Pratite nas

Komentar

Ivan Sklizović: ‘Intervju popa Pere’ i moj odgovor

Objavljeno

na

U “Večernjem listu”, od 11. ožujka o.g., objavljen je veliki intervju Branimira Pofuka s umirovljenim sisačkim pravoslavnim svećenikom Petrom Olujićem.
Protojerej stavrofor Olujić dobio je Nagradu Grada Siska za životno djelo, na prijedlog vijećnika iz redova HSP-a.

Cijeli intervju možete pročitati na ovom linku.

Sve što sam znao o proti Olujiću jest da je u pitanju izrazito korektan i pošten čovjek te cijenjeni građanin grada Siska, stoga su me dijelovi intervjua neugodno iznenadili.
Pokušat ću se ukratko osvrnuti na intervju.

1) U uvodnom dijelu intervjua, kao jedan od povoda, Pofuk ističe “ponovno bujanje netolerancije”. Kao i većina onih koji rabe ovu floskulu, ne daje niti jedan argument u prilog ovoj tezi. Također, ne obrazlaže stav o “ponovnom” bujanju.

2) Olujić spominje da dolazi u Sisak 1971. godine jer je glasio kao pomirljiv čovjek, koji će se najbolje snaći u “tadašnjim političkim previranjima i napetostima”. Znači li to da mu je zadatak bio obnoviti bratstvo i jedinstvo nasuprot tadašnjim hrvatskim težnjama za osamostaljenjem?

3) Sam Olujić navodi da je tretirao “bratstvo i jedinstvo kao svojevrsno evanđelje i smislu zajedništva i gradnje dobrih odnosa”. Također, pohvalio se da je bio u dobrim odnosima s većinom partijskih funkcionera i učiteljima u školama, i to u trenutcima sukoba svećenika i učitelja.

4) Bio je istaknuti član svećeničkog udruženja, “svojevrsnog svećeničkog sindikata” kojega su mnogi u Crkvenoj hijerarhiji smatrali produženom rukom Partije. Udruženje je bilo kolektivni član Socijalističkog saveza, a Olujić je bio član Glavni odbora.
Zbog svega navedenog, Olujić je primio plaketu ZAVNOH-a.

5) Kao primjer svoje pomirljivosti, Olujić ističe situaciju u kojoj se uspio izboriti da pogrebnu kolonu zajedno predvode križ i petokraka.
Zaboravlja li pritom koliko “križeva” je “petokraka” pobila i pobacala u jame? Zaboravlja li Domovinski rat koji je bio sukob “križeva” i “petokraka”?

6) Iako je rat osjetio na svojoj koži, Olujić izbjegava naziv “Domovinski rat”, ali i kvalifikaciju “hrvatski obrambeni rat”. Umjesto toga, radije govori o “posljednjem ratu”.

7) Olujić razumije strah i nesigurnost koja se širila među srpskim stanovništvom prilikom osamostaljenja Hrvatske jer mu je supruga s Korduna, a “u ovim krajevima, Baniji, Kordunu, ostalo je sjećanje na 1941.”.
Dakle, “strah i nesigurnost” su kod Srba normalni 50 godina kasnije, ali Hrvati ne bi smjeli imati živa sjećanja na događaje od prije 20 godina…?

8) U to vrijeme je Olujić ušao u socijalističku stranku, istu onu koja je bila protiv osamostaljenja Republike Hrvatske te se zalagala za očuvanje Jugoslavije.
To bi značilo da je Petar Olujić ’91., baš kao i ’71., stavio “bratstvo i jedinstvo svih naroda i narodnosti” ispred interesa države u kojoj živi i ispred interesa većinskog, domicilnog stanovništva.

9) Da su mu bratstvo i jedinstvo još uvijek na prvom mjestu, pokazuje i to što sisačkom biskupu Vladi Košiću zamjera nacionalizam i činjenicu da ne voli Broza.
Pojam “nacionalizam” u pejorativnom smislu shvaćaju i šire upravo oni koji mentalno još uvijek žive u Jugoslaviji. Zanimljivo je da Olujić istovremeno ne komentira srpski nacionalizam.
Usto, ne vidim razlog citiranju Broza ikojem svećeniku niti vidim svrhu isticanja ove anegdote prilikom intervjua.

10) Također, prota Olujić zamjera mons. Košiću isticanje Antuna Grahovara kao prvu žrtvu srpske agresije. Smatra da to samo raspiruje mržnju jer, prema sudskoj odluci, ubojstvo nije politički motivirano. Tu treba primijetiti tri stvari:
a) još uvijek postoje snažne indicije da je ubojstvo vlč. Tončija motivirano mržnjom;
b) pravo i pravda nisu uvijek komplementarni. Sudska odluka samo pokazuje nedostatak čvrstih dokaza za osudu prema zločinu iz mržnje;
c) ne spominje broj Srba koji se nalaze na popisu žrtava ratnog zločina, a da su zapravo stradali iz bilo kojeg drugog razloga.

11) Da se radi o dvostrukim mjerilima, pokazuje i Olujićev stav o 595 žrtava na području Siska. Naime, iako taj broj nikada nije potvrđen, a još manje dokazan, prota Petar uopće ne sumnja u njega i smatra ga vjerodostojnim.
Iako ne postoji poimeničan popis (navodnih) žrtava, taj broj slovi kao službeni na internetskim stranicama SNV-a. Temelji se na nekom biltenu (Srbi očito vole biltene) objavljenom u Srbiji prije 15-ak godina. Bilten je prepun dokazanih laži i gluposti, svojstvenih za velikosrpsku propagandu i megalomaniju. Između ostaloga, navodi se da su se tijekom Domovinskog rata u Sisku odvijala masovna smaknuća na javnim mjestima – strijeljanjem, vješanjem pa čak i dekapitacijom. Svi su ubijeni samo zato što su bili Srbi.
Ako su Siščani bili tako okrutni, kako je onda ijedan Srbin preživio rat u Sisku?

12) Zbog svega toga, Olujić smatra da bi Košić trebao pozvati na zajedničko služenje mise, katoličke i pravoslavne, “za sve žrtve na području Siska” jer su “tri osnovne stvari: pokajanje, praštanje i pomirenje”. Sed contra est:
a) Pomirenje je nemoguće bez praštanja, a praštanje nije moguće bez kajanja. Srbi ne pokazuju ni trunku kajanja, kako oni u Srbiji, tako i naši “domaći”, stoga je oprost nemoguć. Dakle, nema ni pomirenja. Ovaj zahtjev je upućen “na krivu adresu”; umjesto mons. Košiću, neka se gosp. Olujić obrati Srbima.
b) Organiziranje mise/liturgije za sve žrtve besmisleno je i protivno razumu. Zajednička komemoracija može biti isključivo za sve nevine žrtve. Ovako bi bilo apsurdno i uvredljivo, kao da se služi zajednička misa za zapovjednike Auschwitza i logoraše koje su ovi pobili.
c) Zašto bi svaki ekumenski dijalog KC-a u Hrvatskoj i SPC-a trebala inicirati KC? Zašto su hrvatski katolici ti koji uvijek upućuju apel srpskim pravoslavcima, sa željama za dijalog i izmirenje? Ponekad mi se čini da se zaboravlja tko je bio agresor, a tko žrtva.

13) Za crkvu sv. Spiridona u Petrinji ne postoje čvrsti dokazi što se točno dogodilo. Postoje insinuacije da je crkva minirana 12. kolovoza 1991., što očito nije bilo prije rata, kako to ističe gosp. Olujić.
Također, ne možemo govoriti o “agresiji pojedinaca na građane vlastite države”. Kao prvo, pogrješna je uporaba pojma “agresija”, a kao drugo, taj čin je usmjeren na građevinu, ne na ljude.

14) Nadalje, Olujić ističe da je o mnogim zločinima “odmah imao saznanja” te da je “neke od njih i sam pokopao”. Nije htio prije o tomu govoriti jer je smatrao “da ne treba paliti vatru”.
Prema zakonu, svatko tko ima saznanja o nekom kaznenom djelu, a to djelo ne prijavi, i sam čini kazneno djelo.
Dakle, navedeni zločini su se ili dogodili ili nisu. Ako nisu, gosp. Olujić iznosi neistinite tvrdnje. Ako jesu, onda je Olujić prešućivanjem prekršio zakone RH-a. No, to je slučaj za DORH.

15) Isto tako, bilo bi dobro preispitati što je Petar Olujić radio 1993. u Beogradu, kod patrijarha Pavla. U intervjuu Olujić navodi da je išao “riješiti neke osobne stvari i tražiti savjet”. S obzirom na to da je rat bio u punom jeku, a da patrijarh Pavle nije bio naklonjen Hrvatskoj, nije bilo vrijeme za odlazak u Beograd. Nije bilo ni mjesto jer odlazak u sjedište SPC-a u vrijeme kada SPC provodi huškačku četničku politiku, u najmanju ruku je nesmotren potez.

16) Sve u svemu, u intervjuu se očituje pomirljiva politika prote Olujića i zahtjev za priznavanjem svih grijeha i zločina. No, “propustilo” se spomenuti neke važne stvari: Hrvatska je žrtva srpske agresije, rat je bio obrambeni, rat je vođen na tlu Hrvatske, u Srbiji je u tijeku rehabilitacija četništva, podižu se spomenici zločincima iz Domovinskog rata, omalovažavaju se i vrijeđaju hrvatski sveci i blaženici, RH se nepravedno optužuje za “fašizaciju” i “reustašizaciju”…
Očito ni Branimiru Pofuku ni Petru Olujiću ove teme nisu bitne.

Svjestan sam da postoji mogućnost da ću zbog ovoga završiti u sljedećem broju famoznog “Biltena”. No, bolje i to nego prešutjeti istinu…

Ivan Sklizović

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Višnja Starešina: Tuđman i Orban kao mainstream naroda

Objavljeno

na

Objavio

Foto HINA

Danas kad gledam mržnju i bijes kojima jugoslavenske antife na stalnom radu i djelovanju u Hrvatskoj dočekuju postavljanje spomenika Franji Tuđmanu u Zagrebu, prisjećam se slika s njegova posljednjeg ispraćaja, prije 19 godina.

U predsjedničkom uredu na Pantovčaku tada sam kao novinarka Večernjeg lista „pokrivala“ dolazak stranih izaslanstava na ispraćaj.

U atmosferi pripreme „detuđmanizacije“, trojica simboličnih su mi ostala u osobitom sjećanju: Hans-Dietrich Gencher, Sulejman Demirel i Viktor Orban.

Hans- Dietrich Genscher, tada već bivši njemački ministar vanjskih poslova, ali zauvijek glavni politički motor međunarodnog priznanja Hrvatske, dugo je stajao sam pred Tuđmanovim odrom, onako ogroman, pognute glave, brada mu je drhtala.

Tek pet-šest godina poslije saznala sam da je iskusni Genscher već tada dobro znao što slijedi. Nekoliko tjedana prije Tuđmanove smrti primio je gospođu Amaliju Janović, Hrvaticu iz Njemačke, s kojom je povremeno održavao privatne kontakte još od hrvatske bitke za priznanje. Raspitivao se za zdravlje Predsjednika, ponovio joj da dobro upamtimo kako bez Franje Tuđmana, onakvog kakav je bio sa svim svojim vrlinama i manama, bez njegove upornosti i tvrdoglavosti – nikada ne bi bilo hrvatske države. I da mu to neće biti oprošteno. Potom je, sjeća se gđa. Amalija, zamišljeno izgovorio rečenicu, koju ni ona u tom trenutku nije sasvim razumjela: „Na njega će se sada sručiti sila svega i ne pitajte me što sve. Nadam se samo da će hrvatski narod imati dovoljno snage i mudrosti da ga barem dostojanstveno isprati i pokopa.“ Imao je baš toliko mudrosti.

Kao ni mnogi drugi, ni ja tada još nisam slutila što je sve detuđmanizacija, što će sve donijeti, koga će sve pomesti. Na simboličan način ona je već bila tu, pokraj odra. “Nešto“ ženskog roda, što je uzgajano kao novi smjer posttuđmanovskog slobodnog novinarstva, histerično je skakalo po Predsjedničkom uredu, pitajući „tko je to Genscher?“ Pa se bacilo na mobitel da izvijesti urednika kako je „došao neki Genscher“, pa se „Nešto“ željelo baciti na samog Genschera da mu postavi nekoliko pitanja, ljutito što Genscher ne želi raspravljati s „Nešto“ uz odar. „Nešto“ i njezinog urednika je dakako zanimalo zašto se Genscher došao oprostiti od diktatora i alternativno – ratnog zločinca.

Mirogoj, Zagreb – Pokop prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tudjmana. Sulejman Demirel Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Drugi veliki, koji je dugo stajao pred Tuđmanovim odrom bio je turski predsjednik Sulejman Demirel. Mnogima je i danas nepoznato da su Tuđman i Demirel imali odnose pune razumijevanja, slične poglede na državu pa i na BiH, da je Demirel bio mnogo bliži Tuđmanu, nego Izetbegoviću. Njemu Izetbegović nikada ne bi ostavio Bosnu u amanet. Demirel je već tada izvjesno predosjećao ili znao da je to posljednja etapa Turske kao moderne svjetovne države. Gradonačelnik Istanbula T. R. Erdogan, sa svojom neoosmanskom politikom i snažnim uporištem u islamu već je kucao na vrata.

13.12.1999.. Mirogoj, Zagreb – Pokop prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tudjmana. Janez Jansa; Viktor Orban Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Treći, pored odra, koji mi je ostao u sjećanju bio je Viktor Orban, tada mladi mađarski premijer u svome prvome mandatu. Orban nikada, pa ni tada ne stoji dugo na jednom mjestu i nikada pa ni tada nije se obazirao na političke konvencije i korektnost, čak uživajući na svoj način u prkosu svima. I koliko se sjećam kazao je, na iznenađenje „slobodarskih“ novinara, nešto slično onome što je prije desetak dana izgovorio u Zagrebu: da je došao ispratiti predsjednika Hrvatske, velikog državnika koji će nedostajati u stabilizaciji srednje Europe i čijim bi putem trebalo nastaviti.

Priznajem, tada nisam sasvim razumjela što to povezuje mladog mađarskog predsjednika vlade, inicijalno politički oblikovanog u Sorosevoj „školi“, tada još političkog liberala Viktora Orbana i Franju Tuđmana. Danas znam: povezuje ih strast prema politici, odanost državi i narodu, osjećaj za politički trenutak, sposobnost da vide unaprijed, upornost i odlučnost da ostvare svoje vizije unatoč i usprkos jačima od sebe. Uvijek tzv. mainstreamu usprkos. I Tuđman i Orban su mainstream naroda.

Osporavanjima i difamacijama unatoč, Tuđman kao spomenik od danas dočekuje „Nešto“ i druge antife na najljepšem ulazu u središte Zagreba.

Osporavanjima i difamacijama unatoč, Orbanova koncepcija EU postupno postaje europski mainstream. A Orban vođa tog narodnog manistreama u stabilizaciji srednje Europe i opstanku europske Europe, napisala je Višnja Starešina.

U Zagrebu otkriven spomenik Franji Tuđmanu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Ponosni Hrvat s rukom na srcu – na vjetrometinama bura, nevera i oluja povijesnih zbiljnosti

Objavljeno

na

Objavio

Spomenik dr. Franji Tuđmanu

Spomenik prvom hrvatskom, demokratski, voljom naroda, izabranom predsjedniku države Republike Hrvatske je postavljen, omotan i čeka sutrašnje, odmotavanje i otkrivanje. Na Dan ljudskih prava i Svjetski dan paljenja svijeća.Tijekom tehničkih radova na postavljanju prikazan je u javnosti sa zlatnim odsjajem. Sutra će biti taman, crn. Boje crnog zlata.

Tko u spomeniku traži podrobnosti crta lica i tijela osobe – spomenika, na pogrješnom je putu. To nije samo spomenik, portret čovjeka imenom Franjo Tuđman. To je spomenik osobnosti, čovjeku koji je uspio dovesti Hrvatsku na državnu razinu da Hrvatice i Hrvati i ostali državljani mogu u Republici Hrvatskoj demokratskim glasovanjem izabrati svojeg predsjednika. Izabran je brojnom većinom.

Franjo Tuđman je prvi demokratski izabran predsjednik suverene Republike Hrvatske. Prvi uopće, državni poglavar  nakon brojnih stoljeća u kojima je Hrvatska bila predala svoj suverenitet, njegujući ipak brižno, tijekom tih stoljeća, njegove ostatke ostataka, da bi ga uspjela, u tom povijesnom trenutku, zahvaljujući upravo, njemu, dr. Franji Tuđmanu i njegovoj politici i vođenju, ponovo vratiti.

Kako vidim spomenik?

Prije odgovora, evo kako ga ne vidim. Ne vidim ga kao portret, uradak kipara koji je napravljen da bi bio izložen na izložbi portreta među ostalim portretima istog kipara ili među uradcima ostalih kipara.

Komentar Antun Drndelić

Vidim ga kao spomenik i dr. Franji Tuđmanu, prvom demokratski izabranom predsjedniku RH, ali i spomenik ponosnom Hrvatu devedesetih, prošlog stoljeća, koji svojim stavom i srcem, s rukom na srcu i odjećom na vjetrometini omotanom i pripijenom figuri i uspravan, uzdignute glave ponosnog pogleda u daljinu, uporno prkoseći svim mogućim burama, neverama i olujama povijesne zbiljnosti kroz koje prolazi Lijepa Naša Domovina…

Jesam li ponosan?

I jesam i nisam. Jesam, jer je spomenik postavljen u Zagrebu, dakle ipak u lokalnom, premda metropolskom, okružju. To mi se čini premalo i nedovoljno važno za novovjekog Oca Domovine.

Bit ću zadovoljan kada spomenik Franji Tuđmanu, prvom demokratski izabranom hrvatskom predsjedniku bude postavljen u srcu hrvatske državotvornosti, političke državotvorne i suverenističke misli, na Trgu sv. Marka, ispred crkve svetca, između Hrvatskog državnog Sabora i Vlade RH. To sam bio predložio u svojem članku objavljenom u tada još ne hibernatiziranom Vjesniku, 9. 8. 2004. godine, ponovivši prijedlog nekoliko puta.

Zašto ne reći da bi od „Zračne luke dr. Franjo Tuđman“, preko aktualnog, sutrašnjeg, spomenika, do budućeg, nadam se, spomenika na Trgu sv. Marka, to bila jedna lijepa backhand-drive dijagonala – od Velike Gorice do povijesnog središta metropole.

I pokojni predsjednik bio je, uostalom, u slobodnim trenutcima tenisač, kao i ja, naravno amaterski. Zašto ne reći i da Hrvatska ne bi nikada osvojila dva puta svjetski Davisov pehar, i njeno ime, zasad dvaput, nikada ne bi bilo upisano na „salataru“, da nije bilo uspješnog djelovanja dr. Franje Tuđmana.  Moja nada umire posljednja.

Čestitka akademskom kiparu g. Kuzmi Kovačiću, autoru spomenika, koji je svojim djelom pobudio napisane reminiscencije…

Antun Drndelić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari