Pratite nas

Intervju

Ivan Vukoja: ‘Bošnjački unitaristi izveli su udar na državu i Dayton’

Objavljeno

na

Najveći problem ovih izbora vidim u mogućnosti da birači Bošnjaci i treći put izaberu Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva, rekao je, između ostalog, Ivan Vukoja, vodeći hrvatski intelektualac u BiH za zagrebački magazin Globus.

Ivan Vukoja, vodeći hrvatski intelektualac u BiH i ugledni sociolog s mostarskog Instituta za društveno politička istraživanja (IDPI) u razgovoru s Darkom Hudelistom za zagrebački magazin Globus govori o stanju u BiH, položaju Hrvata u BiH i bošnjačkoj unitarističkoj politici koja je, prema njegovim ocjenama, izvela udar na državu i Daytonski sporazum.

Intervju Darka Hudelista, Globusovog novinara s Vukojom prenosimo u cijelosti:

Ivan Vukoja je diplomirani sociolog koji se gotovo dva desetljeća bavi ključnim fenomenima i procesima unutar bosanskohercegovačkog društva i države. Jedan je od osnivača i dugogodišnji glavni urednik mostarskog magazina za političku kulturu i društvena pitanja Status, koji je godinama slovio kao najmjerodavniji časopis, ne samo u BiH, kada su u pitanju problemi složenih, višenacionalnih,(post)konfliktnih i tranzicijskih društava i država, odnosno, načela i modeli harmonizacije i stabilizacije takvih društava.

U Statusu s ponosom ističu kako je rasprava o konceptima i načelima konsocijacijske demokracije upravo kroz Status uvedena u javni, akademski i medijski diskurs BiH.

Prije četiri godine, sa skupinom suradnika iz Statusa, Vukoja je u Mostaru pokrenuo Institut za društveno-politička istraživanja (IDPI). Pored mnoštva analiza te stručno-znanstvenih tekstova objavljenih na web stranici Instituta, IDPI je 2016. godine objavio studiju „BiH – FEDERALIZAM, RAVNOPRAVNOST, ODRŽIVOST (Studija preustroja BiH u cilju osiguravanja institucionalne jednakopravnosti konstitutivnih naroda)“. Vukoja je bio jedan od autora i urednika spomenute studije.

Prije nekoliko mjeseci, IDPI je objavio Prijedlog izmjena izbornog zakonodavstva BiH. U IDPI-ju tvrde kako njihov Prijedlog rješava provedbu odluke Ustavnog suda BiH poznatu kao „slučaj Ljubić“, ali i provedbu odluka Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) u slučajevima „Sejdić-Finci“, „Zornić“ i „Pilav“. U BiH-stručnoj i političkoj javnosti prevladava mišljenje da se bez provedbe „odluke Ljubić“, odnosno, izmjena izbornog zakonodavstva koje ta odluka nalaže, neće moći primijeniti rezultati Općih izbora koji će se u BiH održati 7. listopada 2018. te da bi ta situacija mogla dovesti do najveće krize i blokade institucionalnog i političkog sustava od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma.

O svemu tome, ali i o onome što predstavlja samu bit BiH bez koje nije moguće razumjeti ni njenu povijest ni sadašnjost, niti osmisliti njenu budućnost, razgovarao sam s prof. Ivanom Vukojom ovih dana u Međugorju, najpopularnijemu mjestu molitve u Hrvata.

Koji su bili vaši motivi za pokretanje časopisa Status i što je bila njegova svrha?

Možda će zvučati malo čudno, ili preuzetno, ali moji motivi su bili državotvorni. Jedna od najtočnijih definicija BiH sadržana je u naslovu knjige Mirjane Kasapović „BiH podijeljeno društvo i nestabilna država“. Moj primarni motiv za pokretanje Statusa i razlog ukupnoga društvenog aktivizma je doprinos procesu u kojem bi BiH trebala postati integrirano društvo te stabilna i prosperitetna država.

Pitanje koje me početkom 2000-tih zanimalo, bilo je tko i kako gradi državu i formatira društvo. Stoga sam, zajedno sa suradnicima i pokrenuo časopis kojeg smo zamislili kao okvir u kojem bi se društvo i država promišljali i osmišljavali u rasponu od najvišeg teorijskog i konceptualnog registra do konkretnih modela i aranžmana integriranja bosanskohercegovačkog društva te uređenja i izgradnje države BiH.

Kako je tekao taj proces, jeste li bili zadovoljni rezultatima?

Kao urednik, vrlo brzo sam došao do uvida da se većina autora u Statusu može svrstati u one koji društvo i državu promišljaju iz perspektive konceptualizacije stvarnosti i one koji nastupaju iz perspektive ideologizacije stvarnosti. Najbolji primjer za objašnjenje razlika navedenih perspektiva jest odnos prema činjenici da Bošnjaci, Srbi i Hrvati po Ustavu BiH imaju status konstitutivnih naroda. Konceptualizatori stvarnosti su polazili od te činjenice i nastojali u akademski i javni diskurs uvoditi teorije i koncepte koji se bave problemima složenih, višenacionalnih,(post)konfliktnih i tranzicijskih društava i država, odnosno načelima i modelima harmonizacije i stabilizacije takvih društava.

Nasuprot njima, ideologizatori nisu polazili od društvene stvarnosti i činjenica nego od teorija i ideologija koje su se uklapale u njihove utopističke vizije Bosne (uglavnom bez Hercegovine) kao svojevrsne građanske Arkadije i koje su smatrale da se nacionalno i građansko, kolektivno i individualno međusobno isključuju a ne nadopunjuju.

Ustavna činjenica da u BiH žive tri konstitutivna naroda i da im u skladu s tim statusom konstitutivnosti pripadaju i određena prava nikako se nije uklapala u njihovu ideologiziranu stvarnost. Stoga su i ustavne činjenice i društvenu stvarnost, uglavnom relativizirali i ignorirali. Svjesno ili ne, akademski ideologizatori su kreirali građanski narativ koji se koristio kao legitimacijski okvir i društveno poželjna maska (veliko)bošnjačkog nacionalizma i unitarizma.

U međuvremenu se taj većinski nacionalizam i unitarizam u tolikoj mjeri razotkrio i razgoropadio da se više gotovo i ne trudi zaogrnuti lažno univerzalističkom građanskom krinkom nego sve češće nastupa s otvorenih velikonacionalističkih i šovinističkih pozicija. Stoga se dio prvobitnih akademskih ideologizatora svjesno povukao s javne scene, a dijelu je naprosto istekao rok javne i društvene upotrebe jer se argumentacijski registar unitarističkih i velikonacionalističkih politika svakim danom sve više srozava.

Kad smo dogovarali ovaj intervju, rekli ste mi kako biste htjeli objasniti bit, ono što je differentia specifica BiH kao društvenog i državnog entiteta. BiH je vrlo kompleksna država i moram priznati da je i meni ponekad jako teško razumjeti što se zapravo događa u BiH, koji su uzroci ovakvoga stanja i kojim smjerom će ići politički procesi u BiH…

Bit, temeljno načelo BiH kao društva i države je načelo konstitutivnosti tri naroda: Bošnjaka (prijašnjih Muslimana), Srba i Hrvata. Trokonstitutivnost je ne samo temeljno načelo nego i mjerljiva i provjerljiva povijesna, kulturna, ustavno-pravna, politička i demografska činjenica.

Tijekom cijele moderne povijesti u BiH su postojale tri jasno definirane identitetski utemeljene zajednice koje su činile ogromnu većinu stanovništva zemlje i imale neki oblik i stupanj religijsko-kulturno-političke autonomije. U Otomanskom razdoblju bio je to sustav „mileta“. U Austro-Ugarskoj, konfesionalni ključ i viralno načelo kod popunjavanja članova Sabora te načelo rotacije i pariteta kod obavljanja funkcija.

Najpoznatija, a ujedno i najpreciznija, formula trokonstitutivnosti navedena je u odluci ZAVNOBiH-a iz 1943. godine u kojoj piše da BIH „nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska“. U SRBiH, u okviru SFRJ, sve su se bitne funkcije usklađivale s načelom nacionalnog ključa. Načela federalizma i konsocijacije, bila su uvjet međunarodnog priznanja BiH i temelj Lisabonskog sporazuma, kao i sastavni dio svakog predloženog mirovnog sporazuma – Vance-Owen, Owen-Stoltenberg, Plan Kontaktne skupine – uključujući i Washingtonski i Daytonski sporazum. Povijesni osvrt bio je nužan kako bismo pokazali da načela na kojima je sklopljen i izgrađen Daytonski mirovni sporazum nisu nastala niti izmišljena u Daytonu nego imaju svoje duboko povijesno, društveno, ustavno-pravno i političko utemeljenje.

Ako sam dobro razumio, Vi zapravo tvrdite da Daytonska struktura BiH nije izraz ustavno-pravnog diskontinuiteta BiH nego izraz svojevrsnog povijesnog i političkog kontinuiteta?

Da, ali s jednom bitnom novinom! Načelo teritorijalizacije konstitutivnosti u Daytonu po prvi put postaje dio Ustava BiH, dio ustavno-pravne strukture države. Najkraća definicija daytonske BiH glasi kako je ona „država dva entiteta i tri konstitutivna naroda“ – naravno i Ostalih, to jest, nacionalnih manjina i nacionalno neopredijeljenih.

Stoga se pojavila dilema što je u daytonskoj BiH izvornije – entiteti ili konstitutivni narodi. Ustavni sud BiH je svojom odlukom U-5/98 potvrdio da je načelo konstitutivnosti tri naroda bit, odnosno temeljno ili natkrovljujuće načelo Ustava BiH, a time i cijeloga Daytonskog sporazuma, te da s tim načelom trebaju biti usklađena sva ostala ustavna načela i sve pravne i zakonske norme kroz koje se to načelo operacionalizira i institucionalizira.

Tek kada shvatimo tu bit, možemo razumjeti BiH, odnosno objasniti ključne društvene i političke procese i agende političkog djelovanja.

Koji su to ključni društveni i politički procesi, te koje ideologije i politike stoje u njihovoj pozadini?

Prvo što treba shvatiti jest da u BiH ne vrijede tradicionalne podjele na političku ljevicu i desnicu. Osnovni kriterij političkog pozicioniranja u BiH jest odnos prema ustavnom načelu konstitutivnosti naroda.

Politike i agende koje prihvaćaju i uvažavaju ustavnu normu trokonstitutivnosti su federalističke i konsocijacijske politike. Politike koje ne uvažavaju i negiraju načelo konstitutivnosti naroda spadaju u unitarističke politike. Drugi kriterij, koji je neka vrsta derivacije načela konstitutivnosti naroda, jest odnos prema multinacionalnom karakteru države BiH. Federalizam i konsocijacijska/konsenzualna demokracija prihvaćaju i operacionaliziraju višenacionalni karakter države BiH, dok ga unitarizam i separatizam negiraju.

Blaži oblik unitarizma kao negiranja višenacionalnog karaktera BiH možemo nazvati regionalizam, a konfederalizam blaži oblik separatizma. I unitarizam i separatizam državu mogu misliti i graditi samo kao jednonacionalnu državu.

Dakle, svi politički akteri i sve politike u BiH se mogu precizno pozicionirati unutar političkog spektra: unitarizam – regionalizam – konsocijacija – federalizam – konfederalizam – separatizam.

Kako biste onda u okviru tog spektra pozicionirali glavne političke stranke u današnjoj BiH?

Prije govora o strankama nužno je govoriti o nacionalnim politikama. S obzirom da je BiH višenacionalna država s tri konstitutivna naroda ili nacije, logično je da u BiH imamo i tri nacionalne politike.

Bošnjačka nacionalna politika preferira djelovanju u rasponu od unitarizma preko regionalizma do konsocijacije, hrvatska na potezu konsocijacija-federalizam, a srpska u rasponu od federalizma preko konfederalizma do separatizma.

U BiH imamo i politike koje se deklarativno ne izjašnjavaju kao nacionalne nego kao građanske ili lijevo-liberalne ili socijal-demokratske, ali se u biti također radi o nacionalnim i nacionalističkim, bolje reći velikonacionalističkim politikama koje upražnjavaju najrigidnije oblike unitarizma. Konglomerat unitarističkih politika najkompleksniji je i najvažniji politički fenomen u BiH.

Prije nego što mi počnete objašnjavati unitarizam u BiH, možete li mi malo pojasniti još neka obilježja tri nacionalne politike?

Kada se uzmu u obzir konkretne okolnosti u kojima te tri nacionalne politike djeluju i sve to promatra iz genetičko-strukturalističke perspektive, može se reći da su sve tri politike zapravo vrlo logične i predvidljive.

Hrvatska nacionalna politika zagovara konsocijacijska i federalistička rješenje zato što Hrvata u BiH ima samo 15,4 posto i zato jer nemaju kompaktan nego diskontinuiran i disperziran teritorij na kojem žive. Hrvati u BiH danas naprosto nemaju društvenih ni političkih resursa za vođenje unitarističkih niti separatističkih politika, niti su te politike sredstvo za ostvarivanje njihovih glavnih nacionalnih interesa u BiH.

Srpska nacionalna politika sklona je federalističko-konfederalističkim načelima i ne isključuje separatizam zato što izvorno njezin interes nije bila nezavisnost BiH, nego ostanak cijele BiH u Jugoslaviji, ili barem dijela na kojem Srbi čine većinu. Te ciljeve nisu ostvarili, ali su dobili vlastiti entitet unutar daytonske BiH. Stoga je entitetski (kon)federalizam temeljna agenda njihove nacionalne politike koja na svaki unitaristički i centralistički pritisak reagira prijetnjom entitetskog separatizma.

Premda je i ona logična i predvidljiva, bošnjačka nacionalna politika je kompleksnija i malo ju je teže razumjeti. Pored toga što su konstitutivni narodi u BiH, BiH-Srbi i Hrvati imaju pravo i mogućnost biti i državljani Republike Srbije i Republike Hrvatske.

Za razliku od Hrvata i Srba, jedino državljanstvo koje Bošnjaci kao Bošnjaci mogu imati je bosanskohercegovačko. Stoga se bošnjačka nacionalna politika i emotivno i egzistencijalno, i identitetski i politički dublje povezuje s BiH nego ostale dvije nacionalne politike. Bošnjačka nacionalna politika Bošnjake smatra temeljnim narodom u BiH i sklona je na BiH gledati kao na svoju nacionalnu državu. Pored toga, Bošnjaci se smatraju i najvećom žrtvom rata 90-tih i očekuju neku vrstu političke zadovoljštine u postratnom razdoblju.

Iz prethodno navedenog, u kombinaciji s činjenicama da ih je na posljednjem popisu stanovništva bilo 50,1 posto te da smatraju kako im demografski i migracijski trendovi idu u prilog, sasvim je logično i predvidljivo da je velikonacionalna i unitaristička agenda važna dimenzija bošnjačke nacionalne politike.

No, ono što je najteže a ujedno i najvažnije shvatiti je priroda i svrha njezina odnosa s konglomeratom unitarističkih politika. Jer, upravo konglomerat unitarističkih načela, agendi i politika daje glavni ton političkom životu u BiH i određuje njegov glavni smjer.

Jednom prilikom ste unitarizam u BiH definirali kao politički konstrukt s bošnjačkom bazom, bosanskom nadgradnjom i građanskom fasadom. Sada spominjete konglomerat unitarističkih načela, agendi i politika – o čemu se tu zapravo radi?

U situaciji kada se bošnjačka unitaristička politika ne nastoji legitimirati ničim izvan vlastitih nacionalnih interesa ona, kao takva, ima vrlo sužen manevarski politički prostor, teško pronalazi saveznike i zagovaratelje te izaziva snažne otpore i reakcije. Takav unitarizam lako biva prepoznat i okvalificiran kao velikonacionalistička agenda i šovinizam. Zato bošnjački unitarizam sasvim prirodno i logično ulazi u strateško partnerstvo s bosanskim nacionalizmom takozvanih i samoproglašenih građanskih, nadnacionalnih i probosanskih snaga.

S obzirom na to da u BiH po posljednjem popisu ima samo oko 1 posto građana koji se nisu etnonacionalno samoodredili nego svoj nacionalni identitet vežu isključivo za kategoriju građanina-državljanina BiH, očito je da bi neka autentična, čisto građanska, nadnacionalna opcija koja se ne veže niti za jednu nacionalnu politiku bila sasvim beznačajna politička snaga. Ono što joj daje političku snagu i društvenu težinu jest činjenica da može poslužiti kao korisna nadgradnja i svojevrsna društvena i politička kamuflaža nacionalizmu većinskog/temeljnog naroda i njegovim velikonacionalističkim i unitarističkim politikama.

Ipak, i tu spregu bilo bi relativno lako razotkriti i osuditi. Tim više jer smo primjer takve sprege već imali prilike vidjeti i doživjeti kroz odnos srpskog i jugoslavenskog nacionalizma u bivšoj Jugoslaviji. Ali, kada unitarističkoj bošnjačkoj bazi i bosanskoj nadgradnji dodamo građansku fasadu, stvar postaje mnogo perfidnija! Unitaristički konglomerat usisava građanske ideologizatore društvene i političke stvarnosti te njihova načela, koncepte i modele koristi kao vlastiti legitimacijski narativ i fasadu/kamuflažu velikobošnjačkog nacionalizma i njegovog satelita – bosanskog nacionalizma.

Primarna svrha te kamuflaže je dobivanje naklonosti i podrške od strane onoga što kolokvijalno nazivamo međunarodna zajednica. Bez te naklonosti i podrške, konglomerat unitarističkih politika nema ni resursa ni snage ostvariti svoje ciljeve. Za uspjeh bošnjačko-bosanskog unitarizma ključna je, dakle, naklonost i podrška međunarodne zajednice, odnosno medija i nevladinih organizacija koje ta međunarodna zajednica podržava i financira. Tu naklonost i podršku bošnjačko-bosanski unitarizam je dobivao jer se vješto zaogrnuo plaštem kojeg su skrojili građanski ideologizatori društvene i političke zbilje, a u javnosti stalno obnavljali i reproducirali brojni mediji i NGO aktivisti.

U tom unitarističkom kolopletu aktivno su sudjelovali i ideologizatori i njihovi simpatizeri iz Hrvatske, Srbije i regiona, dijelom zbog vlastitih ideoloških i političkih uvjerenja, dijelom zbog analitičke površnosti i pomodarstva.

Želite reći kako je međunarodna zajednica u BiH politički podržavala i indirektno financirala, kako to nazivate, “konglomerat unitarističkih politika”? Ako to smatrate pogrešnim, što je međunarodna zajednica mogla i trebala napraviti u BiH?

Da, međunarodna zajednica je u velikoj mjeri aktivno podržavala i (ne)izravno financirala kreatore i izvođače radova unitarističke agende koja je u svojoj najdubljoj biti potpuna negacija konsocijacijskih i federalističkih načela i modela koji su ugrađeni u Daytonski sporazum i Ustav BiH. Bizarna je ali dokaziva činjenica da su upravo oni koji su predstavljali kreatore Daytonskog sporazuma bili vrlo aktivni u relativiziranju i negiranju temeljnih načela tog sporazuma, a oni čiji je primarni posao trebao biti očuvanje duha i slova Daytona i Ustava BiH kao njegovog aneksa, to slovo tumačili i mijenjali u suprotnosti s duhom.

Umjesto toga, trebali su samo štititi i provoditi ono što je u Daytonu dogovoreno i potpisano. Jednostavno. U tom slučaju bi, u skladu s Daytonom i Ustavom BiH, morali zagovarati i štititi načelo konstitutivnosti i međusobne jednakopravnosti konstitutivnih naroda i time uspostavljen balans političke moći. Takav njihov pristup bi sigurno u mnogo većoj mjeri integrirao društvo i stabilizirao državu.

Zašto je daytonska BiH nefunkcionalna? Je li uzrok tome komplicirana daytonska ustavno-pravna struktura, “daytonska luđačka košulja” kako je neki nazivaju, ili nešto drugo? Ako se kreatori i čuvari Daytona ne drže onoga što je u njemu napisano, što je onda rješenje; je li Dayton potrošen?

Kao što sam već rekao, konglomerat unitarističkih načela, agendi i politika daje glavni ton političkom životu u BiH i određuje njegov glavni smjer. Stoga je taj konglomerat politika i najodgovorniji za trenutačno stanje u kojem se BiH nalazi. S obzirom na to da su unitaristički ciljevi i interesi nespojivi i izravno suprotstavljeni temeljnim daytonskim načelima, onda u njima treba tražiti glavne uzroke nefunkcionalnosti i nestabilnosti daytonske BiH, a ne u kompliciranoj ustavno-pravnoj strukturi.

Konglomerat unitarističkih načela, agendi i politika zapravo nikada nije ni dao šansu Daytonu da zaživi i profunkcionira u punom opsegu. Stoga smatram kako Dayton ne samo da nije potrošen, nego da rješenja i akutnih i kroničnih kriza treba tražiti kroz povratak Daytonu i njegovu temeljnom načelu konstitutivnosti i međusobne jednakopravnosti tri konstitutivna naroda!

Ajmo se malo više usmjeriti na konkretne akutne probleme s kojima se BiH trenutno suočava. Ustavni sud BiH je donio “odluku Ljubić”, kojom traži izmjene Izbornog zakona BiH. Što je suština te odluke i što će se dogoditi ako se ona ne provede?

Meritum odluke je da Dom naroda Parlamenta FBiH nije dom kantona nego, kao što mu i samo ime kaže, Dom naroda. S obzirom na to da se sastoji od četiri kluba: bošnjačkog, srpskog i hrvatskog te kluba Ostalih, nužno je da svi izaslanici svakoga kluba imaju izborni legitimitet onoga specifičnog demosa kojega predstavljaju i čije interese zastupaju, odnosno da bude zadovoljeno načelo legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda i Ostalih.

Pored toga, Odluka nalaže i poštivanje načela jednake vrijednosti izbornoga glasa na način da svaki izborni glas unutar svakog od četiri specifična demosa (Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Ostali) jednako vrijedi bez obzira u kojem kantonu birač živi i glasuje.

Ukoliko ne dođe do reforme izbornog zakonodavstva u skladu s “Odlukom Ljubić”, Opći izbori će se moći održati ali se rezultati neće moći u cijelosti provesti jer neće biti moguće formirati federalni Dom naroda, a time ni državni Dom naroda. Bez federalnog Doma naroda neće se moći imenovati Predsjednika FBiH, niti Vladu FBiH, niti će Parlament FBiH moći funkcionirati bez gornjega doma.

Također, bez državnog Doma naroda neće moći funkcionirati ni Parlamentarna skupština na razini države, niti će Predsjedništvo BiH kao ni Vijeće ministara BiH moći raditi u punom kapacitetu. U spomenutom slučaju, jedine razine vlasti koje će imati puni izborni legalitet i legitimitet i funkcionirati u punom kapacitetu bit će Republika Srpska (Narodna skupština i Vijeće naroda RS-a, Predsjednik RS-a i Vlada RS-a) i kantoni unutar FBiH (kantonalne skupštine i vlade kantona).

Kao što smo to istaknuli u uvodu ovoga našeg intervjua, IDPI je izradio vlastiti Prijedlog izmjena izbornog zakonodavstva BiH. Kako taj vaš prijedlog rješava provedbu “Odluke Ljubić” i po čemu se on razlikuje od ostalih prijedloga?

Razlikuje se po tome što ostali prijedlozi uopće ne provode “Odluku Ljubić”, osim prijedloga Hrvatskoga narodnog sabora BiH.

Prijedlog HNS-a BIH provodi “Odluku Ljubić” na razini legitimnog predstavljanja, ali nije ponudio dovoljno dobro rješenje za provedbu načela jednake vrijednosti glasa i mogućnosti da svaki birač ima mogućnost biti izabran u Dom naroda.

IDPI prijedlog u potpunosti provodi “Odluku Ljubić” na način da zadovoljava kriterije i načela legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda i Ostalih, kao i načelo jednake vrijednosti izbornoga glasa te načelo da doslovno svaki birač ima mogućnost biti izabran u Dom naroda Parlamenta FBiH.

Pored toga, jedino naš Prijedlog provodi i presude Europskoga suda za ljudska prava u slučajevima Sejdić-Finci, Zornić i Pilav.

Možete li mi, u najkraćem, pojasniti što je sporno u “Odluci Ljubić” i zašto njezina primjena izaziva toliko kontroverzija i protivljenja?

Kreatorima i provoditeljima unitarističke agende sporno je to što puna provedba “Odluke Ljubić” ukida mogućnost da jedan narod drugom konstitutivnom narodu ili Ostalima bira političke predstavnike. Postojeći, od Ustavnog suda BiH osporeni Izborni zakon, primjerice, omogućava biračima koji su se na posljednjem popisu stanovništva nacionalno samoodredili kao Bošnjaci da izaberu 14 od 17 izaslanika u bošnjački klub Doma naroda FBiH, 12 od 17 izaslanika u srpski klub, 6 od 17 izaslanika u hrvatski klub te 5 od 7 izaslanika u Klub Ostalih.

Kreatori i provoditelji unitarističke agende ne žele se odreći neustavnih privilegija koje biračima Bošnjacima omogućavaju punu kontrolu Doma naroda kroz kontrolni paket – 37 od ukupno 58 izaslanika s uključenom kontrolom minimalno jedne trećine izaslanika u svakom od četiri kluba. A onaj tko ima kontrolni paket može potpuno samostalno imenovati Predsjednika i dva dopredsjednika Federacije BiH, kao i svih 16 ministara i premijera Vlade FBiH.

Dakle, birači Bošnjaci u FBiH preko svojih izabranih političkih predstavnika imaju mogućnost imenovati Predsjednika i dva dopredsjednika Federacije BiH te formirati Vladu FBiH bez ijednoga izbornog glasa birača koji su se na posljednjem popisu stanovništva izjasnili kao Hrvati, Srbi ili Ostali. Važno je i spomenuti kako ta mogućnost nije postojala u okviru izvornoga Daytonskog sporazuma nego je kasnije nametnuta od strane OHR-a.

Kako komentirate pokušaj pet sarajevskih stranaka (SDA, SBB, SDP, DF i NS) da u Parlamentu Federacije BiH usvoje Zakon o izbornim jedinicama i broju mandata i tako riješe provedbu “Odluke Ljubić”?

Ustavni sud BiH donio je odluku da Izborni zakon BiH nije u skladu s Ustavom BiH i naložio Parlamentarnoj Skupštini BiH da u roku od šest mjeseci uskladi Izborni zakon BiH s Ustavom BiH. Nakon isteka roka, pet spomenutih stranaka želi taj problem riješiti na entitetskoj razini, u entitetskom parlamentu. Stavljajući entitet iznad države, entitetski parlament iznad državnog parlamenta i zakon na entitetskoj razini iznad državnog zakona, svebošnjačka koalicija pet stranaka je pravno i stvarno izvela entitetski udar na državu, ugrozila ustavno-pravni poredak BiH te prekršila Ustav BiH i Daytonski sporazum.

U svemu tome, imali su podršku određenih krugova međunarodne zajednice u BiH, većine sarajevskih medija te dijelova sarajevske akademske i NGO scene. Svi oni zajedno čine konglomerat unitarističkih načela, agendi i politika o kojima sam vam govorio u prvome dijelu.

Što je s načinom izbora članova Predsjedništva BiH, odnosi li se “Odluka Ljubić” i na Predsjedništvo? Postoji li ponovno mogućnost da Željko Komšić bude izabran za Hrvatskog člana Predsjedništva BiH?

“Odluka Ljubić” se ne odnosi izrijekom na Predsjedništvo BiH, ali se u njoj izrijekom navodi kako načelo legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda treba vrijediti „na svim administrativno-političkim razinama“. S obzirom na to da se u tročlanom Predsjedništvu BiH radi o predstavljanju tri konstitutivna naroda, naš, IDPI-prijedlog sadrži i nove modele izbora članova Predsjedništva BiH u skladu s “Odlukom Ljubić”.

Ti modeli onemogućavaju Željku Komšiću, ili bilo kojemu drugom kandidatu, da glasovima birača koji se na popisu stanovništva nisu izjasnili kao Hrvati bude izabran za Hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Postojeći, osporeni Izborni zakon omogućava da Željko Komšić bude izabran za Hrvatskog člana Predsjedništva BiH čak i u slučaju da svi birači Hrvati koji izađu na Opće izbore u listopadu svoj glas daju Draganu Čoviću, ili bilo kojemu trećem kandidatu.

Kako vidite rasplet trenutačne situacije? Hoće li se izbori održati i provesti ili će doći do potpune blokade političkog i institucionalnog sustava u BiH?

Teško je reći, jer se u BiH, ponekad, sve opcije čine mogućim, kako one najbolje tako i najgore. Mislim da će glavne političke stranke, osobito na bošnjačkoj političkoj sceni, sačekati rezultate izravnih izbora – za Predsjedništvo BiH, donje domove i kantonalne skupštine – kako bi onda s novim izbornim kapitalom ušli u nove pregovore oko provedbe dijela neizravnih izbora – za domove naroda a posljedično i za federalnu izvršnu vlast.

Pritom, najveći problem vidim u mogućnosti da birači Bošnjaci po treći put izaberu Željka Komšića za Hrvatskoga člana Predsjedništva BiH!Ukoliko se to ne dogodi, vjerujem kako će na svim stranama nakon izbora biti dovoljno mudrosti i hrabrosti da se rezultati izbora implementiraju u skladu s načelima legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda i Ostalih, kako to i nalaže “Odluka Ljubić”.

Nadam se da će što prije biti provedene i presude Europskoga suda za ljudska prava u slučajevima Sejdić-Finci, Zornić i Pilav kako bi se odblokirao i potaknuo euroatlanski put BiH.Ali, kako sam već rekao, u BiH su moguće sve opcije, pa i one najgore.

GLOBUS/Dnevnik.ba/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Davor Marijan: Za rat Hrvata i Muslimana kriv je Alija Izetbegović

Objavljeno

na

Objavio

Specijalist za ratove 1990-ih objavio je 12. knjigu: “Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.”, prvu knjigu s tom tematikom koja je zasnovana na autentičnoj povijesnoj građi

Davor Marijan, znanstvenik iz Hrvatskog instituta za povijest, specijalist za ratove 1990-ih u Hrvatskoj i BiH, upravo je izdao 12. knjigu: „Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.“, prvu knjigu s tom tematikom koja je zasnovana na autentičnoj povijesnoj građi. A da bi je iznjedrio, Marijan je istražio golem broj dokumenata. „Nisam ih brojio, no pročitao sam ih mnogo. Samo na web-stranici Slobodana Praljka bilo ih je više od 100 tisuća, a i Haaški sud objavio je više od 60 tisuća dokumenata koji se odnose na rat u BiH“, kaže taj vrsni istraživač povijesne građe koji već 20 godina istražuje rat u BiH, a rat Hrvata i Muslimana (od 1994. Bošnjaka) smatra najkompleksnijim dijelom cijelog Domovinskog rata, pa i svih ratnih zbivanja koja se na Zapadu nazivaju i ratovima za jugoslavensko nasljeđe, piše Žarko Ivković/VečernjiList

U BiH jedni protiv drugih ratovala su sva tri naroda koja tvore tu državu. Srbi smatraju da je to bio građanski rat, Bošnjaci kažu da je riječ o agresiji, Hrvati govore o obrambenom, tj. Domovinskom ratu. Što je istina?

I ja smatram da je to bio ponajprije građanski rat jer je najvećim dijelom bio sukob triju naroda. Miješanja sa strane je bilo pa razumijem bošnjačku stranu kad optužuje Hrvatsku i Srbiju za agresiju, no što s dragovoljcima sa Sandžaka ili vjerskim ratnicima na muslimanskoj strani? Njihov angažman, pri čemu su se međusobno trpjeli šijiti i suniti, pokazuje iznimno visok stupanj organiziranosti, što je, osim u odnosu prema Izraelu, jedinstven slučaj u svijetu. Tokove novca iz muslimanskog svijeta da i ne spominjemo.

Što je uzrok rata u BiH?

On se ne može gledati izvan projekta svi Srbi u jednoj državi. Rat u BiH samo je nastavak rata u Hrvatskoj koji je privremeno okončan u siječnju 1992.

Zašto je svaki narod imao svoju vojsku?

Zato što se zajednička nije mogla stvoriti jer nije bilo ni minimuma suglasja o položaju i uređenju BiH. Navodno savezna JNA transformirala se u tri srpske vojske, premda ima „stručnjaka“ koji svako malo ustvrde da se ona nacionalno podijelila. Ne sjećam se da je ijedna postrojba JNA prešla na hrvatsku ili muslimansku stranu. U takvim okolnostima, nastanak triju oružanih sila bio je logičan. Kažem tri, premda ih je u nekim trenutcima bilo i više, primjerice HOS i Narodna obrana Fikreta Abdića u zapadnoj Bosni. Srbi su preuzeli JNA i dio Teritorijalne obrane, Hrvati su se organizirali gotovo od nule, a Muslimani su posljednji završili ustroj vojske jer je Izetbegović pokušavao dogovoriti nekakav aranžmana s JNA, pri čemu je potpuno ignorirao hrvatske interese. To je propalo jer Srbi nisu bili za takvu opciju.

Opišite nam ukratko ciljeve svake pojedine vojske, naroda.

Srpski ciljevi dani su u jednom fascinantnom dokumentu koji se zove “Odluka Narodne skupštine Republike srpskog naroda u BiH o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH” usvojenom 12. svibnja 1992. u Domu JNA u Banjoj Luci. To su bili: razgraničenje od druga dva naroda, tj. država, dio Sarajeva, koridor kroz Bosansku Posavinu, granice na rijekama Neretvi i Uni, eliminiranje Muslimana iz doline Drine i izlazak na more. Cilj Bošnjaka bio je sukladan stajalištu politike o građanskoj državi, a to je cijela BiH pod njihovim nadzorom. Kod Hrvata se nastojalo obraniti teritorij na kojem su bili većinski i uz to se sanjalo o obuhvaćanju većine hrvatskog naroda u jednoj državi kao što je to bilo u granicama Banovine Hrvatske iz 1939. godine.

Jesu li VRS i HVO bile agresorske vojske, a Armija BiH oslobodilačka?

Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.

Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.

Definiciju agresorstva nije lako utvrditi. Uzmimo slučaj Vareša, gradića s većinskim hrvatskim stanovništvom. Je li njega u studenom 1993. ABiH oslobodila ili zauzela? Čini mi se primjerenim da se svako mjesto razmatra od slučaja do slučaja. HVO i VRS bile su hrvatska i srpska vojska, a ABiH muslimanska (od 1994. bošnjačka), to je jedino neosporivo. Ne treba zaboraviti da su Hrvati i Srbi u golemoj većini bili za entitetsko organiziranje, što znači da su zastupali većinsku opciju na razini BiH i da je već zbog toga jako teško primjenjivati formule agresije i oslobodilaštva.

Što je uzrok hrvatsko-muslimanskog rata i tko ga je počeo, tko je krivac?

Uzrok su suprotstavljene politike. Hrvati su smatrali da trebaju dobiti dio teritorija za svoj entitet, a Bošnjaci su imali koncept centralizirane, unitarne, odnosno svoje nacionalne države koja je trebala nastati kao prividno „građanska“ država u kojoj bi nemuslimansko stanovništvo bilo majorizirano. Rat je bio neminovan. Počeo je kada je ABiH velikim dijelom preko teritorija Hrvatske i područja koje je nadzirao HVO nabavila dostatnu količinu oružja i streljiva i kada je agresivnije nastupila prema HVO-u u središnjoj Bosni, gdje je rat i počeo u siječnju 1993. U HVO-u su tek 14. travnja 1993., kad ih je ABiH napala u Konjicu, prihvatili da nije riječ o povremenim incidentima, već o otvorenom ratu. Do tada su iz Zagreba dolazili nalozi da se smire i pregovaraju s Muslimanima.

Može li se iz dokumenata vidjeti tko je vojno bio bolje osposobljen: HVO ili Armija BiH? Odnosno što je bilo presudno za vojne pobjede u tom ratu?

Rat u BiH bio je rat naoružanog naroda. U nizu stvari pokazalo se da je jugoslavenska obrambena koncepcija iznjedrila narodne vojske koje su patile od velikih problema. JNA je nesumnjivo bila jedna od lošijih vojski u novijoj povijesti Europe. ABiH kopirala je koncept JNA, imala je osjetno više kadrova iz nje i na koncu je preuzela njezin sustav organiziranja. HVO je najmanje dugovao JNA i najbliži je miliciji. Naravno da ne mislim na miliciju iz socijalističkog razdoblja. Uz to su im ciljevi bili sasvim drugačiji. HVO je izrazito obrambena organizacija, za razliku od ABiH, koja je 1993. imala više uspjeha u nacionalno miješanim područjima s izrazitom bošnjačkom većinom. U sukobima s jasno definiranom crtom i bez višestruke nadmoći, ABiH nije postizala uspjehe vrijedne spomena. To se najbolje vidi u slučajevima Lašvanske doline i doline Lepenice. O Žepču da ne govorimo. Uz to ne treba zaboraviti da je ABiH imala odriješene ruke za rat, za razliku od HVO-a, na koji su u nekoliko presudnih slučajeva nepovoljno utjecali politika i interes Republike Hrvatske.

Kakve su posljedice toga rata: jesu li Bošnjaci njime ostvarili svoje strateške ciljeve?

Nisu postigli ni izbliza koliko su željeli, a HVO se uz velike gubitke održao u središnjoj Bosni. General Rasim Delić u veljači 1994. sažeo je bit i učinak rata konstatacijom da je „HVO eliminisan sa područja Jablanice, Konjica, Fojnice, Kaknja, Zenice, Travnika i Bugojna. Znači, kompletna jedna pokrajina po Vens-Ovenovom planu sa centralom u Travniku”. Delićeva samohvala ogoljuje do srži svrhu rata koji je ABiH povela protiv HVO-a. Armija BiH ratovala je za teritorij, koji je najvećim dijelom i etnički očistila. Pobijedila je u etnički miješanim područjima, na kojima je prije izbijanja otvorenog sukoba demografska slika drastično promijenjena u korist Muslimana. Muslimani su ratovali za teritorij koji nisu bili u stanju uzeti Srbima zbog njihove tehničko-taktičke nadmoći. S HVO-om su bili izmiješani i iskoristili su pogodan trenutak da na račun te prednosti protjeraju Hrvate.

Mnogi danas smatraju da se taj rat trebao i mogao izbjeći, odnosno da je trebalo očuvati savezništvo Hrvata i Bošnjaka u ratu protiv Srba. Jesu li u pravu?

Takva mišljenja pokazuju loše poznavanje rata i prilika u BiH. Svako malo razni kavanski tumači prozivaju Hrvatsku što nije očuvala savezništvo, a njega uopće nije bilo do srpnja 1995. Postojala je suradnja na nekim područjima 1992. kad su Hrvati i Muslimani bili ugroženi od Srba. U toj suradnji daleko su bolje prošli Muslimani jer su im Hrvati dali vrijeme da se organiziraju i ustroje vojsku. Kad neki Bošnjaci danas govore o “čudu bosanskog otpora”, ignoriraju da je ono doslovno nastalo na krvi hrvatskih vojnika u proljeće 1992. Hrvati bez borbe nisu prepustili nijedno područje na kojem su bili većina ili ih je bilo u znatnijem broju. S druge strane, Srbi su u travnju i svibnju zauzeli najveći dio teritorija na kojem su Muslimani bili većina, često bez borbe. Hrvatima se Donji Vakuf, Doboj ili Bijeljina nisu mogli dogoditi.

Kakva je uloga Alije Izetbegovića u ratu u BiH, a posebice u hrvatsko-muslimanskom ratu?

Smatram da je on glavni krivac za rat Hrvata i Muslimana, a ima i veliku odgovornost za izbijanje otvorenog rata u BiH 1992. jer je odbacio Cutileirov plan. On je već u predizbornoj kampanji u rujnu 1990. elaborirao da alternative za „ideal građanske republike” nema. Ili „građanska republika” ili „građanski rat”. Izetbegović je prvi čelnik jedne od nacionalnih stranaka u BiH koji je prije rata prijetio ratom ako se ne prihvati koncept države koji je Muslimanima trebao jamčiti političku prevagu. Početkom 1991. u Skupštini SR BiH izjavio je da bi zbog suverene Bosne „žrtvovao mir”, ali da ne bi zbog mira u Bosni „žrtvovao suverenu Bosnu”. Nije sporno to što ga Bošnjaci slave, sporno je to što ga neki iz okruženja također smatraju čovjekom mira, suživota i tolerancije – svime onim što nije bio.

Želite reći da se nije borio za državu triju ravnopravnih naroda?

Izetbegović je bio islamist koji je u izbornu utrku ušao s pedigreom robijaša za islam i s Islamskom deklaracijom, koja se konstantno relativizira tvrdnjom da je napisana 20 godina prije, no objavljena je u izbornoj 1990. te su u pravu oni koji u njoj vide politički program. Kao osoba predmodernog shvaćanja, Izetbegović je zajednicu shvaćao po kriteriju islamske vjere i ponašao se kao da se ništa nije promijenilo nakon što je Austro-Ugarska 1878. okupirala Bosanski pašaluk. On nije prihvaćao da je BiH zemlja triju ravnopravnih naroda. Svrha koncepta građanske države za koji se zalagao bila je majorizacija manjina, a ne izgradnja države u zapadnjačkom smislu.

Izetbegović je potpisao brojne sporazume, no redovito ih nije poštovao. Zašto?

On je od početka djelovao po načelu da cilj opravdava sredstvo, što je uključivalo i laž. Uostalom, u jednom intervjuu 2000. priznao je da je za njega laž nužan taktički potez na putu do strategijskog cilja. Riječ je teško davao, ali ju je lako kršio.

Je li Franjo Tuđman možda podcijenio Izetbegovića kao pregovarača?

Mislim da jest. Tuđman je živio u miljeu u kojem nije bilo orijentalizma ili bizantizma. On nije dvojio da je Izetbegović islamist, no pokazat će se da je i njega iznenadila lakoća kojom je izbjegavao obveze i dogovore. Zbog međunarodnih obzira i interesa Republike Hrvatske uglavnom je prelazio preko Izetbegovićevih izvrdavanja.

Kakva je bila uloga Hrvatske i Franje Tuđmana u ratu Bošnjaka i Hrvata u BiH?

Kompleksna je ta uloga, a često se razmatra izvan konteksta. Godine 1991. BiH je s velikim dijelom te ritorija i nekoliko desetaka tisuća vojnika u JNA i Teritorijalnoj obrani sudjelovala u ratu protiv Hrvatske. Hrvatska je 1992. vraćala svoj okupirani teritorij preko dijela BiH. Posebice je bio važan operacijski ciklus iz Livanjskog polja 1994.–1995. koji je doveo do sloma države pobunjenih Srba u Hrvatskoj. U tom se procesu zbio i rat Hrvata i Muslimana. I tu su paradoksi: iz Hrvatske i preko njezina teritorija naoružavane su obje strane. Slučaj 17. krajiške brigade ABiH najupečatljivije ilustrira taj paradoks. Ona je nastala od dviju postrojba koje su naoružane i opremljene u Hrvatskoj, dio vojnika u toj brigadi bili su i pripadnici HV-a. To je bila možda i najbolja brigada ABiH i ključna u protjerivanju Hrvata iz Travnika u lipnju 1993. Hrvatska je sukladno tome bila involvirana, ali na način kojim prosječan Hrvat iz BiH teško može biti zadovoljan.

U knjizi pišete da se Tuđman u ljeto 1993. opredijelio za pomaganje HVO-u dragovoljačkim skupinama i minimalnim angažmanom vojnika umjesto da je intervenirao jačim snagama i pokušao u što kraćem vremenu spojiti doline Vrbasa i Lašve. Što bi se time dobilo?

Legitimno je postaviti tezu da je mirotvorna Tuđmanova politika u BiH sredinom, a posebice u jesen 1993. doživjela slom, što je izravno štetilo HVO-u i Hrvatima u BiH. Mislim da je bio dužan jačim snagama u kratkom vremenu popraviti štetu nanesenu HVO-u, no on to nije učinio. Na kraju je rezultat bio isti, samo što je takav odnos trajao osjetno duže i s većim ljudskim gubicima. Ovdje moram dodati da je tvrdnja o tisućama pripadnika HV-a u ratu protiv ABiH, za koju je uvelike odgovoran general Martin Špegelj, lažna. Ono što sam napisao prije gotovo dvadeset godina i dalje stoji: radilo se o malim snagama ekvivalenta lake brigade ojačane tenkovima i topništvom podijeljenim u manje sastave duž cijelog ratišta. Premda su te snage u nekim trenutcima igrale važnu ulogu, najvažnija je njihova psihološka uloga. I ta mala skupina bila je dobrim dijelom rodom iz BiH, a u većini su bili iz pričuvnih sastava. O tome detaljno pišem u knjizi. Nasuprot njima bili su brojniji mudžahedini i dragovoljci sa Sandžaka i iz Crne Gore.

Kakva je bila uloga međunarodne zajednice u hrvatsko-muslimanskom ratu?

To je također kompleksna tema, s mnogo nepoznanica zbog nedostupnih dokumenata. No nema nikakve dvojbe da je međunarodna zajednica bila osjetno sklonija Muslimanima. Nije daleko od istine ni tvrdnja da su oni bili četvrta strana u ratu.

Zašto je međunarodna zajednica stala uz Bošnjake i Armiju BiH, koja je činila zločine i u svojim redovima imala mudžahedine?

Dio velikih sila dokazivao je na BiH da njihova politika nije protumuslimanska i na BiH i dalje gleda kao na Jugoslaviju u malom i nukleus nekog novog okupljanja. Hrvatskoj je stavljen krimen jer je tobože kriva za raspad Jugoslavije. Glavni su krivci Slobodan Milošević i Veljko Kadijević, odnosno Srbija i JNA, no međunarodni krugovi koji su stvarali obje Jugoslavije to ipak zamjeraju Hrvatskoj. Dodajte tome i čudnu zapadnu liberalnu ljevicu koja je „proizvela“ tone literature o ratu, znanstveno pretežno bezvrijedne, no poslužila je svrsi da se dobije željena slika. „Stručnjak“ poput Johna B. Allcocka, koji je bio i ekspert na Haaškom sudu, bez imalo znanstvene nelagode tvrdi da su razgovori Tuđmana i Miloševića u „Karađorđevu o podjeli BiH i kasniji pregovori u Grazu” dobro „dokumentirani i više se ne smatraju spornim”. To nije znanost, to je stopostotna politička angažiranost. Haaški sud samo je nastavak takve politike „pravnim sredstvima“. U spoju s potpunom servilnošću hrvatske politike nakon 2000. Hrvati su još dobro i prošli.

Zašto su Daytonskim sporazumom Amerikanci nagradili Srbe, a nametnuli zajednički hrvatsko-bošnjački entitet?

Američka politika najbolje pokazuje da se velike sile vode interesima, a ne moralnim imperativom. Amerika je zapravo minirala europske mirovne planove iz 1992. i 1993. o unutarnjoj podjeli BiH. Ima ozbiljnih naznaka da je njihov veleposlanik Warren Zimmermann odlučujuće utjecao na Izetbegovića da odbaci Cutileirov plan s proljeća 1992. No kad je EU na djelu pokazala da još nije došlo „vrijeme Europe“, kako je bahato obećavano (ako ikad i dođe), tada su se umiješali Amerikanci i u Daytonu podjelom BiH okončali rat. Supersila kao što je Amerika očito si može dopustiti bezobzirnu politiku ne samo prema „malim igračima“ već i prema saveznicima u Zapadnoj Europi.

Oružane snage BiH danas čine tri komponente: bošnjačka, srpska i hrvatska. Možete li zamisliti tu vojsku kako zajednički brani suverenitet BiH?

Ne mogu. To je očito nužna politička forma za koju sumnjam da bi izdržala prvu ozbiljniju krizu.

Žarko Ivković/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Kardinal Vinko Puljić: ‘Oni koji nas nisu uspjeli oružjem istjerati sada perfidno rade da napuštamo ono za što smo živote polagali

Objavljeno

na

Objavio

U duhu iščekivanja, nade, budnosti i čežnje, simbola četiriju nedjelja došašća, nadbiskup metropolit i vrhbosanski kardinal Vinko Puljić za Večernji list otvoreno je govorio o položaju Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini, izborima i sve većem odlasku mladih.

Kardinal Vinko Puljić: Bog nas je pozvao na zajednički suživot u lijepoj domovini BiH

U BiH traje vladavina podobnih, a ne sposobnih

Od rata je prošlo 23 godine, no u medijima i dalje traje sumorna atmosfera koja ne doprinosi rješavanju problema što primjećuje kardinal i dodaje: “Pristup vladavine prava je vrlo pristran. Ljudima je dosadilo u ovoj borbi gdje uvijek imaju prednost podobni.”

Da u BiH vlada zakon jačega, jasno je i kardinalu koji dodaje: “Nije slučajno jedan veleposlanik meni rekao: “Ili ćete se seliti ili asimilirati.” To je strategija moćnika.”

Unatoč problemima, kardinal Vinko Puljić zahvalan je na snazi koju je do sada dobio. “Zahvaljujem Bogu na molitvi koja me krijepi, a i tolikim dobrim dušama koje me prate molitvom da ne klonem duhom.”

odlasku mladih u bolji život, kardinal Vinko Puljić stavlja odgovornost na političku, više nego na ekonomsku situaciju te dodaje: “Najveću odgovornost snose nositelji vlasti i mediji, ali i oni koji nas nisu uspjeli oružjem istjerati te sada perfidno rade da napuštamo ono za što smo živote polagali.”

Poticaj na zajedništvo

Kardinal Vinko Puljić svjestan je i oprezan ozbiljnosti situacije i zalaže se za dijalog i zajedništvo.

“Ne možemo samo druge kriviti, moramo i sami shvatiti vlastitu odgovornost za razjedinjenost. Treba staviti narod na prvo mjesto, a ne utrku za vlast i stranačku podobnost. To su vrlo uspješno koristili oni kojima je stalo da među nama bude što veća podijeljenost. Mi, nažalost, (Hrvati op.a.) nismo zbili redove i ne radimo na većoj povezanosti i poštovanju svih.”

Izbori u BiH – negiranje izborne volje hrvatskog naroda 

“Kreatori Daytonskog mirovnog sporazuma taj su sporazum proglasili Ustavom u BiH. Po njemu su tri naroda u ovoj zemlji konstitutivna. Neke su sudili u Haagu jer su željeli podijeliti BiH, a zapravo su je oni podijelili i time ozakonili etničko čišćenje. Kakva je to perfidija svjetskih sila? To su napravili jer su obećali ratnicima da će tako napraviti. Svjedok sam tih zbivanja. Aneks koji govori o povratku nisu proveli jer su novac davali vladajućima, a vladajući su vrlo uspješno igrali igru da se Hrvatima ne dodijeli potpora za povratak. Sada, po zakonu, idu za tim da nam oduzmu identitet i politički subjektivitet.”

O službenom uplitanju Hrvatske i optužbama za lobiranje za svoje sunarodnjake kardinal ne pridaje važnost. “Neki to nazivaju uplitanjem u unutarnje stvari BiH. Hrvatska je prekasno shvatila svoju dužnost da stoji iza svog potpisa u Daytonu, kao i obveze u Ustavu. Ne treba se mnogo obazirati na provokacije jer isto to i oni rade, a nitko ih nije prozivao kada su dopuštali da ova zemlja postane ostavština nekog prošlog imperija.”

Kardinal se približava svom zlatnom jubileju – 50 godina svećenstva, 30 godina biskupstva, četvrt stoljeća otkako je kardinal i 75 godina života. Skromno i ponizno dodaje: “Ne trebam čekati jubileje, nego već sada iskreno zahvaljujem Gospodinu što me pratio i krijepio tolikim milostima.”

VecernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari