Pratite nas

Vijesti

Ivanišević:Kad si igrač, razbiješ reket, pošalješ nekoga u onu stvar, i smiriš se, ali biti trener..

Objavljeno

na

Ako netko nosi najviše zasluga za nevjerojatan uspon Marina Čilića, za nevjerojatan napredak u igri koja ga je na koncu i dovela do trona na US Openu, onda je to legendarni Goran Ivanišević. Da je Marin oduvijek bio veliki talent, to nikada nije bilo sporno, no njemu je manjkalo krvi, želje, strasti za pobjedama i baš tu nekakvu psihološku blokadu je uspio srušiti Goran.

Od trenutka kad je Marina pod svoje preuzeo Ivanišević, Čilićev tenis je doživio pravu renesansu, a kulminacija je bila apsolutna dominacija u New Yorku, gdje Marin u posljednja tri meča nije protivnicima prepustio ni seta.

Trener Marina Čilića, Goran Ivanišević gostovao je u emisiji Olimp.

”U Umagu smo gdje radimo s djecom. Vrijeme je super, djeca su super, slušaju, rade. Ma, sve je zakon”, odmah na početku je rekao Goran, da bi se odmah nadovezao na svoju ulogu trenera koji je od Marina stvorio prvaka, prenosi Index.hr

Roland Garros je bio prekretnica

Ponosan sam i na Marina, ali i na sebe. S njim sam uspio u kratkom roku napraviti sve ono što sam nikada nisam uspio. Pronaći tu neku savršenu razinu mirnoće i koncentracije. Kod mene je uvijek postojalo nekoliko Gorana. I svaki od njih je gurao na svoju stranu. Ovdje je bio jedan Goran i jedan Marin. Neću reći da je sve bilo idealno, nije. Bilo je puno uspona i padova. Ona nepravda koja mu se lani dogodila, gotovo ga je dotukla.

No, kad sam pristao s njim raditi imali smo nekoliko ozbiljnih razgovora u kojima sam mu jasno rekao da se mora odlučiti želi li ostati prosječan igrač ili napasti sam vrh. Zadnji i mislim odlučujući takav razgovor, vodili smo u Rimu, prije Roland Garrosa. I nakon toga, od tog trenutka se sve promijenilo. Već sam tada u Parizu protiv Đokovića vidio da je Marin postao jedan sasvim drugi Marin. Marin koji želi, Marin koji hoće i Marin koji može.

Ono što je Marin odigrao protiv Federera, to je bila teniska perfekcija

Tada sam shvatio da će od ovoga svega biti nešto. Što se tiče US Opena, čim sam vidio da Đokovića nemamo u ždrijebu, znao sam da priliku imamo. E sada, koliko sam god vjerovao u Marina i znao sam da može napraviti nešto veliko, onaj meč protiv Federera je i mene zaprepastio. Ostao sam bez riječi. Ja koji uvijek imam nešto prigovoriti, progunđati, jednostavno nisam imao što reći. Ono je bila čista perfekcija tenisa. Marin igra protiv najveće legende u povijesti tenisa, sam igra i protiv njega i protiv cijelog stadiona, koji jedva čeka da izgubi, a on mrtav hladan odigra tenis iz snova.

Što se tiče moje uloge u Marinovon usponu, svi pričaju o servisu. Servis je bio najmanja stvar. Ono što je bilo najvažnije, to je da je Marin postao opušteniji, smireniji. On je godinama bio napet u igri, nervozan, a ja mislim da sam mu kao trener uspio doći do glave, pojednostaviti mu neke svari i uvjeriti ga da može biti najbolji. Nema tu neke velike filozofije, ja s Marinom na ovaj ili onaj način, radim od njegove 14 godine. Nije on sad naučio igrati tenis, on je samo sad posložio sve kockice na pravo mjesto. Samo to.

Također, nikako ne smijem zaboraviti Marinovog kondicionog trenera i masera. Da Marin nije bio maksimalno fizički spreman, ne bi mogao igrati onakav agresivni tenis. A takav tenis je bio ključ trijumfa.

Meni je užasno drago bilo što su mi prilazile bivše kolege tenisači, veliki tenisači, koji su mi svi od reda čestitali. Evo, dođe mi jedan Wilander, koji mater rođenu ne bi pohvalio i kaže mi da je onaj meč protiv Federera bila čista teniska perfekcija. Da se bolje od toga nije moglo. Na to sam ponosan i mogu reći i da je to jedna velika pobjeda i za mene.

Nisu bili teletubbiesi, ali su bili muffini od borovnice

Što se tiče usporedbe uloge tenisača i trenera, ma to se ni ne može uspoređivati. Kad si igrač, udaraš tu lopticu, razbiješ koji reket, nekoga pošalješ u onu stvari koliko toliko neke stvari izbaciš iz sebe. A ovako, sjediš gore, gledaš, ne smiješ ništa, dršćeš, treseš se, ne smiješ mu ništa reći jer će dobiti opomenu, a ja ne mogu mučati, nisam Lendl… Ma užas. Evo, nakon što sam prestao igrati mislio sam da je došao kraj čaranjima, teletubbiesima i slično.

No vraga, opet ista priča. Nema brijanja, dvije iste majice, dvije iste kape, muffini od borovnice su mi počeli i na nos izlaziti, ali neka, ako je to barem malo pomoglo, isplatilo se. Čak je i Marin počeo iste stvari raditi. Prije Federera se mislio obrijati, krenuo, no odustao je i on: ”ma, ako sam mogao do sada, mogu i još dva dana”.

Sad će postati sve drugačije. Marin nije više samo vječni talent. On je sad prvak, popeo se na vrh planine i sad će ga svi pokušavati skinuti, ali neka, imamo mi i za to rješenje.  – See more at: http://www.pogled.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Nova knjiga ‘Hrvatski pokret otpora’ mladog hrvatskog intelektualca, dr. Wollfy Krašić!

Objavljeno

na

Objavio

Knjigu povjesničara Wolffyja Krašića “Hrvatski pokret otpora – Hrvatske državotvorne organizacije i skupine 1945.-1966.”, u kojoj se prvi put historiografski obrađuje problematika nastanka i djelovanja ilegalnih državotvornih organizacija i skupina u Hrvatskoj, objavio je zagrebački nakladnik AGM.

Ova monografija prvi je historiografski prilog o problematici nastanka i djelovanja ilegalnih državotvornih organizacija i grupa u Hrvatskoj u periodu od završetka Drugog svjetskog rata do sredine šezdesetih godina.

Dočim je historijska znanost do sada producirala niz priloga o dugim vidovima otpora i opozicije (Katolička crkva, križarska gerila, Hrvatska seljačka stranka), ovaj je element ostao izvan njena interesa.

Sastav spomenutih organizacija i grupa, njihova raširenost, programi i načini djelovanja te postignuća, ukazuju da je time učinjen znatan propust kao i da je kreiranje slike o hrvatskom državotvornom otporu i opoziciji za cijelog postojanja komunističke Jugoslavije bez uzimanja ovoga faktora u obzir manjkavo. Također, pozornost je posvećena načinima razbijanja ilegalnih organizacija i grupa od represivnog sustava jugoslavenskog komunističkog režima te tretiranju političkih osuďenika.

Naglasak je stavljen na ilegalnu organizaciju Hrvatski pokret otpora, koju su osnovali zagrebački studenti i čiji se idejni začetnik i spiritus movens, Jakša Kušan, kasnije prometnuo u jednog od najpoznatijih hrvatskih političkih emigranata. Među brojim razlozima poradi kojih je spomenuta organizacija zavrijedila ovakvo izdvajanje, jest zasigurno i taj što je u njenome programu udaren temelj ideološko-političkom pravcu koji će se kasnije nazivati ideja o hrvatskom miru ili pomirenju., tj. potrebi suradnje nekada zaraćenih Hrvata iz vremena Drugog svjetskog rata i njihovih potomaka na stvaranju samostalne i demokratske hrvatske države.

Wollfy Krašić roďen je 12.7.1988. godine u Rijeci. Osnovnu školu pohaďao je u Mrkoplju, a potom završio Prvu riječku hrvatsku gimnaziju u Rijeci. Godine 2007. upisao je preddiplomski dvopredmetni studij arheologije i povijesti na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, a 2010. godine diplomski studij moderne i suvremene povijesti, na kojem je diplomirao s temom „Djelovanje dr. Ante Cilige u Kraljevini Jugoslaviji i Nezavisnoj Državi Hrvatskoj od 1936. do 1944.“ (stipendist Grada Rijeke). Poslijediplomski studij moderne i suvremene povijesti započeo je 2012. godine na istome fakultetu, završivši ga u srpnju 2016. godine obranom doktorskog rada naslova „Hrvatsko proljeće i hrvatska politička emigracija“ (stipendist udruge FOHS).

Objavljena su mu tri izvorna znanstvena članka, dok su još četiri prihvaćena za objavljivanje, kao i jedna znanstvena monografija. Objavio je i jedan prikaz knjige. Nadalje, objavljen mu je i veći broj publicističkih radova historiografskog karaktera u novinama, časopisima i Internet portalima: u Jutarnjem listu četiri rada u šest nastavaka; u rubrici Večernjeg lista Moja Hrvatska četiri rada; u Magazinu Glasa Slavonije tri rada u šest nastavaka; u Fenix magazinu deset radova u četrnaest nastavaka…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Simbolika jasenovačkih kolona

Objavljeno

na

Objavio

Priča o dvije kolone u Jasenovcu je, s jedne strane priča o nastojanju nasljednika ubojica s Križnoga puta i ubilačke političke namjere uništenja svake klice hrvatske državnosti, zadržati svoje pravo na uništenje, te, s druge strane, priča o državnoj vlasti koja ne smije zbog izbora javno reći ono što ovi prvi misle i govore, ali im svojom kolonom i poklonom pred odavno kompromitiranim odnosom prema stvarnim žrtvama, daje za pravo, piše Marko Ljubić.

Prema tome, iako fizički imamo dvije kolone, u biti je to jedna pogubna kolona.

Pupovac, Kraus i Habulin su samo ružno političko, društveno i vrijednosno naličje hrvatske realnosti, kojoj još uvijek privid nekakve pristojnosti daju Kolinda Grabar Kitarović i Andrej Plenković sklanjajući se iza pojmova i uspomena na dane obnove države uz pomoć nekolicine sudionika tih događaja.

Baš me zanima hoće li se njih dvoje usuditi pokazati minimum samopoštovanja i poštovanja prema vlastitom narodu, pa upozoriti strane veleposlanike da bi priključenje Pupovčevoj, Habulinovoj i Krausovoj koloni bilo težak diplomatski i civilizacijski gaf, izravno usmjeren protiv državne vlasti i prije svega, hrvatskog naroda.

Kad ih već ne smiju pozvati u Knin na Dan pobjede, ili u Bleiburg na komemoraciju hrvatskoj žrtvi, bilo bi primjereno upozoriti ih da je državi domaćinu neprihvatljivo da sudjeluju u održavanju besramne krivotvorine koja je uz sve ostalo, za račun srpskih imperijalnih nastojanja, odavno ponizila realne jasenovačke žrtve.

Marko Ljubić

Kraus: Ne idemo na zajedničku komemoraciju u Jasenovac

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari