Pratite nas

Intervju

Ivan Vukoja: ‘Bošnjački unitaristi izveli su udar na državu i Dayton’

Objavljeno

na

Najveći problem ovih izbora vidim u mogućnosti da birači Bošnjaci i treći put izaberu Željka Komšića za hrvatskog člana Predsjedništva, rekao je, između ostalog, Ivan Vukoja, vodeći hrvatski intelektualac u BiH za zagrebački magazin Globus.

Ivan Vukoja, vodeći hrvatski intelektualac u BiH i ugledni sociolog s mostarskog Instituta za društveno politička istraživanja (IDPI) u razgovoru s Darkom Hudelistom za zagrebački magazin Globus govori o stanju u BiH, položaju Hrvata u BiH i bošnjačkoj unitarističkoj politici koja je, prema njegovim ocjenama, izvela udar na državu i Daytonski sporazum.

Intervju Darka Hudelista, Globusovog novinara s Vukojom prenosimo u cijelosti:

Ivan Vukoja je diplomirani sociolog koji se gotovo dva desetljeća bavi ključnim fenomenima i procesima unutar bosanskohercegovačkog društva i države. Jedan je od osnivača i dugogodišnji glavni urednik mostarskog magazina za političku kulturu i društvena pitanja Status, koji je godinama slovio kao najmjerodavniji časopis, ne samo u BiH, kada su u pitanju problemi složenih, višenacionalnih,(post)konfliktnih i tranzicijskih društava i država, odnosno, načela i modeli harmonizacije i stabilizacije takvih društava.

U Statusu s ponosom ističu kako je rasprava o konceptima i načelima konsocijacijske demokracije upravo kroz Status uvedena u javni, akademski i medijski diskurs BiH.

Prije četiri godine, sa skupinom suradnika iz Statusa, Vukoja je u Mostaru pokrenuo Institut za društveno-politička istraživanja (IDPI). Pored mnoštva analiza te stručno-znanstvenih tekstova objavljenih na web stranici Instituta, IDPI je 2016. godine objavio studiju „BiH – FEDERALIZAM, RAVNOPRAVNOST, ODRŽIVOST (Studija preustroja BiH u cilju osiguravanja institucionalne jednakopravnosti konstitutivnih naroda)“. Vukoja je bio jedan od autora i urednika spomenute studije.

Prije nekoliko mjeseci, IDPI je objavio Prijedlog izmjena izbornog zakonodavstva BiH. U IDPI-ju tvrde kako njihov Prijedlog rješava provedbu odluke Ustavnog suda BiH poznatu kao „slučaj Ljubić“, ali i provedbu odluka Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) u slučajevima „Sejdić-Finci“, „Zornić“ i „Pilav“. U BiH-stručnoj i političkoj javnosti prevladava mišljenje da se bez provedbe „odluke Ljubić“, odnosno, izmjena izbornog zakonodavstva koje ta odluka nalaže, neće moći primijeniti rezultati Općih izbora koji će se u BiH održati 7. listopada 2018. te da bi ta situacija mogla dovesti do najveće krize i blokade institucionalnog i političkog sustava od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma.

O svemu tome, ali i o onome što predstavlja samu bit BiH bez koje nije moguće razumjeti ni njenu povijest ni sadašnjost, niti osmisliti njenu budućnost, razgovarao sam s prof. Ivanom Vukojom ovih dana u Međugorju, najpopularnijemu mjestu molitve u Hrvata.

Koji su bili vaši motivi za pokretanje časopisa Status i što je bila njegova svrha?

Možda će zvučati malo čudno, ili preuzetno, ali moji motivi su bili državotvorni. Jedna od najtočnijih definicija BiH sadržana je u naslovu knjige Mirjane Kasapović „BiH podijeljeno društvo i nestabilna država“. Moj primarni motiv za pokretanje Statusa i razlog ukupnoga društvenog aktivizma je doprinos procesu u kojem bi BiH trebala postati integrirano društvo te stabilna i prosperitetna država.

Pitanje koje me početkom 2000-tih zanimalo, bilo je tko i kako gradi državu i formatira društvo. Stoga sam, zajedno sa suradnicima i pokrenuo časopis kojeg smo zamislili kao okvir u kojem bi se društvo i država promišljali i osmišljavali u rasponu od najvišeg teorijskog i konceptualnog registra do konkretnih modela i aranžmana integriranja bosanskohercegovačkog društva te uređenja i izgradnje države BiH.

Kako je tekao taj proces, jeste li bili zadovoljni rezultatima?

Kao urednik, vrlo brzo sam došao do uvida da se većina autora u Statusu može svrstati u one koji društvo i državu promišljaju iz perspektive konceptualizacije stvarnosti i one koji nastupaju iz perspektive ideologizacije stvarnosti. Najbolji primjer za objašnjenje razlika navedenih perspektiva jest odnos prema činjenici da Bošnjaci, Srbi i Hrvati po Ustavu BiH imaju status konstitutivnih naroda. Konceptualizatori stvarnosti su polazili od te činjenice i nastojali u akademski i javni diskurs uvoditi teorije i koncepte koji se bave problemima složenih, višenacionalnih,(post)konfliktnih i tranzicijskih društava i država, odnosno načelima i modelima harmonizacije i stabilizacije takvih društava.

Nasuprot njima, ideologizatori nisu polazili od društvene stvarnosti i činjenica nego od teorija i ideologija koje su se uklapale u njihove utopističke vizije Bosne (uglavnom bez Hercegovine) kao svojevrsne građanske Arkadije i koje su smatrale da se nacionalno i građansko, kolektivno i individualno međusobno isključuju a ne nadopunjuju.

Ustavna činjenica da u BiH žive tri konstitutivna naroda i da im u skladu s tim statusom konstitutivnosti pripadaju i određena prava nikako se nije uklapala u njihovu ideologiziranu stvarnost. Stoga su i ustavne činjenice i društvenu stvarnost, uglavnom relativizirali i ignorirali. Svjesno ili ne, akademski ideologizatori su kreirali građanski narativ koji se koristio kao legitimacijski okvir i društveno poželjna maska (veliko)bošnjačkog nacionalizma i unitarizma.

U međuvremenu se taj većinski nacionalizam i unitarizam u tolikoj mjeri razotkrio i razgoropadio da se više gotovo i ne trudi zaogrnuti lažno univerzalističkom građanskom krinkom nego sve češće nastupa s otvorenih velikonacionalističkih i šovinističkih pozicija. Stoga se dio prvobitnih akademskih ideologizatora svjesno povukao s javne scene, a dijelu je naprosto istekao rok javne i društvene upotrebe jer se argumentacijski registar unitarističkih i velikonacionalističkih politika svakim danom sve više srozava.

Kad smo dogovarali ovaj intervju, rekli ste mi kako biste htjeli objasniti bit, ono što je differentia specifica BiH kao društvenog i državnog entiteta. BiH je vrlo kompleksna država i moram priznati da je i meni ponekad jako teško razumjeti što se zapravo događa u BiH, koji su uzroci ovakvoga stanja i kojim smjerom će ići politički procesi u BiH…

Bit, temeljno načelo BiH kao društva i države je načelo konstitutivnosti tri naroda: Bošnjaka (prijašnjih Muslimana), Srba i Hrvata. Trokonstitutivnost je ne samo temeljno načelo nego i mjerljiva i provjerljiva povijesna, kulturna, ustavno-pravna, politička i demografska činjenica.

Tijekom cijele moderne povijesti u BiH su postojale tri jasno definirane identitetski utemeljene zajednice koje su činile ogromnu većinu stanovništva zemlje i imale neki oblik i stupanj religijsko-kulturno-političke autonomije. U Otomanskom razdoblju bio je to sustav „mileta“. U Austro-Ugarskoj, konfesionalni ključ i viralno načelo kod popunjavanja članova Sabora te načelo rotacije i pariteta kod obavljanja funkcija.

Najpoznatija, a ujedno i najpreciznija, formula trokonstitutivnosti navedena je u odluci ZAVNOBiH-a iz 1943. godine u kojoj piše da BIH „nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i muslimanska i hrvatska“. U SRBiH, u okviru SFRJ, sve su se bitne funkcije usklađivale s načelom nacionalnog ključa. Načela federalizma i konsocijacije, bila su uvjet međunarodnog priznanja BiH i temelj Lisabonskog sporazuma, kao i sastavni dio svakog predloženog mirovnog sporazuma – Vance-Owen, Owen-Stoltenberg, Plan Kontaktne skupine – uključujući i Washingtonski i Daytonski sporazum. Povijesni osvrt bio je nužan kako bismo pokazali da načela na kojima je sklopljen i izgrađen Daytonski mirovni sporazum nisu nastala niti izmišljena u Daytonu nego imaju svoje duboko povijesno, društveno, ustavno-pravno i političko utemeljenje.

Ako sam dobro razumio, Vi zapravo tvrdite da Daytonska struktura BiH nije izraz ustavno-pravnog diskontinuiteta BiH nego izraz svojevrsnog povijesnog i političkog kontinuiteta?

Da, ali s jednom bitnom novinom! Načelo teritorijalizacije konstitutivnosti u Daytonu po prvi put postaje dio Ustava BiH, dio ustavno-pravne strukture države. Najkraća definicija daytonske BiH glasi kako je ona „država dva entiteta i tri konstitutivna naroda“ – naravno i Ostalih, to jest, nacionalnih manjina i nacionalno neopredijeljenih.

Stoga se pojavila dilema što je u daytonskoj BiH izvornije – entiteti ili konstitutivni narodi. Ustavni sud BiH je svojom odlukom U-5/98 potvrdio da je načelo konstitutivnosti tri naroda bit, odnosno temeljno ili natkrovljujuće načelo Ustava BiH, a time i cijeloga Daytonskog sporazuma, te da s tim načelom trebaju biti usklađena sva ostala ustavna načela i sve pravne i zakonske norme kroz koje se to načelo operacionalizira i institucionalizira.

Tek kada shvatimo tu bit, možemo razumjeti BiH, odnosno objasniti ključne društvene i političke procese i agende političkog djelovanja.

Koji su to ključni društveni i politički procesi, te koje ideologije i politike stoje u njihovoj pozadini?

Prvo što treba shvatiti jest da u BiH ne vrijede tradicionalne podjele na političku ljevicu i desnicu. Osnovni kriterij političkog pozicioniranja u BiH jest odnos prema ustavnom načelu konstitutivnosti naroda.

Politike i agende koje prihvaćaju i uvažavaju ustavnu normu trokonstitutivnosti su federalističke i konsocijacijske politike. Politike koje ne uvažavaju i negiraju načelo konstitutivnosti naroda spadaju u unitarističke politike. Drugi kriterij, koji je neka vrsta derivacije načela konstitutivnosti naroda, jest odnos prema multinacionalnom karakteru države BiH. Federalizam i konsocijacijska/konsenzualna demokracija prihvaćaju i operacionaliziraju višenacionalni karakter države BiH, dok ga unitarizam i separatizam negiraju.

Blaži oblik unitarizma kao negiranja višenacionalnog karaktera BiH možemo nazvati regionalizam, a konfederalizam blaži oblik separatizma. I unitarizam i separatizam državu mogu misliti i graditi samo kao jednonacionalnu državu.

Dakle, svi politički akteri i sve politike u BiH se mogu precizno pozicionirati unutar političkog spektra: unitarizam – regionalizam – konsocijacija – federalizam – konfederalizam – separatizam.

Kako biste onda u okviru tog spektra pozicionirali glavne političke stranke u današnjoj BiH?

Prije govora o strankama nužno je govoriti o nacionalnim politikama. S obzirom da je BiH višenacionalna država s tri konstitutivna naroda ili nacije, logično je da u BiH imamo i tri nacionalne politike.

Bošnjačka nacionalna politika preferira djelovanju u rasponu od unitarizma preko regionalizma do konsocijacije, hrvatska na potezu konsocijacija-federalizam, a srpska u rasponu od federalizma preko konfederalizma do separatizma.

U BiH imamo i politike koje se deklarativno ne izjašnjavaju kao nacionalne nego kao građanske ili lijevo-liberalne ili socijal-demokratske, ali se u biti također radi o nacionalnim i nacionalističkim, bolje reći velikonacionalističkim politikama koje upražnjavaju najrigidnije oblike unitarizma. Konglomerat unitarističkih politika najkompleksniji je i najvažniji politički fenomen u BiH.

Prije nego što mi počnete objašnjavati unitarizam u BiH, možete li mi malo pojasniti još neka obilježja tri nacionalne politike?

Kada se uzmu u obzir konkretne okolnosti u kojima te tri nacionalne politike djeluju i sve to promatra iz genetičko-strukturalističke perspektive, može se reći da su sve tri politike zapravo vrlo logične i predvidljive.

Hrvatska nacionalna politika zagovara konsocijacijska i federalistička rješenje zato što Hrvata u BiH ima samo 15,4 posto i zato jer nemaju kompaktan nego diskontinuiran i disperziran teritorij na kojem žive. Hrvati u BiH danas naprosto nemaju društvenih ni političkih resursa za vođenje unitarističkih niti separatističkih politika, niti su te politike sredstvo za ostvarivanje njihovih glavnih nacionalnih interesa u BiH.

Srpska nacionalna politika sklona je federalističko-konfederalističkim načelima i ne isključuje separatizam zato što izvorno njezin interes nije bila nezavisnost BiH, nego ostanak cijele BiH u Jugoslaviji, ili barem dijela na kojem Srbi čine većinu. Te ciljeve nisu ostvarili, ali su dobili vlastiti entitet unutar daytonske BiH. Stoga je entitetski (kon)federalizam temeljna agenda njihove nacionalne politike koja na svaki unitaristički i centralistički pritisak reagira prijetnjom entitetskog separatizma.

Premda je i ona logična i predvidljiva, bošnjačka nacionalna politika je kompleksnija i malo ju je teže razumjeti. Pored toga što su konstitutivni narodi u BiH, BiH-Srbi i Hrvati imaju pravo i mogućnost biti i državljani Republike Srbije i Republike Hrvatske.

Za razliku od Hrvata i Srba, jedino državljanstvo koje Bošnjaci kao Bošnjaci mogu imati je bosanskohercegovačko. Stoga se bošnjačka nacionalna politika i emotivno i egzistencijalno, i identitetski i politički dublje povezuje s BiH nego ostale dvije nacionalne politike. Bošnjačka nacionalna politika Bošnjake smatra temeljnim narodom u BiH i sklona je na BiH gledati kao na svoju nacionalnu državu. Pored toga, Bošnjaci se smatraju i najvećom žrtvom rata 90-tih i očekuju neku vrstu političke zadovoljštine u postratnom razdoblju.

Iz prethodno navedenog, u kombinaciji s činjenicama da ih je na posljednjem popisu stanovništva bilo 50,1 posto te da smatraju kako im demografski i migracijski trendovi idu u prilog, sasvim je logično i predvidljivo da je velikonacionalna i unitaristička agenda važna dimenzija bošnjačke nacionalne politike.

No, ono što je najteže a ujedno i najvažnije shvatiti je priroda i svrha njezina odnosa s konglomeratom unitarističkih politika. Jer, upravo konglomerat unitarističkih načela, agendi i politika daje glavni ton političkom životu u BiH i određuje njegov glavni smjer.

Jednom prilikom ste unitarizam u BiH definirali kao politički konstrukt s bošnjačkom bazom, bosanskom nadgradnjom i građanskom fasadom. Sada spominjete konglomerat unitarističkih načela, agendi i politika – o čemu se tu zapravo radi?

U situaciji kada se bošnjačka unitaristička politika ne nastoji legitimirati ničim izvan vlastitih nacionalnih interesa ona, kao takva, ima vrlo sužen manevarski politički prostor, teško pronalazi saveznike i zagovaratelje te izaziva snažne otpore i reakcije. Takav unitarizam lako biva prepoznat i okvalificiran kao velikonacionalistička agenda i šovinizam. Zato bošnjački unitarizam sasvim prirodno i logično ulazi u strateško partnerstvo s bosanskim nacionalizmom takozvanih i samoproglašenih građanskih, nadnacionalnih i probosanskih snaga.

S obzirom na to da u BiH po posljednjem popisu ima samo oko 1 posto građana koji se nisu etnonacionalno samoodredili nego svoj nacionalni identitet vežu isključivo za kategoriju građanina-državljanina BiH, očito je da bi neka autentična, čisto građanska, nadnacionalna opcija koja se ne veže niti za jednu nacionalnu politiku bila sasvim beznačajna politička snaga. Ono što joj daje političku snagu i društvenu težinu jest činjenica da može poslužiti kao korisna nadgradnja i svojevrsna društvena i politička kamuflaža nacionalizmu većinskog/temeljnog naroda i njegovim velikonacionalističkim i unitarističkim politikama.

Ipak, i tu spregu bilo bi relativno lako razotkriti i osuditi. Tim više jer smo primjer takve sprege već imali prilike vidjeti i doživjeti kroz odnos srpskog i jugoslavenskog nacionalizma u bivšoj Jugoslaviji. Ali, kada unitarističkoj bošnjačkoj bazi i bosanskoj nadgradnji dodamo građansku fasadu, stvar postaje mnogo perfidnija! Unitaristički konglomerat usisava građanske ideologizatore društvene i političke stvarnosti te njihova načela, koncepte i modele koristi kao vlastiti legitimacijski narativ i fasadu/kamuflažu velikobošnjačkog nacionalizma i njegovog satelita – bosanskog nacionalizma.

Primarna svrha te kamuflaže je dobivanje naklonosti i podrške od strane onoga što kolokvijalno nazivamo međunarodna zajednica. Bez te naklonosti i podrške, konglomerat unitarističkih politika nema ni resursa ni snage ostvariti svoje ciljeve. Za uspjeh bošnjačko-bosanskog unitarizma ključna je, dakle, naklonost i podrška međunarodne zajednice, odnosno medija i nevladinih organizacija koje ta međunarodna zajednica podržava i financira. Tu naklonost i podršku bošnjačko-bosanski unitarizam je dobivao jer se vješto zaogrnuo plaštem kojeg su skrojili građanski ideologizatori društvene i političke zbilje, a u javnosti stalno obnavljali i reproducirali brojni mediji i NGO aktivisti.

U tom unitarističkom kolopletu aktivno su sudjelovali i ideologizatori i njihovi simpatizeri iz Hrvatske, Srbije i regiona, dijelom zbog vlastitih ideoloških i političkih uvjerenja, dijelom zbog analitičke površnosti i pomodarstva.

Želite reći kako je međunarodna zajednica u BiH politički podržavala i indirektno financirala, kako to nazivate, “konglomerat unitarističkih politika”? Ako to smatrate pogrešnim, što je međunarodna zajednica mogla i trebala napraviti u BiH?

Da, međunarodna zajednica je u velikoj mjeri aktivno podržavala i (ne)izravno financirala kreatore i izvođače radova unitarističke agende koja je u svojoj najdubljoj biti potpuna negacija konsocijacijskih i federalističkih načela i modela koji su ugrađeni u Daytonski sporazum i Ustav BiH. Bizarna je ali dokaziva činjenica da su upravo oni koji su predstavljali kreatore Daytonskog sporazuma bili vrlo aktivni u relativiziranju i negiranju temeljnih načela tog sporazuma, a oni čiji je primarni posao trebao biti očuvanje duha i slova Daytona i Ustava BiH kao njegovog aneksa, to slovo tumačili i mijenjali u suprotnosti s duhom.

Umjesto toga, trebali su samo štititi i provoditi ono što je u Daytonu dogovoreno i potpisano. Jednostavno. U tom slučaju bi, u skladu s Daytonom i Ustavom BiH, morali zagovarati i štititi načelo konstitutivnosti i međusobne jednakopravnosti konstitutivnih naroda i time uspostavljen balans političke moći. Takav njihov pristup bi sigurno u mnogo većoj mjeri integrirao društvo i stabilizirao državu.

Zašto je daytonska BiH nefunkcionalna? Je li uzrok tome komplicirana daytonska ustavno-pravna struktura, “daytonska luđačka košulja” kako je neki nazivaju, ili nešto drugo? Ako se kreatori i čuvari Daytona ne drže onoga što je u njemu napisano, što je onda rješenje; je li Dayton potrošen?

Kao što sam već rekao, konglomerat unitarističkih načela, agendi i politika daje glavni ton političkom životu u BiH i određuje njegov glavni smjer. Stoga je taj konglomerat politika i najodgovorniji za trenutačno stanje u kojem se BiH nalazi. S obzirom na to da su unitaristički ciljevi i interesi nespojivi i izravno suprotstavljeni temeljnim daytonskim načelima, onda u njima treba tražiti glavne uzroke nefunkcionalnosti i nestabilnosti daytonske BiH, a ne u kompliciranoj ustavno-pravnoj strukturi.

Konglomerat unitarističkih načela, agendi i politika zapravo nikada nije ni dao šansu Daytonu da zaživi i profunkcionira u punom opsegu. Stoga smatram kako Dayton ne samo da nije potrošen, nego da rješenja i akutnih i kroničnih kriza treba tražiti kroz povratak Daytonu i njegovu temeljnom načelu konstitutivnosti i međusobne jednakopravnosti tri konstitutivna naroda!

Ajmo se malo više usmjeriti na konkretne akutne probleme s kojima se BiH trenutno suočava. Ustavni sud BiH je donio “odluku Ljubić”, kojom traži izmjene Izbornog zakona BiH. Što je suština te odluke i što će se dogoditi ako se ona ne provede?

Meritum odluke je da Dom naroda Parlamenta FBiH nije dom kantona nego, kao što mu i samo ime kaže, Dom naroda. S obzirom na to da se sastoji od četiri kluba: bošnjačkog, srpskog i hrvatskog te kluba Ostalih, nužno je da svi izaslanici svakoga kluba imaju izborni legitimitet onoga specifičnog demosa kojega predstavljaju i čije interese zastupaju, odnosno da bude zadovoljeno načelo legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda i Ostalih.

Pored toga, Odluka nalaže i poštivanje načela jednake vrijednosti izbornoga glasa na način da svaki izborni glas unutar svakog od četiri specifična demosa (Bošnjaci, Srbi, Hrvati i Ostali) jednako vrijedi bez obzira u kojem kantonu birač živi i glasuje.

Ukoliko ne dođe do reforme izbornog zakonodavstva u skladu s “Odlukom Ljubić”, Opći izbori će se moći održati ali se rezultati neće moći u cijelosti provesti jer neće biti moguće formirati federalni Dom naroda, a time ni državni Dom naroda. Bez federalnog Doma naroda neće se moći imenovati Predsjednika FBiH, niti Vladu FBiH, niti će Parlament FBiH moći funkcionirati bez gornjega doma.

Također, bez državnog Doma naroda neće moći funkcionirati ni Parlamentarna skupština na razini države, niti će Predsjedništvo BiH kao ni Vijeće ministara BiH moći raditi u punom kapacitetu. U spomenutom slučaju, jedine razine vlasti koje će imati puni izborni legalitet i legitimitet i funkcionirati u punom kapacitetu bit će Republika Srpska (Narodna skupština i Vijeće naroda RS-a, Predsjednik RS-a i Vlada RS-a) i kantoni unutar FBiH (kantonalne skupštine i vlade kantona).

Kao što smo to istaknuli u uvodu ovoga našeg intervjua, IDPI je izradio vlastiti Prijedlog izmjena izbornog zakonodavstva BiH. Kako taj vaš prijedlog rješava provedbu “Odluke Ljubić” i po čemu se on razlikuje od ostalih prijedloga?

Razlikuje se po tome što ostali prijedlozi uopće ne provode “Odluku Ljubić”, osim prijedloga Hrvatskoga narodnog sabora BiH.

Prijedlog HNS-a BIH provodi “Odluku Ljubić” na razini legitimnog predstavljanja, ali nije ponudio dovoljno dobro rješenje za provedbu načela jednake vrijednosti glasa i mogućnosti da svaki birač ima mogućnost biti izabran u Dom naroda.

IDPI prijedlog u potpunosti provodi “Odluku Ljubić” na način da zadovoljava kriterije i načela legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda i Ostalih, kao i načelo jednake vrijednosti izbornoga glasa te načelo da doslovno svaki birač ima mogućnost biti izabran u Dom naroda Parlamenta FBiH.

Pored toga, jedino naš Prijedlog provodi i presude Europskoga suda za ljudska prava u slučajevima Sejdić-Finci, Zornić i Pilav.

Možete li mi, u najkraćem, pojasniti što je sporno u “Odluci Ljubić” i zašto njezina primjena izaziva toliko kontroverzija i protivljenja?

Kreatorima i provoditeljima unitarističke agende sporno je to što puna provedba “Odluke Ljubić” ukida mogućnost da jedan narod drugom konstitutivnom narodu ili Ostalima bira političke predstavnike. Postojeći, od Ustavnog suda BiH osporeni Izborni zakon, primjerice, omogućava biračima koji su se na posljednjem popisu stanovništva nacionalno samoodredili kao Bošnjaci da izaberu 14 od 17 izaslanika u bošnjački klub Doma naroda FBiH, 12 od 17 izaslanika u srpski klub, 6 od 17 izaslanika u hrvatski klub te 5 od 7 izaslanika u Klub Ostalih.

Kreatori i provoditelji unitarističke agende ne žele se odreći neustavnih privilegija koje biračima Bošnjacima omogućavaju punu kontrolu Doma naroda kroz kontrolni paket – 37 od ukupno 58 izaslanika s uključenom kontrolom minimalno jedne trećine izaslanika u svakom od četiri kluba. A onaj tko ima kontrolni paket može potpuno samostalno imenovati Predsjednika i dva dopredsjednika Federacije BiH, kao i svih 16 ministara i premijera Vlade FBiH.

Dakle, birači Bošnjaci u FBiH preko svojih izabranih političkih predstavnika imaju mogućnost imenovati Predsjednika i dva dopredsjednika Federacije BiH te formirati Vladu FBiH bez ijednoga izbornog glasa birača koji su se na posljednjem popisu stanovništva izjasnili kao Hrvati, Srbi ili Ostali. Važno je i spomenuti kako ta mogućnost nije postojala u okviru izvornoga Daytonskog sporazuma nego je kasnije nametnuta od strane OHR-a.

Kako komentirate pokušaj pet sarajevskih stranaka (SDA, SBB, SDP, DF i NS) da u Parlamentu Federacije BiH usvoje Zakon o izbornim jedinicama i broju mandata i tako riješe provedbu “Odluke Ljubić”?

Ustavni sud BiH donio je odluku da Izborni zakon BiH nije u skladu s Ustavom BiH i naložio Parlamentarnoj Skupštini BiH da u roku od šest mjeseci uskladi Izborni zakon BiH s Ustavom BiH. Nakon isteka roka, pet spomenutih stranaka želi taj problem riješiti na entitetskoj razini, u entitetskom parlamentu. Stavljajući entitet iznad države, entitetski parlament iznad državnog parlamenta i zakon na entitetskoj razini iznad državnog zakona, svebošnjačka koalicija pet stranaka je pravno i stvarno izvela entitetski udar na državu, ugrozila ustavno-pravni poredak BiH te prekršila Ustav BiH i Daytonski sporazum.

U svemu tome, imali su podršku određenih krugova međunarodne zajednice u BiH, većine sarajevskih medija te dijelova sarajevske akademske i NGO scene. Svi oni zajedno čine konglomerat unitarističkih načela, agendi i politika o kojima sam vam govorio u prvome dijelu.

Što je s načinom izbora članova Predsjedništva BiH, odnosi li se “Odluka Ljubić” i na Predsjedništvo? Postoji li ponovno mogućnost da Željko Komšić bude izabran za Hrvatskog člana Predsjedništva BiH?

“Odluka Ljubić” se ne odnosi izrijekom na Predsjedništvo BiH, ali se u njoj izrijekom navodi kako načelo legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda treba vrijediti „na svim administrativno-političkim razinama“. S obzirom na to da se u tročlanom Predsjedništvu BiH radi o predstavljanju tri konstitutivna naroda, naš, IDPI-prijedlog sadrži i nove modele izbora članova Predsjedništva BiH u skladu s “Odlukom Ljubić”.

Ti modeli onemogućavaju Željku Komšiću, ili bilo kojemu drugom kandidatu, da glasovima birača koji se na popisu stanovništva nisu izjasnili kao Hrvati bude izabran za Hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Postojeći, osporeni Izborni zakon omogućava da Željko Komšić bude izabran za Hrvatskog člana Predsjedništva BiH čak i u slučaju da svi birači Hrvati koji izađu na Opće izbore u listopadu svoj glas daju Draganu Čoviću, ili bilo kojemu trećem kandidatu.

Kako vidite rasplet trenutačne situacije? Hoće li se izbori održati i provesti ili će doći do potpune blokade političkog i institucionalnog sustava u BiH?

Teško je reći, jer se u BiH, ponekad, sve opcije čine mogućim, kako one najbolje tako i najgore. Mislim da će glavne političke stranke, osobito na bošnjačkoj političkoj sceni, sačekati rezultate izravnih izbora – za Predsjedništvo BiH, donje domove i kantonalne skupštine – kako bi onda s novim izbornim kapitalom ušli u nove pregovore oko provedbe dijela neizravnih izbora – za domove naroda a posljedično i za federalnu izvršnu vlast.

Pritom, najveći problem vidim u mogućnosti da birači Bošnjaci po treći put izaberu Željka Komšića za Hrvatskoga člana Predsjedništva BiH!Ukoliko se to ne dogodi, vjerujem kako će na svim stranama nakon izbora biti dovoljno mudrosti i hrabrosti da se rezultati izbora implementiraju u skladu s načelima legitimnog predstavljanja konstitutivnih naroda i Ostalih, kako to i nalaže “Odluka Ljubić”.

Nadam se da će što prije biti provedene i presude Europskoga suda za ljudska prava u slučajevima Sejdić-Finci, Zornić i Pilav kako bi se odblokirao i potaknuo euroatlanski put BiH.Ali, kako sam već rekao, u BiH su moguće sve opcije, pa i one najgore.

GLOBUS/Dnevnik.ba/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Ruža Tomašić: Za neke u Bruxellesu smo Divlji zapad

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska europarlamentarka Ruža Tomašić u  razgovoru za 100posto govorila je o radu u toj instituciji i kakav je odnos prema zastupnicima iz Hrvatske.

To što u parlamentu sjedi 751 zastupnik, pa ne dolazite svaki tjedan do riječi, ne znači ništa. Pojašnjava nam, glavni rad je u odborima, a u samom parlamentu je – finale. Na primjeru njezinog izvješća oko izlova plave ribe u Jadranu, za što je bila izvjestiteljica, možemo i dočarati kako teče ovaj proces.

‘U parlamentu zapravo govorite o onome što ste napravili u odborima. Odbori traju po cijele dane, počinju od 8,30 ili 9, a pauza je u 12,30. Potom se u 15 nastavljaju i budu do 18 ili 18,30, a ako ima puno posla iza tog se nastavlja bez prevoditelja. Tamo se rješavaju glavne stvari. Kad vi donese izvješće i kad se ono prihvati na odboru, s njime idete u parlament. Ako ste izvjestiteljica ili izvjestiteljica u sjeni, o tome govorite i kad bude glasovanje, pa ako se usvoji, onda idete i na trijalog s Vijećem i Komisijom kao predstavnik parlamenta’, pojašnjava nam proceduru.

Posebno naglašava da za uspješan rad u odboru morate steći respekt svojih kolega. Kaže, dolazit će vam na vaše odbore tek ako vas shvate ozbiljno.

‘Ako vas ne poštuju, i ako samo dođete i odrađujete izvješće, neće ni oni sami dolaziti, niti možete išta završiti. Dakle, morate se dokazati, pogotovo mi koji smo iz male države, nekima smo još uvijek kao nekakav ‘Divlji zapad’.’

‘Predsjednik europarlamenta je ekstremni desničar’

Prošlog tjedna šokirao nas je predsjednik europarlamenta Antonio Tajani koji je na komemoraciji Dana sjećanja na žrtve fojbi uskliknuo ‘Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija’, pa smo odmah pomislili: ‘Ako je takav predsjednik, kakvih tek ima zastupnika.

‘Ima i tamo ‘svašta’, ali kad se s tako visoke pozicije tako nešto izjavi, zaista je šokantno. Ali, kad pogledate tko je on, nekad je bio ekstremni desničar, također i novinar, shvatite da jako dobro zna težinu tih riječi, gdje ih i kad treba izgovoriti, na koji način i kome. Idu izbori i započeo je kampanju, tako da je bio jako, jako svjestan što govori. Nije ni glup, ni lud’, kaže o njemu Tomašić, a kad je riječ o ‘promašenim zastupnicima’, procjenjuje da ih je najviše 20-ak.

‘Većina njih i ne dolaze, a kad dolaze ‘valjaju gluposti’, ali to se uglavnom ignorira.

Ovo što rade Britaniji oko Brexita je prijetnja za sve nas male

Kad govori o lošim iskustvima, kaže da ih nije imala previše. ‘Nisam plašljiva, pa se ne dam’, kaže, no ipak ako nešto treba izdvojiti to su predrasude političara iz velikih zemalja prema ‘malima’.

‘Ima i tamo ljudi koji se nisu ostvarili i onda svoju nesigurnost i neostvarenost pokušavaju iskaliti na nekome. I ako im to dozvolite nije ugodno, ali ako im kažete što ih ide… Imala sam takvih problema s Englezima, njih je 20-ak u mom klubu, i naravno, bili su povezani sa Srbima, imali drugačije mišljenje o ratu, cijeloj situaciji kod nas… Kad mi je jedan počeo držati lekciju ‘oni su Englezi, mi smo mala Hrvatska’, nisam odšutjela.

Rekla sam mu: ‘Gledaj, mogu vam priznati jedino to što ste veći od nas, a drugo, mi smo imali svoje kraljeve, i mi smo jeli iz tanjura s noževima, vilicama i žlicama, dok ste vi još uvijek jeli prstima s onim drvenih pladnjeva. Bili ste toliko prljavi jer se niste kupali, pa su se vaše žene udavale za Vikinge jer su i oni bili čistiji od vas. Dakle, nemoj mi molim te govoriti o Engleskoj. Porobili ste pola svijeta, pa imate što pokazati, a Hrvatska koja je toliko puta porobljena i pokradena, još uvijek u svojim muzejima ima svoje. A što je u vašim: predmeti iz Indije, Pakistana, Irana, Afrike…’ Nakon tog sam dobila deset puta veći respekt od njih’, prepričala nam je.

Ruža Tomašić otkrila je i zanimljiv pogled na Brexit.

‘To će biti velike posljedice, shvatit ćemo tek poslije, kad ne bude novca za kohezijsku politiku, razne fondove… Ali, osobno, mislim da je glavna stvar ta da su Njemačka i Francuska htjeli izgurati Britaniju iz Europske unije. Nisam odvjetnik Britanije, ali oni su ipak zagovarali Europu ravnopravnih država članica i nisu se mogli slagati s onim što Berlin i Pariz hoće, jednu nadnacionalnu Europu u kojoj će države biti svedene na regije. A to što im sada rade tolike probleme, nije to zbog Britanaca, to je radi nas koji smo ostali. Da mi pomislimo, ako njima to rade, što će tek nema malim članicama.’

Za kraj, pitali smo je koliko je promijenila svoje mišljenje o Europskoj uniji s obzirom da su je neki nazivali i euroskeptikom, piše 100posto.hr

‘Moje mišljenje se nije promijenilo. Europska komisija, oni koji već vuku konce, kako god hoćete, imaju svoju agendu, a to je da Europa bude jedna država, i vidim da sve vodi prema tomu. S druge strane, ja vjerujem u Europu ravnopravnih država članica, a ne u neku nadnacionalnu, ‘nadnaravnu’ Europu jer to ne može biti.

Puno ljudi se poziva na Ameriku, i mi ćemo biti, kao, isti, ali to nije tako. Vi kad odlazite u Ameriku, ostavljate kuću, zemlju, kulturu, jezik, ma sve… Mi smo u Europsku uniju ušli sa svim tim i sad netko traži da se odreknemo svega. To je za mene neprihvatljivo, u Europskoj uniji kakvu ja vidim svatko treba poštivati tuđu kulturu, jezik i običaje, a ne da idemo na brisanje naših posebnosti.’

 

Ruža Tomašić: Zbog svojih laži, patrijarh Irinej nikad više ne smije stupiti na tlo Hrvatske

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Intervju

Mirjana Hrga – Ako nekom pomogneš, populist si, ako ne, ohol si

Objavljeno

na

Objavio

U prvom intervjuu od kada je preuzela dužnost savjetnice predsjednice Republike za strateške politike i odnos s Vladom i Saborom, Mirjana Hrga otkriva kako je došla na Pantovčak, komentira stanje u medijima, ali i odnos medija prema političarima, iznosi vlastite političke stavove i objašnjava zašto imovinske kartice dužnosnika ne bi trebale biti servirane javnosti, piše Jutarnji List.

Možete li otkriti kako je došlo do vašeg angažmana u Uredu predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović?

– Predsjednica i ja smo se znale isključivo kroz profesionalni odnos nje kao predsjednice i mene kao novinarke. Iznenadio me njen poziv. Premda sam život posložila u sasvim drugom smjeru, na kraju sam ipak prihvatila ponudu. U zadnjem razgovoru je izgovorila ključnu rečenicu koja je bila svojevrsni okidač. Ne želim reći što je izgovorila, jer vjerujem da ni ona sama nije svjesna koliku je to težinu imalo, ali rezultiralo je time da u predstojećem razdoblju stavim sve iza dužnosti koju prihvaćam. Možda će nekima zvučati staromodno, ali meni je velika čast služiti svojoj domovini.

Jeste li nakon preuzimanja dužnosti na Pantovčaku bili u kakvom kontaktu sa svojim prethodnikom Matom Radeljićem?

– Ne. Matu poznajem isključivo kao kolegu. 90-ih smo radili zajedno i mogu samo reći da je bio iznimno korektan kolega, dobar i od pomoći.

Govorilo se da je u pozadini vašeg dolaska u Ured predsjednice “bjelovarska veza”, pri čemu se mislilo na predsjednika Sabora i glavnog tajnika HDZ-a Gordana Jandrokovića koji je također iz Bjelovara.

– Čula sam i gore spekulacije, a ova mi se činila čak normalnijom u nizu netočnih. Nije bilo nikakve konspiracije, nikakvih posrednika, ničeg što bi moglo zagolicati maštu pobornicima teorija zavjere.

Kako izgleda radni dan u Uredu predsjednice?

– Dolazim ujutro oko 8.30 sati, cijeli dan radim na analizama, iščitavam zakone, razgovaram s ljudima koji traže posredovanje ili pomoć predsjednice. Ima jako puno posla.

Bilo je negativnih reakcija na vaše imenovanje s desnih portala. Tako vam se izvukao intervju koji ste na Al Jazeeri radili s akademikom Iblerom i pitali ga što imaju Hrvati s Dubrovnikom kada je sve napravljeno prije 600 godina. Kako ste doživjeli te reakcije?

– Ne razumijem od kuda ti napadi. Pa zar nisu mene stalno optuživali da sam desničarka? Izgleda da je sve podložno promjenama i tumači se kako kome treba. Pa ja sam osoba koja se u srcu Hezbolaha jasno predstavljala Hrvaticom i katolkinjom. Ne pada mi na pamet upuštati se u jalove rasprave kako bih objašnjavala da nisam antihrvatski element koji dovodi u pitanje hrvatsku povijest Dubrovnika. Kada je 2000. godine SDP došao na vlast ja nisam mijenjala stavove, nisam se prodala za Judine škude, nego sam dostojanstveno izdržala tri godine suspenzije i onda izašla na tržište. To su moje vrline. Ja tu ne nalazim manu.

Što je bio motiv za napade s desnih portala?

– Ni jedna bolest nije zdrava. Pa tako ni zavist. To su pokušaji podmetanja. Ako umanjiš mene, automatski umanjuješ i predsjednicu. Ako ja ne vrijedim, onda ne vrijedi puno ni ona koja me izabrala. Igra je savršeno jasna.

Je li još uvijek prisutan osjećaj gorčine nakon odlaska iz novinarstva?

– Ta se gorčina isključivo odnosi na moju zadnju godinu rada u novinarstvu i to nakon šest godina provedenih u nekim drugim zemljama, na drugoj profesionalnoj televiziji. Novinarstvo će ostati u mom srcu kao jedna od najvećih ljubavi. Ali ono s čime sam se suočila nakon povratka u Hrvatsku je bio stres i ne bih si to više priuštila.

Znači li prihvaćanje dužnosničke funkcije u Uredu predsjednice definitivno zbogom novinarstvu, ili su vrata i dalje odškrinuta?

– Ne bih voljela da netko za pet godina pročita kako sam izričito rekla da se neću vratiti u novinarstvo. Ali bih voljela ostati pri ovom stavu da nakon 24 godine novinarstva pošto sam zaklopila knjigu i ušla u politiku, više nema povratka.

Kakvo je danas novinarstvo u Hrvatskoj?

– Možda je bolje pitanje u kakvoj je situaciji današnje novinarstvo. Ovo su iznimno teška vremena kada su PR-ovci i financijski moćnici pobijedili novinare i vijest. Ako ne pronađemo način kako osnažiti novinarstvo, doći će još teži dani. To u konačnici neće biti šteta samo za novinare, nego za društvo u cjelini. Novinari su kontrolori vlasti, i tko će to činiti ako oni nestanu? Naravno, govorim o odgovornom novinarstvu, a ne onima koji nisu u stanju provjeriti informaciju, pa čak ni nazvati drugu stranu.

Uz sve smo se našli na meti sudova koji dosuđuju velike odštete za vrlo suspektne slučajeve povrede časti i ugleda.

– Pobornik sam toga da se novinarstvo mora osnažiti i da mora biti odgovorno. Novinari su nekada bili gospoda, a danas se sve svelo na fore i fazone. Ne možete nekoga iz vlastite komocije nazivati šovinistom, ultradesničarem, pripadnikom ovog ili onog tabora kao što su meni napravili. To netko čita, narušava se nečiji ugled. Novinarstvo mora biti odgovorno da bi bilo jako.

Je li gotov proces povodom vaše tužbe protiv Novosti zbog teksta u kojem se vaš dolazak na RTL komentirao kao profesionalno samoubojstvo?

– Još traje pa ne bih o tome.

Kako će se odnos s Miloradom Pupovcem reflektirati na aktualnu dužnost? Vi ste savjetnica predsjednice države, a on, uz to što je predsjednik SNV-a, je saborski zastupnik i član vladajuće većine.

Milorad Pupovac i ja nemamo nikakav odnos. Ako se kroz posao sretnemo, to više neće biti odnos političara i novinarke nego može biti postupanje na tragu zajedničkog društvenog interesa.

Nedavno ste u funkciji savjetnice predsjednice šetali Zagrebom s Milanom Bandićem s kojim također imate vrlo neugodno iskustvo jer vas je vrijeđao nakon emisije u kojoj ste ga suočili s teškim materijalnim uvjetima u kojima funkcioniraju zagrebački vrtići.

– On se davno, još kada sam bila na televiziji, ispričao zbog toga. Šira javnost je upoznata s našim turbulentnim odnosima u kojima je dolazilo i do žestokih sukoba, ali to je tako i nije moglo biti drugačije. Ja sam inzistirala na odgovorima, a on na svojoj poziciji.

A što se tiče šetnje Zagrebom, on je bio u funkciji domaćina i ni na koji način se nije mogla osjetiti nekakva nelagoda.

Mediji su primijetili kako u Zagrebu, za razliku od drugih mjesta u Hrvatskoj, nitko nije zaustavljao predsjednicu, niti tražio da se fotografira s njom. Što vam to govori?

– Ništa, jer neke medije ne zanima što se stvarno dogodilo. Oni dobiju nalog i imaju točno razrađen plan kako će priča na kraju izgledati. Šetnja za koju me pitate bila je Tkalčićevom ulicom u jutarnjim satima, u vrijeme kada ljudi rade. Predsjednica je odlučila obići svih 20 županija, i normalno je da na isti način tretira Grad Zagreb koji ima poseban status. Ne možete ga zanemariti i to ne bi bilo u redu. Istina, neobično je jer je to grad u kojem predsjednica živi i djeluje. Bilo je izazovno napraviti program u tako velikom gradu u kojem ima puno uspješnih kompanija i pojedinaca. Kome posvetiti posebnu pozornost, koga izostaviti? Otišlo se na dvije lokacije, a treća je, s obzirom na rastući turizam, bila šetnja Tkalčićevom. Ništa neobično. Umjesto u uredu, s informacijama smo upoznati u jednoj od najljepših zagrebačkih ulica.

Činjenica je da mediji prenose ono što političari serviraju. A na meniju je svašta, ponajviše populizma.

– Mogu govoriti samo o Uredu predsjednice. Rad Ureda je transparentan, a ja navijam da se još više otvorimo prema javnosti. To su uostalom i molbe koje su mi iznijeli novinari, a moja je dužnost bila da ih prenesem predsjednici.

Ne poseže li i predsjednica Grabar-Kitarović za populizmom?

– A što bi to kod nje bio populizam?

Praćenje nogometnih utakmica, farbanje zidova, udomljavanje psa…

– Ne slažem se! I drago mi je što ste otvorili ovu temu jer ona pokazuje jal, pretjeranu kritičnost i neobjektivnost dijela hrvatskog društva. Dobro je pratiti i strane medije i vidjeti kako su oni pisali o nazočnosti predsjednice na sportskim borilištima i usporediti s tim kako su to pratili neki naši mediji. Kada čovjek ne bi bio u stanju pratiti strane medije, doista bi stekao negativan dojam. Ono što strani mediji ističu kao nešto pozitivno, nekome kod nas smeta pa to naziva populizmom.

Ipak, više znamo o predsjedničinoj dijeti nego o tome kako je i zašto promijenila stav o Marakeškom sporazumu.

– U Marakeš nije otišla jer smatra da je pitanje imigracija pitanje unutarnjih poslova. Rezerve koje ima prema sporazumu odnose se na ‘mehanizme kontrole provedbe’ nečega što bi trebalo biti dobrovoljno. Dakle, stav je poznat, a problem je možda i novinara kojima je važnija tema dijeta, nego što misli o uistinu ključnim temama: demografskoj politici, na osnovu čega je pisala prijedlog programa za otoke, za brdsko-planinska područja, o njenom doprinosu rješavanja pitanja blokiranih, što je sve radila u Slavonskom Brodu da se riješi problem zagađenja… Budimo realni, novinarima je interesantnije sve drugo, sami se bave trivijalnim pitanjima i onda isti ti mediji nešto zamjeraju. Odakle im pravo?

Ne nudi li predsjednica sama trivijalni sadržaj? Kad je otišla u Slavonski Brod, problem zagađenja je začinila informacijom da je udomila psa.

– To je opet drska medijska interpretacija. Predsjednica ni na koji način nije komunicirala taj potez, svjesna mogućih osuda za populizam, nego su mediji koji su pratili njen posjet to nametnuli kao priču. Dakle, idemo do toga da će političar, ako će htjeti preživjeti, morati imati vlastiti medij. Kika? Taj pas nije bio namješten! Dogodio se. I danas živi ovdje u Uredu. Kada Barack Obama kupi psa, aplaudira mu cijeli svijet, a u ovom slučaju je to populizam.

U izbornoj smo godini i spominje se puno kandidata za predsjednika, a ankete šanse za drugi krug daju Zoranu Milanoviću. Poznajete ga, a pamtimo vaš žestoki intervju s njim na RTL-u. Može li on, po vama, ugroziti drugi mandat Kolindi Grabar-Kitarović?

– Predsjednica se još nije izjasnila o kandidaturi. A Zoran Milanović, kao i svatko drugi tko se odluči, može biti ozbiljan kandidat ako se potrudi i ako ga isprati malo sreće, zašto ne? A što se intervjua tiče, ja sam dvije godine prije drugih kolega otvorila pitanje njegovih suradnika. Među ostalima, pitala sam ga i za Milanku Opačić koja je danas tema i ostalim kolegama tako i samom SDP-u. Tada mi se to strašno zamjeralo.

Je li Milanović to zamjerio?

– Nikako! Što bi zamjerio? Nakon tog intervjua najnormalnije smo sjeli, popili piće i ugodno razgovarali. Milanović nema problem s tim da novinari rade svoj posao i propituju. Mislim da više imaju problema oni koji se iz petnih žila trude njemu pomoći, a pitanje je koliko njemu ta pomoć uopće treba.

Od kada ste na Pantovčaku, predsjednica je angažirana po pitanju korištenja ulja kanabisa za liječenje. Ima li tu još aktivnosti osim pomilovanja Huanita Luksetića i podrške onima kojima je kanabis lijek?

– Predsjednica je detaljno upoznata s tim slučajem od prvog dana i pozorno ga prati. Jasno je da se ne može priča zatvoriti s jednim pomilovanjem. Pun mi je stol pisama ljudi koji mole pomoć. Ne govorimo samo o oboljelima od multiple skleroze kojih je oko 6500, nego o ljudima s teškim epilepsijama, oboljelima od karcinoma kojih ima na desetke tisuća. Svi oni su probali, ili koketiraju s idejom da koriste pripravak koji bi im ublažio simptome. Hrvatska je 2015. godine bila prva zemlja koja je odobrila prodaju pripravaka na bazi kanabisa u svojim ljekarnama. Međutim, od tada se dogodilo puno stvari koje nisu išle na ruku ljudima. Ako je neki lijek legalan, ne znači da je dostupan. Od ožujka ga nema u ljekarnama i ljudi ga moraju tražiti na crno. A kad ga ima, jako je skup.

Postoji nekoliko načina da se to riješi. Pritom ne govorim o legaliziranju marihuane u rekreativne svrhe, nego o korištenju pripravaka na bazi kanabisa isključivo u medicinske svrhe. Treba odlučiti što učiniti da se ljudima olakšaju muke. Ovo je tema na kojoj se ne smiju skupljati politički bodovi, niti se itko treba bojati da će ih izgubiti neovisno o tome koliko je dio javnosti konzervativan.

Kako to riješiti?

– Jedan od mogućih i najbržih načina je da se možda razmisli da umjesto jednog bude više dobavljača, pa će onda tržište samo po sebi regulirati cijenu koja je sada previsoka. Nadalje, liječnici trebaju koristiti svoje pravo da propisuju recepte ako postoji opravdani medicinski razlog za to, bez obzira koje specijalizacije bili.

Treba li dopustiti uzgoj marihuane u medicinske svrhe?

– Podijeljena su mišljenja. Europski parlament ovih dana poziva na financiranje novih istraživanja o kanabisu. Tome treba pristupiti pametno kako bi se postigao valjani cilj, bez da se ode u sivu zonu.

Nismo li u sivoj zoni. Ljudi smiju koristiti ulje kanabisa, ali je skupo i ne smiju ga proizvoditi?

– U tome se mogu složiti. Ovo je problem koji se mora riješiti.

Treba li marihuanu tretirati jednako kao i druge teške droge?

– Čitala sam neki dan o tome koliko se tona marihuane potroši samo u Zagrebu, a ona je zabranjena. To su ogromne količine, a onda se netko poigrao i izračunao da bi proračun bio bogatiji za nekoliko milijuna kada bi se ubirao porez na marihuanu kao na cigarete. No to je ozbiljno političko pitanje o kojem treba provesti temeljitu raspravu.

U kojoj je fazi postupak pomilovanja Huanita Luksetića?

– Ministar pravosuđa će se očitovati ovih dana. Pitanje je dana kada će se to riješiti.

Je li došlo još zahtjeva za pomilovanje?

– Koliko ja znam nije. Ali je došlo puno pisama i molbi za pomoć. Ljudi su očajni.

Zaduženi ste za savjetovanje o odnosima s Vladom i Saborom. Što radite na tom polju?

– Kako koja tema nalaže. Trenutačno radim na otvorenim vratima s temom doniranja organa gdje Hrvatska ima odlične rezultate, a tu surađujem s Ministarstvom zdravstva. U slučaju Huanita komuniciram s Ministarstvom pravosuđa, a s Ministarstvom financija razgovaram o blokiranima.

Priprema se novi Ovršni zakon. Ima li i predsjednica primjedbe na nacrt?

– Predsjednica se očitovala na novi prijedlog Ovršnog zakona i dala svoje mišljenje. U kontaktu je s blokiranim građanima i u odnosu na to da se izbjegne šteta ili problemi riješe na primjereniji način, dala je četiri konkretna prijedloga i dvije sugestije na razmatranje kao rezultat konkretnih razgovora s ljudima koji su uistinu očajni.

Uvijek ste javno iznosili svoje političke stavove. Ima li onih u kojima se ne slažete s predsjednicom?

– Za sada ne.

A oko Thompsona?

– Ne znam kakav je njen odnos prema njemu.

Predsjednici je omiljen pjevač, a vi ste svojevremeno prema njemu bili kritični radi koketiranja s ustaštvom?

Thompsona sam dovela u studio i pitala ga zašto već jednom ne završi s time. Rekla sam da vjerujem kako ne veliča ustaštvo, ali i kazala da mora pod to podvući crtu i jasno se izjasniti. Uostalom, to su trivijalne teme. Meni je njegova ‘Lijepa li si’ jedna od omiljenih pjesama.

Ne bih se složila. Isticanje ustaških i fašističkih simbola je veliki problem u Hrvatskoj.

– Ne mislim da je on proustaški orijentiran. On pjeva o ljubavi prema domovini. Može ga se u političkom smislu nazvati konzervativcem, ali mislim da je svima jasno da je bilo kakvo koketiranje s tekovinama totalitarnih režima, pod kojima se naravno podrazumijeva i ustaški režim – nedopustivo.

Puno ste kao novinarka putovali Bliskim istokom. Kakav je vaš stav prema Marakeškom sporazumu?

– Kada bih vam pričala što sam sve vidjela u tom svijetu gdje su stotine tisuća ljudi poslani na put bez povratka, kako su ti nesretnici postali valuta za potkusurivanje ne samo svojih zemalja, nego i drugih, mogli bismo dane provesti u razgovoru. Naš pogled je iskrivljen i priča za nas počinje 2015. kada su izbjeglice došle na naše granice. Ja sam ih pratila od 2011. godine i vidjela da žele blizu svoje zemlje dočekati mogućnost povratka. No, to je dio priče. Više ne možemo govoriti samo o izbjeglicama nego govorimo o migrantima.

A Marakeški sporazum? Migracije su dio ljudske povijesti i jedan od većih izazova sadašnjosti.

– Migracije su tema koja nas tek čeka. Mi smo se zatvorili u svoje okvire i ne znamo koliko je milijuna ljudi migriralo samo radi klimatskih promjena. Držimo se samo toga je li predsjednica podržala Marakeški sporazum ili nije, i što kaže Vlada. Birokrati se uvijek potrude nešto staviti na papir, no to ne mora uvijek odgovarati stvarnom stanju na terenu i odgovarati spremnosti da se ljudima doista pomogne.

Predsjednica bi čvrsto zatvorila granice i poslala vojsku da spriječi ulaz ilegalnih migranata.

– Ono što predsjednica zastupa je čvrsta kontrola ilegalnih prelazaka granice. Dakle, ako netko traži azil, čemu pokušaji ilegalnih ulazaka? Mišljenja sam da kada uđu u našu zemlju, oni su naša briga i treba prije dati njima nego nama da se što prije uklope u društvo. Ali mi moramo štititi svoje granice u ime sadašnjih i budućih generacija. Ne trebamo ih otvoriti i plaćati grijehe imperijalističkih politika.

Vaša je imovinska kartica izazvala dosta interesa. Vidi se da vam nije loše, a pola plaće dajete dvjema obiteljima. Je li to populizam.

– Danas je sve populizam. Nikad nije dobro. Ako nekome pomogneš – populist si. Ako ne pomogneš – ohol si. Objava imovinske kartice je bila jedna od žešćih čitulja u Hrvatskoj, pravi poziv na linč. Ne mogu to razumjeti. Suprug i ja smo s ponosom naveli do zadnje lipe sve što imamo.

U redu je da se imovina dužnosnika prijavi kako bi nadležna institucija mogla pratiti jeste li poziciju iskoristili za vlastito bogaćenje, ali smatram da nije u redu da to bude javno servirano. Čemu to služi? Da mi, kome god padne na pamet, pokuca na vrata?

Kako ste izabrali obitelji?

– Nisam mogla vjerovati da ću se morati ispričavati zbog toga što dajem dio plaće. Poznato je da ja nemam djecu, ali to nije razlog da ne pomognem djeci koja su rođena u neimaštini, od prvog se dana suočavaju s grubošću života i nemaju isti start kao ostali. Što je ljepše nego im pomoći. Kako sam ih izabrala? Htjela sam znati gdje novac ide i da s njime dvije obitelji lakše dišu. Obje obitelji imaju dječicu.

Ostavit ćete dojam da novinari super zarađuju.

– Ja sam uvijek jako dobro zarađivala i možda zato nisam nikada dobro kotirala u hrvatskim novinarskim krugovima. Prva sam imala transfer od 100.000 DEM kada sam prešla s HTV-a na Novu TV i još uz to dobru plaću. Super sam zarađivala i na Al Jazeeri. Dakle, uvijek sam jako dobro živjela od novinarstva.

Jutarnji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari