uvredljivo, kazao je Pupovac.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Marko Ljubić: Država je uzročnik, a ne ovisnik o demografskim problemima

Objavljeno

na

Objavio

“Demografija je u ovom trenutku, nažalost, pitanje svih pitanja, o čijem rješavanju ovisi budućnost našeg naroda, a samim time i budućnost Hrvatske kao države jer bez ljudi neme ni države”, poručuje Kolinda Grabar Kitarović.

Nije demografija ključno pitanje jer demografija je znanstvena disciplina, a demografsko stanje na nekom prostoru je uvijek posljedica nekih uzroka. Uzroci mogu biti dugotrajne egzistencijalne nesigurnosti ljudi zbog ratova, bezakonja, teških klimatskih uvjeta, različitih prirodnih poremećaja i katastrofa.

U Hrvatskoj se posve očito ne radi o prirodnim i klimatskim poremećajima, ne radi se ni o ratovima i trajnim ratnim sukobima, niti se radi o neuređenim društvenim odnosima, jer Hrvatskom upravlja država Republika Hrvatska. Društveni odnosi mogu biti uređeni svakako, dobro i loše, destruktivno i razvojno, mogu poticati smrt, mogu život.

U Hrvatskoj treba razmotriti te odnose, tu je ključ problema. Višegodišnje konstatacije o opasnim demografskim trendovima svakako su primjerene demografima Akrapu ili Štercu, analitičarima u raznim institutima, kolumnistima, no nisu primjerene nekome tko se nalazi na čelu države.

Ponavljanje, i to netočnih teza, nije kako se to želi predstaviti, pokušaj senzibiliziranja javnosti i prije svega ljudi i struktura koje donose odluke i upravljaju društvenim procesima, ako je i bilo u prvim porukama toga tipa. Višegodišnje ponavljanje s pozicije predsjednice Republike je izravno priznanje neuspješnosti države, svoje osobne neuspješnosti, a ako se ponavljaju netočne teze, onda je to i puno gore od toga.

Budućnost hrvatskog naroda ponajprije ovisi od stupnja uspješnosti i ostvarenih rezultata njegove države, pogotovo o tome koliko je ta država i njezine politike utemeljena na svim pojedinačnim voljama pripadnika naroda čije ime nosi. Ili drugačije, budućnost hrvatskog naroda izravno ovisi od suglasnosti razvojnih i poželjnih ciljeva tog naroda i ciljeva državnog poretka. Ključno je pitanje, ako je odavno to upitno, jesu li ciljevi državnog poretka suglasni s ciljevima većine hrvatskog naroda?

Čak ni to ne znamo pouzdano, iako bi znati to bio prvi temeljni korak u detektiranju uzroka svih bitnih problema, zatim definiranju njihovih rješenja, pa onda otklanjanju slabosti i konačno provođenju politika razvoja.

Ne može se razgovarati o demografskim problemima na pojedinačnim i izoliranim slučajevima ili lokalitetima, a imati unitarnu državu hrvatskog naroda, koja je dužna voditi računa o cjelini nacionalnih ciljeva i stanja uspostavljanjem razvojnih ravnoteža međusobne ovisnosti skupina, podzajednica i regija.

Ne mogu se problemi s iseljavanjem iz Slavonije rješiti u Slavoniji, jer tamo nisu nastali, niti se problemi iseljavanja Slavonije mogu rješiti bez paralelnog rješavanja odumiranja Like. Niti se mogu ti problemi rješavati jednim obrascem. Ne može se govoriti o realnim uzrocima iseljavanja primjerice, bez ijednoga jedinoga složenog multidisciplinarnog istraživanja koje bi, uz ostalo, odgovorilo na pitanje – tko su ljudi koji se iseljavaju?

Jednako je važno odgovoriti na pitanje, tko su ljudi koji ne iseljavaju, te što prvi znače za prirodni priraštaj stanovništva, a što drugi? Iz kakvih obitelji potječu ljudi koji odlaze, jesu li to tradicionalne hrvatske i kršćanske obitelji, kakva im je socijalna i vrjednosna etnogeneza, kakav im je kulturološki profil i društveni status tjekom zadnjih recimo sedamdeset do sto godina, u kakvoj korelaciji su te obitelji i pojedinci iz njih bile prema državnim poretcima?

Prilično je lako i izvjesno zadati očekivani rezultatski okvir i usmjerenje istraživačkog postupka u ovom slučaju. Samo treba postaviti pitanje – kome se, kako, kojim modelima i institucionalnim upravljačkim mehanizmima države u zadnjih dvadesetak, ali i stotinu godina, isplati ostati u Hrvatskoj, tko tu ostvaruje svoj životni i društveni san, je li taj san i koliko je općehrvatski po svojim obilježjima, a tko ne može ostvariti svoj životni i društveni san, ili kome je to otežano? Onda ćemo lako doći na područje ostvarene egzistencije, realnog društvenog utjecaja i postavljenih društvenih normi, koje na sve to presudno utječu.

Tu leži razlog izrazito neugodnih demografskih procesa, jer, društveni uzori javne, u javnosti pretežite strukture, nisu ni blizu tradicionalne, one stvaralačke, natalitetne, proizvodne i stvaralačko-vrjednosne Hrvatske, kojoj preferira golema većina hrvatskog naroda, nego raspodjelne i bezuvjetno upravljačke Hrvatske, koja se množi nužno preuzimajući izvan svake konkurentnosti i dokazivanja na području stvaranja, isključivo sve manipulativnijim modelima i kontrolira sve društvene procese upravljanja. Kolinda Grabar Kitarović dovodi u vezu opstanak države s demografskim trendovima. To uopće nije zakonitost.

Države je bilo i kad je poubijano više Hrvata nego je iseljeno zadnjih par godina, države je bilo od stoljeća sedmog. Uvijek je netko upravljao, a onaj tko upravlja država je. Države se ne određuju po tome nad kim imaju ovlasti, nego po tome tko odlučuje o nositeljima državnih pozicija odlučivanja. Kada su Beč ili Budimpešta imali ključni utjecaj, država je bila njihova, kada je Beograd imao taj utjecaj, bila je srpska, a danas, kada više od pola hrvatskog naroda ne može utjecati na državne politike – nije hrvatska. Iako se tako zove. I u tom grmu leži zec.

Svi hrvatski problemi nastaju zbog tog raskoraka i ništa se ne može započeti uspješno rješavati bez spajanja izravne volje kompletnog naroda i nacionalnih ciljeva s odlučivanjem o njima. Država se može osigurati da bude neupitno hrvatska, bez obzira na demografske trendove. I mora. To je prvi preduvjet za početak zaustavljanja tih trendova, jer će isključiti namjerne poticaje, politikama ili nečinjenjem, državnih uprava obezhrvaćivanju hrvatskih životnih prostora s ciljem da ih zauzme netko drugi.

Profil i karakter države i njena hrvatska komponenta uvijek ovisi od onoga tko bira, ne od onoga nad kim se upravlja. Zato bi Predsjednica Republike, umjesto konstatacija o demografiji morala pokrenuti kampanju vraćanja države u ruke cjelokupnom hrvatskom narodu, jer je to jedini način stvaranja uprave, odnosno države, na nacionalnu sliku i priliku. Posljedično će iz toga nastati i takve politike.

Stvorit će se preduvjeti u Hrvatskoj, upravo takvim političkim odlukama, da oni koji odlaze ostaju, a vrlo vjerojatno oni koji danas ostaju jer im se isplati da oni drugi odlaze, da tada iseljavaju. Potpuno sam siguran da taj proces iseljavanja, koga bi pratio kontraproces ostajanja, ne bi loše odrazio na demografsko stanje, nego bi bilo potpuno suprotno.

Figurativno, odlazili bi promotori smrti, ostajali promotori života. Ne bi se na ulicama hodalo za život, nego u institucijama. Zato svi procesi u Hrvatskoj isključivo ovise i uvjetovani su državno političkim poretkom i njegovim kvalifikacijama, sve drugo su posljedice i jedini način rješavanja neugodnih i opasnih posljedica je promjena poretka, koji ih uzrokuje.

Nikada se nije dogodilo da uzročnik otklanja posljedice koje uzrokuje. Stoga je preduvjet rješavanja demografskih problema, a to znači kompleksa uzroka koji utječu na stanje života, potpuna promjena izbornog sustava, a samim time i državno-političkog poretka, komentirao je Marko Ljubić na facebooku

 

Predsjednica: Demografija je ključno pitanje za opstanak hrvatskog naroda i države

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari