Connect with us

Razgovor

Ivić Pašalić: Sudbina Hrvata u BiH je vrlo bolna

Objavljeno

on

Foto: Arhiva

Ivić Pašalić, bivši savjetnik predsjednika Franje Tuđmana, u razgovoru za Globus govorio je o vremenu kada je praktički iza Tuđmana bio najmoćniji političar u zemlji.

“Tuđman je bio šef, ali operativno, de facto stranku sam vodio ja s punim autoritetom Tuđmana. Promijenio sam krvnu sliku stranke. Dolazi do teritorijalnog preustroja. Na Predsjedništvu HDZ-a prije toga donosi se zaključak da treba preustrojiti stranku. Kažem: ‘Predsjedniče, ne može se to, za to treba vremena. Kako ću ja to izvesti?’. Na to Stipe Mesić kaže: ‘Može se, samo treba znati’.

U djeliću sekunde stvorilo mi se rješenje, rekao sam: ‘Dobro, nema problema, ja ću to riješiti’. Jedini sam čovjek koji je u jednom danu raspustio cijelu organizaciju HDZ-a i imenovao novu. Raspustio sam sve općinske organizacije i imenovao novu strukturu. Tu sam izvršio radikalnu kadrovsku promjenu u HDZ-u.

Dolaze pripreme za Drugi opći sabor stranke i meni predsjednik prije sabora kaže: ‘Iviću, ti nećeš biti glavni tajnik’. Srušio mi se svijet. Ja sam to jako volio, volio sam raditi s ljudima. Imao sam 32 godine, bio sam dio običnog HDZ-a koji je formirao ogranke s kasetofonom u birtiji i govorio pred dvadeset ljudi. Bio sam raja HDZ-a, do mene su mogli doći ljudi, ja sam se za njih zalagao. ‘Zašto, što sam loše napravio?’, pitao sam Tuđmana. ‘Nisi ništa loše napravio, sve si dobro napravio’, rekao je. ‘Pa, zašto?’, pitao sam. ‘Joža i Stipe to traže kao uvjet da ostanu u HDZ-u’, rekao mi je. Tada sam se zbližio s Gojkom Šuškom. Nisam ga poznavao dok nisam postao glavni tajnik. Pitao sam ga: ‘Gojko, što da radim?’. ‘Slušaj predsjednika’, bilo je sve što mi je rekao.

Dolazim na sabor gdje se skupljaju potpisi. Dečki su skupili osamsto potpisa za moju kandidaturu i ja im kažem: ‘Dečki, ništa od toga, ja neću biti kandidat’. ‘Što, koja si ti p…a!’, reagirali su ljuto i iznenađeno. Rekao sam im: ‘Ne i ne. Predsjednik je rekao ne i gotovo’. Iako mi se srušio cijeli svijet, svi moji ideali, ali moja je linija bila – slušaj predsjednika. Tako je bilo uvijek. Na tom se saboru otvorila demokracija, ljudi su shvatili da mogu govoriti, utjecati na izbore. Uistinu se slobodno prodisalo. Prije toga je postojala samo direktiva, a vertikala je bio Joža.

Na ovom se saboru moglo predlagati, ljudi su bili izabirani, kandidature su prolazile, ljudi koji su bili omiljeni. Bilo je i onih kandidatura koje se predsjedniku nisu sviđale kao što je kandidatura Vice Vukojevića, Ivana Milasa. Stvorila se atmosfera obračuna s Jožom i Stipom i onima koji su ih podržavali. I ja sam drukao za to, bio mi je pun kufer tih komunjara. Sigurno sam i ja ovim kadrovskim rješenjima potaknuo tu atmosferu i meni je to bilo samorazumljivo i dobro, ali Tuđmanu, očito, nije.

Bila je to faza mog ozbiljnog preispitivanja i sazrijevanja, iako mi nije bilo pravo. Bio sam duboko povrijeđen. Kada je sve to završilo, predsjednik mi je kazao: ‘Iviću, ti ćeš biti moj savjetnik’. U sebi sam svašta mislio. Bilo mi je to bez veze, bio sam stranački čovjek, a ne neki činovnik”, rekao je Pašalić.

Dodao je i da projekt Herceg-Bosne nije bila Šuškova privatna stvar.

Projekt Herceg-Bosne, prvo Zajednice, a onda Republike, bio je projekt samoorganiziranja Hrvata u BiH, radi samo­obrane i opstanka Hrvata u Bosni i Hercegovini, u okolnostima potpunog raspada svih funkcija države BiH. U to vrijeme pada Vukovar, na djelu je velikosrpska politika stvaranja “velike Srbije”, a Alija Izetbegović govori: “To nije naš rat”, te da je JNA “dobrodošla” u BiH. Što je Hrvatima u BiH te vodstvu Hrvatske preostalo?

Ključna je za razumijevanje hrvatsko-muslimanskih odnosa u to vrijeme činjenica da je Alija Izetbegović imao vrlo jasan cilj stvoriti muslimansku državu. Začuđujuće je da taj vojno-politički cilj u političkom i medijskom životu nije zaživio kao činjenica.

Tuđman je bio sučeljen s tom činjenicom i okolnostima kaosa, rata i raznih interesa. Nitko nije znao kako će se to završiti. Zašto bi onda bio krimen ako se razmatra pet opcija, a nitko živ ne zna kako će se to završiti? Samo budala razmatra samo jednu opciju. Sve je bilo na stolu, nije bilo nikakve jasne svjetske politike. S čime je Hrvatska bila suočena? S progonom, okupacijom, zatiranjem ne državnosti, nego egzistencije. Tko nas je to branio?

Koja je to bila uzvišena svjetska sila? Bili smo prepušteni da nas poubijaju. U tim okolnostima zapečatiti Tuđmana i Šuška krimenom podjele Bosne i Hercegovine je sumanuto. U ratnom kaosu sve su opcije na stolu. Tek kada je Clinton radi interesa svoje predizborne kampanje odlučio reagirati, nastao je Dayton, a njemu je prethodio Washingtonski mirovni sporazum kojim je okončan hrvatsko-muslimanski sukob u BiH.

Mislim da je nepravedno i Tuđmanu i Šušku kao “istočni grijeh” uzimati podjelu Bosne. To su floskule kojima su Mesić i Manolić namjeravali pravdati svoj bunt unutar HDZ-a, jer su izgubili utjecaj.

Tuđman  je ostvario ključni cilj svojeg života – hrvatsku državu, a ja sam imao nezasluženu sreću da budem dio tog povijesnog čina. Jedino sam imao veliku krizu u svojim razmišljanjima kada je potpisan Daytonski sporazum. Smatram da taj sporazum, iako je potpisan pod užasnim pritiskom hrvatske i međunarodne javnosti, nije dobar.

Rođen sam u Bosni i Hercegovini, gdje sam živio do 1971. godine, dakle moji korijeni su tamo. Drugi dio mog identiteta je Zagreb i Hrvatska, gdje sam odrastao, školovao se, osnovao obitelj. Najviše mi je žao što za života predsjednika Tuđmana ustavno-pravni položaj Hrvata u BiH nije riješen te što su Hrvati u BiH izloženi strahovitom progonu.

Prva odluka koju je Hrvatski sabor donio 2000. godine, kada smo izgubili izbore, bilo je jednostrano odustajanje od Sporazuma o posebnim odnosima s BiH. Ja sam radio na tom sporazumu, koji ima svoje uporište u Daytonskim ugovorima. Sporazum je regulirao da hrvatska država može biti legalno i legitimno prisutna u BiH na različitim područjima koja su važna za život i opstanak Hrvata u BiH.

Dođu Mesić i Račan 2000. i prva odluka koju donose jest jednostrano ukidanje Sporazuma. Bilo je očito u kojem pravcu će ići politika službene hrvatske vlasti prema Hrvatima u BiH. Mene je to progonilo tada i progoni me i danas. Hrvatska država sa svim svojim nesavršenostima i slabostima je država.

Hrvati imaju svoj pravni okvir u kojem će se stvari mijenjati na bolje ili lošije, ali ipak uglavnom odlučujemo sami o svojoj sudbini. Hrvati u BiH su, jednostavno, izloženi na milost i nemilost raznim igrama, nepravdama, jednostranim pogledima, što je vrlo teška i mučna situacija. Meni je to emocionalno i politički teško gledati. Sudbina Hrvata u BiH je vrlo bolna.

U raznim razdobljima su prokazivani kao glavni krivci zašto se u Hrvatskoj živi loše, zašto se u Hrvatskoj ne živi bolje, kao da su neki silni novci otišli u BiH ili kao da su Hrvati u BiH nešto posebno krivi. Činjenice su sve suprotne. Ogroman broj Hrvata iz BiH, bilo da su rođeni u BiH ili da su živjeli tamo, ušao je u postrojbe Hrvatske vojske, mnogi su poginuli u Domovinskom ratu.

Istodobno Hrvati u BiH žive u pravno potpuno nesigurnom okruženju i izloženi su na milost i nemilost majorizacije. Mislim da ih je hrvatska politika nakon 2000. godine, i hadezeovska i nehadezeovska, marginalizirala i nastojala držati što dalje. To nije državnički i nije u interesu hrvatske države.

3. siječnja 2000. Izbori – 11 dokaza kako su SDP, HNS i Stipe Mesić uništavali Hrvatsku!

 

Podijeli članak s prijateljima

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari