Pratite nas

Kolumne

Ivane, gdje je ostatak grada?, pitao je Tuđman na vrhu kninske Tvrđave

Objavljeno

na

Ivane, gdje je ostatak grada“, pitao je toga 6. kolovoza 1995. godine Franjo Tuđman svog suradnika i prijatelja Ivana Aralicu na vrhu kninske Tvrđave, nedaleko od jarbola na kojem se vijori hrvatski barjak.

„Nema, predsjedniče. To što gledate, to je cijeli Knin“, odgovorio mu je Aralica pokazujući mu nakon toga zgradu Preparandije, učiteljske škole koju je pohađao, a što je opisao u romanu “Okvir za mržnju”. Tuđman je kimnuo kao znak da je shvatio što mu Aralica tumači o zgradi u kojoj se školovao, a onda se vratio na temu nevelikog Knina i rekao: „Znači, ovih nekoliko zgrada uzduž ove ulice trebao je biti glavni grad te njihove države?!“ Tim je riječima prvi hrvatski predsjednik, svjesno ili nesvjesno parafrazirao Yasushija Akashija, mirovnog predstavnika glavnog tajnika UN-a, koji je jednom zgodom za Knin rekao kako je to „samo jedna duga ulica koja zajebava cijeli svijet“.

Toj političkoj kulminaciji Tuđmanova razgovora sa suradnicima o Kninu prethodio je onaj nešto ležerniji u donjem dijelu povijesne utvrde, kod ulaznih vrata. Promatrajući iz podnožja Tvrđavu, Tuđman je kao povjesničar primijetio različite stilove gradnje.

Dok su u tom euforičnom raspoloženju svi nastojali prići mu, fotografirati se s njim, on je, kao da to nije jedan od najvažnijih dana u hrvatskoj povijesti, pokazivao zanimanje za kninsku kraljevsku Tvrđavu i za njeznin nastanak kroz stoljeća.

Tek u kasnijem razgovoru, kad mu je Aralica tumačio kako se mijenjala nacionalna struktura stanovništva u gradu koji je još u godinama oko Drugoga svjetskog rata bio većinski nastanjen Hrvatima, bilo mi je jasno da Tuđman čak i tada, tog dana na tom mjestu pokušava shvatiti zašto je baš u Kninu izbila pobuna dijela srpskog stanovništva nastanjenog u Hrvatskoj.

Tuđmanu Knin nije bio trofej koji je trebalo osvojiti. Njemu je to bio djelić iz mozaika burne hrvatske povijesti koji je trebalo vratiti na mjesto. Shvatio sam to dok sam mu govorio o nastanku Tvrđave. Naime, kad je pitao Aralicu da mu objasni te različite stilove gradnje, naš književni velikan rekao je Tuđmanu da ću mu to ja bolje ispričati. Prije nego što sam uspio išta reći o Tvrđavi, Tuđman me zaskočio pitanjem o kući u kojoj sam se rodio. Zanimalo ga je jesam li bio u njoj i je li ostala cijela. Iznenadila me ta njegova topla gesta.

Dok smo pričali o povijesnoj utvrdi koja je dograđivana punih 9 stoljeća, od hrvatskih kraljeva do austro-ugarske aneksije Bosne i Hercegovine, kad je izgubila svoje strateško značenje, Tuđman je najviše zapitkivao o migracijama stanovništva. Negdje pod slojevima euforije koja se 6. kolovoza malo poslije 18 sati mogla vidjeti na kninskoj Tvrđavi Tuđman je uspješno skrivao i svoju zabrinutost. Do njega su već bile došle vijesti o incidentima koji su se događali u tek oslobođenom Kninu. Začudio sam se kad sam, penjući se do vrha Tvrđave, čuo i o navodnom incidentu u kninskoj bolnici.

Naime, zatekao sam se tamo u trenutku dok su trajali pregovori s liječnikom dr. Jejinom, koji se s dijelom osoblja i nekoliko nepokretnih bolesnika zabarikadirao na jednom odjelu. Odbijao je otvoriti vrata i pustiti unutra pripadnike saniteta Hrvatske vojske.

Ispred bolnice stajali su pripadnici UNPROFOR-a, bez ikakve volje da pomognu u rješavanju napete situacije koja je prijetila i možda kobnim ishodom za dio bolesnika. Kako sam poznavao dr. Jejinu iz vremena prije početka Domovinskog rata, ponudio sam se dr. Zdilaru, časniku HV-a, da pokušam pregovarati sa zabarikadiranim liječnikom.

Nakon nešto više od pola sata razgovora Jejina je otvorio vrata, sanitet Hrvatske vojske preuzeo je bolesnike, a on je kolegi Denisu Latinu dao izjavu za HTV. Ispričao sam to predsjedniku. Odgovorio je kako takve priče već plasiraju oni koji su tvrdili da ne možemo vojno slomiti pobunu, a kad smo dokazali da možemo, oni žele uprljati našu pobjedu. „Ne smijemo im davati povoda za to“, rekao je Tuđman dok je čekao da se na jarbol namjesti hrvatski barjak, koji je sa suzama u očima poljubio prije nego što ga je ispustio da se vijori kao simbol hrvatske slobode i blistave vojne pobjede.

Dugo je Tuđman stajao kod jarbola dok su se izmjenjivali svi koji su se tu željeli fotografirati s njime. Pitao sam se kad će izgubiti živce. Nije se to dogodilo. Trudio se pokazati koliko uživa u tome veličanstvenom trenutku. Nije zaboravio pitati ni za hrvatske košarkaše kojima je obećao janjetinu u Kninu nakon osvajanja bronce na Olimpijskim igrama u Barceloni. Bili su na Tvrđavi Stojko Vranković i Dino Rađa.

Ante Gugo / Večernji list

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Zašto je Vukovar nestao iz europskoga kolektivnog sjećanja

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatima ne nedostaje emocija prema državi. Bilo da slave pobjedu, kao 5. kolovoza u Kninu. Bilo da komemoriraju poraz, zločin i bol, kao 18. listopada u Vukovaru i Škabrnji. Uostalom upravo zahvaljujući toj emociji uspjeli su suprotstaviti se zlu i opstati 1991., pobijediti zlo 1995., vratiti se iz progonstva 1995. ili u Podunavlje 1998.

Ali im nakon toga, danas više nego prije dvadesetak godina, nedostaje država. Država, koja bi znala i željela tu emociju pretvoriti u kreativnost i pozitivnu snagu, koja bi, primjerice, znala od Vukovara napraviti suvremeni i živi spomenik pobjede nad zlom.

Uvjerljive slike zla

Nema uvjerljivije slike zla u Europi potkraj 20. stoljeća od slika i videosnimki razorenog Vukovara i kolone izmučenih ljudi koja izlazi iz ruševina, prepuštena na milost i nemilost JNA i srpskim paravojskama i traži spas u progonstvu.

Ili posljednjih snimki ranjenika iz Vukovarske bolnice, koje je dan nakon pada grada i dan prije evakuacije, u bolnici snimila ekipa francuskih reportera Hervé Ghesquière – Agnes Vahremian – Michel Anglade, i snimke s ekshumacije masovne grobnice Ovčara u kojoj su skončali.

Provodeći istraživanja za svoj dokumentarac “Zaustavljeni glas” o posljednjim danima Vukovara, još 2010. godine sam prvi put u tim njihovim snimkama naišla na nezaboravni razgovor s francuskim dragovoljcem Jean-Michel Nicollierom, koji u plavom bolničkom ogrtaču, gledajući smrti u oči, potpuno mirno govori francuskom reporteru: „Ja sam mogao izići iz Vukovara. Ali odlučio sam ostati s njima. I u dobru i u zlu. I u dobru i u zlu.“ A potom na pitanje H. Ghesquièrea: što je za vas Vukovar, s gotovo dječačkim osmijehom odgovara: Klaonica, klaonica, klaonica….

A. Vahremian je svoju novinarsku karijeru i započela uputivši se ljeti 1991 sa nekoliko godina starijim kolegom H. Ghesquièrom, u starom peugeotu 204, u rat u Hrvatskoj, a potom kroz kukuruzišta na najopasniju destinaciju – u Vukovar. Ostali su u vukovarskim podrumima sve do desetak dana prije pada grada, da bi se nakon pada ponovno vraćali preko Beograda.

Devetnaest godina kasnije, kao poznata reporterka francuske državne televizije, A. Vahremian me je uvjeravala da je Jean Michel znao da će ga ubiti, da mu se to vidjelo u očima, pričala kako su ga tjednima poslije pokušavali pronaći u srpskim logorima…

Vukovar je i prije 1991. godine bio (stari barokni) grad europskog duha i europskog razvojnog potencijala. Ujesen 1991. Vukovar je svojim odolijevanjem opsadi JNA i srpskih snaga postao simbol hrvatskog otpora i prkosa.

Svojim je padom razotkrio lice trenutačnih pobjednika, a to je ono lice majora Šljivančanina s petokrakom na kapi, koji kod mosta na Vuki viče na predstavnika Međunarodnog crvenog križa Nicolasa Borsingera, poručujući mu da je „u svojoj zemlji on komandant“, a sve to kako bi skrenuo pozornost od autobusa koji prolaze preko drugog mosta „evakuirajući“ ranjenike iz vukovarske bolnice na egzekuciju na Ovčaru.

Vasiljevićevi ‘momci’

U Vukovaru JNA nije slomila kralježnicu, kako se to često govori. Kralježnica je još izdržala, presvukle su se i predizajnirale duboke strukture JNA za sljedeći rat u BiH. No JNA je u Vukovaru najotvorenije pokazala svoje pravo lice, lice posljednje komunističke vojske u Europi, koja je dosljedno provodila njihove modele likvidacija, tortura, „nestajanja“ ljudi koje su doživljavali kao svoje političke protivnike. Vukovar ima potencijal postati – europska priča.

U Hrvatskoj se često ljutimo na nespremnost zapadnih zemalja, poglavito EU da vojnom prijetnjom zaustave ratni pohod JNA na Hrvatsku. Ali da nije bilo kakve-takve međunarodne prisutnosti, da Međunarodni crveni križ nije popisao zatočenike u srpskim logorima, da Hrvatska nije međunarodno priznata – Vukovar bi postao novi Bleiburg, a „nestali“ bi se brojili u desecima tisuća.

Tadašnja JNA i njezine obavještajne strukture, kolokvijalno KOS, bile su spremne za takav rasplet. Zato se danas imamo mnogo više razloga ljutiti na hrvatsku državu, na hrvatske institucije koje nisu učinile ništa da to veliko zlo bude prepoznato i spoznato i da ono uđe ne samo u hrvatsko, već i u europsko i svjetsko kolektivno pamćenje.

Kad danas kažete Srebrenica – to znači srpski genocid. Kad kažete Vukovar – to nikoga ne asocira na divljački zločin posljednje komunističke vojske u Europi i njezine kontraobavještajne službe nad jednim gradom i njegovim stanovništvom.

Danas kad već više od četvrt stoljeća postoji država, Vukovar uopće ne postoji u europskom, a kamoli u svjetskom kolektivnom sjećanju. Ni kao sjećanje, niti kao opomena.

A kako će i postojati, kada su institucije hrvatske države u svome praktičnom djelovanju u međuvremenu prihvatile KOS-ovu propagandu kao svoju istinu: da su za rat krivi nacionalizmi i nacionalisti na svim stranama, da su za zločine krivi srpski teritorijalci i četnici, da su Arkan i Šešelj zapovijedali Veljku Kadijeviću, a Goran Hadžić Aci Vasiljeviću. A ne da je Aca Vasiljević izmislio svu trojicu i još mnogo njih.

Za koju godinu možda će biti nepristojno posumnjati u priču da je Veselin Šljivančanin zaista želio spasiti ranjenike iz Vukovarske bolnice kada ih je poslao na Ovčaru, kako su to zaključili suci Haaškog suda. Uz hrvatsku državu kao neprimjetnog i nijemog promatrača.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

DR. TONČI MATULIĆ – Raskrinkavanje misterija zla u vukovarskoj i škabrnjskoj tragediji

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Povratak Ivana Vrdoljaka

Objavljeno

na

Objavio

Nekada su HNS i HSS nagovještavali autentičnu, centrističku alternativu dvjema vodećim i najvećim strankama.

U međuvremenu su postali tek njihov privjesak bez političkog identiteta, moneta za potkusurivanje i trgovanje, od čega koristi ima samo nekolicina vodećih ljudi u njima.

HNS je prošao put od prvakinje i zvijezde hrvatskog proljeća Savke Dabčević Kučar, preko tehnomenadžera Radomira Čačića i anacionalne građanke svijeta i okolice Vesne Pusić do Predraga Štromara, koji će, međutim, na poziciji predsjednika ostati zakratko.

Na mala vrata i na velika zvona vraća se Ivan Vrdoljak, paradigmatski primjerak političkog švercera, koji će ponovno preuzeti predsjedničku poziciju, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Nakon što je sto dana trubio da s HDZ-om ni za živu glavu ne bi u koaliciju, odlučio se ipak na savez s Plenkovićem, izazvavši time rascijep u stranci, a on zbog toga podnosi ostavku. Pričekao je manje od sto dana dok se prašina slegne i evo ga opet na čelu stranke i vjerojatno na mjestu potpredsjednika Vlade.

Najavljujući povratak, uz potporu Glavnog odbora, ispalio je u jednom dahu cijeli rafal razloga i opravdanja svojih vratolomija. Nije znao da će se HDZ i Most razići niti da će se povezati SDP i HSS.

Na srcu su mu gospodarstvo i obrazovanje, jer sve bi bez njega otišlo dovraga, spašava zemlju od novih izbora i sretan je (o kako li je lagan put do sreće) što nije s Grmojom, Pernarom, Marasom i Bernardićem, iako bez SDP-a vjerojatno nikada ne bi ni došao u poziciju biti nekakav čimbenik u političkim preslagivanjima.

HSS je prošao slično putovanje, od Drage Stipca, koji je još bio u tradiciji radićevštine, preko Račanova partnera, pragmatičnog Zlatka Tomčića, blijedih Josipa Friščića i Branka Hrga, koji su se odali HDZ-u, do današnjeg obijača automobila Krešimira Beljaka, koji je napravio snažan zaokret od demokršćanstva prema ljevici i liberalima, od HDZ-a prema SDP-u.

Ali evo, stigao je već iznevjeriti i svoje nove saveznike. Na glasovanju o povjerenju Vladi zastupnici iz njegova kluba su jednostavno isparili iz saborskih klupa. Veli Beljak kako se nisu snašli, nisu znali o čemu se tu radi, bili su umorni, znali su da će Vlada ionako dobiti potreban broj glasova itd.

Bit će ipak kako se HSS, još jednom u svojoj povijesti, raspolovio na one koji bi radije s Plenkovićem, a takvih je više, i na one koji su skloniji Bernardiću. Baš kao i 1941., tada u daleko okrutnijim okolnostima. Jedni su otišli s Titom, drugi s Pavelićem, najviše ih je ostalo neodlučno.

Krešo Beljak je na mukama. Sjedi na dvije stolice i ne zna kojemu bi se carstvu priklonio. SDP s njim više neće računati, HDZ bi otvorio vrata “sestrinskoj stranci”, ako mu bude potrebna, s Beljakom ili bez njega.

Dvije stranke zadnjih godina igraju ulogu jezičca na vagi, ali sa sve manjom težinom, koja tendira prema ništici. Veliki saveznici će ih odbaciti čim im ne budu trebali. Birači su ih već zaboravili, piše: Josip Jović / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari