Pratite nas

Reagiranja

Ivana Petrović na meti mediokriteta

Objavljeno

na

Kompleks je gadna stvar.

Ili se meni barem tako čini, budući da sam uvjeren kako ga nemam (ostavljam, dakako, ogradu, jer o tomu bi možda objektivniji sud dali oni koji me poznaju).

Ljudi koji ne mogu u svojoj blizini smisliti nekoga pametnijeg, pismenijeg, sposobnijeg, profesionalnijeg, nadarenijeg, ljepšeg… nego su uvjereni kako sve te vrline u najvećoj mogućoj mjeri posjeduju jedino i isključivo oni, podložni su toj opakoj, neizlječivoj bolesti.

I čemu onda čuđenje kad netko od tih kompleksaša koji se nađu ugroženi u svojoj narcisoidnosti, ropti i diže graju, optužujući objekt svog kompleksa? Oni se u biti obračunavaju (podsvjesno) sami sa sobom, samo to nisu u stanju dokučiti.

Zato im ne treba zamjerati.

A zašto to rade?

Zato što u svojim pilećim mozgovima nisu u stanju složiti elementarne logičke činjenice, niti shvatiti i prihvatiti proste i jednostavne istine. I u tomu je problem – nažalost, ne samo za njih, nego i okolinu u kojoj obitavaju.

Vele, ljudska je glupost bolest od koje pati okolina, a ne „oboljeli“.

Ove je godine nagradu Marija Jurić Zagorka za televizijsko novinarstvo dobila novinarka Nove TV Ivana Petrović, po svemu izuzetna pojava na našoj medijskoj sceni.

Dobila je nagradu od svojih kolega novinara ZA IZVJEŠTAVANJE IZ DEN HAAGA TIJEKOM PRESUDE ŠESTORICI HRVATA IZ BOSNE I HERCEGOVINE – dakle, NE ZA VELIČANJE, POHVALE, UZDIZANJE ILI KUĐENJE BILO KOGA ILI BILO ČEGA, NEGO ZA IZVJEŠTAVANJE.

I to u neke pileće mozgove ne može stati (ovo „pileće“ namjerno ne stavljam pod navodnike, jer doista mislim da je siva moždana kora takvih likova i kokošje mladunčadi ako ne iste, a ono vrlo slične strukture).

Dakle, onaj tko nije u stanju RAZLUČITI DA SE NEKOMU MOŽE DATI NAGRADA ILI ODATI PRIZNANJE ZA PROFESIONALNO IZVJEŠTAVANJE O NEKOJ TEMI, POJAVI ILI DOGAĐAJU – NEVEZANO ZA (MOŽEBITNI) OSOBNI ODNOS NOVINARA (I JAVNOSTI) PREMA PREDMETU IZVJEŠTAVANJA – IMA OZBILJAN PROBLEM I TO U GLAVI.

Novinarka Ivana Petrović je NOVINARSKA VELIČINA i jedna od (nažalost) rijetkih svijetlih točaka u ovom našem otužnom i politikantstvom svake vrste bremenitom javnom prostoru.

Njezina urođena inteligencija, lucidnost, novinarska pismenost i profesionalnost, jasni i koncizni stavovi, britkost i analitička preciznost koja zadivljuje, a naročito sposobnost da i najsloženije pojave i događaje analizira u realnom vremenu i prostoru i to tako da nakon njezina izvještavanja nema nejasnoća i dilema – to su osobine ROĐENIH novinara, MAJSTORA ZANATA, ANALITIČARA, a ne potrčkala koji novinarski status stječu na zagrebačkim tržnicama, u uredima GONG-a, na kavama s Mirjanom Rakić, trčeći za političarima maraton ili čučeći pred stožerima stranaka i vrebajući pikanterije kojima će uzburkati javnost – poput „novinarke godine 2018.“ Maje Sever, primjerice.

To što zna Ivana Petrović, ne uči se na zagrebačkom FPZ-u ili na instrukcijama kod Žarka Puhovskog, Rade Borić, Saše Lekovića, Dragana Zelića i sličnih „veličina“.

S time se čovjek rađa ili ne.

Imaš ili nemaš.

A Ivana ima, itekako ima. I to je njezin „crimen“.

Neki lik – nemam pojma tko je i kako se zove, zaboravih u međuvremenu – VRATIT ĆE SVOJU NAGRADU (istoimenu) od ne znam koje godine, zato što ju je ove 2018. dobila Ivana.

Ma dajte, molim vas!

Zar to uopće zaslužuje komentar? Tko je taj lik i što je u životu napravio? Dajte neku anketu da vidimo koliko ljudi u Hrvatskoj zna da postoji, živi i RADI NEŠTO U NOVINARSTVU!

Pa mi za reakcije takvih znamo i prije nego se dogode. PREDVIDLJIVI SU. I JADNI. OTUŽNI. Stoka sitnog zuba – koja gordom lipicancu može jedino zavidjeti, a što drugo?

To što Ivana Petrović uz već spomenute osobine VOLI SVOJU ZEMLJU, što na nju ne baca drvlje i kamenje i što nastoji afirmativno govoriti o Hrvatskoj onda kad je vrijeme i mjesto za to (ali ne na štetu istine i činjenica, jer itekako i kritizira kad to treba), u svakoj bi normalnoj zemlji bilo na cijeni – osim kod nas.

Ivana Petrović je KOLOS, novinarska VELIČINA koja dakako (ni kriva ni dužna) samom svojom pojavom na hrvatskoj medijskoj sceni MEDIOKRITETIMA i nikogovićima „nabija“ kompleks.

Ali, za Boga miloga, što ona ima s tim?

Nek se liječe – ako nije kasno.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Sjećate li se Kate Šoljić, sjećate li se hrvatskih  mučenica iz Domovinskog rata?

Objavljeno

na

Jedna od najponosnijih majki u Hrvata – Kata Šoljić, rodila se 23. veljače 1923. Mnogi su na žalost već zaboravili ovu iznimnu ženu, kojoj su u hrvatskom Domovinskome ratu poginula čak četiri sina: Niko (r.1942.), Mijo (r.1945.), Mato, (r. 1952.) i Ivo (r. 1948.). Svi su ubijeni od ruke srpskog agresora, a dosad nitko nije odgovarao za njihovu smrt. Da nesreća i tuga ove ponosne majke bude još i veća, valja istaknuti da je u vrijeme II. svjetskog rata izgubila još braće, te da nikada nije saznala za njihovo posljednje počivalište. Samo u Domovinskome ratu od obitelji Šoljić sudjelovalo je oko dvadesetak njenih najbližih. Iza nje ostale su i dvije kćeri, od kojih je jedna bila i aktivna sudionica Domovinskog rata, a prošla je i srpske logore. Drugoj je ubijen suprug u srpskoj agresiji, i još danas ne zna gdje mu je grob. Djeca njezinih kćeri također su bili na prvim crtama obrane.

O tome smo pisali i pisat ćemo.

Da se ne zaboravi!

Sjećam se, kad smo u Zagrebu predstavljali jednu moju knjigu u kojoj sam objavio oko osam tisuća imena poginulih u vrijeme Domovinskog rata, i kada je ministrica branitelja bila gđa. Jadranka Kosor, gotovo nam nisu dali ni jednu dvoranu u Zagrebu da je promoviramo! Ipak, dozvolili su nam da to uradimo tek u prostorijama zagrebačke HVIDR-e. Na promociju je došla i gospođa Šoljić (ali ne i mediji!) i tada ledenim glasom upitala nazočne: “Tko to ima protiv da se jedna ovakva knjiga “ne smije” promovirati u Zagrebu?” Nastala je, naravno, šutnja. A onda je Kata rekla i ovo: “Do 1990. nisam smjela govoriti da sam izgubila  braću, pa zar sada ne smijem reći ni da sam ostala bez četiri svoja zlata, četiri svoja sina?”

Kata Šoljić, kad sam je upoznao, živjela je u zagrebačkoj Dubravi, u jednom stančiću od nekih 15 četvornih metara, koji nije imao ni prozore, već samo vrata za balkon. Pokrenuo sam (2004.) akciju da joj Udruge proizašle iz Domovinskog rata dodjele priznanje-Junakinja hrvatskog Domovinskog rata! Odaziv je bio izvanredan. Sve do te svečanosti uručenja ovog priznanja dva puta tjedno odlazila je na dijalizu, a ovo joj je priznanje toliko pogodilo u srce da je poslije morala ići čak – tri puta tjedno. Obećavali su joj med i mlijeko, za nju i njezinu obitelj. Na kraju je okončala u jednom privatnom umirovljeničkom domu, gdje su je posjećivali članovi obitelji i štovatelji. O Kati Šoljić objavio sam knjigu i snimio nekoliko dokumentarnih filmova. Na žalost, nisu naišli na neki osobiti odaziv, prije bi se reklo da su prešućeni. Milan Bandić, koji je bio nazočan jednoj od promocija knjige o gospođi Šoljić javno je obećao da će, kao gradonačelnik, odmah kupiti najmanje tisuću primjeraka, da svaka škola dobije barem jednu, kako bi znali tko je Kata Šoljić, odnosno tko su majke čiji je doprinos u Domovinskom ratu iznimno veliki. (Prihod bi išao u korist stradalih branitelja). Znate koliko je knjiga kupio Bandić-ni jednu!

Već duže razmišljam da bi trebalo ponovno tiskati prvu i jednu knjigu o Kati Šoljić, ali vjerujte nema zainteresiranih sponzora!?

Obitelj Šoljić prošla je  pakao i u vrijeme komunizma. Brozovi Udbaši (gdje ste sada perkovići?) neprestano su im zagorčavali život, a posebno su mučili njezina supruga koji danas s njom počiva na vukovarskom groblju.

Kata Šoljić recimo u Vukovaru, nema svoju ulicu, ni trg, po njezinom imenu se ne zove ni jedna kulturna ustanova, iako je zaslužila i spomenik. (U Zagrebu „na kraju grada“ po njoj se zove jedan park!). A cijeli se život, unatoč bolesti, borila za hrvatske branitelje, nije dozvolila da se zaborave oni koji su poput njezinih sinova dali život za slobodu. Poglavito je bila ponosna na Hrvatsko žrtvoslovno društvo, koje vodi dr. Zvonimir Šeparović,  čija je bila počasna predsjednica, kao i na svoju Bosnu i Hercegovinu, gdje je rođena. Umrla je 8. srpnja 2008. Koliko još vode treba proći, pa da se netko sjeti i majki, poput Kate Šoljić, ili Eve Šegarić iz Škabrnja, čija su tri sina poginula u vrijeme srpske agresije, dok je još  najmanje desetak članova njezine obitelji položilo život za Domovinu?

Hrvatske majke, poput Šoljić, Jović i Šegarić, dale su ogroman, nemjerljiv doprinos u svetom Domovinskome ratu.

Kad smo hrvatskom Saboru (lani) predlagali da te žene-mučenice dobiju barem Spomen dan – odbili su!

Sve smo o tome pisali, pa se samo ponavljamo.

Ali, kao da i nismo.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

U Puli održana promocija knjige ‘Mit o Jasenovcu’, unatoč sabotažama

Objavljeno

na

Objavio

U petak 22.02. je u Puli održana promocija filma i knjige Mit o Jasenovcu Romana Leljaka, usprkos žestokom protivljenju IDS-ovog gradonačelnika Pule Borisa Miletića, prijetnjama i grafitima po zidu Crkve Sv. Ivana Krstitelja u Puli.

Neviđena, neprimjerena i degutantna medijska hajka protiv autora, istraživača Romana Leljaka , protiv Katoličke crkve i vjernika, od strane Glasa Istre, nije urodila otkazivanjem promocije, kao što je Boris Miletić sugerirao.

Ne samo da je neprimjerena hajka Glasa Istre na Romana Leljaka, nego je i krajnje neljudska, jer ne razmišljaju urednici o ljudskosti, ne vode računa da g. Leljak ima malodobnu djecu i kako se takvi novinski članci odražavaju na dječju psihu. U agitpropovskom zadatku koji su dobili za odraditi, vjerojatno po političkom naređenju IDS-a izgubili su svaki smisao za etičnost i ljudskost. Gospodina Leljaka nazivaju prevarantom!?

Dvorana ispod Crkve bila je prepuna. Provokatori koji su došli sa novinarima, bili su udaljeni. Osim jednog povika” smeće jedno” nisu imali progodu dalje vrijeđati.

Postavlja se pitanje, kako je moguće u jednoj, po IDS-ovom gradonačelniku Pule, Borisu Miletiću demokratskoj, tolerantnoj, multikulturalnoj sredini, gdje “cvate “suživot, ispoljavati toliku mržnju prema neistomišljenicima i prema drugoj političkoj opciji?

Nameće se samo jedan mogući zaključak, da IDS i njegov pulski gradonačelnik Boris Miletić ne znaju što ti pojmovi znače, ili ako i znaju primjenjuju demokraciju, toleranciju i suživot samo na njima podobne, a za nepodobne koriste metode poznate iz totalitarnog režima; medijske napade, diskvalifikaciju, progone i prisilu.

I onda kao ” osvetu mićeg malog” moram se nasmijati koliko je djetinjasto i mizerno, odmah organiziraju protupredavanje, poznatog jugofila Ive Goldsteina, koji je kao veleposlanik države Hrvatske u Francuskoj, u svojoj radnoj sobi držao sliku J.B.Tita, pokojnog predsjednika pokojne države! Vjerodostojno zar ne?

Ali za razliku od IDS-ovaca, Borisa Miletića i Radničke fronte mi koji smo nazočili promociji Romana Leljaka, nećemo vas ometati, niti pisati gnjusne izjave i članke po novinama, niti privatno diskreditirati g. Goldsteina, već ćemo poštujući demokratska načela, po Rezoluciji UN i Ustavu RH o slobodi i pravu na javno izražavanje svog mišljenja, pustiti čovjeka da ostvari svoja demokratska prava.

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari