Pratite nas

Reagiranja

Ivana Petrović na meti mediokriteta

Objavljeno

na

Kompleks je gadna stvar.

Ili se meni barem tako čini, budući da sam uvjeren kako ga nemam (ostavljam, dakako, ogradu, jer o tomu bi možda objektivniji sud dali oni koji me poznaju).

Ljudi koji ne mogu u svojoj blizini smisliti nekoga pametnijeg, pismenijeg, sposobnijeg, profesionalnijeg, nadarenijeg, ljepšeg… nego su uvjereni kako sve te vrline u najvećoj mogućoj mjeri posjeduju jedino i isključivo oni, podložni su toj opakoj, neizlječivoj bolesti.

I čemu onda čuđenje kad netko od tih kompleksaša koji se nađu ugroženi u svojoj narcisoidnosti, ropti i diže graju, optužujući objekt svog kompleksa? Oni se u biti obračunavaju (podsvjesno) sami sa sobom, samo to nisu u stanju dokučiti.

Zato im ne treba zamjerati.

A zašto to rade?

Zato što u svojim pilećim mozgovima nisu u stanju složiti elementarne logičke činjenice, niti shvatiti i prihvatiti proste i jednostavne istine. I u tomu je problem – nažalost, ne samo za njih, nego i okolinu u kojoj obitavaju.

Vele, ljudska je glupost bolest od koje pati okolina, a ne „oboljeli“.

Ove je godine nagradu Marija Jurić Zagorka za televizijsko novinarstvo dobila novinarka Nove TV Ivana Petrović, po svemu izuzetna pojava na našoj medijskoj sceni.

Dobila je nagradu od svojih kolega novinara ZA IZVJEŠTAVANJE IZ DEN HAAGA TIJEKOM PRESUDE ŠESTORICI HRVATA IZ BOSNE I HERCEGOVINE – dakle, NE ZA VELIČANJE, POHVALE, UZDIZANJE ILI KUĐENJE BILO KOGA ILI BILO ČEGA, NEGO ZA IZVJEŠTAVANJE.

I to u neke pileće mozgove ne može stati (ovo „pileće“ namjerno ne stavljam pod navodnike, jer doista mislim da je siva moždana kora takvih likova i kokošje mladunčadi ako ne iste, a ono vrlo slične strukture).

Dakle, onaj tko nije u stanju RAZLUČITI DA SE NEKOMU MOŽE DATI NAGRADA ILI ODATI PRIZNANJE ZA PROFESIONALNO IZVJEŠTAVANJE O NEKOJ TEMI, POJAVI ILI DOGAĐAJU – NEVEZANO ZA (MOŽEBITNI) OSOBNI ODNOS NOVINARA (I JAVNOSTI) PREMA PREDMETU IZVJEŠTAVANJA – IMA OZBILJAN PROBLEM I TO U GLAVI.

Novinarka Ivana Petrović je NOVINARSKA VELIČINA i jedna od (nažalost) rijetkih svijetlih točaka u ovom našem otužnom i politikantstvom svake vrste bremenitom javnom prostoru.

Njezina urođena inteligencija, lucidnost, novinarska pismenost i profesionalnost, jasni i koncizni stavovi, britkost i analitička preciznost koja zadivljuje, a naročito sposobnost da i najsloženije pojave i događaje analizira u realnom vremenu i prostoru i to tako da nakon njezina izvještavanja nema nejasnoća i dilema – to su osobine ROĐENIH novinara, MAJSTORA ZANATA, ANALITIČARA, a ne potrčkala koji novinarski status stječu na zagrebačkim tržnicama, u uredima GONG-a, na kavama s Mirjanom Rakić, trčeći za političarima maraton ili čučeći pred stožerima stranaka i vrebajući pikanterije kojima će uzburkati javnost – poput „novinarke godine 2018.“ Maje Sever, primjerice.

To što zna Ivana Petrović, ne uči se na zagrebačkom FPZ-u ili na instrukcijama kod Žarka Puhovskog, Rade Borić, Saše Lekovića, Dragana Zelića i sličnih „veličina“.

S time se čovjek rađa ili ne.

Imaš ili nemaš.

A Ivana ima, itekako ima. I to je njezin „crimen“.

Neki lik – nemam pojma tko je i kako se zove, zaboravih u međuvremenu – VRATIT ĆE SVOJU NAGRADU (istoimenu) od ne znam koje godine, zato što ju je ove 2018. dobila Ivana.

Ma dajte, molim vas!

Zar to uopće zaslužuje komentar? Tko je taj lik i što je u životu napravio? Dajte neku anketu da vidimo koliko ljudi u Hrvatskoj zna da postoji, živi i RADI NEŠTO U NOVINARSTVU!

Pa mi za reakcije takvih znamo i prije nego se dogode. PREDVIDLJIVI SU. I JADNI. OTUŽNI. Stoka sitnog zuba – koja gordom lipicancu može jedino zavidjeti, a što drugo?

To što Ivana Petrović uz već spomenute osobine VOLI SVOJU ZEMLJU, što na nju ne baca drvlje i kamenje i što nastoji afirmativno govoriti o Hrvatskoj onda kad je vrijeme i mjesto za to (ali ne na štetu istine i činjenica, jer itekako i kritizira kad to treba), u svakoj bi normalnoj zemlji bilo na cijeni – osim kod nas.

Ivana Petrović je KOLOS, novinarska VELIČINA koja dakako (ni kriva ni dužna) samom svojom pojavom na hrvatskoj medijskoj sceni MEDIOKRITETIMA i nikogovićima „nabija“ kompleks.

Ali, za Boga miloga, što ona ima s tim?

Nek se liječe – ako nije kasno.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Sjećate li se kako je i kada patrijarh Pavle pozivao Srbe na oružje?

Objavljeno

na

Predsjednik Savjeta za nacionalne manjine Hrvatske Aleksandar Tolnauer, kako piše beogradski portal Politika, (23.8.2019.), smatra da su Srbi manjina u Hrvatskoj koja je najizloženija napadima iz mržnje, netolerancije, dodajući da to kod Srba stvara nesigurnost i da su uplašeni.

Također prema njegovu viđenju, Hrvatska mora mnoge stvari mijenjati, naročito u obrazovanom sistemu po pitanju povijesti.

-„Mora se promijeniti nedopustivo koketiranje sa jednom sramnom prošlošću od koje bi se svatko normalan postidio, a to je jedan veliki dio koketiranja sa prošlošću i simpatijama prema Nezavisnoj Državi Hrvatskoj (NDH), koje hrvatska vlada apsolutno ne podržava“, poručio je Tolnauer.

Svi ti i takvi koji se danas zalažu za neku drugu politiku, koji nas neprestano vraćaju u daleku prošlost, prvo se ipak moraju sjetiti što je i kako bilo 1991. Naime, ni mjesec dana prije okupacije Vukovara (26. listopada 1991.) beogradska Politika je objavila pismo patrijarha Srpske pravoslavne crkve g. Pavla, predsjedniku mirovne konferencije u Haagu Lordu Carringtonu. U njemu se  ističe:

„Srpska pravoslavna crkva zabrinuta je za sudbinu srpskog naroda u ovom  prelomnom času. Po drugi put u ovom veku srpski narod je suočen sa genocidom i izgonom sa teritorija  na kojima je vekovima živio. Prvi put se to dogodilo tokom Drugog svjetskog rata pod takozvanom Nezavisnom Državom Hrvatskom, kvislinškom i i fašističkom tvorevinom nacističke Njemačke i fašističke Italije. Tom prilikom preko 700.000 Srba zaklano je i umoreno na drugi po pravilu  svirep način u Jasenovcu, drugim logorima smrti i brojnim jamama i ponorima u kojima neki od njih i danas počivaju, a poneki iz jama izbavljeni još i danas svedoče sa tog stradanja i pakla. Sve ovo je činjeno prema programu stvaranja  etnički čiste Hrvatske i zatiranja svih Srba… Bitan deo tog zločinačkog nauma bilo je nasilno pokrštavanje pravoslavnih Srba što je sprovodila katolička crkva u Hrvatskoj.“

U nastavku pisma  patrijarh Pavle tvrdi da je nakon proglašenja NDH započelo novo, a po mogućim posljedicama možda i pogubnije stradanje Srba u Hrvatskoj.

„Ti naši sunarodnici iste vere i iste krvi suočeni su sa sledećim kobnim izborom . Ili će se oružjem u ruci  izboriti za opstanak u istoj državi sa maticom srpskog naroda, ili će biti prisiljeni da se iz te „nove NDH“ pre ili posle isele. Trećega nema. Zato ih srpska država i srpski narod moraju zaštititi svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoodbranu srpskih života i svih srpskih krajeva…“, kazao je, a zatim uz ostalo nadodao i ovo:  

„Vreme je da se shvati da žrtva genocida i njegovi negdašnji, a možda i budući vinovnici, ne mogu više živeti zajedno…Srbi su međutim bili prisiljeni da žive zajedno sa Hrvatima, doduše u okviru Jugoslavije kao zajedničke države u kojoj je Hrvatska bila samo jedna od šest  federalnih jedinica. Granice te Hrvatske nisu  ni istorijske, ni etničke, nego određene voljom  Josipa Broza Tita, vođe komunističke revolucije u Jugoslaviji, a Hrvata po narodnosti. Onog trenutka kada su Hrvati proglasili  nezavisnost takve Hrvatske, Srbi u Hrvatskoj su koristeći  to isto pravo naroda na samoopredjeljenje do odcjepljenja odlučili da žive u krnjoj Jugoslaviji, odnosno u državi u kojoj će biti matica srpskog naroda. U protivnom, pre ili posle, bili bi izloženi  zatiranju svog  nacionalnog identiteta, svoje vere i imena a možda i progonstvu  i fizičkom istrebljenju. Onima koji su vekovima unijatili i pokrštavali, a u Drugom svetskom ratu i fizički zatirali Srbe, samo zato što su Srbi i pravoslavci, više se ne može verovati. Tu strašnu istinu treba da shvate i svi dosadašnji Jugoslaveni i civilizovana Evropa“, poručio je srpski patrijarh.

Dakle, ovo pismo je pisano i objavljeno u vrijeme najžešćih srpskih napada na Republiku Hrvatsku, odnosno Vukovar, Osijek, Vinkovce, Županju, Lovas, Ilok,  Tovarnik, Dalj…. Prvi čovjek Srpske pravoslavne crkve tada je dao „upute“ srbijanskim četnicima i zločinačkoj JNA što treba napraviti s tim krajem i Hrvatskom, jer, kako je tvrdio, „Srbi i Hrvati više ne mogu živjeti zajedno“.

U vrijeme obraćanja Lordu Carringtonu i svjetskom javnom mnijenju, diljem Hrvatske, a poglavito u Baranji više nije bilo ni jedne katoličke crkve koja nije „zaradila“ najmanje stotinu projektila.

Iznimno je strašno što se srpski patrijarh, poput recimo kardinala Kuharića,  nije založio  za mirno rješenje sukoba, već je poticao srpski narod da se s „oružjem u ruci izbori za opstanak u istoj državi s maticom srpskog naroda“.

Drugim riječima, umjesto da se bavimo srpskom i inom agresijom na Republiku Hrvatsku, Srbi neprestano okreću „pilu“, a u tome prednjači Milorad Pupovac, koji se s „3 ruke“ svaki puta ugura među one na vlasti,  koje financijski muze kao što se to radi s kravama.

Većina hrvatskih branitelja i stradalnika nije se ni rodila u vrijeme NDH, kao što ni razni pupovci nemaju veze s tim razdobljem. Oni nas svako malo navlače na NDH samo iz razloga da ih ne pitamo na kojoj su strani ratovali u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata (Pupovcu je navodno i brat bio na četničkoj strani.).

Nu, ako je tko ugrožen toliko godina nakon završetka Domovinskoga rata onda to u Hrvatskoj nikako nisu Srbi i Jugoslaveni, već  Hrvati, jer Srbi ili njihovi simpatizeri već su odavno zauzeli gotovo sve važnije pozicije u društvu, od gospodarstva, pa do medija, a dobrim dijelom, nažalost, i u politici.

Međutim, kako bilo da bilo, idemo sada malo raspravljati – što je patrijarh Pavle svojim otvorenim pismom (ni mjesec dana prije okupacije Vukovara) želio poručiti Hrvatima, i zašto ga je napisao baš u vrijeme najžešće agresije na Republiku Hrvatsku?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Pitanje svih pitanja glasi: Tko je pobio sve te nevine ljude!?

Objavljeno

na

U Zagrebu je danas (petak, 23. kolovoza 2019.) velika tuga i žalost. Pokop je posmrtnih ostataka velikog broja žrtava Drugog svjetskog rata, ali i poslijeratnog razdoblja, koje su partizani i komunisti ubili bez suda i suđenja. Riječ je o čak 294 žrtve.

Ubili su ih i pokapali, poput pasa, najviše na području zagrebačkog naselja (kvarta) Gračani. Posmrtni ostaci Titovih „jurišnika“, odnosno tzv. antifašista pronađeni su tijekom zadnjih pet-šest godina, prije svega zahvaljujući agilnim radom Ministarstva hrvatskih branitelja. Tko zna na kojim sve još lokacijama u glavnom gradu svih Hrvata ima Titovih nevinih žrtava. Međutim, nitko ne govori i ne piše: gdje su i što danas rade odgovorni za ove zločine, tim prije što svaki zločin ima svoga zločinca?

Što se sada ne javljaju razno razni pupovci, goldsteini, pusići, manolići, mesići, klasići, stazići i drugi? Zar njima ništa ne znače toliki ubijeni nevini ljudi, koji će tek nakon 74 godine biti dostojanstveno i tiho ispraćeni na svoja posljednja počivališta?

Jadno je i žalosno što su neki od njihovih krvnika danas možebitno „ugledni i cijenjeni“, što su izbjegli ruku pravde, dok s druge pak strane od Hrvata se neprestano traže isprike i osude za ustaške i ine zločine u vrijeme II. svjetskog rata.

Hoće li i ovog puta pričati kako smo pokopali posmrtne ostatke „ustaških i inih“ zločinaca, koji se nisu htjeli predati vojsci osloboditelja? Možda su se svi ovi nesretni ljudi i predali Titovim pobjednicima, a on ih je očito osobno dao odmah mučiti, strijeljati ili ubijati nožem, sjekirama ili nekim drugim tupim predmetima, vjerujući da se ti zločini i zločinci nikada ne će otkriti.

Pitanje svih pitanja glasi: tko je pobio sve te nevine ljude, među kojima ima djece, žena, staraca, odnosno tko je kriv što su ubojice još uvijek na slobodi?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari