Pratite nas

Reagiranja

Ivana Petrović na meti mediokriteta

Objavljeno

na

Kompleks je gadna stvar.

Ili se meni barem tako čini, budući da sam uvjeren kako ga nemam (ostavljam, dakako, ogradu, jer o tomu bi možda objektivniji sud dali oni koji me poznaju).

Ljudi koji ne mogu u svojoj blizini smisliti nekoga pametnijeg, pismenijeg, sposobnijeg, profesionalnijeg, nadarenijeg, ljepšeg… nego su uvjereni kako sve te vrline u najvećoj mogućoj mjeri posjeduju jedino i isključivo oni, podložni su toj opakoj, neizlječivoj bolesti.

I čemu onda čuđenje kad netko od tih kompleksaša koji se nađu ugroženi u svojoj narcisoidnosti, ropti i diže graju, optužujući objekt svog kompleksa? Oni se u biti obračunavaju (podsvjesno) sami sa sobom, samo to nisu u stanju dokučiti.

Zato im ne treba zamjerati.

A zašto to rade?

Zato što u svojim pilećim mozgovima nisu u stanju složiti elementarne logičke činjenice, niti shvatiti i prihvatiti proste i jednostavne istine. I u tomu je problem – nažalost, ne samo za njih, nego i okolinu u kojoj obitavaju.

Vele, ljudska je glupost bolest od koje pati okolina, a ne „oboljeli“.

Ove je godine nagradu Marija Jurić Zagorka za televizijsko novinarstvo dobila novinarka Nove TV Ivana Petrović, po svemu izuzetna pojava na našoj medijskoj sceni.

Dobila je nagradu od svojih kolega novinara ZA IZVJEŠTAVANJE IZ DEN HAAGA TIJEKOM PRESUDE ŠESTORICI HRVATA IZ BOSNE I HERCEGOVINE – dakle, NE ZA VELIČANJE, POHVALE, UZDIZANJE ILI KUĐENJE BILO KOGA ILI BILO ČEGA, NEGO ZA IZVJEŠTAVANJE.

I to u neke pileće mozgove ne može stati (ovo „pileće“ namjerno ne stavljam pod navodnike, jer doista mislim da je siva moždana kora takvih likova i kokošje mladunčadi ako ne iste, a ono vrlo slične strukture).

Dakle, onaj tko nije u stanju RAZLUČITI DA SE NEKOMU MOŽE DATI NAGRADA ILI ODATI PRIZNANJE ZA PROFESIONALNO IZVJEŠTAVANJE O NEKOJ TEMI, POJAVI ILI DOGAĐAJU – NEVEZANO ZA (MOŽEBITNI) OSOBNI ODNOS NOVINARA (I JAVNOSTI) PREMA PREDMETU IZVJEŠTAVANJA – IMA OZBILJAN PROBLEM I TO U GLAVI.

Novinarka Ivana Petrović je NOVINARSKA VELIČINA i jedna od (nažalost) rijetkih svijetlih točaka u ovom našem otužnom i politikantstvom svake vrste bremenitom javnom prostoru.

Njezina urođena inteligencija, lucidnost, novinarska pismenost i profesionalnost, jasni i koncizni stavovi, britkost i analitička preciznost koja zadivljuje, a naročito sposobnost da i najsloženije pojave i događaje analizira u realnom vremenu i prostoru i to tako da nakon njezina izvještavanja nema nejasnoća i dilema – to su osobine ROĐENIH novinara, MAJSTORA ZANATA, ANALITIČARA, a ne potrčkala koji novinarski status stječu na zagrebačkim tržnicama, u uredima GONG-a, na kavama s Mirjanom Rakić, trčeći za političarima maraton ili čučeći pred stožerima stranaka i vrebajući pikanterije kojima će uzburkati javnost – poput „novinarke godine 2018.“ Maje Sever, primjerice.

To što zna Ivana Petrović, ne uči se na zagrebačkom FPZ-u ili na instrukcijama kod Žarka Puhovskog, Rade Borić, Saše Lekovića, Dragana Zelića i sličnih „veličina“.

S time se čovjek rađa ili ne.

Imaš ili nemaš.

A Ivana ima, itekako ima. I to je njezin „crimen“.

Neki lik – nemam pojma tko je i kako se zove, zaboravih u međuvremenu – VRATIT ĆE SVOJU NAGRADU (istoimenu) od ne znam koje godine, zato što ju je ove 2018. dobila Ivana.

Ma dajte, molim vas!

Zar to uopće zaslužuje komentar? Tko je taj lik i što je u životu napravio? Dajte neku anketu da vidimo koliko ljudi u Hrvatskoj zna da postoji, živi i RADI NEŠTO U NOVINARSTVU!

Pa mi za reakcije takvih znamo i prije nego se dogode. PREDVIDLJIVI SU. I JADNI. OTUŽNI. Stoka sitnog zuba – koja gordom lipicancu može jedino zavidjeti, a što drugo?

To što Ivana Petrović uz već spomenute osobine VOLI SVOJU ZEMLJU, što na nju ne baca drvlje i kamenje i što nastoji afirmativno govoriti o Hrvatskoj onda kad je vrijeme i mjesto za to (ali ne na štetu istine i činjenica, jer itekako i kritizira kad to treba), u svakoj bi normalnoj zemlji bilo na cijeni – osim kod nas.

Ivana Petrović je KOLOS, novinarska VELIČINA koja dakako (ni kriva ni dužna) samom svojom pojavom na hrvatskoj medijskoj sceni MEDIOKRITETIMA i nikogovićima „nabija“ kompleks.

Ali, za Boga miloga, što ona ima s tim?

Nek se liječe – ako nije kasno.

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Palić: Predstavljanje nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru u posebnoj izbornoj jedinici nije temeljno pravo

Objavljeno

na

Objavio

Gledao sam Otvoreno…tema koja mi je vrlo zanimljiva i tiče se aktualnih referendumskih inicijativa.

Ono što su neki izgovorili samo pokazuje količinu neznanja i što je najgore ignoriranja ustavnih i zakonskih normi. Krenimo nekim redom. Zastupnik SDP-a ne vidi ništa sporno u tome što je gradonačelnik Rijeke prekršio Ustav Republike Hrvatske, Zakon o referendumu i drugim oblicima osobnog sudjelovanja u obavljanju državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave.

Opravdanje za kršenje Ustava i zakona je činjenica da se netko (čitaj gradonačelnik) ne slaže s sadržajem referendumskog pitanja. On osobni stav pretpostavlja Ustavu i zakonu, zloupotrebljava svoj položaj i onemogućava (ukoliko je točno da se pet dana nisu mogli prikupljati potpisi) normalnu demokratsku proceduru. Zastupnik SDP-a kaže da bi i on isto napravio na njegovom mjestu.

Prisegnuo na Ustav kad je Hrvatski sabor konstituiran, ali ga to baš i ne zanima jer se s nečim politički ne slaže.

Ministar u Vladi ne vidi nešto sporno jako u grandonačelnikovom postupku pa bih mu skrenuo pozornost kako u Zakonu u lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi postoji dio koji se odnosi na nadzor zakonitosti rada i općih akata.

Onda netko reče kako se elektroničko glasanje ne može primijeniti u odnosu na birače s prebivalištem izvan Republike Hrvatske jer oni po Ustavu moraju glasati u sjedištima diplomatsko-konzularnih predstavništva.

Naposljetku, predstavljanje nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru u posebnoj izbornoj jedinici nije temeljno pravo.

Temeljna prava su, prema praksi Ustavnog suda, one norme koje su obuhvaćene cjelinom koja u Ustavu RH nosi naziv Osobne i političke prava i slobode. Suprotan stav bi značio da se temeljna prava nacionalnih manjina ne ostvaruju o onim državama koje nemaju posebnu izbornu jedinicu. Manjine imaju pravo na predstavljanje. Ono je na drugačiji način uređeno na lokalnoj i područnoj (regionalnoj) razini nego na središnjoj.

Pripadnici nacionalnih manjina kad sudjeluju na izborima za Hrvatski sabor imaju ˝potencijal općeg glasa˝ (iz jedne odluke Ustavnog suda). Opći glas je onaj koji se daje u jednoj od deset izbornih jedinica.

Bilo je vjerojatno još toga, ali nije se lako svega ni sjetiti, kaže Palić.

Zekanović: Vojko Obersnel je zabranio legitimno demokratsko pravo građana Republike Hrvatske

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Roman Leljak: Zločin prema hrvatskom narodu nije prestao sve do današnjeg dana

Objavljeno

na

Objavio

Ilustracija: Kamenjar.com
Maribor, 23.05.1945. godine

Operacijski dnevnik 17. Istočnobosanske divizije III. Armije Jugoslavenske armije. Prvi bataljon 6. Bosanske udarne brigade, izvještaj:

Bataljon sa dolaskom  na prostoriju Maribor, smestio se u školu sa zadatkom sređivanja jedinica i lokalnog obezbeđenja. Naročitih promena u toka dana nije bilo.  U 20 sati bataljon je dobio od štaba brigade zadatak za likvidaciju jedne grupe ustaša – i drugih narodnih izroda. Za izvršenje dobijenog zadatka tri čete bataljona krenule su na određeno mesto.[1]

Tako je partizanski komandant Blago Janković  u svom vojnom dnevniku zapisao početak likvidacije Hrvata na području Maribora.

Autocesta koja povezuje Maribor s Austrijom, Zagrebom i Ljubljanom izgrađena je 1999. godine. Svakodnevno njime prolaze automobili s desetak tisuća putnika. Međutim ono što istinski zaboli je činjenica, da mnogo više njih preko 30.000 ljudi leži sa lijeve i desne strane autoceste u neobilježenim jamama u koje su bačeni poslije pogubljenja.  Većina njih  u protutenkovskom rovu, koji je služio za obranu Maribora, dugačkom 3,2 km, širokom 4 m i dubokom 3,5 metra.

Godine 1945, na današnji dan, prije 73 . godine partizanska Treća armija komandanta Kosta Nađa na tom je mjestu izvršila najveći zločin nad Hrvatima. Nigdje ni na jednom mjestu u čitavoj povijesti  Hrvata nema toliko mrtvih  posmrtnih ostataka Hrvata, kao tu lijevo i desno od autoceste. Nije postavljen ni jedan križ, nijedno spomen obilježje, nerazumno čekaju ostvarenje prava na grob i dostojanstven ukop,  kazao je Roman Leljak za Kamenjar.com.

Bleiburg je svetinja križnog puta, mjesto na kome je donijeta odluka, da se hrvatsko stanovništvu vrati u krvave ruke partizana, Macelj je  prvo stratište Križnog puta  u Hrvatskoj, ali na Teznom kraj Maribora počinjen je najveći zloćin  prema hrvatskome narodu u njegovoj tisućljetnoj povijesti.

Ne poznajem nijednu državu na svijetu, nijednog naroda koji nije zbrinuo svoje mrtve.  Samo kroz borbe i sjećanje na žrtve postajemo narod, samo na taj način gradimo narodni put u budućnost. To je temelj postojanja svakog naroda. Kao što je temelj svakog pojedinca, da voli svoje dijete,  na način kao što  je Ivanka Škrabac voljela svoje nerođeno dijete i djetetu prije svoje smrti zapisala …Počela sam sanjati. Da ću te prvi puta donijeti u Božju blizinu, da te oblije krsna voda. Na žalost obliće te moja krvi. S majčinom krvlju, punoj ljubavi, bit ćeš kršteno….[2]

U Hrvatskoj se na žalost nastavlja put muka, bježanja pred istinom. Titova komunistička vojska poubijala je nekoliko stotina tisuća Hrvata. JNA je u svom izvještaju Pregled nanijetih gubitaka neprijatelja iz 1945 godine, da su do 15. svibnja 1945. godine partizani samo na području Slovenije zarobili 230.426 vojnika i civila, da su u završnoj operaciji u Sloveniji u borbama ubili 92.407 vojnika.  Iz knjige depeša generalštaba JNA  saznajemo, da je general Arso Jovanović bio taj koji je u generalštabu vodio postupke sa zarobljenicima. 17. svibnja 1945. godine Arso Jovanović upućuje depešu generalu Kosta Nađu, komandantu 3. Armije …Uputite odmah ratne zarobljenike u Vojvodino, i to sedamdeset pet hiljada u Bačku,  trideset hiljada u Srem, deset hiljada u Baranju i trideset hiljada u Banat….Istog dana ta knjiga depeša razotkriva i drugu depešu A. Jovanovića Kosta Nađu …Saveznička komada za Koruško predat će vam 200.000 ratnih zarobljenika jugoslovanskih podanika. Odredite i uputite u odredište komisiju od pet članova koji će primiti te zarobljenike od savezničke komande. Članove komisije odredite od odabranih oficira….

Poznata je i nova povijesna činjenica, da su i Bugari vratili hrvatske zarobljenike iz područja Graza. 13. svibnja 1945 Kosta Nađu u Maribor vraćeno je 10.000 ustaša i 4000 civila od toga 3000 žena i djece.

Nigdje ni na jednom mjestu u čitavoj povijesti  Hrvata nema toliko mrtvih  posmrtnih ostataka Hrvata, kao tu lijevo i desno od autoceste. Nije postavljen ni jedan križ, nijedno spomen obilježje, nerazumno čekaju ostvarenje prava na grob i dostojanstven ukop.

Ako zbrojimo sve te podatke postaje i povijesno jasan broj zarobljenika na križnom putu. Do 15. svibnja 1945. godine partizani su zarobili ili primili od Engleza ili Bugara 444.426 zarobljenika. Ako tom broju pridodamo i broj pobijenih od 9. svibnja do 15. svibnja 1945. godine u probijanju do  Bleiburga (92.407), možemo zapisati na osnovu partizanskih dokumenata, da  taj broj ukupno iznosi 536.833 čovjeka.

Hrvatska na žalost nastavlja sa sklonjenim odnosom prema svojoj povijesti, prema svojim mrtvima. Kao što ubijanje Hrvata nije tada započelo, nije tada ni završilo. Zločin prema hrvatskom narodu nije prestao sve do današnjeg dana. Hrvatska povijesna kultura je zabranjena zbog lažno prikazanog razdoblja drugog svjetskog rata. Hrvati se prikazuje kao narod  ubojica i nasilnika, Srbi sve više postaju žrtve drugog, na žalost i Domovinskog rata. Hrvatske su žrtve sa službenom hrvatskom politikom prešućivane, na drugoj strani srpske žrtve više stotinu puta preuveličane ne samo od strane srpske politike, sa svojim spuštanjem glave to im potvrđuje i  aktualna hrvatska vlast. Hrvatski je narod danas ugrožen kao nikada u svojoj povijesti.

Hrvatska politika ni danas, 2018. godine nema hrabrosti dirnuti u velikosrpsku komunističku dogmu iz drugog svjetskog rata. Neistine koje se dnevno ponavljaju drže hrvatski narod u ropstvu, u položaju krivca. S tom neistinom opravdava se napadaj Srbije čak i u  u domovinskom ratu. Hrvatska politika se ne suprotstavlja tim lažima iako ima snažne argumente istine. To istinu osuđuju se iznijeti tek rijetki pojedinci koji se odmah kao publicisti, istraživači, povjesničari od svoje hrvatske vlasti razglašavaju u drugorazredne i samim tim se ih onemogućuje, da  su dio istraživačkih timova države, školskog sistema i drugog državnog aparata.  Država ih pasivizira, usamljuje i prepušta financijskom zlomu.

Za film o Jasenovcu Kusturica će primiti 20 milijuna eura od srpske vlade, još toliko će izdvojiti srpsko gospodarstvo.  Udruga Huda Jama u Zagrebu za dokumentarni film o Jasenovcu nije u mogućnosti prikupiti potrebnih 210.000 kuna.

Hrvatski narod nikada nije bio napadač, istodobno Srbi uspješno plasiraju svoju golu istinu u svijet, uspijeva im  kontrolirati politiku Hrvatske. Specijalni rat, koju vodi Srbija sa plasiranjem dezinformacija u svijet i u Hrvatsku nije prestao devedesetih godina, uspješno taj rat vode i danas,

Siguran sam, da 23. svibnja 2018 na nacionalnoj televiziji HRT i drugim većim televizijama u Hrvatskoj nećemo čuti ni riječi o Teznom kraj Maribora, nijedna politička stranka neće položiti vijenac na stratištu 30.000 Hrvata.

Društvo Huda Jama postavilo je kapelicu u Hudoj Jami,  križeve u Crngrobu, spomenik u Kočevskom Rogu, do 2020. godine stajaće  i kapelica na Teznu kraj Maribora.  Ne znam, da li će je financirati država Hrvatska, siguran sam, da  će to hrvatski narod financirati sam.

Roman Leljak/Kamenjar.com

22.svibnja 2018. godine

 

[1] Knjiga Roman Leljak, Maribor, najveće stratište Hrvata, 2018, Društvo Huda Jama Zagreb

[2] Knjiga Roman Leljak, Huda Jama, 2017, Društvo HUDA Jama, Zagreb

Tezno: Masovna grobnica 15 tisuća Hrvata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati